Zahvala pripada Allahu, dž.š. Fenomen neudavanja i neženjenja vraća se na određeni broj uzroka, među kojima su  i sljedeći:

1- Visoki iznosi  mehra i nemogućnosti mladića da podnesu troškove ženidbe.

2- Uzimanje dovršavanja školovanja djevojaka kao opravdanja za odbijanje i odlaganje rane udaje.

3- Odbijanje djevojaka da se udaju za čovjeka koji je već oženjen drugom ženom.

4- Postavljanje uslova koji onemogućuju udaju, bilo od strane djevojčine ili mladićeve porodice.

Što se tiče načina i  metoda  rješavanja ovog problema, oni su slijedeći:

1- Porodica djevojke treba da traži odgovarajućeg čovjeka koji može usrećiti njihovu kćerku i da ne zahtijevaju previsok iznos mehra. Traženje se treba usredsrediti na čovjeka vjernika sa lijepim ahlakom koji će njihovoj kćerki sačuvati vjeru i čednost i koji će je usrećiti u životu.

2- Djevojka ne bi smjela odgađati udaju argumentirajući taj stav nastavkom školovanja. Tako će izgubiti dobar dio svog života dok ne dođe u fazu usidjelice, kada neće moći pronaći onoga ko bi je oženio. Međutim, ona se može dogovoriti u samom braku sa svojim mužem oko pitanja nastavka školovanja. To je, hvala Allahu, dž.š., lahko izvodljivo.

3- Djevojka ne bi smjela da gleda na čovjeka koji nastupi da je prosi, a koji je već oženjen drugom ženom, kao na nekog ko nije prikladan za nju ili nije u stanju da je usreći. Mnoge žene ne prihvataju oženjenog čovjeka, zatim život prođe a da joj niko ne ponudi brak. Islam, kao jedina prava i istinita vjera, i sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. dozvolili su čovjeku muslimanu višeženstvo (poligamiju) do četiri žene, pod uslovom da čovjek bude pravedan prema svojim ženama.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Da, muslimanu je dozvoljeno jesti hranu koju mu ponude kršćani, svejedno u njihovoj kući ili na nekom drugom mjestu, pod uvjetom da je siguran da ta hrana nije haram sama po sebi (npr. svinjsko meso), ili da je ta hrana nepoznata, zato što je u tome osnova dozvoljenost, sve dok ne dođe nešto što će je učiniti zabranjenom.

Što se tiče toga što je onaj koji nudi hranu kršćanin, u tome nema smetnje, zato što nam je Allah, dželle šanuhu, dozvolio hranu sljedbenika Knjige (kršćana i židova).

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 25)

Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: “Brakovi nevjernika koji prime islam punovažni su i oni se priznaju, bez obzira na koji su način sklopljeni. Ne razmatraju se uvjeti o sklapanju braka, kao što su pristanak staratelja, svjedoci, način izjavljivanja ponude, prihvatanja i tome slično.”

Ibn Abdulberr kaže: “Islamski su učenjaci jedinstvenog stava o tome da, kada supružnici istovremeno prime islam, njihov se brak smatra punovažnim, izuzev ako između njih ne postoji srodstvo po krvi ili mlijeku.

U doba Poslanika, ﷺ, muževi su istovremeno sa svojim suprugama primali islam i njihovi su brakovi smatrani valjanim. On im nije postavljao pitanja o uvjetima braka i načinu na koji je sklopljen.” (El-Mugni, 5/10)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 116.

Nema sumnje da to cvijeće nema nikakve koristi ni značaja. Ono neće izliječiti bolesnika, umanjiti njegovu bol, donijeti zdravlje, niti spriječiti bolest, jer su to samo prikazi u obliku cvijeća koje su napravile ruke ili mašina. Tu se radi o slijepom slijeđenju Zapada, bez imalo razmišljanja. Ovo cvijeće se kupuje po visokim cijenama, kod bolesnika ostaje sat ili dva, ili možda jedan ili dva dana, a zatim se sa ostalim smećem baca u kantu. Bolje je tu vrijednost sačuvati i potrošiti na nešto vrijedno. Ko vidi da neko kupuje cvijeće u ovakve svrhe, trebao bi ga upozoriti, u nadi da će se pokajati i ostaviti takvu kupovinu, koja je čisti gubitak.

(Ibn Džibrin, El-Lu’lul-mekin min fetava šejh Ibn Džibrin, str. 58)

Stalnoj komisiji za fetve na čelu sa Ibrahimom b. Muhammedom postavljeno je pitanje o propisima usvajanja muškog djeteta – posinjenja, pa su odgovorili:

Prvo: Posinjenje je bilo poznato u periodu džahilijeta –predislamskog doba, prije poslanstva Muhammeda, ﷺ. Posinjeno dijete pripisivali su svome rodu, ono bi imalo pravo na nasljedstvo, osamljivalo se sa suprugom i kćerima onoga ko ga je posinio, kao što su smatrali da mu je njegova supruga zabranjena za brak. Općenito, posinjeno dijete tretiralo se, u svim propisima, kao rođeno dijete.

Allahov Poslanik, ﷺ, posinio je prije poslanstva Zejda b. Harisa b. Šerahila el-Kelbija, tako da su ga zvali Zejd b. Muhammed – Zejd, sin Muhammedov. Ta praksa ostala je i u islamu sve do treće ili pete godine po Hidžri.

Drugo: Uzvišeni Allah naredio je da se posinjena djeca pripisuju njihovim rođenim očevima, ako su poznati, a ako nisu poznati njihovi rođeni očevi, tada se posinci smatraju braćom po vjeri i štićenicima onih koji su ih posinili. Uzvišeni Allah strogo je zabranio (haram) da se posinjeno dijete pripisuje onome ko ga je posinio, osim ako se to kaže u zaboravu ili kao lapsus, kada se ne smatra grijehom. Uzvišeni Allah pojasnio je da je taj propis (zabranjivanje posinjenja) apsolutna pravda sa svim elementima, počevši od iskrenosti u govoru, čuvanja čovjeka i njegove časti, te čuvanja čovjekovih materijalnih prava i njihovog davanja onima koji su najprioritetniji. Kazao je Uzvišeni Allah: “Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz usta vaših, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 4–5)

Rekao je Allahov Poslanik: “Džennet je zabranjen onome ko se svjesno pripisuje nekome drugome osim svome rođenom ocu.” (Ahmed, Buhari, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madža) Također je kazao: “Onaj ko se pripisuje nekome drugome, osim svome rođenom ocu, ili bude govorio da su mu štićenici oni koji to nisu, na njega je neprestano Allahovo prokletstvo.” (Ebu Davud)

Treće: Zabranjivanjem posinjenja Uzvišeni Allah je poništio – derogirao propise o posinjenju koji su postojali u predislamskom periodu i u početku islama:

a- Dokinut je propis međusobnog nasljeđivanja između posinka i onoga koji ga je posinio, te je propisano međusobno potpomaganje i činjenje dobročinstva, kao što je propisano da jedan drugom oporuče putem vasijjeta – oporuke, koja će se realizirati nakon smrti, sve u granicama trećine imetka. Islamski vjerozakon je izuzetno precizno pojasnio propise nasljednog prava u kojima nije spomenuta posinjena osoba niti onaj koji je posinio nekoga. Uzvišeni je Allah pojasnio nasljedno pravo i dobročinstvo, riječima: “A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira; prijateljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše.” (El-Ahzab, 6)

b- Uzvišeni Allah pojasnio je da je onome ko je posinio nekoga dozvoljeno da oženi suprugu onoga koga je posinio, nakon što se on rastavi od nje, što je bilo zabranjeno u predislamskom periodu, a to je počelo sa Allahovim Poslanikom, kako bi bilo snažnije u dozvoljavanju i kako bi bilo jače u dokidanju tog običaja, u kojem se takav postupak smatrao zabranjenim. Kazao je Uzvišeni Allah: “I pošto je Zejd s njoj živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici više ne bi ustručavali da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.” (El-Ahzab, 37) Tako je, Allahovom naredbom, Allahov Poslanik oženio Zejneb bint Džahš nakon što ju je razveo njen suprug Zejd b. Haris.

Četvrto: Iz spomenutog saznajemo da zabrana posinjenja u islamu ni u kojem slučaju ne negira individualna i društvena prava kao što su: bratstvo, ljubav, veze, dobročinstvo i sve ostale lijepe i moralne osobine:

a- Čovjeku je dozvoljeno da doziva mlađeg od sebe riječima “sinčiću”, tepajući mu, iskazujući svoju milost, kako bi se spokojno osjećao pored njega i kako bi prihvatio njegov savjet i kako bi ispunio njegovu potrebu. Također, čovjeku je dozvoljeno da starijeg od sebe doziva i obraća mu se riječima “oče”, iz poštovanja prema njemu, te da mu bude na usluzi i pomogne, s ciljem da se u društvu proširi moral i moralne osobine, a bogobojaznost je najjača veza između članova društva kako bi svi skupa osjećali istinsko bratstvo u čovječnosti i vjeri.

b- Ova vjera nas podstiče na međusobno potpomaganje, dobročinstvo i bogobojaznost, kao što sve ljude poziva na međusobnu ljubav i potpomaganje. Kazao je Uzvišeni Allah: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2) Kazao je Allahov Poslanik: “Primjer mu’mina – vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti, saosjećanju je kao primjer tijela – kada se razboli njegov jedan organ, ostali organi se odazivaju nesanicom i temperaturom.” (Ahmed i Muslim) Također je kazao: “Mu’min je mu’minu kao zid (plot), jedan pojačava drugoga.” (Buhari, Muslim, Tirmizi, Nesai)

To svakako obuhvata brigu o jetimima, siromasima i onima koji su nemoćni da sami sebe izdržavaju, kao i dobročinstvo, odgoj i brigu o onima čiji su roditelji nepoznati, sve kako u društvu ne bi bilo skitnica i propalica, kao i iz bojazni da ummet bude pogođen posljedicama pasivnog odnosa prema njima i njihovom odgoju te njihovom buntovništvu koje bi nastalo kao plod pasivnog odnosa društva prema njima. Islamske vlade trebale bi da mnogo pažnje posvete izgradnji i otvaranju ustanova koje bi se brinule o starim i iznemoglim osobama, jetimima – siročadi, izgubljenoj djeci, djeci bez roditelja, a ako bejtul-mal – državna blagajna ne bi bila u mogućnosti da pokrije troškove tih projekata, u tom slučaju treba zatražiti podršku od dobrostojećih ljudi u ummetu. Kazao je Allahov Poslanik: “Koji god mu’min iza sebe (nakon smrti) ostavi imetak, to pripada njegovim nasljednicima, a onaj ko ostane dužan ili ostavi iza sebe bijedu, neka se meni obrati, ja sam njegov štićenik.” (Buhari)

(Fetve Stalne komisije, fetva broj 53, tom 20, str. 344)