Islamski autoriteti vele da se glava nakon obavljene umre može obrijati na bilo kojem mjestu, pa je svejedno hoće li je obrijati u Meki ili negdje drugo. No, treba znati da se čovjek ne može osloboditi ihramskih ograničenja sve dok ne obrije glavu, odnosno dok ne skrati kosu, i da poslije toga treba obaviti oproštajni tavaf. Evo, ovo je redoslijed umranskih obreda: stupanje u ihramske zabrane, tavaf, sa’j, brijanje glave, odnosno šišanje, i oproštajni tavaf ukoliko se čovjek zadrži u Meki; ako putuje odmah poslije obavljene umre, ne mora obaviti ovaj tavaf.

Ukoliko se čovjek želi zadržati u Meki, prirodno je da će u njoj obrijati glavu, odnosno skratiti kosu, te obaviti oproštajni tavaf prije polaska. A ako obavi tavaf i sa’j te odmah zatim otputuje u svoje mjesto boravka, može tamo skratiti kosu, odnosno obrijati glavu, ali će ostati pod ihramskim zabranama sve dok to ne učini.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Kad čovjek stupi u hadž temettu, obavit će tavaf i sa’j, a zatim će se ošišati (šišanjem treba obuhvatiti cijelu kosu), itime se oslobađa od ihramskih ograničenja. Ukoliko, međutim, ostane u ihramima, a prije umranskog tavafa donio je odluku da će obaviti hadž, tad ne snosi nikakve sankcije,već se njegov hadž temettu preinači u takozvani kiran, i kurban mu vrijedi za tu vrstu hadža.

Kad je riječ o situaciji u kojoj obveznik ne donese nijet za preinačivanje obreda sve dok ne obavi tavaf i sa’j, mnogi učenjaci smatraju da nijet za hadž, tad donesen, nije ispravan, jer se hadž umri može pripojiti jedino prije stupanja u umranski tavaf. Ima i onih učenjaka koji smatraju da u tome ipak nema smetnje. Budući da se ovdje radilo o neznanju, držim da čovjek koji je postupio kako ste opisali ne snosi nikakve sankcije i da je njegov hadž, inšallah, ispravan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Kada je riječ o rukovanju sa strankinjom, nema razlike između vjernice i nevjernice: zabranjeno je rukovanje sa svim ženama s kojima čovjek može stupiti u bračnu vezu. (U vezi s mahremima više se može saznati u Nevevijevom djelu El-Minhadž, 9/105.) Svevišnji Allah rekao je: “I ne približavajte se nemoralu…” (El-Isra, 32.) I ovaj nam ajet ukazuje na zabranu rukovanja. U ajetu nije rečeno: “Ne činite nemoral”, već: “I ne približavajte se nemoralu…”, a dodir strankinje nužno vodi u nemoral, kao i čatanje, sastajanje itd. Imam Muslim, Ibn Ebu Asim i Tahavi zabilježli su hadis u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “…i ruka čini nemoral, a njezin je nemoral dodir.”

Buharija, Muslim i četverica zabilježili su da je Aiša, radijallahu anha, izjavila: “Allaha mi, Poslanik, ﷺ, nikada nije dodirnuo strankinju.” Makal b. Jasir prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Da ti probodu glavu željeznim šilom, bolje ti je nego da dotakneš strankinju.” (Taberani, 20/211-212/486, a imam Hejsemi tvrdi da su prenosioci ovog predanja pouzdani. Vidjeti: El-Medžmea, 4/326. Šejh Albani predanje smatra dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/447/226.)

Aklija bintu Ubejd prenosi da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Ja ne dotičem ruke strankinja.” (Taberani, u djelu El-Evsat, 6/293/6229, sa ispravnim lancem prenosilaca, tvrdi šejh Albani, u djelu Sahihul-džamia, 2/1205/7177.) U drugom, također vjerodostojnom hadisu stoji: “Ja se ne rukujem sa ženama.” (Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/494/2513.) Ibn Abdulberr u komentaru ove predaje kaže: “U ovome hadisu je dokaz da muškarac ne smije dotaći strankinju niti se s njom rukovati,“ (Vidjeti: Et-Temhid, 12/243.)

Hafiz Iraki je rekao: “Ako Poslanik, ﷺ, pored svoje čistote i nepogrešivosti u vjeri nije se rukovao sa ženama, drugi su preči da se ne rukuju.“ (Vidjeti: Tarhut-tesrib, 7/43.) Savremeni ekspert hadiskih znanosti šejh Nasiruddin Albani napominje: “Nema nijednog vjerodostojnog hadisa koji ukazuje da se Poslanik, ﷺ, ikada rukovao sa strankinjama.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/65.)  Imam Ahmed je upitan o rukovanju sa strankinjama pa je to žestoko osudio čak i rukovanje preko odjeće. (Vidjeti: El–Adabuš-šeraijje, 1/693) Poznati hanefijski pravnik Kasani zapisao je: “Ni u kom slučaju nije dopušteno dodirnuti lice ili ruku strankinje.” (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 4/297.)

Većina učenjaka četiri pravne škole smatrali su da je rukovanje muškarca sa ženom strankinjom zabranjeno. (Vidjeti: Keššaful-kina, 2/155.) Štaviše, neki hanefijski autoriteti smatrali su da je rukovanje sa zimmijom (sljedbenik Knjige koji islamskoj državi plaća glavarinu) pokuđeno, pa šta onda reći za rukovanjem sa  nevjernicom! (Vidjeti: Ed-Durrul-muhtar, 6/412.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nema zapreke u tome da čovjek zamoli nekoga za uslugu i zahvali mu na tome. Vjerovjesnik, ﷺ, rekao je: “Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.” (Ibn Hibban i Tirmizi, koji ga je ocijenio vjerodostojnim.)

Najbolji način zahvaljivanja jesu riječi: “Džezakellahu hajren” – “Allah te nagradio dobrim”. Ako se čovjek zahvali drugim riječima koje nisu u suprotnosti s islamskim učenjem, nije pogriješio. Svakako, zahvala ljudima ograničena je, shodno učinjenoj usluzi, dok apsolutna zahvala pripada isključivo Svemogućem Allahu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Prošenja (ar. hitba) je utemeljena Šerijatom, pa je dozvoljeno (mubah) zaprositi djevojku, i to je mišljenje većine islamskih učenjaka. Svoj stav dokazuju Allahovim riječima: “I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete” (El-Bekara, 235). A u šafijskom mezhebu kaže se da je prošenje, to jest, traženje djevojke od njezinih roditelja, odnosno od njezina staratelja, poželjno (mustehab). U tome se oslanjaju na predanja koja je zabilježio imam El-Buhari, a u kojima se kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zaprosio Aišu i, kasnije, Hafsu, radijallahu anhum.

Običaj je kod nas, a i kod muslimana u nekim arapskim zemljama da se djevojka zaruči prstenom (takozvanom burmom), koji prosac stavi djevojci na ruku. To je običaj koji su muslimani usvojili od nevjerikâ, i treba ga se kloniti, tim prije jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neki narod, i pripada mu.” (Ahmed i Ebu Davud).

Kad je posrijedi prošnja, čovjek treba znati da prošnja nije stupanje u brak, i da su momak i djevojka jedno drugom zabranjeni sve dok ne stupe u brak. Pa bismo mogli konstatirati da je prošnja, zapravo, obećanje da će doći do stupanja u brak. A nije uputno zaprositi djevojku pa zatim čekati dug vremenski period. To je načelno pravilo, a uvijek postoje vanredne, nepredvidive okolnosti.

Kad je posrijedi brak, on mora ispuniti četiri uvjeta da bi bio ispravan. Prvi je uvjet dozvola staratelja (ar. velijj). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ništavan je onaj brak koji je sklopljen bez dozvole staratelja. U hadisu koji prenosi Ebu Musaa, radijallahu anhu, stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed).

Drugi je uvjet obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pa brak nije ispravan ukoliko se jedno od njih dvoje (pretežno se djevojka prisiljava) prisili na brak.

Treći uvjet jest udadbeni dar (ar. mehr). Sveznajući Allah rekao je: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte…” (En-Nisa, 4).

I, četvrti uvjet je obznana braka, na osnovu navedenog hadisa: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka.” Je li dovoljno da sklapanju braka prisustvuju dva pravedna svjedoka ili se brak mora javno oglasiti, svadbom ili na bilo koji drugi način – pitanje je o kojem islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav. Većina učenjaka kaže da je prisustvo pravednih svjedoka uvjet ispravnosti braka i da se brak ne mora oglasiti, već je to samo poželjno učiniti. Šejhul-islam, Allahu mu se smilovao, pak smatra da se brak mora oglasiti. A Allah najbolje zna.

prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com