Ve alejkumusSelam ve rahmetullahi ve berekatuh,

Nemoj zivjeti I organizovati zivot po receptu drugih. Svako do njih nasao je sebi partnera za zivot I medjusobno se dogovaraju oko unutarnjeg uredjenja istoga. Sto se tice islamskoga gledista nije dozvoljeno obiljezavati neke dane I velicati ih ako nemaju potvrdu u kuranu ili sunnetu. Poslanik a.s. nas je upozorio hadisom:”Ko uvede u nasu stvar(vjeru islam),nesto sto joj ne pripada,to je odbaceno(ne prihvata se)“.

Sa famelijom treba odrzavati osnovne kontakte kako ne bismo bili od onih koji prekidaju rodbinske odnose. Ako oni ne zele da imaju s vama nista radi toga sto nastojis da se pridrzavas Pravoga puta, onda je slabost i uzrok u njima a ne u tebi. Ne zalosti se radi toga U najmanju ruku dovi Allahu da tvoga supruga uputi na pravi put,a I ostale clanove rodbine,ako su podobni za upute.

On kao clan te obiltelji treba da zauzme stav I da brani clanove svoje obitelji. To je u najmanju ruku moralna obaveza. Posto se radi o istim roditeljima, ne mogu da shvatim zasto njega pozivaju da plati sve troskove. Pa zar ti isti roditelji nisu bili sebebom da I ostali clanovi obitelji dodju na ovaj svijet?? Ako ima mogucnost neka im pojasni da ima poslovne I porodicne obaveze putem telefona ili maila.Onoga trena kada mogne doci ce I obici ce fameliju . Zahvala pripada Allahu subhaneh sto nas pocasti islamom I uputom. A Allah najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumusSelam!

Na slicno pitanje mr. Semir Imamovic je odgovorio ovako:

Prije nego navedem stav četiri priznata mezheba o brijanju brade, ukazao bi na dvije činjenične i šerijatske pogreske koje se cesto ne razlikuju u terminologiji:

Prvo: Riječi pojedinih autora: Eminentna islamska ulema prepoznaje da svaka naredba (tj. imperativ) ne znači obavezu (fard), nego da imperativ predstavlja samo preporuku ili zahtjev. Da bi imperativ označavao obavezu on mora biti vezan za neku nagradu ili kaznu. Riječi Poslanika s.a.w.s.: “Moj Gospodar mi je naredio da pustim bradu.”, dakle, sa sobom ne donose obavezu (fard) nego samo zahtjev.» .

Poznato je u usuli fikhu ehli-sunneta ve-l-džemata da naredba u osnovi zahtjeva bezpogovorno izvršenje onoga što se njome traži (vudžub) (Pogledaj: «Revdatu-n-nazir», od Ibn-Kudame, 2/70. str.; «El-Ihkam», od Amidija, 2/10 i «El-Verekat», od Ebu-l-Mealija el-Džuvejnija, str. 6.). Kada u samom tekstu ili nekom drugom tekstu ima jasna indikacija koja spušta naredbu na stepen menduba, radi se po njoj. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : Kupanje petkom je vadžib svakom punoljetnom muškarcu», spušta se sa stepena obaveznosti (vudžuba) na stepen pohvalnog (menduba) zbog drugog hadisa u kojem kaže: «Ko se abdesti petkom, lijepo je i po sunnetu postupio, a ko se okupa, još je ljepše uradio.»

Znači, naredba je u osnovi vadžib, i spušta se na stepen menduba samo kada postoji indikacija (karina). Dokaza za to je mnogo, izdvajamo riječi Allaha, dželle šenuhu, : «Ni vjernik ni vjernica nemaju pravo kada Allah i Njegov Poslanik nešto narede, da po svojoj volji postupe. Onaj ko se ogrješi o Allahovu i poslanikovu naredbu, zaista je u velikoj zabludi.» (El-Ahzab, 36). «Neka se pripaze oni koji suprotno Poslanikovoj naredbi postupaju, da ih kazna bolna ne snađe.»(En-Nur, 63). Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada vam nešto naredim, onda to izvršite, koliko ste u mogućnosti.»

