Hvala Allahu, dž.š. Nema smetnje da ti u jednom od vaših razgovora uzgredno spomeneš svojoj majci kako ti muž razmišlja o ženidbi sa drugom ženom. Spomeni joj i ono što ga navodi na takav postupak ako ima jake razloge za to, kao što su nepostojanje poroda sa tobom ili sama činjenica da mu jedna žena nije dovoljna i slično. To će joj biti kao uvod za onaj trenutak kada sazna za čitavu stvar. Međutim, trenutno je ne obavještavaj o njegovoj odluci i dosegu čitave stvari, iz bojazni da vam ona, bez potrebe, ne otvori vrata problemima. U budućnosti, ako ona sazna istinu, ti joj možeš, na ovaj ili onaj način, objasniti da je islam vjera pravde koja ne opravdava  i ne podnosi  da se nanosi nepravda bilo kome, kao i to da se mnoge koristi kriju u ženidbi čovjeka sa više od jedne žene, što države koje polažu pravo na civilizaciju i kulturu nisu uspjele da postignu.

Ako se, u prvom trenutku, ne saglasi i složi sa njegovim postupkom, ona će se, protokom određenog vremena, ipak, saglasiti. Međutim, što se tebe lično tiče, ti se ne smiješ puno žaliti i odbijati ovu stvar u njenom prisustvu, pošto ćeš na taj način još više raspiriti njeno osuđivanje i kritiku vjere islama. Tvoja obaveza je da javno iskazuješ svoje prihvatanje i zadovoljstvo muževljevom odlukom, kao i da imaš lijep odnos prema njemu.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Kada nešto zabrani, šerijat zabrani i sve puteve koji vode tome. Stoga je islam zabranio miješanje muškaraca i žena, jer to prouzrokuje buđenje strasti i požuda. Buharija i Muslim zabilježili su da Usama b. Zejd  prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Nisam ostavio poslije mene za muškarce opasnije iskušenje od žena.” U drugom hadisu koji je zabilježio Muslim stoji sljedeće: “Čuvajte se ovosvjetskih ljepota, i čuvajte se žena!” Islamski pravnici zabranjuju ukopavanje muškarca i žene u isti mezar, osim u prijekoj potrebi, ali i tada uvjetuju da se između njih napravi pregrada od zemlje. (Vidjeti: El-Mugni, 2/222, i Fetava Ibnis-Salah, 1/260.) A

ko se ovako tretiraju mrtvi, kako onda trebaju živi, a pogotovo mladi?! Nakon prihvatanja vjere, musliman mora izmijeniti mnoge stvari, počevši od društva i mjesta na kojima se često nalazio, pa i izgled i ponašanje. Ne priliči niti je dopušteno sjediti na mjestima kojima nije zadovoljan Uzvišeni Allah, gdje je prisutno razgolićavanje, muzika, razvratan govor, uljepšani i utanjeni ženski glasovi, grohotno smijanje i sl. Zar protiv sebe uspostaviti očit dokaz?!

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Kada bi čovjek u prolazu bez namjere čuo riječi nevjerstva, laž, ogovaranje, razvratnu pjesmu, muzičke instrumente, ne bi bio grješan, po konsenzusu muslimana, a kada bi sjeo da isto sluša i ne osuđujući to svojim srcem ni jezikom ni silom, bio bi grješan, po konsenzusu svih muslimana.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 30/117.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Islam u svome savršenstvu i u svojoj potpunosti nije ostavio nijedno pitanje a da ga nije precizno definirao, pa tako postoje i propisi koji se odnose na postupanje u slučaju smrti bližnjeg. Allahov Poslanik je kazao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i u Njegovog Poslanika nije dozvoljeno da nosi obilježje žalosti za umrlim duže od tri dana, osim za mužem, kada obilježje žalosti može nositi četiri mjeseca i deset dana.” (Buhari i Muslim)

Na osnovu ovog hadisa i mnogih drugih, islamski učenjaci spomenuli su da je ženi dozvoljeno da obilježje žalosti za umrlim nosi tri dana, osim ako je u pitanju suprug kada je obavezna da to čini četiri mjeseca i deset dana, sve dok traje njen priček.

