Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da li je mužu vadžib i kada da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, ili drugim riječima ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmanjem vremenskom periodu, po tom pitanju učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje. Njihovo razilaženje se može uokviriti i sažeti u sljedećih šest mišljenja:

Prvi mišljenje: mužu je obaveza (vadžib) da sa svojom suprugom ima intimni odnos jednom u životu, kako bi time ona imala pravo na mehr. Ovo je mezheb hanefija.

Komentar: njeno pravo na lijepo ophođenje shodno vremenu i mjestu življenja, a u što ulazi i intimni odnos, je veće od prava na mehr.

Drugo mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri noći ako ona traži. Ovo je mezheb malikija. Svoj stav dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj se njemu dopala presuda jednog tabi’ina za slučaj žene koja se požalila da joj muž zbog zauzetosti ibadetima ne prilazi u postelji. On je presudio da joj je muž obavezan prilaziti jednom u toku četiri noći. Jer je muškarcu dozvoljeno da ima 4 žene, a kada kod svake boravi po jednu noć to znači da je njeno pravo svaka četvrta noć.

Komentar: mužu koji ima 4 žene je dozvoljeno da se sa svojim suprugama dogovori boravak jednu noć kod svake, ili po dvije noći kod svake, ili po tri noći kod svake, …, nekoliko mjeseci kod svake, … . U tom slučaju se narušava spomenuta presuda od svake četiri noći.

Treće mišeljenje: mužu nije vadžib da ima intimni odnos sa suprugom, jer je intimni odnos njegovo pravo, ako hoće uzme svoje pravo a ako neće ostavi ga. Žena nema pravo da zahtijeva od muža intimni odnos, niti je on griješan ako ga ne upražnjava. Kažu: muž je u ovom slučaju poput čovjeka koji iznajmi kuću, ako hoće stanuje u njoj a ako neće nije obavezan. Ovo je stav šafijskog mezheba.

Komentar: ovaj stav je najslabije mišljenje jer je oprečan kur’anskom ajetu: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Prema tome, Kur’an kao što je i obavezuje intimnim odnosom prema mužu tako isto joj potvrđuje to pravo kod muža.

Četvrto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri mjeseca. Ovo je mezheb hanabila. Oni to dokazuju sa kur’anskim ajetima: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama – pa, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna“, (El-Bekare, 226,227)“ u kojim Uzvišeni onima koji se zakunu da neće prilaziti ženama svojim nije dozvolio da to bude više od 4 mjeseca, pa kažu da je isti propis za onoga koji se ne zakune. Jer ako je onaj koji se zakune da neće prilaziti ženi svojoj obavezan da: ili priđe ženi u postelji i učini kefaret ili da joj da talak (da je pusti), onda je preče da je to obavezan onaj ko se ne zakune. A da žena ima pravo na intimni odnos u kraćem periodu od 4 mjeseca ne bi bilo mužu dozvoljeno da se od nje odvoji u postelji 4 mjeseca.

Komentar: iako je ovo mišljenje bliže od stava hanefija i šafija, ono takođe ima nedostatak jer jedan odnos u toku 4 mjeseca nije lijepo ophođenje prema ženi kojim nas obavezuje Uzvišeni. Takođe, nije ispravno da se kijasi (upoređuje i poistovjećuje) sa propisom Ila’ (zaklinjanjem muža da neće prići ženi više od 4 mjeseca), jer je Uzvišeni dao taj period (4 mjeseca) muža ako bi imao povoda za njime, poput: putovanja, odgoja neposlušne supruge, odmora, zauzetosti poslom i slično. A ovo ne znači da je intimni odnos obavezan i određen da se čini samo jednom u toku 4 mjeseca.

Peto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u svakom periodu čistoće, tj. između dva mjesečna pranja. Ovo je stav Ibn Hazma. Dokazuje ga riječima Uzvišenog: „A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio.“ (El-Bekare, 222).

Komentar: naredba Uzvišenog „onda im prilazite“ ne ukazuju da je to vadžib nego da je dozovljeno da im tada nakon gusula priđu u postelji. Jer naredba nakon zabrane (prijaženja dok su u stanju hajza) ukazuje na dozvolu a ne obavezu, kao što imamo u ajetu: „A kada izađete iz ihrama (obreda Hadždža ili Umre), onda lovite“ (El-Maide, 2), naredba lova ne uakzuje da je vadžib nego dozvoljeno loviti.

Šesto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način onoliko koliko je potrebno i dovoljno da se zadovolji njena spolna strast, ali shodno njegovim mogućnostima. Pa se tako broj intimnih odnosa se ne određuje vremenom, nego može biti veći ili manji shodno njenoj potrebi i njegovoj mogućnosti pod uslovom da ga ne odvodi u tjelesnu iscrpljenost i zapostavljanje drugih životnih obaveza.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul Kajjima. Ibn Tejmije dokazuje ovaj stav sa riječima Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža po samom tekstu Kur’ana. Takođe, dokazuje sa hadisom mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sahabijki Hind koliko smije uzeti imetka od muža a da on to ne zna (jer joj nije davao dovoljno): „Uzmi koliko je dovoljno tebi i tvom djetetu na lijep način shodno običaju (vremena i mjesta)“.

