Allah, dželle šanuhu, kaže: “O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! – A nevjernici samo sebi čine nepravdu.” (El-Bekara, 254)

“I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa onda rekne: ‘Moj Gospodaru, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’ Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (El-Munafikun, 10- 11)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda: “Neki je čovjek upitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koja je milostinja najvrednija?’, na šta mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Ona koju izdvajaš dok si zdrav i željan imetka, dok se još nadaš bogatstvu, a strahuješ od siromaštva. I nemoj odugovlačiti pa ćeš, kada budeš na samrti, kazati: Tome i tome čovjeku oporučujem toliko i toliko, tome i tome čovjeku oporučujem toliko i toliko!” a njima je to zbilja davno pripadalo. “‘8

Busr b. Džehhaš el-Kureši, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: ‘Zašto se nevjernici prema tebi žure, zdesna i slijeva, u gomilama?! Kako svaki od njih žudi da u Džennet uživanja uđe? Nikada! Mi ih stvaramo, od čega – oni znaju!’ (El-Mearidž, 36-39), pa je zatim pljunuo u svoju šaku i rekao: ‘Allah je rekao: ‘Čovječe, zar misliš da Mi možeš umaći, a stvorio sam te od slične tekućine, a pošto te skladnim i uspravnim učinim, danonoćno hodiš Zemljom, koja se žali na tebe, zgrćeš i škrtariš, a kada ti duša dođe do ključne kosti, govoriš: ‘Udjelit ću milostinju!’, a prođe vrijeme udjeljivanja milostinje. ‘”‘9

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je odlaganje oporuke do trenutka kada duša dopre u grlo, jer to u većini slučajeva dovodi do izricanja nepravedne oporuke, a nasljednici od čovjeka traže svoje pravo. Neki su učenjaci iz prvih generacija u vezi s bogatim ljudima govorili: “Oni su Allahu neposlušni glede imetka, jer škrtare, a i prilikom smrti, jer su nepravedni u oporuci.”

Drugo, ako oporučilac nanese nepravdu nasljednicima, oni imaju pravo spriječiti tu nepravdu uzevši sve što prelazi jednu trećinu.

Treće, onaj čovjek koji oporuči davanje milostinje, odnosno oslobađanje roba na samrti sličan je čovjeku koji daje hranu kada se zasiti, a takav zbilja ne osjeti pravi smisao i užitak davanja milostinje. S tim u vezi, Ebud-Derda, radijallahu anhu, prenio je hadis koji jeste slab, ali je njegovo značenje međutim ispravno, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Četvrto, davanje je milostinje i vraćanje duga vrednije dok je čovjek još živ i zdrav, nego u bolesti, odnosno oporučiti da to nasljednici učine nakon smrti oporučioca.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ebu Umama el-Bahili, radijallahu anhu, govorio je: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Zaista je Allah svakome dao njegovo pravo, i nasljedniku se ne može oporučiti imetak .”4

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, ajet koji govori o oporuci: “Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima … ” (El-Bekara, 1 80) derogiran je navedenim hadisom.

Ibn Abbas, radijallahu anhu, veli: “Dijete je imalo pravo na imetak, ali je oporuka bila u rukama roditelja, i Allah je derogirao ono što je On htio. Odredio je da muškom djetetu pripada onoliko koliko pripada dvjema djevojčicama; roditeljima – svakom po šestina; supruzi osmina, odnosno četvrtina, a mužu polovina, odnosno četvrtina imetka.”5

U izjavi ovog velikog učenjaka jasno stoji da je ajet koji govori o oporuci derogiran, a ovakve izjave, da podsjetimo, imaju status merfu-predanja, kako je to ustanovljeno u hadiskoj terminologiji i usuli-fikhu. Ibn Hadžer tvrdi da ova Ibn Abbasova, radijallahu anhu, izjava ima status merfu-predanja, jer, veli on, takvo nešto može se reći samo na osnovu objave, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna. 6

Drugo, nije dopušteno da nasljednik dobije imetak po osnovi oporuke i nasljednog prava jer je Svevišnji Allah svakome dao njegovo pravo.

Treće, postavlja se pitanje: je li dopušteno oporučiti imetak jednom nasljedniku ako su ostali nasljednici time zadovoljni. O tome islamski autoriteti imaju oprečne stavove. Neki smatraju da takva oporuka nije pravosnažna, a većina to učenjaka, ipak, dopušta, pozivajući se na neke slabe hadise, između ostalih, i na Ibn Abbasov, radijallahu anhu, hadis u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dopušteno oporučiti imetak nasljedniku, osim ako su ostali nasljednici s time saglasni.”7 Zbog toga se navedeni Ebu Umamin hadis mora shvatiti na osnovu svoga vanjskog značenja, a to je da nasljednik nema pravo na oporuku. Stoga oni učenjaci koji to dopuštaju postavljaju uvjet oprečan časnom Kur'anu.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Na dan Bajrama je propisano da se iskaže radost i veselje, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisma. Jer je smisao bajramovanja iskazivanje zadovoljstva i veselja zbog obavljenog rukna Islama, a ne puko praznovanje i nerad oponašajući neislamske praznike.
Muslimani bajramuju, tj. vesele se i raduju, za ramazanski bajram jer su izvršili rukn Islama post Ramazana za tu godinu, a bajramuju za kurbanski bajram jer su izvršili rukn Islama, tj. obavili hadždž.
U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, je došlo da su Abesinci na dan Bajrama igrali sa kopljima u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu. A njoj je dozvolio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ih gleda preko njegovog ramena.
U rijavetu kod Muslima je došlo da je Omer, radijallahu anhu, ušao u mesdžid i kada je vidio Abesince kako se igraju htio je da im to zabrani, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih, Omere“. A u rivajetu kod Ahmeda je došlo da je dodao: „Neka znaju Židovi da u našoj vjeri ima širine (za dozvoljenu zabavu i igru) i da sam poslan sa vjerom koja je lahka“.

Ostavljanje rada (posla) na dan Bajrama, odnosno izbjegavanje bilo kakvih pa i kućnih poslova, poput pranja veša i slično, nema uporišta u šerijatskim tekstovima. Nema dokaza u vjerodostojnom Sunnetu da je za Bajram mustehab obići rodbinu, da ne treba ništa raditi i slično.

Od propisa vezanih za dan Bajrama je da se prije odlaska na ramazanski bajram pojede nekoliko hurmi u neparnom broju, a za kurbanski bajram da se ne jede sve dok se ne vrati sa musalle. Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me'ad” (1/441): “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi prije odlaska na ramazanski bajram pojeo nekoliko hurmi i to u neparnom broju, a na kurbanski bajram ne bi jeo sve dok se ne vrati sa musalle pa bi jeo od svog kurbana”.
Ovo potvrđuje hadis od Ibn Burejde od njegovog oca, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izašao na ramazanski bajram sve dok ne jede, a ne bi jeo na kurbanski bajram sve dok ne klanja”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn Hibban, a hadis su vjerodostojnim ocijenili Ibn Hibban, Hakim i Jahja ibn Kattan.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzwto sa zvanične web stranice http://www.zijadljakić.ba

Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.

Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)

Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.

Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.

(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)

Dodatne napomene:

– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;

– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;

– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;

– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);

– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.

Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602