Autor je naveo da eminentna ulema (da li misli na mu’tezile koji smatraju da je naredba u osnovi mendub dok ne dođe dokaz za njeno dizanje na stepen vadžiba, pogledaj: «Revdatu-n-nazir», 2/70), prepoznaje da svaka naredba ne znači obavezu, nego preporuku ili zahtjev i da uz nju mora biti spominjanje nagrade ili kazne da bi bila farz.

Učio sam usuli fikh pet godina na Islamskom univerzitetu u Medini, i nikada nisam čuo za ovakav stav «eminentnih učenjaka». Šta ćemo sa riječima Allaha, dželle šenuhu, «I ženama vjenčane darove podajte», (En-Nisa, 4), riječima Ibn-Abbasa, radijallahu anhu, : «Ljudima je naređeno, da prije odlaska iz Mekke tavafe Ka’bu», tj. učine oprosni tavaf. I jedno i drugo je vadžib iako se ne spominje ni nagrada niti kazna. Za primjere naredbe koje je iznjeo, spomenuo je indikacije koje upućuju da se ne misli na strogu naredbu, a koja to indikacija spušta naredbu: «Puštajte brade i kratite brkove» sa stepena obaveznosti (farza) na stepen nedba (pohvalnog)???

Nije dozvoljeno tvrditi da neka naredba nije farz bez valjanog dokaza, osim ako čovjek prihvati mišljenje mu’tezila da je naredba u osnovi mendub, dok ne dođe dokaz da se radi o vadžibu. Znajte da je rezultat takvog mišljenja (naredba je u sonovi mendub), imali to namjeru ili ne oni koji ga propagiraju, rušenje, ko dan, jasnih šerijatskih naredbi.

Drugo: Slično ovome, postoje i radnje koje je Allah s.w.t. učinio fardom za Poslanika s.a.w.s. a mendubom za ostale muslimane, kao što su, na primjer, duha namaz i noćni namaz.

Gdje je dokaz da je duha namaz bio obavezan Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Nije li ovo dokaz koliko autor slabo poznaje sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Bilježi Imam Muslim od Aiše, radijallahu anha, da je rekla kada je upitana: «Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao duha-namaz? : «Nije klanjao duha-namaz, osim kada bi se vrati kući sa putovanja.» (hadis je zabilježio Muslim, pod brojem 717.) U drugom hadisu, kojeg takođe prenosi Muslim, kaže Aiša: «Nikada nisam vidjela Poslanika da klanja duha-namaz, a ja sam ga klanjala.» (Muslim pod brojem 718.)

Treće: «Ovo treba smatrati uspjehom jer većina, ako ne i svi, vatreni pobornici puštanja brade konstantno tvrde kako u čitavoj historiji islama nije postojao niti jedan jedini alim koji bradu nije smatrao fardom. Iz gordnjeg teksta se jasno vidi da ti navodi nisu tačni. (op. prevod.).

Nema sumnje u to da je mišljenje dozvole brijanja brade, bilo iznimno i strano u prvim generacijama, zato držanje za njega je držanje za slamku u moru. Kada bi smo sljedili ovu logiku, onda bi smo prihvatili i razilaženje sa Ebu-Sevrom, koji dozvoljava da musliman oženi vatropoklonicu (medžusijku) i da tolerišemo onog ko to radi, razilaženje Ibn-Hazma sa selefom (prvim generacijama) oko obaveznosti prekidanja posta na putovanju, o dozvoli muzike i sl. Onaj ko se drži šaz-iznimnih mišljenja, lahko može zalutati.

Stav učenjaka priznatih mezheba o brijanju brade

Hanefijski mezheb:

1. Kaže Ibn-Abidin: «Zabranjeno je muškarcu potpuno odsječi bradu.» (pogledaj: «Ed-Durru-l-muhtar», 5/261.

2. Takođe kaže: «Autor «Nihaje» je jasno naglasio da je obaveza odsječi onaj dio brade koji prelazi veličinu šake, što znači da je grješan onaj ko pusti bradu veću od toga. Kraćenje ispod šake, kao što to rade neki stanovnici magriba i ženskonje, niko od učenjaka nije dozvolio. Potpuno rezanje brade, postupak je židova i vatropoklonika.» (pogledaj isti izvor, 2/113).

Isto se spominje i u drugim hanefijskim izvorima: «El-Vesiletu-l-ahmedijje», 4/208, «Šerhu fethi-l-kadir alel hidaje», 2/348, «El-bahru-r-raiku šerhu kenzi–d-dekaki», 2/280.

Malikijski mezheb

1. Kaže Ahemd ibn Gunejm ibn Salim en-Nefravi: «Potkraćivanje brkova i puštanje brade je razlikovanje od nearapa koji briju brade i puštaju brkove. Kisrini podanici su to radili. Ono što je prisutno u našoj vojsci danas (autor je umro 1125. h.g.) – naređivanje onima koji služe vojsku da briju brade, zabranjeno je bez ikakve sumnje, kod svih poznatih imama, jer je to suprostavljanje sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i izjednačavanje sa nearapima i vatropoklonicima. Poznato je da se običaj prihvata samo ukoliko se ne suprostavlja jasnom šerijatskom tekstu… Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio puštanje brade. (Pogledaj: «El-Fevakihu-d-divani», 3/218.)

2. Rekao je El-Adevi: «Prenosi imam Malik u «Muvetti», od Ibn-Omera, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio stanjivanje brkova, i održavanje brade. Zabranjeno je uklanjati čuparek brade ispod usne i brijati bradu.» (Pogledaj: «Hašijetu-l-adevi», 2/290.)

Šafijski mezheb

1. Kaže Abdulhamid eš-Širvani: «Rekao je autor «Šerhu-l-abab»: «Prenosi se od dvojice šejhova (kada se kod šafija kaže dvojica šejhova misli se na Nevevija i Rafiija) da je mekruh, brijanje brade. S tim se nije složio Ibn-Ref’a jer je imam Šafija, u svojoj poznatoj knjizi «El-Umm», jasno okerkaterisao brijanje brade kao haram. Rekao je Ezrui’: «Ispravno je da je brijenje brade haram uopćeno, osim ako se radi o bolesti.» (pogledaj: «Hašijetu-š-širvani ve bnu kasim ala šerhi tuhfeti», 9/376).

2. Rekao je Ebu-Šame: «Pojavili su se ljudi koji briju brade. Njihov postupak je gori od postupka vatropoklonika, za koje se prenosi da su rezali bradu.» (pogledaj: «Fethu-l-bari», 10/351.)

3. Učenjak Ismail el-Ensari prenio je od Nevevija, Gazalija i dr., da su rekli: «Trganje brade u početku njenog izrastanja je oponašanje golobradih i veliko zlo.» (pogledaj: «Risaletu fi tahrimi halki-l-liha», 7. str.)

Hanbelijski mezheb

1. Kaže Sefarini: «Priznato i autentično mišljenje u našem mezhebu je zabrana brijanja brade» (pogledaj: «Gizau-l-elbab», 1/376.)
2. Kaže šejhu-l-slam Ibn-Tejmijje: «Zabranjeno je brijanje brade, na osnovu vjerodostojnih hadisa.» (pogledaj: «El-ihtijaratu-l-ilmijje», 6.str.)

Zahirijski mezheb

Kaže Ibn-Hazm: «Islamski učenjaci su složni oko toga da je brijanje brade, izobličavanje ljudskog lika, i da stoga nije dozvoljeno.» (pogledaj: «Meratibu-l-idžmai», 157.)
Iz izjava mezhebskih učenjaka, vidimo da je među prvim generacijama, gotovo postojao konsenzus oko zabrane brijanja brade i da je dozvola bilo iznimno mišljenje.

Na pitanja odgovorio prof. Jamin Djanan

odgovorio prof. Jasmin Djanan – preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumusSelam!

Licitiranje na nacin kakav je danas poznat u svijetu nije dozvoljen. Razlog tome je sto se *DODATNO PODIZE* cijena odredjenog proizvoda ili starine, nakon definisanja *POCETNE CIJENE*, iznad njegove stvarne vrijednosti. Ili obrnuto narod se takmici I radi kolekcije ili prestiza daje manje ili vise novca za nesto sto u stvarnom svijetu ima drukciju vrijednost.