Kaže Ibn Tejmije da izdržavanje, boravak, intimni odnos i slično imaju isti propis, a u Šerijatu to nije striktno određeno nego zavisi od vremena i mjesta življenja, pa kada se supružnici raziđu oko toga, kadija (učeni) je onaj koji to precizno određuje. Prenosi Ibnul Kajjim od Ibn Tejmije da je navodeći jedan od stavova učenjaka po ovom pitanju rekao: „Mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način shodno običaju vremena i mjesta življenja, kao što je vadžib izdržava, oblači i ophodi se prema njoj na lijep način (shodno običaju vremena i mjesta življenja). Čak je ovo (intimni odnos) temelj bračnog života i njegov cilj. Uzvišeni Allah je naredio da se muž prema njoj ophodi na lijep način, a intimni odnos sigurno potpada pod to.

Zagovorači ovog stava kažu: mužu je vadžib ako je u mogućnosti da udovolji njenim spolnim potrebama, kao što mu je vadžib da udovolji njenoj potrebi za hranom“. Kaže Ibnul Kajjim da je Šejhul-islam izabrao ovaj stav kao ispravan po ovom pitanju.
___________________

Odabrani stav, a Allah zna najbolje, je zadnje mišljenje, tj. ono na čemu su Ibn Tejmije, Ibnul Kajjim i mnogi drugi učenjaci. Jer snaga argumenata ovog stava i slabost dokaza drugih stavova je je očigledna. Dovoljne su riječi Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228) da presude po ovom pitanju. Jer ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža.

Kao argumnet ovog stava takođe možemo dodati i hadis mutefekun alejhi od Abdullaha ibn ‘Amra, radijallahu anhu. Pitao ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „O Abdullah, obaviješten sam da postiš danju (neprestano) i klanjaš noću (cijelu noć)“? On odgovori: „Da, Allahov Poslaniče“. Pa mu je onda rekao: „Ne radi to, posti i jedi, klanjaj (noću) i spavaj, jer zaista tvoje tijelo ima prvao kod tebe, i jer zaista tvoja supruga ima pravo kod tebe“. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakić – http://www.zijad-ljakic.com

Taj govor nije ispravan i, koliko ja znam, nema osnove u vjeri. Sunnet Allahovog Poslanika ukazuje da je to dozvoljeno.

Hadis Allahovog Poslanika: ”Namaz u džematu vredniji je od namaza pojedinca dvadeset i sedam deredža.”

Također, hadis: ”Namaz dvojice ljudi vredniji je od namaza pojedinca.”
Također, riječi Allahovog Poslanika kada je vidio čovjeka koji je ušao u džamiju nakon što su ljudi klanjali – završili namaz: ”Ko će ovome udijeliti sadaku i klanjati sa njim.”

Ali nije dozvoljeno muslimanu da kasni i da izostaje iz namaza u džematu, već je obavezan da požuri u džamiju kada čuje ezan.

(Fetve šejha Bin Baza, 12. tom, str. 170)

Nije nam poznat šerijatski validan dokaz koji ukazuje na propisanost spomenutog postupka, da imam nakon namaza podigne ruke učeći dovu, a da ga u tome slijede džematlije. Zabilježeno je od Allahovog Poslanika da je kazao: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to će biti odbačeno.” U drugom rivajetu: ”Ko uradi djelo koje nije od ove vjere, neće biti primljeno.”

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 5763, 7. tom, str. 104)

Da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun, treba pojasniti nekoliko stvari: 1-da li isticanje krvi kvari abdest? 2-da li je krv koja ističe iz rana ili nosa čista ili nečista?

1-Da li isticanje krvi kvari abdest?
U pogledu tog pitanja islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Ispravno je, a Allah najbolje zna, da isticanje krvi ne kvari abdest. Ashabi Allahovog Poslanika su klanjali, a njihove rane su krvarile. Što se tiče hadisa: ”Ko povrati ili mu poteče krv iz nosa u namazu, neka prekine namaz i obnovi abdest, zatim neka nastavi sa namazom, sve dok ne progovori.“ (Ibn Madže, od Aiše, r.a.) Hadiski eksperti ocijenili su ovaj hadis kao daif – slab, i ne može se koristiti u dokazivanju šerijatskih propisa. Slabim ga je ocijenio šejh Albani u više svojih knjiga, a Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji također je zastupala stav da isticanje krvi iz tijela – osim krvi koja izađe na analne otvore – ne kvari abdest.

2-U pogledu ljudske krvi koja ističe iz rana – osim one koja izađe na analne otvore u pogledu koje postoje argumenti da je nečista i učenjaci u tom pitanju imaju jednoglasan stav – da li je ona čista ili nečista, islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Izuzetno velik broj učenjaka , čak do te mjere da su mnogi spomenuli da učenjaci u pogledu tog pitanja također imaju jednoglasan stav, smatrali su da je ljudska krv nečista. Jedan dio učenjaka smatrao je da ljudska krv (o kojoj govorimo) nije nečista. Kada bismo detaljno govorili o ovom pitanju, trebalo bi nam mnogo prostora, što nikako nije cilj u ovom odgovoru.
Ja lično smatram da spomenuta krv nije nečista, što nam potvrđuju sljedeće činjenice:

-Pitanje isticanja krvi je često i veoma potrebno pitanje – naročito u doba Poslanika kada se ratovalo sabljama, kada je bilo malo zavoja i sredstava za zaustavljanje krvi – a nemoguće je naći jasan dokaz u kojem Poslanik naređuje pranje krvi koja ističe iz rana.

– Čak štaviše, postoje jasni dokazi koji potvrđuju činjenicu da su ashabi klanjali u stanju isticanja krvi i da nisu smatrali da to kvari abdest i namaz. Da je krv koja isteče iz rane bila nečista, njima bi bila obaveza da prekinu namaz i zaustave krvarenje. Imam Buharija zabilježio je predaju u svome Sahihu (ta’alikan – bez lanca prenosilaca) od Hasana el-Basrija: ”Ako bi se dogodilo da (u toku namaza) počnu krvariti (zbog rana koje su zadobili), muslimani ne bi prekidali namaz.”
Imam Ebu Davud i drugi zabilježili su poznati događaj – pohod Allahovog Poslanika, u kojem se navodi da se muslimanska vojska odmarala nakon napornog dana na bojnom polju, a za stražare su odredili dvojicu muslimana, jednog ashaba i ensariju. Po preuzimanju dužnosti, njih dvojica su se dogovorili da ashab prvi stražari, a da ga ensarija zamijeni nakon što se odmori. Kada je ensarija legao da se odmori, ashab je počeo klanjati nafila-namaz. U tom trenutku približio im se jedan nevjernik čija su ženu zarobili muslimani. Vidjevši stražara, nevjernik ga je gađao i pogodio ga sa tri strelice. Čuvši da se nešto događa, ensarija se trgnuo iz sna i ugledavši pogođenog ashaba, koji je krvario, upitao je: ”Zašto me nisi zovnuo kada si prvi put pogođen”, a ashab je odgovorio: ”Učio sam suru koju nisam volio da prekidam.” U rivajetu: ”Da nisam bio na mjestu čije mi je čuvanje povjerio Poslanik, ne bih prekinuo učenje sure sve dok je ne bih završio, pa makar izašla moja duša.“ (Šejh Albani je ovu predaju smatrao dobrom – hasen u više svojih knjiga.) Ovaj događaj jasno ukazuje na to da su ashabi smatrali da krv nije nečista i da isticanje krvi iz rana ne uzrokuje gubljenje abdesta.

-Također, poznat je događaj kada je na Omera, r.a., izvršen atentat, a on je klanjao teško ranjen, a rana je krvarila. (Ovu predaju zabilježio je imam Malik, Darekutni i dr., a šejh Albani spomenutu predaju ocijenio je vjerodostojnom)

Ako smo dobro shvatili spomenute činjenice, tj. da isticanje krvi ne kvari abdest i da ta krv nije nečista, tebi nije obaveza da prekineš namaz kada ti poteče krv iz nosa. Ako mogneš zaustaviti krv, maramicom ili nečim drugim, ne smeta da tako upotpuniš svoj namaz. Ali, ako krvarenje bude jako i ne budeš ga mogao zaustaviti u namazu, onda ćeš prekinuti namaz, i nakon što zaustaviš krvarenje, ponovit ćeš taj namaz – ako se radi o namazu u džamiji i džemat ne bude završio namaz, nema smetnje da se ponovo priključiš istom džematu.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Dodatni dio Kabe nije Ismailovo, ﷺ., krilo, niti je Ismail, ﷺ., išta o njemu znao. To su Kurejšije tako napravili. Kada je srušena Kaba, oni su htjeli da je obnove (restauriraju), pa im je nestalo sredstava i nisu imali mogućnosti da je sagrade na onim istim osnovama na kojima ju je Ibrahim, ﷺ., zasnovao. Onda su došli na ideju da je malo suze sa jedne strane. Odlučili su da ona strana na kojoj je Crni kamen treba da ostane kao što jeste, a da suprotnu stranu treba malo suziti. Tako su i uradili. Zbog toga učenjaci kažu da je otprilike šest i po laktova od kamena dio koji pripada Kabi. Zbog toga je dozvoljeno u njemu klanjati namaz, i tom prilikom će se okrenuti ili prema Kabi, ili prema zidu koji opasuje onaj dio uz Kabu koji joj inače pripada. A ako je u pitanju farz-namaz, onda se učenjaci razilaze u vezi s tim da li ga je dozvoljeno u njemu klanjati. Ispravno mišljenje je da je dozvoljeno i farz-namaz klanjati kako u Kabi, tako i u onom ograđenom dijelu koji joj pripada.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmin