Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Cijenjeni brate, na samom početku molim Uzvišenog Allaha da nas sve skupa učvrsti na putu pridržavanja za načela ove savršene vjere. Molim Ga, subhanehu ve te’ala, da nam istinu pokaže istinom i olakša nam njeno slijeðenje i prakticiranje, a da nam neistinu pokaže neistinom i da nam omrzne njeno slijeðenje i prakticiranje. Što se tiče tvojih pitanja, odgovor na njih iziskuje poznavanje jedne veoma bitne osnove u vjeri islamu. Naime, trebaš znati da svako ko nas pozove u činjenje bilo čega i kaže da je to ibadet, obavezan je za to predočiti validan dokaz.

Islamski učenjaci u svojim knjigama spomenuli su da je osnova u ibadetima zabrana, osim onoga što je potvrðeno validnim argumentima, dok je osnova u običajima dozvola, osim onoga što je zabranjeno validnim argumentima

Govoreći o tome, kazao je šejh Abdur-Rahman ibn Nasir es-Si’di u stihovima:

و أصل في عاداتنا الإباحة حتى يجيئ صارف الإباحة
و ليس مشروعا من الأمور غير الذي في شرعنا مذكور

Prijevod stihova:

“Osnova u našim običajima je dozvola

sve dok ne doðe nešto što mijenja tu osnovu.

Nije propisano u našoj vjeri ništa osim onoga

na što ukazuju validni argumenti vjere.”
Dokazi koji ukazuju na ovo pravilo:

Da je osnova u običajima dozvola, na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ‘’On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“

A da je osnova u ibadetima zabrana, na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“

Takoðer to potvrðuju riječi Allahovog Poslanika: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to će biti odbačeno.“ (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.)

Pojašnjenje ovog pravila

Čovjekovi postupci mogu se podijeliti u dvije skupine: ibadeti i običaji.

Što se tiče ibadeta, osnova u tom poglavlju je da ne možemo ni za jedan postupak tvrditi da je njegovo činjenje ibadet osim ako za to posjedujemo validan i jasan argument. Npr., ako bi nas neko pozvao da činimo neko djelo smatrajući to ibadetom, mi ćemo tražiti od takve osobe validan i jasan dokaz, ako nam spomene validan argument za to, mi ćemo to činiti, a ako ne spomene, mi to nećemo činiti.

A što se tiče običaja, sve je dozvoljeno činiti osim onoga što nam validni i jasni dokazi zabrane. Npr., čovjeku je dozvoljeno da jede, pije, oblači sve što želi osim onoga što je validnim argumentima izuzeto iz te osnove i zabranjeno, kao svinjetina, alkohol i dr.

Na osnovu spomenutog, preostaje nam da tvoje pitanje provučemo kroz ovu veliku formulu.

Da li postoje validni i jasni argumenti koji ukazuju na to da je Poslanik nakon namaza činio zajednički zikr ili ga je sâm činio? Da li je preneseno da je on učio nakon namaza dovu, a drugi aminali na njegovu dovu? Da li je učio Fatihu nakon namaza, potirući rukama lice?

Odgovor: Ne postoje validni dokazi da je Poslanik zajedno zikrio sa ashabima, već su zikrili svako za sebe. Ne postoje validni argumenti da je Poslanik učio dovu nakon svakog namaza i da su ashabi aminovali na ono što on kaže. Ne postoje validni argumenti koji ukazuju da je Allahov Poslanik učio Fatihu nakon namaza i nakon toga potirao lice

Allah najbolje zna

Odgovorio: Pezić Elvedin, 5. rabi’ul-evvela 1428. h.g. / 13. 3. 2008. god

Učenje Fatihe u namazu je pitanje u pogledu kojeg su se “žestoko” razišli učenjaci od vremena prvih generacija pa sve do današnjih vremena.
Razlog tome, između ostalog, jeste kao što ste vi spomenuli u pitanju, kako i na koji način pomiriti prividnu kontradiktornost između hadisa u kojima se negira validnost namaza onome ko nije proučio Fatihu i drugih hadisa u kojima je Allahov Poslanik zabranio učenje naglas u namazima u kojima imam uči naglas i kur’anskog ajeta: “Kada se Kur’an uči, vi pažljivo slušajte.” (El-E’araf, 204) Imam Ahmed je kazao: ”Učenjaci imaju jednoglasan stav da se ovaj ajet odnosi na učenje Kur’ana u namazu”, te hadisa Allahovog Poslanika: ”Kada imam uči, vi slušajte” (Muslim).