Imetak koji posjedujemo Allahova je blagodat prema nama.U kur*anu je Allah istakao da su rasipnici sejtanova braca.Tako da kao muslimani treba da razmislimo kako se ophodimo prema Allahovim blagodatima. Ovo je ocigledan primjer, koji sam nasao u Dnevnom listu*Dnevni Avaz*:

LONDON—Nedavno otkriveno Faberzeovo jaje,napravljeno za bankarsku porodicu Rothschild prodano je na aukciji za 12,5 miliona eura,cime je nadmasen svjetski rekord. Jaje je napravljeno 1902.god. Koliko siromasnih I gladnih se moglo spasiti sigurne smrti ovim novcem??

*Ali pouku primaju samo razumom obdareni *(Kur’an) A Allah najbolje zna

odgovorio prof. Jasmin Djanan – preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumusSelam we rahmetullahi we berekatuhu,

Sto se tice preseljenja na porodjaju to vazi samo za majke muslimanke. Ako je bila osoba kojojo niko nije pojasnio propise islama niti je imala priliku da upozna islam u pravome svjetlu,biti ce ispitana na Sudnjem danu.Ako prodje taj ispit biti ce sa skupinom spasenih.

A sto se tice velijja , ako je situacija kako stoji u dopisu, nema smetnje da odes sa majkom da se upoznate. Lokalni imam moze joj biti velijj u tvojoj situaciji ili neko od misionara islama,koji ce bolje pojasniti duznosti I prava u bracnoj zajednici.

Nemoj se zalijetati,jer preko neta nekoga upoznati nije isto kao I uzivo. Dobro se raspitaj o njoj,o njenom nacinu vjerovanja I svemu ostalom sto je bitno za jednu cvrstu I stabilnu zajednicu. Znaj da ne mozes nekoga dobro znati dok ga I u poteskoci I u lahkoci ne upoznas. Ipak je brak veza na duze staze,pa s toga nastoj da sebi odaberes sudruga koji ti je ravan ili priblizno isti u svim segmentima zivota. Molit cemo Allaha subhaneh u nasim dovama da pomogne nasoj sestri u islamu. Amin!
Ve alejkesSelam ve rahmetullahi ve berekatuh!

odgovorio prof. Jamin Djanan – preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumusSelam!

Preduslovi da bi neko pokajanje bilo primljeno kod Allaha su :

ISKRENO POKAJANJE

Uzvišeni nas poziva na ‘pokajanje iskreno’, a to znači da se pokajnik distancira od grijeha iskreno, bježeći Allahu, kao što Allah, subhanehu ve teala, stremi prema njemu oslobađajući ga od nevaljaština i obveseljavajući ga Džennetom i užicima u njemu .

Definišući iskreno pokajanje Hasan Basri kaže: ‘Iskreno pokajanje od grijeha je čovjekovo kajanje za ono što je prošlo i čvrsta odluka da više nikada neće činiti grijehe koje je činio’. El-Kelbi kaže: ‘Iskreno pokajanje od grijeha je čovjekovo traženje oprosta jezikom, kajanje srcem i odustajanje da ih ubuduće čini bilo kojim svojim organom.’

Vraćanje na prvobitni grijeh obezvređuje pokajanje i tevbi oduzima elemente iskrenosti. Među islamskim učenjacima vođena je rasprava o tome da li je ponavljanje grijeha dokaz valjane tevbe ili nije? Većina islamskih učenjaka smatra da ponavljanje grijeha nije preduvjet za valjanost pokajanja navodeći kao primjer izreku: – Koliko je samo onih koji, iako vole svoje zdravlje, jedu ono što im šteti.’ (19)

Od Poslanika, a.s, navodi se da je rekao: ‘Onaj ko se jezikom pokajao a zatim se ponovo na grijeh vratio je kao onaj koji se izigrava sa svojim Gospodarem.’ Ebul-Lejs es-Semerkandi, rahimehullah, kaže: ‘Istinski mu’min nikada ne ide svjesno i namjerno u grijeh, zbog toga što je Uzvišeni govoreći o vjernicima i njihovoj naravi kazao: «a nevjerovanje, raskalašenost i neposlušnost vam omrazio’

PLODOVI ISKRENE TEVBE

Jednom su pitali Aliju bin Ebi Taliba, r.a, hoće li se Allah smilovati onom ko učini iskrenu tevbu. Odgovorio je: ‘Pa Allah mu se već smilovao, čim ga je nadahnuo i naputio na činjenje tevbe.’ Doista ljudski um ne može pojmiti tu beskrajnu Allahovu, dž.š, milost, dobrotu i blagodarnost prema ljudima koji mu se iskreno pokaju. On Uzvišeni, je u stanju naše grijehove i nevaljale postupke u dobra djela pretvoriti kao što kaže: ‘Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promjeniti, a Allah prašta i samilostan je.’

