We alejkumusSelam,

Sto se tice psa on nije dozvoljen da se drzi u kuci kao kucni ljubimac. Poslanik a.s. je rekao u hadisu da meleki ne ulaze u kucu u kojoj prebiva pas ili ima objesena slika (nekog od zivih bica ili necega sto ima dusu). Pas se moze cuvati za lov ili za cuvanje imetka ali izvan kuce. Sama cinjenica da posudu koju pas lizne treba oprati sedam puta( kombinacija zemlje I vode),dovoljno nam govori o zabrani cuvanja psa unutar kuce.

Za macke je Poslanik a.s. rekao da su one od onih koje nas posjecuju i da ih netrebamo tjerati sa kucnog praga. One su umiljate i serijatski ciste sto je najvazniji uslov da se ocuva zdravlje tako da nema serijatske zapreke za njih.

Ribice drzati u akvarijumu je takodjer dozvoljeno imati ali trebamo imati na umu da cemo za brigu o tim zivotinjama imati sevap i nagradu i da nije dozvoljeno da ih mucimo tako sto im necemo cistit staniste ili mjenjat vodu ili zabranjivat hranu i pice i sl.Ako se insane navedenog ne boji za sebe onda, inshaallah, nema smetnje da ima tu vrstu kucnih ljubimaca. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumu Selam,

Cestitati krscanima Bozic i druge vjerske praznike zabranjeno je kako nam pojasnjava sejh Ibn Qajjim u knjizi Ahkamu ehli zimme gdje stoji: “Cestitati na necemu sto se usko vezuje za nevjerstvo je haram; takav slucaj je sa cestitanjem nevjernicima njihovih praznika ili njihovog posta i pri tome im reci: Sretan ti praznik ili post, cak i ako onaj koji cestita bude cist od nevjerstva,to se smatra istim haramom kao da cestita nevjerniku na klanjanju pred krstom”.

To je veci grijeh i mrze djelo Allahu,nego kada bi se cestitalo pijenje alkohola, ubistvo insana, cinjenje bluda i sl. Onaj ko nekome cestita nesto sto je grijeh,izmisljotina i sl.rizikuje da se na njega izlije Allahova srdzba i mrznja.Samim cinom cestitanja daje se legitimitet simbolima njihovog nevjerstva,bez obzira sto sama osoba koja cestita ne nalazi nikakva zadovoljstva u tom nevjerstvu,jer muslimanu je haram i drugima davati priliku da osjecaju zadovoljstvo u nevjerstvu.

Uzviseni Allah kaze:“Ako vi budete uznevjerovali-pa Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan nevjerovanjem svojih robova, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni….(Ez-Zumer,7) „Sada sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maida,3)

Treba napomenuti da je cestitanje nevjernickih praznika zabranjeno makar se radilo i o kolegama s posla. Ako bi nam oni cestitali svoje praznike, mi im ne treba da odgovaramo jer to nisu nasi praznici njima nije zadovoljan nas Tvorac. Stavljeni su van vaznosti kada je Allah objavio ajet:“Onaj ko zeli drugu vjeru pored islama, nece mu primljena biti i on ce gubitnik na buducem svijetu biti“ ( Ali Imran, 85 )

Ukoliko bi musliman bio pozvan u goste ovom prilikom,haram mu je da se odazove,jer time direktno ucestvuje u haramu. Muslimanima je zabranjeno oponasati nevjernike,te im je zbog toga zabranjeno slaviti slicne svetkovine,razmjenjivati slatkise,priredjivati gozbe,jer je Vjerovjesnik a.s. rekao:“ Ko oponasa jedan narod, on njemu i pripada“. Ibn Tejmijje u knjizi: “Slijedjenje pravog puta u suprotstavljanju nevjernicima” kaze: “Oponasati nevjernike u njihovim praznovanjima svakako za njih znaci radost koja pociva na zabludi. To ce ih sigurno potpomoci da za sebe pridobiju slabice.“ Znajmo dobro da Allah muslimane uzdize kroz njihovu vjeru, daje im postojanost i pomaze ih protiv neprijatelja. A Allah subhaneh najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