Obilježje žalosti manifestira se ostavljanjem svega što će na ženu privlačiti pažnju i činiti je poželjnom. Tako će supruga preminulog u tom periodu obavezno ostaviti bilo koji vid uljepšavanja i ukrašavanja. Ne postoji posebna odjeća koju supruga ožalošćenog treba da nosi u tom periodu, već je bitno da to nije izazovna odjeća koja tu ženu čini privlačnom. Naravno, sve to nije razlog da žena ostavi osnove higijene, kao što je odsijecanje noktiju, uklanjanje dlaka oko stidnih mjesta, kupanje. U vjerodostojnim hadisima Poslanik je zabranio supruzi preminulog da koristi miris i nakit, što svakako obuhvata današnja kozmetička sredstva uljepšavanja i ukrašavanja. Također, Poslanik je zabranio nošenje odjeće koja će tu osobu činiti privlačnom i poželjnom za brak, što znači da žena treba nositi klasičnu odjeću bez ukrasa. (Vidjeti: Mufesal fi ahkamil-Mereti, 9/220–235)

Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Nema sumnje da će džini vjernici na ahiretu biti nagrađeni nagradom koju su zaslužili, a da će džini nevjernici biti kažnjeni. Uzvišeni Allah kaže o džinima: “…i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih, a nevjernici će u Džehennemu gorivo biti.”

Iako su oni stvoreni od vatre, to ne sprečava njihovo kažnjavanje vatrom, jer je vatra na ahiretu žešća od dunjalučke sedamdeset puta. Možda je za njih pripremljena posebna vatra, u kojoj će biti kažnjavani, jer je priroda ahireta potpuno drugačija od prirode dunjaluka.

Šejh Ibn Džibrin

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 23)

Fetva: šejh Abdulaziz b. Baz

Stiglo mi je vaše plemenito pismo poslato 3. 5. 1397. h. g., Allah vas učvrstio na Pravom putu. Allah, dž. š., omogućio mi je da ga pročitam tek prije pet-šest dana i razumio sam vaše pitanje u kojem želite saznati kakav je propis o onome ko izučava svjetovne zakone ili druge njima podučava, da li ga to izvodi iz vjere ili je on samo grješnik, i da li je dozvoljeno klanjati za takvom osobom?

Od šejha Abdulaziza b. Abdullaha b. Baza cijenjenom i plemenitom bratu, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu, Allah mu povećao znanje i iman i učinio ga blagoslovljenim gdje god da bio!

Odgovor glasi:

Nema sumnje da je Allah, dž. š., strogo naredio Svojim robovima da sude po Njegovom šerijatu i da se Njegovom zakonu uvijek vraćaju. Zabranio je da se u sporovima vraćamo nekim drugim zakonima i obavijestio nas je da je to svojstvo licemjera (munafika). Allah, dž. š., za svaki drugi zakon mimo Njegovog zakona kaže da je to neznabožački zakon. Uzvišeni nam je pojasnio da nema boljeg zakona od Njegovog i zakleo se da ljudi neće vjerovati sve dok za sudiju u međusobnim sporovima ne uzmu Allahovog Poslanika, ﷺ, i da poslije toga u svojim dušama, zbog te presude, tegobu ne osjete i da se u potpunosti pokore. Uzvišeni nas također obavještava u suri El-Maida da je sud po nekom drugom zakonu nevjerstvo, nepravda i griješenje. Sve što smo do sada spomenuli Allah, dž. š., pojasnio je u Kur’anu.