Određeni učenjaci smatrali su da je klanjač obavezan na svakom rekatu proučiti Fatihu, bez obzira da li to bilo u namazima u kojima se uči u sebi ili naglas, postupajući tako po riječima Allahovog Poslanika: ”Nema namaza onome ko ne prouči Fatihu.” (Buharija i Muslim)
Drugi su opet kazali da je Fatihu obaveza proučiti na svakom rekatu osim u namazima u kojima imam uči naglas kada će se dati prednost slušanju Kur’ana nad učenjem Kur’ana, na taj način pomirujući prividnu koliziju, postupajući po riječima Uzvišenog Allaha: “Kada se Kur’an uči, vi pažljivo slušajte”, i riječima Allahovog Poslanika: ”Kada imam uči, vi slušajte”.

Prije nego što navedem mišljenje koja ja preferiram, smatram da je neophodno napomenuti, kao što to čine mnogi učenjaci kada govore o ovom pitanju, da je ovo samo jedno u dugom nizu pitanja u kojem su učenjaci zauzeli različite stavove, i onaj ko bude prakticirao jedno od dva spomenuta mišljenja – bez obzira koje bilo, ni u kom slučaju ne znači da je slabiji ili bolji musliman od onoga koji preferira suprotno mišljenje.Odabir jednog od dva spomenuta mišljenja nikako ne smije biti razlogom razilaženja muslimana, prezira i netrpeljivosti. Oba mišljenja su jaka, imaju dokaze kojima potvrđuju svoj stav, zato nema smetnje da čovjek odabere jedno od ova dva spomenuta mišljenja, za koje smatra da je jače, i da postupa po njemu.

Ja lično smatram da je obaveza proučiti Fatihu u svim namazima osim u namazima u kojima imam uči naglas. Ovo se odnosi samo na prva dva rekata namaza u kojima imam uči naglas, dok je učenje Fatihe obaveza i u tim namazima na trećem ili četvrtom rekatu (kada su u pitanju akšam i jacija).

