Nema sumnje da je čovjeku zabranjeno držati psa, izuzev u slučajevima u kojima mu to Šerijat dozvoljava. Onome koji drži psa (osim lovačkog i psa čuvara stoke i usjeva) se svakodnevno umanjuju dobra djela za jedan kirat. Ako mu se dobra djela umanjuju za kirat, time biva griješan, jer je gubljenje dobrih djela kao i griješenje. Oboje ukazuje na zabranu, odnosno na ono što proističe iz tog čina.
Savjetujem sve one koji su zaslijepljeni onim što čine nevjernici, kao što je držanje pasa koji su najnečistije životinje. Pseća nečistoća se može očistiti samo sa sedam pranja, pri čemu jedno pranje mora biti zemljom. Čak ni nečistoća svinje, za koju Allah dželle šanuhu, u Kur’anu kaže da je haram (zabranjena) i da spada u nečist, ne dostiže tu granicu. Zato pas spada u nečistoću i prljavštinu. I pored toga, nažalost, vidimo neke ljude, obmanjene nevjernicima koji ne drže do čistoće i imaju pse kao kućne ljubimce. Poklanjaju im posebnu pažnju odgajajući i čisteći ih, iako se psi ne mogu očistiti, makar se i u moru prali, jer je pas sam po sebi nečist.

Zapitajmo se koliko li samo novca tako upropaste, trošeći ga na besmislice!? Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je zabranio upropaštavanje imetka.

Savjetujem sve one koji su time obmanuti da se pokaju Allahu, dželle šanuhu i da očiste svoje kuće od pasa. Onaj koji bude imao potrebu za psom radi lova, čuvanja stoke ili usjeva nije griješan, jer je to Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dopustio.

Šejh Ibn Usejmin

Fetve učenjaka dvaju harema – 96. str.

U pogledu masturbacije – onanisanja učenjaci su zauzeli različite stavove, ispravno je mišljenje onih koji su kazali da je to zabranjeno – haram, i to je stav većine islamskih učenjaka, koji su svoj stav argumentirali općenitošću riječi Uzvišenog Allaha: ”I koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.” (Vjernici, 5- 7.) U ovim ajetima Uzvišeni Allah hvali one koji čuvaju svoja stidna mjesta, i koji svoje strasti zadovoljavaju na jedan od dva načina: sa suprugama ili robinjama, a obavještava nas da je zadovoljavanje strasti na bilo koji drugi način zapravo prekoračivanje onoga što je Allah dozvolio, što svakako obuhvata onanisanje. Onanisanje nosi sa sobom mnoge neželjene posljedice, od koji je sigurno: uništavanje potencije i slabljenje nerava. Poznato je da islam zabranjuje sve ono što šteti čovjekovoj vjeri, tijelu, razumu, imetku i časti.

Fetve Stalne komisije: fetva broj 1376, 22. tom, str. 55.

Itikaf je boravak u džamiji radi činjenja ibadeta. Itikaf je sunnet, a njegova je svrha traganje za Lejlei-kadrom. Itikaf je spomenut u časnom Kur’anu: “Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). El-Buhari, Muslim i neki drugi muhadisi zabilježili su predanje u kojem se kaže da su Allahov Poslanik, ﷺ, i ashabi boravili u džamiju u itikafu. Prema tome, itikaf je ostao važeći, to je propis koji nije derogiran. Aiša, radijallahu anha, kazivaše: “Vjerovjesnik, ﷺ, boravio je u itikafu svakog ramazana, i to u posljednjoj trećini tog mjeseca, a nakon njegove smrti u itikafu su boravile njegove supruge” (el-Buhari, 2026, i Muslim, 1172). Imam Muslim zabilježio je da je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, ispričao ovo: “Resulullah, ﷺ, boravio je u itikafu u prvoj trećini mjeseca ramazana, pa u drugoj trećini, a onda je rekao: ‘Tragajući za Lejlei-kadrom, boravio sam u itikafu u prvoj trećini ramazana, pa sam zatim boravio u drugoj trećini ramazana, te sam došao da budem u itikafu, i bī mi objavljeno da se Lejlei-kadr nalazi u posljednjoj trećini ramazana. Eto, neka bude tad u itikafu onaj ko želi.’ I muslimani su s Božijim Poslanikom, ﷺ, boravili u itikafu” (el-Buhari, 2027). Imam Ahmed imao je običaj kazati: “Nije mi poznato da je ijedan učenjak smatrao da itikaf nije sunnet.” I, eto, itikaf je sunnet, prema šerijatskim tekstovima i jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka.

Za itikaf je predviđen svaki mesdžid u kojem se obavljaju skupni namazi, bez obzira na to o kojoj se zemlji radilo, na osnovi općenitog značenja Božijih riječi: “…dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). A bolje je da čovjek boravi u itikafu u mesdžidu u kojem se obavlja i džuma-namaz. Upravo, ako bi čovjek boravio u mesdžidu u kojem se ne klanja džuma-namaz, bio bi primoran izlaziti napolje radi obavljanja tog namaza; ako bude boravio pak u takvom mesdžidu u itikafu, nema smetnje u tome da porani na džuma-namaz.

Potrebno je da se onaj ko je u itikafu zaokupi činjenjem dobrih djela, kao što su, naprimjer, obavljanje dobrovoljnog namaza, učenje Kur’ani-kerima, činjenje zikra… Svrha je itikafa zaokupljanje ibadetom, a može se, ako to korist nalaže, i unekolike razgovarati s onima što se nalaze u džamiji.

Zabranjeno je za vrijeme itikafa imati snošaj sa supružnicom, kao što je zabranjeno baviti se svime što vodi u to.

U vezi s napuštanjem džamije za vrijeme itikafa, islamski su pravnici naveli tri slučaja.

Prvi je slučaj napuštanje džamije radi vjerske obaveze, kao što su, naprimjer, izlazak radi obavljanja džuma-namaza, obaveznog uzimanja abdesta i obaveznog kupanja, odnosno radi tjelesne potrebe, kao što su, naprimjer, konzumiranje hrane i pića (ako čovjeku hranu i piće niko ne može donijeti u džamiju), obavljanje fiziološke potrebe… U ovom je slučaju dozvoljeno izaći iz mesdžida u kojem se boravi u itikafu.

Drugi je slučaj napuštanje mesdžida radi činjenja dobrih djela, kao, naprimjer, obilaženje bolesnika, prisustvovanje dženaza-namazu i tako dalje. U ovom je slučaju dozvoljeno napustiti mesdžid jedino u slučaju da je čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice.

I treći slučaj jest napuštanje mesdžida radi obavljanja onog što je u potpunoj suprotnosti s itikafom, kao što je, naprimjer, odlazak kući, napuštanje mesdžida radi trgovine ili snošanja sa supružnicom i tome slično. U ovom slučaju nije dozvoljeno napustiti mesdžid, pa makar čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice. A Allah je pokrovitelj uspjeha.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Blud se smatra jednim od najvećih grijeha općenito. Žena koja počini nemoral s muslimanom ili s nemuslimanom tretira se velikom grješnicom i treba biti bičevana sa stotinu udaraca bičem, ako je bila neudata. Većina islamskih učenjaka, osim hanefijskih autoriteta, smatra da se bludnik protjeruje godinu dana iz svoje zemlje i da je protjerivanje sastavni dio kazne. Potom se većina pravnika razišla o pitanju žene: šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da se protjerivanje odnosi na oba spola, za razliku od malikijskih učenjaka. (Vidjeti: El-Mugni, 8/168, El-Kavaninul-fikhijje, str. 383, Mugnil-muhtadž, 4/147.)

A ako je žena koja je počinila blud bila udata, kamenuje se. Po mišljenju ehli-sunneta, samo činjenje nemorala ne izvodi iz okvira islama. (Vidjeti: El-Minhadž, 1/36, od imama Nevevija.) Ženu koja počini nemoral nije dopušteno oženiti, osim kada se iskreno pokaje zbog toga svog prijestupa. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/90.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Kada je svome sinu iz državne kase dao manje nego ostalim muhadžirima, Omer ibn El-Hattab, r. a., je rekao: „On je Hidžru učinio sa svojim ocem, a nije je učinio sam. A onaj koji je učinio Hidžru sa svojim ocem, ne može biti isti kao onaj koji je to učinio sam.“ Ovo jasno govori koliko je Omer ibn El-Hattab, r. a., bio pravedan i oprezan da ne učini kakvu nepravdu, da zbog toga ne bi ispaštao na Sudnjem danu pred Allahom, dž. š.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina