Uvaženi brate u islamu, drago mi je čuti da se neko okoristio onim čime je nas Allah počastio. Allaha molim da nas poduči onome što će nam svima koristiti na oba svijeta.

Što se tiče prvog pitanja, dragi moj brate u islamu, tvoj namaz nema ama baš nikakve veze sa tim da li tvoja supruga nosi hidžab ili ne, i da li ona klanja ili ne. Namaz u kojem se ispune svi uvjeti, temelji i vadžibi, ispravan je i nema veze sa spoljnim faktorima, kao što je faktor spomenut u pitanju.

Ovo ne znači da ne treba da nastaviš na najljepši način da pojašnjavaš svojoj supruzi obaveznost i vrijednost klanjanja namaza, a isto tako da joj pojašnjavaš obavezu i vrijednost nošenja hidžaba.

U svemu tome gledaj da budeš mudar i da o tome govorite u lijepim trenucima, kako se ne bi desilo da postigneš kontraefekat.

Savjetujem ti da Allahu upućuješ što više dove i nastoj da budeš što bolji prema njoj, čini joj dobročinstvo. Ljudska srca su takva da se otvaraju prema onome ko je prema njima blag i prema onome ko im čini dobročinstvo. To su glavna svojstva koja su krasila našeg najvećeg autoriteta, Muhammeda, alejhis-selam.

Što se tiče drugog pitanja o pijenju gaziranih pića, govor o tome iziskuje dosta vremena i prostora. Mnogi savremeni učenjaci govorili su o tom pitanju i mnogi su dopustili konzumiranje spomenutih pića.
Osnova je da su ta pića dozvoljena.

Znajući da često konzumiranje istih štetno djeluje na ljudski organizam, minimalno što se može kazati jeste da je pohvalno izbjegavati njihovo konzumiranje, ili konzumiranje istih svoditi na minimum. A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Namaz ima poseban položaj u islamu. Namaz je drugi rukn islama, i nakon šehadeta najvrednije je djelo. Prvo za što će čovjek odgovarati na Sudnjemu danu jeste namaz, pa ko ga sačuva uspio je i spasio se, a ko ga zagubi propao je i stradao. Allah, dž.š., kaže: „A teško se klanjačima koji namaz svoj kako treba ne izvršavaju!“ (el-Ma’un, 4-5.)

Islamski učenjaci se ne razilaze u tome da je obaveza naklanjati opravdano propušteni namaz zbog zaborava, sna, teške bolesti, prisile i sl., i nikako nije dozvoljeno ispuštati namaz zbog nekog drugog razloga poput posla, šetnje itd. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Ko prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – neka ga naklanja odmah čim ga se sjeti!“ (el-Muvetta’, rivajet Jahja el-Lejsi, br.26.; Ebu Davud, br.435.; Ibnu Madždže, br.695.)

Islamski učenjaci se razilaze po pitanju propisanosti naklanjavanja namaza koji su neopravdano izostavljeni.

Većina islamske uleme smatra da je obaveza naklanjati ih, dok šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., hafiz Ibnul-Kajjim, rhm., šejh Ibnu Usejmin, rhm., i ostali učenjaci, smatraju da nije obaveza takve namaze naklanjavati, već da je samo obaveza iskreno se Allahu, dž.š., pokajati, i svoje buduće namaze čuvati uz redovno klanjanje nafila-namaza. Dakle, većina islamske uleme uz ovo što je rečeno u drugom stavu, obavezuju i naklanjavanje neopravdano propuštenih namaza, što je svakako sveobuhvatnije mišljenje i preče.

Ako je čovjeku poznat broj propuštenih namaza onda mu je obaveza redoslijedno ih naklanjati, a ako mu je nepoznat broj propuštenih namaza – onda neka ih naklanjava do momenta kada je odprilike siguran da ih je sve naklanjao, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Učenjaci kažu: “Riječ adn (eden) znači: stajanje, boravak. Za rudu metala u arapskom jeziku kaže se ma‘den zbog toga što je dugo stajala na jednom mjestu u Zemlji. Za Džennet se kaže da su to džennatu ‘adn (edenski vrtovi) zato što apsolutno nikada neće nestati, tj. bit će trajni i vječno će ostati.”

Molim Allaha, dž. š., da nas sve zajedno učini njegovim stanovnicima!

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom, konsenzusom ehli-sunneta vel-džemata i osjetilnim putem. Jedini koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom jesu mu’tezili, koji preferiraju razumske dokaze nad dokazima iz Kur’ana i sunneta. Spomenut ćemo neke dokaze koji na to upućuju:

Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što se diže onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina…’” (El-Bekara, 275) Kurtubi u svome Tefsiru, 3/355, ovako tumači ovaj ajet: “Ovaj ajet opovrgava mišljenje onih koji negiraju da padavicu mogu uzrokovati džini i mišljenje onih koji tvrde da je to prirodan i fizički proces, te da šejtan ne prolazi čovjekom i da on ne može uzrokovati mess (napad i utjecaj na čovjeka).”

Ibn Kesir, 1/32, nakon navođenja spomenutog ajeta, kaže: “Tj. na Sudnjem danu ustajat će iz svojih kaburova kao što ustaje onaj ko ima padavicu i koga je šejtan zaposjeo, a to je ružan i odvratan način ustajanja. Ibn Abbas kaže da će onaj ko je uzimao kamatu na Sudnjem danu biti proživljen kao luđak koji će se gušiti.” U sahih hadisu koji prenosi Nesai, u rivajetu od Ebu Jesira, spominje se da je Poslanik, ﷺ, učio dovu: “Bože moj, utječem Ti se od pada, duboke starosti, potopa, požara, i utječem Ti se od toga da me šejtan zaposjedne u smrtnom času…” Munavi u svome djelu Fejdul-Kadir, 2/148, tumačeći riječi: “da me šejtan zaposjedne u smrtnom času”, kaže: “Tj. izazove padavicu i uništi mi vjeru i razum ‘u smrtnom času’, svojim napadima koji uklanjaju tlo ispod nogu i oduzimaju razum. Zna se desiti da on zagospodari čovjekom u momentu dok napušta dunjaluk, te ga odvodi u zabludu ili ga sprečava u činjenju tevbe… ”

Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 24/276, kaže: “Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je i moguć shodno mišljenju ehli-sunneta vel-džemata. Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…” (El-Bekara, 275) U sahih hadisu od Poslanika, ﷺ, prenosi se da je rekao: “Šejtan kola po čovjeku poput krvi.” Abdullah, sin Ahmeda b. Hanbela, kaže da je upitao svoga oca: “Neki ljudi smatraju da džin ne ulazi u tijelo osobe koja ima padavicu?”, a on je odgovorio: “Lažu, sinko moj. To upravo šejtan govori preko njihovog jezika.” Ibn Tejmijja na ovo dodaje: “Ovo stanje poznato je i rašireno. Dešava se da čovjek oboli i da govori jezikom koji ne poznaje. Također, zna biti udaran udarcima koji bi jako djelovali i na devu, a on ne osjeća udarce niti zna šta govori. Dešava se da ljudi, kao i prostirka na kojoj sjede, budu pomjerani, te da se predmeti pomjeraju sa jednog mjesto na drugo itd. Onaj ko ovo vidi uvjeren je da je ono što govori ljudskim jezikom i pomjera predmete neko strano tijelo, a ne čovjek.”

Ibn Tejmijja također kaže: “Među muslimanskim učenjacima nema onih koji negiraju ulazak džina u tijelo padavičara i drugih osoba. Ko to negira i tvrdi da to šerijat ne priznaje – slagao je na šerijat. U šerijatskim dokazima ne postoji ništa što bi ukazivalo na negiranje ulaska džina u ljudsko tijelo.”

Prema tome, ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom i idžmaom – jednoglasnim mišljenjem ehli-sunneta vel-džemata.

Što se tiče Allahovih riječi: “Oni nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi”, one su jasan dokaz da džini ne mogu nikome naškoditi, bilo sihrom, padavicom, ili nekom drugom vrstom uznemiravanja ili zabluđivanja, osim ako to Allah ne dozvoli. Tako Hasan el-Basri kaže: “Allah njima prepusti koga hoće, a ne dozvoli im vlast nad onim nad kojim neće. Nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi, kao što to Uzvišeni i kaže. Šejtan, tj. džin nevjernik, ponekad zaposjedne vjernike zbog njihovih grijeha, udaljavanja od zikra, tevhida i iskrenosti u ibadetu. Što se tiče Allahovih dobrih robova, šejtan nad njima nema vlasti, kao što veli Uzvišeni: “Ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!” (El-Isra, 65)

Arapi su u džahilijetu ovo vrlo dobro znali i navodili u svojim pjesmama. E’aša je živost svoje deve poredio sa džinima:

U dolini se noću pokazuje

kao da ju je iz grupe džina napalo ludilo.

Uzroke padavice i džinskih napada objašnjava Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 19/39: “Džinsko zaposjedanje čovjeka događa se zbog strasti, prohtjeva i ljubavi, kao što se to desi između ljudskih bića. Češći je slučaj da se to dogodi zbog mržnje i osvete. Naprimjer, to se desi ako ih ljudi uznemiravaju, ili oni pomisle da ih žele uznemiravati, naprimjer, mokraćom, posipanjem vrelom vodom, ili, pak, ubijanjem nekoga od njih. S obzirom na to da među njima vladaju neznanje i nasilje, oni dotične ljude, iako ljudi nisu bili svjesni tih prijestupa, kazne većom kaznom od one koju zaslužuju. Ponekad se to dešava bez razloga i iz zlobe, kao što je slučaj i sa pokvarenjacima među ljudima.”

Smatram da se spas od svega toga nalazi u zikru i učenju bismille prilikom počinjanja svih poslova, kao što se u sahih predajama prenosi da je Poslanik, ﷺ, učio bismillu i zikr prije obavljanja velikog broja poslova, uključujući i objedovanje, jahanje životinje, ulazak na mjesto obavljanja nužde, intimni odnos itd.

U vezi sa liječenjem od navedenog, Ibn Tejmijja u djelu Medžmuul-fetava, 19/42, kaže: “Kada džini napadnu čovjeka, treba ih obavijestiti o Allahovim, dž. š., i Poslanikovim, ﷺ, propisima, narediti im dobro, a zabraniti loše, kao što se radi i sa ljudima – kako se navodi u Kur’anu: ‘Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.’” Zatim nastavlja: “Ako džina ne uplaše naše naredbe i objašnjenja, dozvoljeno ga je tjerati, grditi, prijetiti mu i proklinjati ga. Tako je uradio Poslanik, ﷺ, sa šejtanom koji mu je htio baciti plamen u lice. Tada je tri puta izgovorio: ‘Utječem se Allahu od tebe i proklinjem te Njegovom kletvom.’ (Buhari) Protiv šejtana pomažu zikr i učenje Kur’ana, posebno učenje Ajetul-Kursijje. Poslanik, ﷺ, kaže: ‘Ko je prouči, uz sebe će imati Allahovog čuvara, te mu se šejtan neće približiti sve dok ne osvane.’” (Buhari) Učenje sura El-Felek i En-Nas također mnogo pomaže u zaštiti od džina i šejtana.

Za duhovnog liječnika koji se u liječenju ne pridržava navedenog možemo kazati da nimalo neće pomoći bolesnome. Ovo se pitanje može još detaljnije obrazlagati, ali je i ovo dovoljno onome ko hoće poslušati. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

(Muhammed Mahmud Nedždi, Mesail ver-resail, str. 23)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 53.