Ovaj stav odabrao je veliki broj učenjaka: Malik, Zuhri, Sevri, Ishak, ashabu-r’aj, i na kraju, to je odabir šejhul-islama Ibn Tejmijje kao i velikog broja učenjaka današnjeg doba.
A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Primarni cilj islamskog učenja jeste popravljanje ljudskih duša, prije vanjštine. Srce je osnova po kojoj se sve ravna. Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Zaista u tijelu postoji organ koji, ako je zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je cijelo tijelo: to je srce.” (Buharija i Muslim.) Zato se čovjekovi postupci i djela smatraju oličenjem onoga što je u srcu. Uzvišeni kori one koji govore jedno, a rade drugo: “O vjernici, zašto govorite ono što ne činite, kako je ružno kod Allaha da govorite ono što ne činite.” (Es-Saff, 2-3.) Poslanik, ﷺ, obavijestio nas je o čudnim ljudima koji će imati ružan kraj na Sudnjem danu: “Znam ljude iz mog ummeta koji će na Sudnji dan donijeti dobra djela poput velikih planina, pa će ih Allah pretvoriti u razasutu prašinu.” “Allahov Poslaniče, opiši ih, ko su oni, da ne budemo, i ne znajući, jedni od njih!”, zatraži Sevban, radijallahu anhu. Poslanik, ﷺ, reče: “Oni su vaša braća, vaši sunarodnjaci, klanjaju noćni namaz kao i vi, ali kada se osame i budu daleko od ljudi, prelaze Allahove granice.” (Ibn Madže i Taberani, u djelu El-Evsat. Imam Busiri i šejh Albani hadis smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Misbahuz-zudžadža, 4/246, i Es-Silsiletus-sahiha, 2/32.) Komentirajući ajet: “Allah zna izdajničke poglede i ono što grudi kriju” (Gafir, 19.), Ibn Abbas rekao je: “Čovjek stoji u društvu, pa kada pored njih prođe strankinja, pretvarajući se, obori pogled, a kada vidi da su oni oborili poglede i da ne mare za njom, krišom je gleda; ako pogledaju u njega, on ponovo obori pogled.” (Ibn Ebu Šejbe, u djelu El-Musannef, 4/7/1722, i Sujuti, u djelu Ed-Durrul-mensur, 5/653.) A Sveznajući Allah zna i ono što je skrivenije od tajne. On će suditi Svojim robovima i otkriti pravu istinu o njima. Iskreni – u vječne ljepote, a nepokorni i varalice – u oganj užareni. Usama b. Zejd, radijallahu anhu, pripovijeda da je čuo Resulullaha, ﷺ, kako govori: “Na Sudnjem danu dovest će se čovjek i baciti u Vatru, pa će mu crijeva ispasti i on će oko njih kružiti kao što magarac kruži u mlinskoj okretaljci. Stanovnici Vatre će se oko njega iskupiti i upitati ga: ’Šta to bi s tobom, čovječe? Zar nas nisi navraćao na dobro i odvraćao nas od zla?’ On će odgovoriti: ’Jesam, navraćao sam na dobro, ali ga sam nisam činio, odvraćao sam od zla, a sâm sam ga činio.’” (Buharija i Muslim.) Iz ovih i iz brojnih drugih argumenata možemo shvatiti opasnost lijepog govora koji nije popraćen djelima ili, bolje rečeno, slatke riječi, a gorka djela.

U postavljenom pitanju ima nejasnoća. Naime, tvrdnja da neko čini slične stvari, ne može se potvrditi osim preciznim uhođenjem, a uhođenje je zabranjeno Kur’anom, sunnetom i konsenzusom islamskih pravnika. Neko se požalio Ibn Mes’udu, radijallahu anhu, da se nekom čovjeku usta prelijevaju od (tajnog) konzumiranja vina, pa je rekao: “Zabranjeno nam je uhođenje.” (Ebu Davud i Taberani, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Također, vaše riječi: “…i Allah zna šta još” ukazuju na sumnju za koju, vjerovatno, ne postoje validni dokazi. Osnova je da musliman ne čini ružna djela, osim ako postoje kategorični i nepobitni argumenti. U svakom slučaju, vaša je obaveza savjetovati brata i podsjetiti ga na Allaha. Nije ga ispravno bojkotirati, tada ostaje sam, a šejtan voli janje koje se odvoji od stada. Vjernici su kao jedno zdanje: podupiru, pomažu, podsjećaju, upozoravaju i savjetuju jedni druge. Bojkot bi bio legitiman samo kada biste znali da će se, nakon toga, promijeniti nabolje, odnosno, da šteta neće biti veća od koristi. A sve ovo pod uvjetom da postoje zbilja jasni dokazi protiv njega, a ne puke pretpostavke ili slabi i nedovoljno uvjerljivi argumenti. Po opredjeljenju ehli-sunnetskih provenijencija, u srcu vjernika može se objediniti iman i činjenje velikih grijeha, i da takav ne izađe iz okvira islama, osim ako činjenje tih grijeha smatra dopuštenim. Svaki musliman ima određene slabosti i prijestupe koje čini, veće ili manje. Stoga je obaveza da savjetujemo jedni druge i ukazujemo na naše propuste s ciljem popravljanja stanja, a ne s ciljem sramoćenja i ponižavanja. Imam Buharija zabilježio je predanje da je za vrijeme Allahovog Poslanika, ﷺ, živio čovjek koji se zvao Abdullah, a imao nadimak – magarac. Često se šalio s Poslanikom, ﷺ, i zasmijavao ga. Nekoliko puta je bičevan zbog konzumiranja vina.  Jednoga dana, nakon što je doveden pred Poslanika, ﷺ, neki ga je ashab grubo ukorio: “Allah ga prokleo, koliko je samo puta bičevan i opet pije!” Na šta je Poslanik, ﷺ, odmah intervenirao: “Ne proklinjite ga! Tako mi Allaha, ja znam da on voli Allaha i Njegovog Poslanika!” A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Imenovanje zapovjednika puta (emira) obavezno je, na osnovu Poslanikovih, ﷺ, riječi: “Kada trojica žele putovati, neka odrede vođu puta.” (Ebu Davud i Bejheki. Imam Nevevi, Ibn Muflih, Ševkani i Albani ovo predanje smatraju dobrim.Vidjeti: El-Medžmu, 4/330, El-Adabuš-šeri‘jje, 1/424, Nejlul-evtar, 9/157, i Es-Silsiletus-sahiha, 3/314.) Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nije dopušteno trojici koji krenu na put da putuju a da ne odrede vođu puta.” (Ahmed, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 2/56.)

Omer b. Hattab govorio je: “Kada tri čovjeka krenu na put, neka odrede svog zapovjednika, to je zapovjednik kojeg je odredio Poslanik, ﷺ.” (Ibn Huzejme i Hakim, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Nejlul-evtar, 9/157, i Sahihu Ibni Huzejma, 4/141.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala Allahu, dž.š. Za ovog čovjeka koji ima sestrične, odnosno on je njihov dajdža, žena ili onaj ko je postavio pitanje kaže da se sa njima šali na jedan vulgaran način. Njegovim sestričnama nije dozvoljeno da ga posjećuju, niti da otkrivaju svoja lica pred njim, pošto su islamski učenjaci koji su dozvolili da žena otkrije svoje lice pred mahremom, uslovili da ne postoji opasnost od iskušenja i fitne. Od ovakvog  čovjeka koji se na ovako vulgaran i nedostojan način šali sa svojim sestričnama treba se plašiti da ih može dovesti u iskušenje. U obavezu jednog vjernika spada izbjegavanje  svih uzročnika mogućih iskušenja. Nemoj se, brate, čuditi da neki ljudi ispunjenje svojih seksualnih želja i nagona vežu za svoju rodbinu. Do nas su doprle nevjerovatne priče da su pojedinci činili blud sa svojim sestrama po ocu, pošto kažu, ona im nije rođena sestra!? Da nas Allah, dž.š., sačuva od prokletog šejtana! Čuli smo i za još drastičnije slučajeve, gdje su neki ljudi činili blud sa svojim rođenim majkama, da nas Allah, dž.š., sačuva!? Pogledajte kako se Kur’an izražava: “I ne ženite se ženama kojima su se ženili očevi vaši,- a šta je bilo, biće oprošteno; to bi, uistinu, bio razvrat, gnusoba i ružan put.” (En-Nisa, 22.)

O bludu je Allah, dž.š., kazao sljedeće: “I što dalje od bluda, jer je to razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32.)

Nije rekao u prvom ajetu samo “razvrat”, nego je još rekao da je to i “gnusoba”. Ovo upućuje da je ženidba najbliže rodbine ili žene svoga oca mnogo odvratnija od bluda.

Da rezimiramo svoj odgovor:

Obaveza spomenutih djevojaka je da se distanciraju i udalje od svoga dajdže, te da ne otkrivaju svoja lica pred njim sve dok kod njega nailaze na ovakvu ružnu i odvratnu šalu koja izaziva sumnju. (Muhammed ibn Usejmin, El-Fetava-l-džami’a li-l-mer’eti-l-muslime, str.1006.)

Muhammed Salih el-Munedždžid