Imam Ibn Rušd el-Hafid el-Kurtubi, rhm., kaže: “Kada je u pitanju dozvoljenost klanja životinja, kao i konzumiranje njihovog mesa, u šerijatu se spominju tri vrste ljudi: (1) oni za koje postoji jednoglasno mišljenje učenjaka da je dozvoljeno da kolju životinje, (2) oni za koje islamski učenjaci kažu da je zabranjeno da oni kolju i (3) oni u pogledu kojih se islamski učenjaci razilaze.
Islamski se učenjaci slažu da čovjek koji kolje mora ispuniti sljedećih pet uvjeta da bi mu bilo dozvoljeno klati životinje i da bi drugima bilo dozvoljeno jesti meso životinja koje kolje: (1) da je musliman, (2) da je muškarac, (3) da je punoljetan, (4) da je razuman i (5) da klanja namaz.

Islamski su učenjaci složni u pogledu toga da mušricima – idolopoklonicima, nije dozvoljeno da kolju životinje, niti da se jede ono što oni zakolju, shodno ajetima: “…i ono što je na oltarima – kipovima, kao žrtva prinjeto…” (El-Maida, 3), i: “…i ono što je u ime nekog drugog mimo Allaha zaklano…” (El-Nahl, 115).

Što se tiče onih u pogledu čijeg se klanja islamski učenjaci razilaze, tj. da li je dozvoljeno jesti meso životinja koje zakolju ili nije, u pitanju su: (1) ehlul-kitabije, (2) medžusije, (3) Sabejci, (4) žena, (5) dijete,  (6) luda osoba, (7) pijana osoba, (8)  musliman koji ne klanja namaz, (9) lopov i (10) uzurpator – otimač (gasib).
Što se tiče ehlul-kitabija (jevreja i kršćana), islamski su učenjaci složni u pogledu toga da je dozvoljeno jesti meso životinja koje oni kolju (od životinja koje su nama halal, naravno), shodno riječima Allaha, dž. š., koji kaže: “…i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena…” (El-Maida, 5), ali, ono u pogledu čega se razilaze jesu neki detalji vezani za njih. Složni su u tome da je dozvoljeno jesti meso životinja koje oni zakolju: (1) ako nisu kršćani iz Benu Tagliba, (2) ako nisu u pitanju murtedi – otpadnici od vjere, (3) ako kolju za svoje potrebe, (4) ako kolju u ime Boga, (5) ako im životinja nije zabranjena Tevratom, (6) ako dotičnu životinju nisu sami sebi zabranili – sve je osim loja dozvoljeno.

Islamski se učenjaci razilaze u pogledu onoga što je nasuprot navedenom:
(1)    ako uz opunomoćenje kolju muslimanu, (2) ako su kršćani iz Benu Tagliba, (3) ako su u pitanju murtedi-otpadnici, (4) ako se ne zna da li kolju u ime Boga, (5) ako se ne zna zašto su nešto zaklali, (6) ili se zna da su klali u nečije drugo ime mimo Allaha, dž. š., nalik onome što kao žrtvu prinose crkvama i slavama svojim, (7) ili je u pitanju životinja kojima im je Tevratom zabranjena, (8) ili je u pitanju životinja koju su sami sebi zabranili, (9) a isto tako učenjaci se razilaze i po pitanju loja.
(Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, Kitabul-zebai, 1/450)

Što se tiče muslimana koji iz neznanja i lijenosti ne obavlja namaz, šejh Muhammed b. Abdulvehhabm rhm., kaže: “Pet je ruknova islama: prvi od njih je šehadet, a potom na red dolaze ostala četiri rukna islama. Što se njih tiče – ako osoba njihovu obaveznost potvrdi, ali ih iz nemara ostavi – mi, i ako bismo se borili protiv njega, nećemo ga tekfiriti (proglašavati nevjernikom) zato što ih ne obavlja, jer se učenjaci razilaze o pitanju osobe koja ta četiri rukna islama ostavi iz nemara i lijenosti, bez negiranja njihove obaveznosti svojim srcem. Ljude ne tekfirimo – izuzev u pitanjima u pogledu kojih je sva islamska ulema složna, a to je šehadet, i to nakon što bude čovjek bude upoznat, pa nakon što spozna – odbije!” (Vidjeti: Muellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdulvehhab, rhm., treći dio: Fetava ve mesail, str.9; El-Durer el-Senijje, 1/70; Ibn Usejmin, Šerhu Kešfil-šubuhat)

Šejh Nasiruddin el-Albani kaže: “Šehadet – svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dž. š., nešto je što će spasiti onoga ko ga izgovori od vječnog boravka u džehennemskoj vatri, pa makar se radilo o osobi koja ne bude praktikovala ništa od preostala četiri rukna islama, poput namaza i ostalog. Opće je poznato to da se islamski učenjaci razilaze u pogledu osobe koja ne obavlja namaz, a vjeruje u njegovu propisanost i obaveznost. Većina islamskih učenjaka smatra da osoba ne postaje nevjernikom zbog toga, već fasikom – velikim grješnikom. Za razliku od njih, imam Ahmed, rhm., takvu osobu smatra nevjernikom i kaže da treba biti ubijena, tj. kažnjena smrtnom kaznom za murtede i otpadnike od islama, a ne smrtnom kaznom predviđenom za velike grješnike (poput ubica itd.). Od ashaba se bilježi i to da nisu gledali na ostavljanje bilo kojeg djela kao na djelo nevjerstva izuzev ostavljanja namaza. (Tirmizi, Hakim)

Ja smatram da je ispravno mišljenje koje zastupa većinom islamskih učenjaka, a ovo što se bilježi od ashaba nije tekst Objave koji se odnosi na klasični kufr –nevjerstvo, koji svoga počinioca ostavlja vječno u Vatri, bez ikakve mogućnosti da će ga Allah, dž. š., oprostiti, a već nam je poznata predaja od Huzejfe b. El-Jemana, r. a., koji je jedan od poznatih ashaba, u kojoj on odgovara Sili b. Zuferu, koji je ovo pitanje razumio isto onako kako ga je razumio i imam Ahmed, rhm., rekavši: “Šta će im biti od koristi takav šehadet kada oni ne znaju za namaz!?” Na šta mu Huzejfe, r. a., sugerira, odgovarajući mu  riječima: “O Sila, spasit će ih džehennemske vatre!”

Ovo je jasan tekst od jednog od poznatijih ashaba – Huzejfe, r. a., o tome da se kafirom – nevjernikom ne smatra musliman koji (iz lijenosti, neznanja i nemara), ne obavlja namaz kao i ostale ruknove islama. Takva je osoba musliman, koja će biti spašena od vječnog boravka u Vatri, na budućem svijetu! (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/86, br. 87,  1/130–132)

Dakle, shodno navedenom, ako je muslimanu dozvoljeno da jede ono što zakolju jevreji i kršćani, od životinja koje su nama halal – današnji klasični Bošnjak (musliman) bolji je i vredniji od bilo kojeg jevreja i kršćanina, od kojih nam je Allah, dž. š., ipak dozvolio da jedemo meso koje oni kolju, od životinja koje su nam halal (mimo njihovih slava i vjerskih obreda, naravno).

Na kraju, moramo uzeti u obzir i sljedeće:

Aiša, r. a., jednom prilikom upita: “O Allahov Poslaniče, ljudi nam donose meso, a mi ne znamo da li je nad njim spomenuto Allahovo, dž. š., ime ili ne!?” Poslanik, ﷺ, reče: “Vi recite ‘bismillah’, i jedite!” Aiša, r. a., dalje nastavlja: “Ti ljudi su bili novi muslimani (tek izašli iz kufra – nevjerstva).” (Buhari)

“Meso koje zakolje musliman je halal, bez obzira da li nad njim bilo spomenuto Allahovo ime. Musliman neće spomenuti ničije drugo ime osim Allahovo!” (Predaju bilježi imam Ebu Davud u djelu El-Merasil, br. 355; Bejheki Ma‘rifetul-sunen vel-asar, br. 5799; Bejheki, Sunenul-kubra, br. 18674)

Ovu mursel predaju podržava i predaja koju imam Darekutni, rhm., bilježi kao musned od Ibn Abbasa, r. a., da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada musliman zakolje životinju i ne spomene Allahovo ime, slobodno neka jede, jer je doista musliman jedno ime od Allahovih imena!” (Darekutni, Sunen, br. 4806)