Osobe koje uče svjetovne zakone ili druge njima podučavaju mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

Prva grupa: onaj ko izučava te zakone ili druge njima podučava s ciljem da upozna njihovu suštinu, da (komparacijom) dokuči vrijednost Allahovog zakona u odnosu na druge zakone, da se okoristi od tih zakona u onim pitanjima koja nisu u koliziji sa šerijatom ili svojim znanjem o tim zakonima pomogne drugoj osobi (u granicama šerijata). Prema mom mišljenju, ovakva osoba nije grješna, naprotiv za to može biti i nagrađena ako joj je namjera da ljudima ukaže na nedostatke tih zakona, a istakne vrijednost i prednosti Allahovog zakona nad ljudskim zakonima. Nema nikakve sumnje u ispravnost namaza obavljenog za ovakvom osobom. Status ovih ljudi poput je statusa ljudi koji izučavaju kamatu, vrste opojnih pića, hazardnih igara, iskrivljenih vjerovanja, ili poput onoga ko izučava ove oblasti ili druge njima podučava kako bi ih poznavao, znao stav šerijata o tim pitanjima i na druge prenio svoje iskustvo, vjerujući u njihovu zabranu, kao što vjeruju u njihovu zabranu i oni koji izučavaju svjetovne zakone, jer su u koliziji sa Allahovim zakonom.

Status ove osobe razlikuje se od statusa osobe koja uči praviti sihr (bez obzira na plemenitost njene namjere) ili želi druge podučiti tome. Sihr je sam po sebi zabranjen jer opstoji na širku i upućivanju ibadeta džinima mimo Allaha, dž. š. Onaj ko želi da izuči ovu oblast ili drugog poduči tome ne može to ostvariti osim da učini širk, za razliku od osobe koja izučava svjetovne zakone i druge njima podučava, ne s ciljem da sudi po njima niti sa ubjeđenjem da su oni dozvoljeni, nego iz dozvoljenog, a nekada i šerijatski opravdanog razloga, kao što smo prije spomenuli.

Druga grupa: oni koji izučavaju te zakone, podučavaju druge kako bi sudili po njima ili drugima pomagali u tome, vjerujući da je zabranjeno suditi po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona, a na to ih je navela njihova strast ili ljubav prema imetku. Ova grupa ljudi zasigurno su grješnici i možemo reći da pri sebi imaju nevjerstvo, nepravdu i griješenje, ali je to malo nevjerstvo (kufrun esgar) i mala nepravda (zulmun esgar) i malo griješenje (fiskun esgar), što ih ne izvodi iz islama. Ovo je mišljenje poznato među islamskim učenjacima i to je mišljenje Ibn Abbasa, Tavusa, Ataa, Mudžahida i skupine drugih učenjaka iz prvih i kasnijih generacija. Na ovo nam ukazuju hafiz Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi. Sličnu stvar nam spominje i uvaženi učenjak Ibn Kajjim u svojoj knjizi Namaz, a šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan, Allah mu se smilovao, napisao je lijepu knjižicu na ovu temu i štampana je u trećem tomu Medžmuatu er-Rasail-ula.

Nema sumnje da su pripadnici ove grupe u velikoj opasnosti i bojati se da zapadnu u otpadništvo. Što se tiče obavljanja namaza za njima i njima sličnih grješnika, tu imamo poznato razilaženje među islamskim učenjacima. Prema mom mišljenju, očiglednije je da kur’ansko-hadiski tekstovi ukazuju na ispravnost namaza obavljenog za svim griješnicima čije griješenje nije prešlo granicu velikog nevjerstva (el-kuful-ekber, onaj koji izvodi iz vjere). Ovo mišljenje zastupa veliki broj islamskih učenjaka, a preferira ga i šejhul-islam Ibn Tejmijja. On je o ovome napisao zlata vrijedne riječi koje ćemo u potpunosti prenijeti radi velike koristi koje sadrže. U 23. tomu na 351. stranici svojih fetvi (Medžmuul-fetava) Ibn Tejmijja kaže: “Dozvoljeno je čovjeku da klanja pet dnevnih namaza, džuma-namaz itd., za osobom za koju ne zna da li je novotar ili grješnik. U ovome su složna četverica imama i drugi muslimanski učenjaci. Da bi čovjek klanjao za nekom osobom nije uvjet da poznaje vjerovanje onoga ko ga predvodi u namazu kao što nije dužan da ga ispituje i pita: kakvo ti je vjerovanje? Klanjat će za onim o čijem vjerovanju ništa ne poznaje. Ako bi klanjao za osobom za koju zna da je grješnik ili novotar, onda trebamo znati da u pogledu ispravnosti njegovog namaza postoje dva poznata mišljenja u mezhebu imama Ahmeda i Malika, a Šafija i Ebu Hanifa kažu da je njegov namaz ispravan.

Možda će neko reći: “Ne želim dati svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznajem”, želeći time opravdati svoj stav neklanjanja za onim koga ne poznaje. Ovo su riječi neznalice i nijedan islamski učenjak to nije rekao. Ako bi ostavio svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznaje, ona ga može prevariti i upropastiti imetak. Za razliku od imama (onoga za kojim klanjamo) koji i kada pogriješi ili nešto zaboravi, muktedija (osoba koja klanja za imamom) nije odgovoran za njegovu grešku. Buhari i drugi bilježe da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Vaši imami vas predvode u namazu. Ako pogode (obave onako kako treba) i vaš i njihov namaz je ispravan, a ako pogriješe, vaš je namaz ispravan, a oni su odgovorni za grešku koju su napravili.” Poslanik, ﷺ, pojašnjava nam da je za grešku imama odgovoran samo on. Zatim, sjetimo se da su Omer, r. a., i neki drugi ashabi predvodili namaz, a zaboravili su da su džunupi (velika apstraktna nečistoća). Omer, r. a., obnovio je svoj namaz, a nije to naredio drugim vjernicima (koji su klanjali za njim). Ovo je stav većine islamskih učenjaka (džumhur), poput imama Malika, Šafije i Ahmeda.

Slična situacija je i onda kada imam uradi nešto što je, prema njegovom mišljenju, dozvoljeno, a prema mišljenju onoga koji klanja za njim to kvari namaz, kao na primjer da izvadi krv iz vene i ne uzimajući ponovo abdest obavi namaz, da dirne svoj spolni organ ili ne prouči bismillu. Imam koji predvodi namaz smatra da mu je namaz ispravan, a onaj koji klanja za imamom smatra da tako obavljen nije ispravan. Međutim, većina islamskih učenjaka (džumhur) smatra da je namaz onoga ko klanja za imamom (bez obzira na različite fikhske stavove) ispravan. Ovo je mezheb imama Malika, jedno od dva mišljenja koje preferiraju imami Ahmed i Šafija, a izabrao ga je i Kaffal te drugi.

Ako bismo pretpostavili da je imam namjerno klanjao bez abdesta, a onaj koji klanja za njim, to nije saznao sve do svoje smrti, Uzvišeni Allah ne bi muktediju pozivao na odgovornost zbog toga, niti bi on bio grješan, u čemu su složni svi muslimani, za razliku od toga kada muktedija zna da imam namjerno klanja bez abdesta, tada mu nije dozvoljeno da klanja za njim. Takva osoba u principu i ne klanja nego se izigrava. Islamski učenjaci spori se oko toga da li će muktedija ponoviti namaz ako nakon namaz sazna da je imam klanjao bez abdesta. Čak i ako muktedija zna da je imam novotar koji poziva u svoju novotariju ili grješnik koji javno griješi, a on je u isto vrijeme legalni imam za kojim se samo može klanjati, poput imama koji klanja džumu, bajrame i zajednički namaz na Arefatu za vrijeme hadža, u ovoj situaciji muktedija će klanjati za ovakvim imamom po mišljenju većine prvih i kasnijih generacija muslimana. Ovo mišljenje zastupaju imami Ahmed, Šafija, Ebu Hanifa i drugi. Zbog toga su učenjaci, govoreći o akidi (vjerovanju jednog muslimana), rekli da smo dužni obavljati džuma-namaz i bajram-namaze za svakim imamom, bio on grješnik ili pobožan. U selu u kojem se samo na jednom mjestu klanja u džematu mi smo dužni tu obaviti namaz čak ako je imam i grješnik jer je namaz u džematu bolji od namaza obavljenog pojedinačno. Ovo je stav većine islamskih učenjaka, poput imama Ahmeda b. Hanbela, Šafije i drugih. Obavljanje namaza u džematu stroga je obaveza svakog pojedinca, kako se navodi u mezhebu imama Ahmeda. Osoba koja neće da obavi džuma-namaz i da klanja u džematu koji predvodi grješnik, takva je osoba novotar, po mišljenju imama Ahmeda i drugih učenjaka ehli-sunneta. Ovu činjenicu u svojoj knjizi spominju Abdus, Ibn Malik i Attar.

Ispravno je mišljenje da će klanjati (za takvim imamom) i neće ponavljati namaz jer su ashabi obavljali džuma-namaz i klanjali u džematu za imamima koji su bili veliki grješnici i nisu ponavljali namaz. Ibn Omer, r. a., klanjao je za Hadždžadžom, Ibn Mesud i drugi klanjali su za Velidom b. Ukbom koji je pio alkohol. Tako im je jednom prilikom sabah-namaz klanjao četiri rekata i upitao ih: “Hoćete li da klanjam još koji rekat?” Onda mu je Ibn Mesud rekao: “Od danas si nam počeo dodavati”, zbog toga su se požalili na njega Osmanu, r. a. Imam Buhari bilježi da je, kada je opkoljen Osman, r. a., ljude u namazu predvodio nepoznat čovjek. Onda je neko upitao Osmana, r. a., i rekao: “Ti si imam muslimana, a ovaj je čovjek imam smutnje (fitne).” Osman, r. a., odgovori mu: “Sine moga brata, namaz je najbolje što čovjek može raditi. Kada oni čine dobro, čini i ti, a kada oni griješe, kloni se njihove greške.” Ovakvih je primjera mnogo.

Namaz grješnika i novotara ispravan je, pa ako bi muktedija klanjao za njim, namaz bi i njemu bio ispravan. Oni koji smatraju da je obavljanje namaza za takvom osobom pokuđeno, zastupaju to mišljenje jer je naređivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza (vadžib), a u to spada nepostavljanje grješnika da bude imam muslimanima u namazu. Naime, zbog toga on podliježe sankciji iz domena diskrecionog prava vladara (ta’zir) kako bi se pokajao, a ako će biti koristi u tome da ga izbjegavamo, onda je i to lijepo učiniti. Ako bi neko izbjegavao klanjanje namaza za takvim imamom, a drugi klanjali i to sve utjecalo da imam ostavi griješenje ili pak na ljude da ostave grijehe koje radi imam, onda je to poželjno pod uvjetom da time ne izostave namaz u džematu i obavljanje džume. Međutim, ako bi izbjegavanje klanjanja namaza za takvim imamom dovelo do toga da ostavi (muktedija) džemat i džuma-namaz, onda je takva osoba novotar čiji je postupak u koliziji sa praksom ashaba, r. a. Također, ako su tog imama postavili predstavnici (vođe) muslimana, a u neklanjanju za njim nema nikakve koristi (ni imam, a ni ljudi se neće promijeniti), onda nema pravo ostaviti klanjanje namaza za takvim imamom. Namaz obavljen za imamom je bolji. Ovo se sve odnosi na osobu koja javno griješi i radi novotarije koje su suprotne Kur’anu i sunnetu, poput novotarije šiija, džehmija i njima sličnih.”

Sada nam je postalo jasno da onaj koji kaže da namaz obavljen za grješnikom nije ispravan, nema jakog dokaza – koji mi je poznat – na koji se može pozvati. Onaj ko podučava druge svjetovnim zakonima ili ih sam izučava poput je onih koji studiraju vrste kamate, alkohola i hazardnih igara odnosno druge tome podučavaju, povodeći se za svojom strašću i u želji da zarade koji dinar, iako smatraju da je to zabranjeno. Oni znaju da je kamata zabranjena, svjesni su da su opojna pića zabranjena kao što su zabranjene i hazardne igre, međutim, zbog slabog imana, strasti koja ih je nadvladala i želje za imetkom, njihovo ubjeđenje da je to zabranjeno nije ih spriječilo da ostave te grijehe. Prema mišljenju ehli-sunneta, oni nisu izašli iz islama zbog tih grijeha sve dok smatraju da je to zabranjeno, kao što smo to prije pojasnili.