Od Ebu Hurejre, r.a, prenosi se da je rekao: ‘Nakon što sam klanjao jaciju s Resulullahom, s.a.v.s, izašao sam jedne noći kad sretoh na putu ženu sa nikabom. Reče mi: – O Ebu Hurejre, učinila sam ogroman grijeh, šta misliš važi li za mene tevba? Upitao sam je: – A šta si učinila – Rekla je: – Učinila sam zinaluk i poslije rodila dijete koje sam ubila. Rekao sam joj: – Propala si, tako mi Allaha, za tebe ne važi tevba! Plakala je tužno ridajući a ja sam produžio i pomislio, dadoh joj odgovor, a Allahov poslanik, s.a.v.s, bio je blizu, iza nas.

Sutradan ujutro zaputio sam se Resulullahu i rekao mu: – Allahov poslaniče, jedna je žena jučer od mene tražila odgovor na jedno pitanje i ja sam joj odgovorio tako i tako. Poslanik, a.s, je rekao: – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. – Ti si, tako mi Allaha, o Ebu Hurejre, propao! A gdje ti je bio ovaj kur’anski ajet: ‘i oni koji su mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče, – a ko to radi iskusiće kaznu, ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je’.

Ebu Hurejre dalje priča: – Otišao sam od Allahovog poslanika, s.a.v.s, hodajući po medinskim sokacima i toliko se raspitujući ko bi me mogao uputiti do one kojoj sam juče dao takvu i takvu fetvu, da su djeca počela uzvikivati: ‘Ebu Hurejre poludio.’ Tako sam sve do noći hodao dok je nisam pronašao i dok joj nisam saopćio da je Resulullah rekao da za nju itekako važi tevba. Ponovo je ridala iz sveg glasa ali ovaj put od sreće rekavši: – Ja imam jednu bašču koju poklanjam za potrebe siromaha kao iskupljenje za moj grijeh´.

ZNACI PRIMLJENE TEVBE

Tako će postupiti onaj ko je svjestan težine svoga položaja naspram njegova Gospodara. Oči su uplakane, duša nemirna, srce ispunjeno tugom, a tijelo skrhano. Takvoga Allah Svemilosni neće odbiti, jer on se iskreno vratio svome Gospodaru.

Upitan je islamski mudrac kako se može znati da li je tevba primljena ili nije, a on je odgovorio da se pouzdano ne može znati je li tevba primljena ili odbijena, ali za to postoje ipak znaci a neki od njih su:

1. da čovjek čuva svoj jezik od pretjeranog zapitkivanja, laži i ogovaranja,

2. da ni prema kome u srcu ne osjeća zavist i neprijateljstvo,

3. da se kloni nevaljalih a da se druži sa dobrim i iskrenim Allahovim robovima,

4. da bude spreman za smrt, živeći s osjećajem kajanja za prošle grijehe, trudeći se da ostatak života provede u pokornosti Allahu,

5. da mu srce, umjesto ovosvjetskim radostima bude ispunjeno zabrinutošću za ahiret, i

6. da mu srce bude bezbrižno i neopterećeno opskbom a zauzeto izvršenjem onoga s čim ga je Allah zadužio.

Hasan el-Basri, rahimehullah, je u vezi s iskrenom tevbom kazao i ovo: ‘Prava tevba je da mrziš grijeh kao što si ga nekad volio i da uvijek moliš Allaha za oprost, kad god ti taj grijeh na um padne.

Gospodaru naš, smiluj nam se i oprosti nam. Mi smo, doista, sebi mnogo nasilja nanijeli, pa ako nam ne oprostiš i ne smiluješ nam se, mi smo od onih koji su nastradali.

A Allah najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com