U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286 sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijje, 1/234 i 3/460, Sahihut-tergib, 2/480)

Imam Sefarini u svome komentaru na Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.”

Imam Merdavi kaže: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u dotičnom podneblju.” (Vidjeti: El-Insaf, 1/473)
Imam Ševkani kaže: “Odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće drugog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111)
Hanefijski učenjak Ali Kari kaže: “Odjeća isticanja je, izmeðu ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221)
Ibn Omer vidio je svoga sina koji je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174).

Ibn Muflih spominje nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definišu odjeću isticanja, pa kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”, “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”, “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”, “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga ovi učenjaci tvrde: “čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furua, 1/302).
Imam Ahmed vidio je na čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, i obuci ono što oblače ljudi u tvojoj zemlji.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581)
Ibn Abdil-Berr kaže: “Govorilo se: Jedi hranu koju poželiš, a odijevaj se kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/582)
Ibn Kajjim kaže: “Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda)

Brojni drugi učenjaci kada definišu “odjeću isticanja” kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe meðu ljudima u podneblja u kojem boravi. (Vezano za ovaj smisao uporediti: Keššaful-kinaa, 1/381, Ed-Derari, 1/383 od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijje, 3/460 i Avnul-mabud, 11/51)

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

Od Osmana b.Ebu Asa se prenosi da je kazao: „Posljednje što mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, oporučio jeste da za mujezina postavim osobu koja neće uzimati naknadu za učenje ezana.“ (Tirmizi)

Bilježi Ibn Hibban u Sahihu od Jahje Bekalija koji veli da je čuo nekog čovjeka kada je rekao Ibn Omeru: „Ja te volim u ime Allaha. A Ibn Omer njemu reče: “Ja tebe prezirem u ime Allaha. Kako to reče čovjek, ja tebe volim,a ti mene prezireš? Zato što uzimaš naknadu za učenje ezana“, reče Ibn Omer.

Islamski učenjaci su se razišli u tome da li je mujezinu dozvoljeno da za svoj rad prima plaću:

El-Hattabi kaže: “Prema stavu većine mezheba mujezinu je mekruh da za svoj rad uzima plaću.

Ševkani u djelu Nejlul-l-evtar veli da Ebu Hanife smatra da je muezinu haram uzeti naknadu za svoj rad.

Malik smatra da mu je to dozvoljeno.

Šafija smatra da je bolje da muezini budu oni koji dobrovoljno obavljaju taj posao i ne treba im za to davati naknadu, osim u situaciji kad nema onih koji će to dobrovoljno raditi. U tom slučaju se muezinu može dati plaća.

Ibnu-l-Arebi smatra da je ispravan stav onih koji smatraju da je dozvoljeno plaćanje imama, mujezina i svih drugih koji rade za dobrobit vjere i naroda, jer su i halife primale plaću za svoj rad.

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

1.Pohvalno je nakon što se prouči Fatiha sa stajanjem na harfu „nun u riječi:Veleddalin, kazati „amin“, kako bi se napravila razlika između onoga što je dio i što nije dio sure Fatihe

2.Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: „Kada imam kaže „amin“ i vi to recite, jer onome čije se aminanje poklopi sa aminanjem meleka, biće oprošteni prijašnji grijesi.“

3.Značenje „amin“ kod većine islamskih učenjaka je: Allahumme istedžib lena tj.Allahu, uslišaj. Dok neki drugi vele da je amin Allahovo ime.

4.Riječ „amin“ se može izgovarati na dva načina:

Prvi način: Aaamiiin-sa dužinom na harfu A

Drugi način:Bez dužine na harfu amiiin, tj.emiiin

Pogrešno je izgovarati „amin“ sa tešdidom na slovu (m)-ammin

5.Islamski učenjaci se razilaze da li imam treba da izgovori te riječi i da li treba glasno da ih izgovori.

Mezheb imama Šafije i Malika smatra da treba, dok učenjaci Kufe smatraju da ne treba da izgovara glasno.Ovaj stav zastupa i imam Taberi.

6.Sljedbenici imama Ebu Hanife kažu da je preče da se „amin“ ne izgovara glasno, nego da je bolje u sebi, jer to spada u dovu, a Allah Uzvišeni veli: “Molite Gospodara svoga ponizno i tiho.“

7.Riječ „ amin“ nije niko prije našeg ummeta koristio osim Musa i Harun.

(Tefsir-l-Kurtubi, 1/169-175)

Preveo:Senad Muhić

Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

U 33.ajetu sure El-Ahzab (saveznici), Uzvišeni veli:

إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنْكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا

„Allah želi da od vas , o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.“

Na koga se misli kada se spomene izraz „Poslanikova porodica-ehlu-l-bejt“?

Komentatori Kur’ana imaju različite stavove kada se radi o ovome pitanju.

Prvi stav: U Poslanikovu porodicu ulaze : Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, Alija, Fatima, Hasan i Husejn, Allah sa njima bio zadovoljan.

Dokazi:

1.Ebu Se'id El Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: „Ovaj ajet se odnosi na pet osoba:Mene, Aliju, Hasana, Husejna i Fatimu.“

2.Od Enesa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, šest mjeseci prolazio pored kuće Fatime, i svaki puta kada bi išao na namaz govorio bi im: Namaz o porodico Poslanika, Allah želi da od vas , o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.“

3. Od Ummu Seleme se prenosi da su jedne prilike bili kod nje Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, Alija, Fatima, Hasan i Husejn, te nakon što su jeli, zaspali su, pa ih je Poslanik pokrio i rekao: „Allahu moj, ovo je moja porodica, pa ih očisti.“

Drugi stav: Ajet se odnosi na žene Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Dokazi:

1.Prenosi Alkame da je Ikrime jedne prilike na pijaci dozivao ljude, citirao im ovaj ajet i govorio:“Ovaj ajet se odnosi na Poslanikove žene posebno.“

(Tefsiru-Taberi,20/263, 267)

Preveo Senad Muhić

Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

Alejkumuselam. U medinskoj stampi i to je osnova koje se treba držati (bez ulazenja u detalje) Iznad riječi (ilejkuma) ima mali harf (ج) tako da se može stati, a također može se i nastaviti do kraja ajeta.

Ovi znakovi postoje između ostalog za one koji ne znaju gdje stati radi značenja, a kada je u pitanju stajanje shodno značenju ovakvo je značenje kada se stane na (ilejkuma)
(…pa vam se oni neće usuditi prići) (S Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici.)

Ovakvo je značenje ako se stane na (ajatina)
(…pa vam se oni neće usuditi prići zbog Naših znamenja) (Vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici.)

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa viber zajednice “Halka Kur'ana”