Treća grupa: onaj ko studira svjetovne zakone ili druge njima podučava smatrajući da je dozvoljeno suditi po njima, bez obzira da li vjeruje da je šerijatski zakon bolji ili ne. Pripadnici ove grupe su nevjernici i oni su, po konsezusu muslimana, izašli iz vjere. Dozvoljavajući suđenje po svjetovnim zakonima koji su suprotni Allahovom, dž. š., zakonu, on je dozvolio nešto čija je zabrana poznata u vjeri. Ovakva je osoba poput onoga ko je dozvolio preljubu (zinaluk), pijenje alkohola i slično. Dozvoljavajući zabranjeno, on pripisuje laž Allahu, dž. š., i Njegovom Poslaniku, ﷺ, te se oholo suprotstavlja Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. Svi islamski učenjaci složni su u tome da je učinio nevjerstvo i izašao iz vjere onaj ko dozvoli nešto što je Uzvišeni zabranio i zabrani ono što je Uzvišeni dozvolio pod uvjetom da ta stvar bude nužno poznata u vjeri. U istinitost rečenog može se uvjeriti svako ko se vrati na izjave i mišljenja imama četiri mezheba u poglavlju o otpadništvu od islama.

Nema sumnje da studenti islamskog prava koji izučavaju ove svjetovne zakone na šerijatskim fakultetima nemaju namjeru suditi po onome što je u koliziji sa Allahovim zakonom. Njihova namjera, odnosno namjera onih koji su to uvrstili u predmetnu nastavu, jeste da kroz komparaciju šerijatskog zakona i svjetovnih zakona dokuči prednost i pravednost Allahovog zakona. Možda će izučavanjem ovih zakona imati i drugih koristi, pa da im se na kraju srce potpuno smiri i prihvati nepobitnu istinu da je Allahov zakon najpravedniji zakon. Ako i pretpostavimo da među njima ima pojedinaca koji izučavaju svjetovne zakone kako bi po njima sudili i zamijenili šerijat, te smatraju da je to dozvoljeno, ne možemo na osnovu pojedinaca donijeti generalni sud o ostalim studentima. Allah, dž. š., kaže: “I nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.” (El-Isra, 15)

Na osnovu do sada spomenutog, vama, uvaženom šejhu, postalo je jasno da šerijat ne odobrava osporavanje tim studentima da predvode muslimane u namazu, kao što ne odobrava izostavljanje namaza za njima. Takav postupak ne prihvataju islamski učenjaci i nema dokaza na koje se može pozvati. Nadam se da je ovo što sam do sada spomenuo otklonilo vaše sumnje vezane za studente iz prve grupe, oko njihovog proglašavanja grješnicima ili nevjernicima. Što se tiče druge grupe, nema sumnje da su oni grješnici, kao što ne sumnjamo u nevjerstvo (kufr) treće grupe i neispravnost namaza obavljenog za njima. Molim Allaha, dž. š., Njegovim lijepim imenima i svojstvima, da mene i vas i svu našu braću muslimane poduči propisima vjere i učvrsti nas u njoj, da nas sačuva zla naših duša, zla naših djela i iskušenja koja odvode u zabludu, On je Taj koji sve čuje i koji se odaziva.

Napisao šejh Abdulaziza b. Abdullaha b. Baz cijenjenom i plemenitom bratom, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu.

Izvor: Fetve i objavljeni članci šejha Ibn Baza, 2/325, sakupio i razvrstao fetve dr. Muhammed b. Sa‘d eš-Šuvejjir

Preveo: Adnan Maglić