“Deja vu” je osećaj da je čovjek nešto o čemu se priča već doživio, da je nekog vidio, i tome slično. U svakodnevnom razgovoru može se dobiti “deja vu” osjećaj. Može se dogoditi da čovjek usnije san kojeg se ne sjeti odmah, a taj se njegov san ostvari, upravo onako kako ga je usnio i onda mu se čini da je određenu stvar već doživio, da je nekog sreo, vidio, i tako dalje. Allah, džellešanuhu, nije stvorio snove da bismo se njima bavili i na njima temeljili svoje ponašanje i životne odluke. Imam Muslim zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Tri su vrste snova: istiniti snovi, koji su radovijest od Allaha, zatim, snovi pomoću kojih šejtan unosi tugu u srce vjernika, i snovi koji dolaze uslijed razmišljanja o nečemu.”

Iz navedenog hadisa islamski učenjaci zaključuju da je Allah, džellešanuhu, stvorio snove, između ostalog, da budu radovijest čovjeku, upozorenje zbog činjenja određenog grijeha i da budu kušnja zbog tuge koju šejtan unosi u srce vjernika. Dio ajeta na koji se vaš sugovornik pozvao: “…a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi…” (El-Bekara, 255) prvak mufesira Ibn Džerir et-Taberi, rahimehullah, ovako je protumačio: “…i ovaj ajet znači da Allah, džellešanuhu, sve zna i da Mu ništa nije skriveno, te da samo Allah sve obuhvata i da drugi znaju samo ono šta im dozvoli da znaju, čemu ih On pouči. Kao da je Allah, džellešanuhu, rekao: ‘Ako se ibadet ne može činiti onome ko ne zna, zar se onda ibadet može činiti kipovima, koji su mrtva materija? Robujte isključivo Svevišnjem Allahu, Koji Svojim znanjem sve obuhvata, Koji apsolutno sve zna i Kojem ništa, ni bezazleno ni golemo, nije skriveno.’”

Ibn Kesir, rahimehullah, kaže: “Allahove, džellešanuhu, riječi: ‘…a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi…’ znače: drugi mogu saznati samo onoliko koliko im Allah, džellešanuhu, dozvoli da saznaju, a moguće je da je značenje: drugi mogu saznati o Allahovom Biću i Njegovim svojstvima samo onoliko koliko im On dopusti…”

Samo je poslanicima dato nešto od gajba, onoga što će se dogoditi u budućnosti. Allahov Poslanik, ﷺ, najbolji Allahov rob, nije poznavao budućnost: “Reci: ‘Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene…’” (El-E‘raf, 188). Tu su i Božije riječi: “On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere…” (El-Džinn, 26, 27).

Komentatori Kur’ana kažu da se izraz “poslanik”, spomenut u ajetu, odnosi na izaslanika koji prenosi objavu. Allahu, sačuvaj nas od poskliznuća, u riječima i djelima! Ti si Znalac svih tajni i Ti si pokrovitelj uspjeha!

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Kadgod se ljudi otuđe od dini-islama, žive su nesretno, makar se nekom činilo da su sretni. Nered, nesigurnost, krađe, otimanje imovine, silovanja, ubistva – sve su to posljedice nepostojanja vrijednosti kod ljudi i manjak svijesti o dragom Allahu. Dok se sudilo prema zakonu koji je Allah, džellešanuhu, Stvoritelj svega, objavio ljudima – njih radi – oni su uživali sigurnost i živjeli sretnije od današnjeg “naprednog” svijeta. Nije se znalo za mnoga zla koja su danas uobičajena. To je tako, jer savremeni zakoni više štite lopova nego žrtvu; lopov je siguran od rigorozne kazne, dok se žrtvi često uskraćuje pravo na samoodbranu. Evropske su zemlje uvodile i uvode raznorazne zakone želeći iskorijeniti zlo, ali nisu to uspjele. Uporedite sigurnost Saudijca u Saudijskoj Arabiji, naprimjer, i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini! Čovjek ne treba biti nadnaravno inteligentan da zaključi u čemu je poetna i šta, da bi mu bilo bolje, treba učiniti.

Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, hadis u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Ko drži psa koji mu ne služi za čuvanje usjeva ili stoke, takvom će čovjeku svaki dan biti umanjena ogromna nagrada za dobra djela koja čini.” U Muslimovoj verziji stoji: “Onom čovjeku koji drži psa koji mu ne služi za lov ni za čuvanje stoke ni za čuvanje usjeva – bit će uskraćena ogromna, ogromna nagrada za dobra djela koja čini.” Dalje, Ibn Madža zabilježio je preko Alije, radijallahu anhu, sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi upozorenja: “Odista meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika.”

Ovdje se nameće sasvim logično pitanje: je li dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće – u hadisima su spomenute samo tri potrebe radi kojih se pas može držati? Kad se radi o tome, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav. Imam En-Nevevi smatra da je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće. To je stav i šejha Ibn Usejmina, rahimehullah, koji zapaža: “…a utemeljenije je mišljenje onih učenjaka koji kažu da je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće. Naime, ako je dozvoljeno držati lovačkog psa, koji donosi određenu korist, onda je objektivnije kazati da je dozvoljeno držati psa čuvara koji će čovjeka zaštititi od lopovâ.”

Premda je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće, nije ga dozvoljeno držati u kući, makar imao posebnu prostoriju u kojoj će boraviti, i makar se vodilo računa o njegovoj čistoći. A ko se Allaha boji, pa se sutegne od onog šta je zabranjeno, Allah će mu izlaz pružiti. Allah najbolje zna i On je čuvar Svojih štićenika.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Svevišnji Allah milostiv je i prima pokajanje pokajnika. Ma koliko čovjek imao grijeha, Plemeniti će mu Allah oprostiti, pod uvjetom da se taj isti čovjek pokaje za nedjela i odluči da ih više neće činiti. U časnom Kur’anu Allah, džellešanuhu, kaže: “‘…Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje.’” (Ta Ha, 82)

Enes, radijallahu anhu, kazuje da je čuo Vjerovjesnika, ﷺ, gdje govori: “Svevišnji Allah kaže: ‘O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, Ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati! O sine Ademov, kad bi tvoji grijesi dosegli do neba, pa Me ti zamolio za oprost, oprostio bih ti! O sine Ademov, kad bi mi pristupio s greškama velikim poput Zemlje, zatim Me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, Ja bih ti pristupio s isto toliko oprosta!’” (Et-Tirmizi)

Dobro je da se čovjek pokaje za svaki grijeh kojeg se sjeti, ali je dovoljno da se pokaje za sve grijehe, sveobuhvatnim općenitim pokajanjem. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, zapisao je sljedeće: “Tevba onoga ko se pokaje za sve grijehe, sveobuhvatnim općenitim pokajanjem, iziskuje da mu budu oprošteni grijesi, čak i ako se ne pokaje za svaki grijeh pojedinačno…” (El-Fetavel-kubra). Na ovom je stanvištu i Ibn Tejmijjin učenik Ibnul-Kajjim, smilovao im se Allah.

Da se čovjek nije obavezan sjetiti svakog grijeha i za njega se pokajati – može se razumjeti iz sljedeće dove koju je Poslanik, ﷺ, učio: “Allahu, oprosti mi svaki moj grijeh: mali i veliki, prošli i budući, javni i tajni!” (Muslim). Ova dova na arapskoj jeziku glasi: ALLĀHUMMAGFIR LÎ ZENBÎ KULLEHŪ DIKKAHŪ VE DŽULLEHŪ VE EVVELEHŪ VE ĀHIREHŪ VE ‘ALĀNIJETEHŪ VE SIRREHŪ.

Prema tome, ako čovjek, ne daj Bože, izgubi sjećanje, uslijed saobraćajne nesreće i tome slično, ne treba biti zadovoljan time da mu bilo ko nabraja njegove nekadašnje grijehe, pa da se on zbog njih kaje; neka se pokaje zbog svih grijeha i neka uči navedenu dovu.

Hoće li Allah, džellešanuhu, primiti nečije pokajanje ili neće, ne zavisi od toga je li čovjek izgubio pamćenje ili nije. To je tako, jer je valjano samo pokajanje onog čovjeka koji prestane činiti grijeh, pokaje se za njega i odluči da ga više nikad neće učiniti (a ako je kome nanio nepravdu, mora ispuniti spomenuta tri uslova i od oštećenog zatražiti halal). A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Kada se kaže imovinsko osiguranje, misli se na ugovor po kojem je osiguranik obavezan davati svaki mjesec ili godinu (shodno ugovoru) određeni iznos imetka osiguravajućem društvu, dok je osiguravajuće društvo obavezno snositi troškove eventualne štete kojoj može biti izložen osigurani imetak. Poznato je da osiguranik gubi u svakom slučaju, a društvo može dobiti ili izgubiti. Drugim riječima, ako šteta bude veća od količine novca koju je uplatio osiguranik, osiguravajuće društvo će biti na gubitku, a u slučaju da šteta bude manja ili je u osnovi ne bude, društvo će biti na dobitku, a osiguranik na gubitku.

Svaki ugovor (poslovanje) u kojem se čovjek kreće između dobitka i gubitka (štete) spada u kocku, koju je Allah, dželle šanuhu, zabranio u svojoj časnoj Knjizi i spomenuo ju je zajedno s alkoholom i obožavanjem kipova. Zatim, svaka vrsta osiguravanja, koja je zasnovana na nepoznanici (neizvjesnosti), zabranjena je, a dokaz za to jesu riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu:

“Poslanik, ﷺ, zabranio je kupoprodaju koja se zasniva na nepoznanici.”

Šejh Ibn Usejmin

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 175 )