Hvala Allahu, dž.š.

Prvo: U lijep odgoj i ponašanje muslimana ne spada bestidan i prostački govor. Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: “Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, nije bestidan i besraman.” (Tirmizi u Sunenu i za njega kaže: Ovaj hadis je hasen-garib. Albani ga ocjenjuje kao sahih.)

Ko učestalo čini neku stvar, ona mu, nakon nekog vremena, prelazi u naviku. Musliman se mora distancirati i udaljiti od svih izvora zla, općenito i podrobno uzevši. Ko bude kružio oko zabranjenog područja, postoji opasnost da upadne u njega i oskrnavi njegovu zabranu.

Drugo: Ako se tvoje pitanje odnosi na ogovaranje nemuslimana tako što će se spominjati njihove tjelesne mahane, kao što je dužina nosa, veličina usta i sl., onda moraš ostaviti ovakvu vrstu ogovaranje, pošto je to izigravanje sa Allahovim, dž.š., stvaranjem. Međutim, ako se to ogovaranje odnosi na spominjanje njihovih negativnosti i devijacija u ponašanju koje oni javno čine kao što je blud i drugi vidovi nemorala, zatim konzumiranje alkohola ili se odnosi na upozoravanje od takve osobe, onda nema smetnje. Sada ćemo navesti citate nekih islamskih učenjaka vezane za ovu temu:

Zekerijja Ensari kaže: “Ogovaranje nemuslimana zimije (slobodnog nemuslimana pod zaštitom islamske države kojoj plaća glavarinu) nije dozvoljeno. Takvim postupkom se izaziva njihovo nezadovoljstvo da prihvate džiziju i pomaže im se da ne ispune svoje obaveze podanika islamske države (ugovor o zaštiti). U tom smislu Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: ‘Ko ruglu izvrće zimiju, zaslužio je džehennemsku vatru.'” (Ibn Hibban u Sahihu.)

Ako je u pitanju harbij (podanik i stanovnik nemuslimanske zemlje), onda je ogovaranje dozvoljeno, pošto je Allahov Poslanik, ﷺ. naređivao Hassanu ibn Sabitu, r.a., da ogovara i ismijava mušrike u svojoj poeziji. (Esnal-metalib sa glosom (hašijom ili podnapisom), 3/116.)

Ahmed ibn Hadžer Hejtemi kaže: “Imam Gazalija je u svojim fetvama bio upitan o ogovaranju kafira, pa je odgovorio: ‘Ogovaranje muslimana je zabranjeno iz tri razloga: zbog uznemiravanja, ponižavanja Allahovih, dž.š., stvorenja, jer Allah, dž.š., stvara djela Svojih robova, i gubljenje vremena u onome što se čovjeka ne tiče. Prvi razlog ukazuje na zabranu. Drugi iziskuje pokuđenost (kerahet), a treći je ostavljanje prečeg.'” (Ez-zevadžir an iktirafil-keba’ir, 2/27.)

Što se tiče zimije, on je kao musliman po pitanju zabrane uznemiravanja, jer je Šerijat zaštitio i sačuvao njegovu čast, život i imetak.

Ibn Hibban je u svom Sahihu zabilježio da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Ko bude ogovarao i klevetao (rekao ono što ih uznemirava) jevreja ili kršćanina, njemu pripada džehennemska vatra.”

Poslije ovog hadisa nema daljne priče, zbog jasnoće upućivanja na zabranu ovakvog postupka. Imam Gazalija nastavlja dalje pa kaže: “Što se tiče harbija (neprijatelja), ogovaranje zbog prvog navedenog razloga nije zabranjeno, ali je ono zbog drugog i trećeg razloga pokuđeno (mekruh). U slučaju da osoba koja čini novotarije svojom novotarijom postane nevjernik, onda je ona u rangu harbija, a ako sa svojom novotarijom nije izašla iz islama, onda je, po pitanju ogovaranja, kao i musliman. Međutim, spominjanje njegove novotarije se ne smatra pokuđenim. Ibn Munzir tumačeći riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Spominjanje svog brata sa onim što on mrzi i ne voli.”, kaže sljedeće: “U ovim riječima je dokaz da nema ogovaranja prema onome ko ti nije brat musliman, kao što je slučaj sa Jevrejima, kršćanima i pripadnicima ostalih vjera, kao i sa onim koga je njegova novotarija izvela iz islama u neku drugu vjeru .” (Ibn Hadžer Hejtemi, Ez-Zevadžiru min iktirafi-l-kebairi, 2/27.)

Muhammed Salih el-Munedždžid