Od Ibn Abbasa, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Muslimanu je dovoljno ime – pa ako on zaboravi spomenuti bismillu u toku klanja, neka je spomene kasnije, i neka se prisjeti Allahovog imena i neka jede!” (Darekutni, Sunen, br. 4808; Sunenul-kubra, 9/240)

Šejh Abdulaziz b. Baz, rhm., kaže: “Kur’an i sunnet nam ukazuju na to da nam je halal i dozvoljeno jesti meso koje kolju jevreji i kršćani (ehlul-kitabije), kao i na to da nam je haram jesti meso koje kolju ostale vrste nevjernika mimo ehlul-kitabija, shodno ajetu: “Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena!” (El-Maida, 5)
Ovaj je ajet izričit tekst o pitanju dozvoljenosti konzumiranja mesa koje su zaklani ehlul-kitabije, tj. jevreji i kršćani. Pod riječju “jela onih kojima je data Knjiga” misli se na ono što oni kolju. Iz citiranog ajeta može se razumjeti to da nam je haram – zabranjeno, konzumirati meso koje kolju ostale vrste nevjernika. Iz navedenog se izuzima meso koje jevreji ili kršćani prinesu kao žrtvu nekom drugom mimo Allaha, dž. š., što nam je zabranjeno ajetom: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime…” (El-Maida, 3)

Ono što se zaklalo na način koji nije šerijatski i koji ne odgovara propisima, poput životinje za koju se zna da je umrla od strujnog udara ili davljenja i sl., to će spadati u nastavak ajeta, u kojem se kaže: “…i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali!” (El-Maida, 3) – i nebitno je da li je životinja tako stradala od ehlul-kitabije ili muslimana.

Ako se ne zna na koji je način životinja zaklana – osnova je da je takvo meso halal, ako dolazi od muslimana ili ehlul-kitabije, a što se tiče životinje koja je ošamućena strujom ili udarena – ali je preklana odmah nakon toga, dok je bila živa, takvo je meso halal i dozvoljeno za jesti.

Allah, dž. š., kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. To je porok!” (El-Maida, 3)

Dakle, ovaj nam ajet ukazuje na to da su udavljene i ubijene životinje haram –zabranjene za jesti, a isti status ima i životinja koja je umrla od udara struje – prije nego što je zaklana dok je bila živa. Isti status ima i životinja koja je udarena u glavu ili na neki drugi način – pa je umrla prije nego što je bila zaklana – takvo je meso haram jesti, shodno navedenom ajetu.” (Vidjeti: Ibn Baz, Medžmuul-fetava, 8/429, 23/87; magazin El-Islah, br. 90, Zul-Kiide, 1405. h. g.; Muhammed el-Musned, Fetava Islamijja, 3/558)

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Uvaženi brate u vjeri, što se tiče toga da sedam osoba iz različitih porodica zakolju jednu kravu i svako od njih taj dio (svoju sedminu) nanijeti za svoju porodicu, to je validan postupak. Kao što ste spomenuli, klanje jedne ovce na ime cijele porodice validan je postupak, a tako isto i sedmina krave je dovoljna za jednog čovjeka i za ostale članove njegove porodice za koje on bude namjeravao klanje kurbana.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Da, obaveza je davati zekat na imetak jetima i luđaka ako su spomenute osobe muslimani, slobodni i potpuni vlasnici svog imetka.

Dokaz za to su riječi Poslanika, ﷺ, da onaj ko preuzme staranje o siročetu koje posjeduje imetak, treba trgovati s tim imetkom (neka ga umnožava), u suprotnom zekat neće ostaviti ništa. Imam Malik u djelu Muvetta bilježi od Abdurrahmana b. Kasima, a ovaj od svog oca, da je rekao:

“Aiša, radijallahu anha, starala se o mom bratu i meni kao siročadima i na naš je imetak izdvajala zekat.”

Ibn Munzir prenosi da su Alija, Ibn Omer, Džabir, Aiša i Hasan b. Alija, radijallahu anhum, smatrali da je obaveza davati zekat na imetak ove dvije kategorije ljudi.

Stalna komisija za šerijatska pitanja (fetve)

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 128)