U Kur’anu i sunnetu ne postoji argument koji zabranjuje konzumiranje ježevog mesa, osim Ebu Hurejrinog, radijallahu anhu, predanja gdje stoji da je Poslanik, ﷺ,  upitan o ježu, pa je odgovorio: “Jež je jedno od poganih stvorenja.” (Ahmed, Ebu Davud i Bejheki. Predanje slabim smatraju: imam Hattabi, Bejheki, Ibn Hazm, Nevevi, Ibn Hadžer i šejh Albani. Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 9/326, El-Muhalla, 7/410, El-Medžmu, 9/13, Et-Telhisul-habir, 4/1512, i Irvaul-galil, 8/144-145.)

Islamski pravnici imaju podijeljena mišljenja u vezi s ovim pitanjem. Imam Ebu Hanife i Ahmed to smatraju zabranjenim, a Mudžahid, i imam Ebu Hanife, opet, po drugoj verziji, pokuđenim, dok Šafija, Lejs b. Sa‘d, Ebu Sevr i Ševkani dopuštaju konzumiranje ježevog mesa. (Vidjeti: El-Musannef, 5/143, od Ibn Ebu Šejbe, El-Mudevvenetul-kubra, 2/443, Et-Temhid, 15/178, El-Medžmu, 9/12-13, Es-Sejlul-džerrar, 4/107.)

Ovo posljednje mišljenje prioritetnije je, tim prije jer ne postoji jasan i ispravan argument koji to zabranjuje, a Allah najbolje zna. Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Dopušteno je ono što je Allah dopustio u Kur’anu, a zabranjeno je ono što je On zabranio u Kur’anu, a ono što je prešutio, to vam je dopustio.” (Tirmizi, Ibn Madže i Hakim. Kada je riječ o lancu prenosilaca ovog hadisa, postoji razilaženje među hadiskim stručnjacima. (Vidjeti: Ilelu Ibn Ebi Hatim, 2/391, Es-Sejlul-džerrar, 4/107, i Sahihul-džamia, 1/609.)) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Spavanje na stomaku je zabranjeno. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, vidio nekog čovjeka da se izležava na stomaku, pa je rekao: “Allah ne voli takvo ležanje!” (Tirmizi, Ahmed i Ibn Ebu Šejbe, 5/339. Imam Hakim, Ahmed Šakir i šejh Albani predanje smatraju ispravnim, a šejh Benna dobrim. Vidjeti: El-Fethur-rebbani, 14/245, 19/62, El-Musned, 8/136, i Sahihul-džamia, 1/451.)

Jednog je dana Kajs Gaffari ležao u Resulullahovoj, ﷺ, džamiji na stomaku. Pored njega je prošao Poslanik, ﷺ, gurnuo ga nogom i rekao: “Allah mrzi takvo ležanje!” (Ebu Davud, Ahmed i Taberani, 8/329. Imam Nevevi predanje smatra vjerodostojnim. Vidjeti: El-Medžmu, 4/400, i Sahihut-tergib, 3/188.) U jednoj drugoj verziji stoji: “Tako se izležavaju stanovnici Vatre.” (Ibn Madže, Ahmed i Ibn Ebu Asim, u djelu El-Ahadu vel-mesani, 2/255, sa slabim lancem prenosilaca.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Bračni bi život trebao biti skladan, tim skladniji jer je Allah, džellešanuhu, brak istaknuo kao blagodat kojom je obasuo ljude. Svevišnji je Allah rekao: “…i jedan od dokaza Njegovih jest to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubavi i samilost…” (Er-Rum, 21).

Mnogo je hadisa u kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio dobar i korektan odnos spram supruge. Naime, u hadisu koji nam je svima poznat kao moto, ali nepoznat u praksi, stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji među vama jesu oni koji su najbolji prema svojoj porodici…” (Et-Tirmizi).

Ima li muž pravo uskratiti svojoj supruzi posjetu roditeljima pitanje je o kojem islamski učenjaci nemaju jednoglasno mišljenje. Učenjaci hanefijske i malikijske pravne škole smatraju da muž nema pravo uskratiti svojoj supruzi posjetu roditeljima. Hanefijski učenjak Ibn Nudžejm, u djelu “El-Bahrur-raik”, zapisao je sljedeće: “…iz prethodno spomenutog zaključujemo da supruga ima pravo posjećivati roditelje i druge mahreme. Prema utemeljenijem mišljenju, koje je ujedno i zvanična fetva u našem mezhebu, supruga ima pravo jednom sedmično posjetiti roditelje, makar joj to muž i ne dozvolio, a druge mahreme može posjetiti jednom godišnje, iako joj to muž ne odobrio.”

Iako su učenjaci hanbelijske pravne škole (njihovo se mišljenje ne preferira) kazali da muž ima pravo supruzi uskratiti posjetu roditeljima, rekli su da muž nema pravo spriječiti njezine roditelje da nju posjete. Hanbelijski autoritet El-Merdavi, autor djela “El-Insaf”, tvrdi: “Prema utemeljenijem stavu, muž ne može zabraniti svojoj supruzi da primi u posjetu svoje roditelje.”

Na pitanje postavljeno u jednoj radio-emisiji: “Kad bih zabranio svojoj supruzi da posjećuje svoje roditelje, bi li se to smatralo kidanjem rodbinskih veza?” šejh Ibn Baz, rahimehullah, odgovorio je: “Nije dozvoljeno da muž uskrati svojoj supruzi posjećivanje roditeljâ! Mora joj dopustiti da posjećuje svoje roditelje, braću i sestre, onoliko često koliko se neće smatrati kidanjem rodbinskih veza…”

Ako se dogodi da muž mora pribjeći odgojno-popravnim mjerama zbog neposlušnosti žene, uskraćivanje posjete njezinim roditeljima zasigurno nije način da je odgoji; time će samo produbiti problem. Odgojno-popravne mjere spomenute su u 34. ajetu sure En-Nisa. A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.

prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

Prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

Drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com