Vrijeme jutarnjeg i večernjeg zikra nije precizirano, zato nema smetnje učiti jutarnji zikr prije ili nakon izlaska sunca, odnosno večernji prije ili poslije njegovog zalaska. Neki učenjaci smatraju da je jutarnji zikr bolje učiti prije izlaska sunca, a večernji prije njegovog zalaska, na osnovu ajeta: “…i veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska.” (Kaf, 39.) Možda bi dokazivanje ovim ajetom i bilo jako da se on ne odnosi na sabah i ikindija-namaz, a što bilježe Buharija i Muslim.

Ibnul-Kajjim smatra da je vrijeme jutarnjeg zikra između nastupa zore i izlaska sunca a večernjeg između ikindije i akšam-namaza. (Vidjeti: Sahihul-vabilis-sajjib, str. 165.) Isto ovo kaže Ibn Usejmin stim što smatra da nema smetnje učiti ovaj zikr i nakon tog vremena ako se ne prouči u njemu. Slično ovome kazali su šejh Ibn Baz i stalni kolegij. (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 24/178.) Imam Sujuti smatra da je vrijeme jutarnjeg zikra od ponoći do podne-namaza, a večernjeg od podne-namaza do ponoći, (Vidjeti: El-futuhatur-rabbanijje, 3/73 od Ibn Allana.) a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Zahvala pripada Allahu.

Ova ispravna vjera je došla s ciljem profiliranja urođenih strasti u smislu da ponosni musliman ne postane zarobljenik prohtjeva kao životinja. Propisane su mu obaveze i pohvalna djela čime se štiti od loših posljedica koje nastaju kao rezultat slijeđenja prohtjeva. Od ovih propisa je i post za onoga ko nije u mogućnosti na prirodan način zadovoljiti svoju strast, dakle putem ženidbe. Abdullah ibn Mesud kaže: “Bili smo s Poslanikom, ﷺ. nemajući ništa od imovine. Poslanik, ﷺ. nam je rekao: ‘O skupino mladića, ko od vas ispunjava uvjete – neka se oženi, jer je to bolje za obaranje pogleda i čuvanje stidnih mjesta. A ko ne može – neka posti, jer je post zaštita.'” (Buhari, 5066; Muslim, 1400.)

Želi se reći da post umanjuje utjecaj strasti kod mladića.

Za ovim  pravilom, koje je propisano općenito za omladinu, postoji još veća potreba u vremenu povećanja smutnje, u vremenu olahkog prilaska zabranama i mnoštva izazova. Posebno, ako se radi o onima koji žive u društvima u kojima je prošireno razgolićavanje žena i razvrat. Ovaj ibadet treba nastojati izvršavati kako bi se očuvala čednost i vjera. Čovjek će se uz post pomoći i dovom Allahu kojom će tražiti da Allah sačuva njegovu vjeru i čast, te da mu olakša ženidbu kojom će sačuvati svoj spolni organ. Pomoći će se, također, prisjećanjem na Allahove blagodati koje je Allah pripremio u Džennetu, kao što su hurije, za one koji ustraju u Njegovim naredbama i sačuvaju svoje duše.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Ko izgubi abdest u namazu mora ga prekinuti i ponovo uzeti abdest. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko izgubi abdest u namazu neka pritisne svoj nos i izađe napolje.” (Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/114.)

Dakle, dužan je prekinuti namaz, ponovo uzeti abdest i pristupiti u džemat, ako namaz već nije završen. Zabranjeno je formalno klanjati, stideći se izaći i ponovo uzeti abdest, jer klanjanje bez abdesta ima status ismijavanja s vjerom, a to je strogo zabranjeno, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Islamski učenjaci o tom pitanju imaju tri mišljenja: prvo, skidanje mestvi po kojima se potiralo kvari abdest, i zastupaju ga sljedeći autoriteti: Nehai, Zuhri, Mekhul, Ibn Ebu Lejla, Evzai, imam Šafija (po jednoj verziji), Ahmed, Ishak i neki drugi učenjaci; drugo, to ne kvari abdest, ali takav čovjek mora oprati noge, i zastupaju ga: Ata, Sevri, Ebu Sevr, Šafija i Ahmed (po drugoj verziji), učenjaci hanefijske i, po jačem mišljenju, autoriteti šafijske pravne škole; i, treće, skidanje mestvi ne kvari abdest, a ovo su rekli: Hasan Basri, Ebu Alija, Katada, Selman b. Harb, Davud, Ibn Hazm, Ibn Tejmijje i neki drugi učenjaci. (Vidjeti: El-Musannef, 1/210, od Abdurrezzaka, El-Evsat, 1/457-460, El-Muhalla, 2/105, Bidajetul-mudžtehid, 1/22-23, El-Mugni, 1/324, Hil’ijetul-ulema, 1/177-179, i Bedaius-sanaia, 1/88.)

Mugire b. Šuba, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Bili smo s Poslanikom, ﷺ, u jednom vojnom pohodu pa nam je naredio da potiremo po mestvama tri dana na putu, a jedan dan u mjestu boravka, osim ako u međuvremenu nismo skinuli mestve.” (Taberani, 20/418.)

Iz ovog su predanja neki učenjaci zaključili da skidanje mestvi kvari abdest, međutim iz njega se ima razumjeti da skidanjem mestvi obveznik gubi pravo na potiranje po njima, ali ne da gubi abdest. Pored toga, u lancu prenosilaca ovog predanja postoji prenosilac po imenu Omer b. Durejh, a zbog njega je imam Bejheki ovo predanje ocijenio slabim. (Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/434, i El-Meshu alel-dževrebejni, str. 88, od Kasimija.)

Kada je riječ o predanju koje je zabilježio imam Bejheki, 1/432, a u kojem stoji da je neki ashab, upitan u vezi s čovjekom koji skine mestve nakon potiranja po njima, odgovorio: “Neka opere noge” – nije vjerodostojno.

Smatram, a Allah najbolje zna, da skidanje mestvi ne kvari abdest. Za ovo sam se mišljenje opredijelio iz sljedećih razloga: prvo, ne postoji ispravan ni jasan argument iz kojeg bi se moglo zaključiti da skidanje mestvi kvari abdest; načelno pravilo glasi da čovjek ima abdest dok se na osnovu jasnog dokaza ne ustanovi suprotno tome; drugo, kada bi čovjek uzeo abdest pa potom obrijao glavu, ne bi izgubio abdest, isti je slučaj i sa skidanjem mestvi; (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/216.)treće, kada bi potrao po kapi, turbanu i sl., potom to skinuo s glave, abdest bi bio ispravan, kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje; (Vidjeti: Ahkamuš-šita, str. 35.) četvrto, taj abdest neće biti pokvaren analogno podrezivanju noktiju nakon uzimanja abdesta; i, peto, Alija b. Ebu Talib jednom je prilikom potrao po nanulama (koje su ličile na mestve), potom ih skinuo i klanjao namaz, (Bejheki, 1/431. Ovo je predanje šejh Albani okarakterizirao autentičnim. Vidjeti: El-Mesh, str. 87.) a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović