U pogledu psa, da li je čist ili ne, učenjaci imaju oprečne stavove, ja lično smatram da je pas, tj. njegova vanjština čista, osim njegove pljuvačke – zato što je o tom pitanju došao jasan hadis, o obaveznosti pranja posude iz koje je lokao pas.

Na osnovu toga možemo kazati da, ako bi se desilo da pas dodirne ili onjuši čovjeka i ne ostavi nikakvoga traga na odjeći – vlažnosti, tada nije obavezan da to pere, tj. može klanjati u toj odjeći, a to ne uzrokuje gubljenje abdesta.

Ako, pak, mjesto koje je njušio bude vlažno, onda je to obaveza oprati. (Vjerujem da vam je poznato da je Poslanik naredio – hadisi o tome su u Buhariji i Muslimu – da se posuda iz koje je lokao pas treba oprati sedam puta vodom i jednom – prvi put – sa zemljom.) Na osnovu toga učenjaci kažu da je isto tako obavezno oprati i odjeću koju pas navlaži svojom pljuvačkom.

Kada se govori o pranju, obaveza je oprati samo dio koji je vlažan od pljuvačke psa i nije zbog toga obaveza da se pere cijela odjeća, pod uvjetom da se tačno zna koji je dio odjeće isprljan, ako se ne zna koji je dio isprljan, tada je obaveza oprati cijelu odjeću.

Islam je u određenim situacijama dozvolio posjedovanje psa (a onima koji drže psa, ne iz razloga koji su dozvoljeni vjerom, prijeti se u vjerodostojnim hadisima – Buharija i Muslim – na način da im posjedovanje psa umanjuje svakim danom dobra djela za kirat, a kirat je veličine velikog brda), ali u pogledu propisa čistoće i nečistoće, ne postoji razlika, sve što važi za ‘’običnog’’ psa, isto tako važi i za psa kojeg je vjera dozvolila posjedovati.

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Dozvoljeno je spavati u stanju džunupluka, ali je bolje i preče da čovjek ne spava sve dok ne opere spolni organ i abdesti potpunim abdestom, zbog predaje koju prenosi Aiša, r.a.: ”Allahov Poslanik, alejhis-selam, kada bi krenuo spavati, a bio je džunup, oprao bi spolni organ i abdestio potpunim abdestom.”

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 2309, 5 tom, str. 338)

Osnova je da muškarci obavljaju malu nuždu čučeći, slijedeći u tome Allahovog Poslanika, alejhis-selam. Zabilježili su imam Nesai, Tirmizi i Ibn Madže od Aiše, r.a., da je kazala: ”Ko vam bude govorio da je Poslanik, alejhis-selam, vršio malu nuždu stojeći, nemojte mu vjerovati, nije to činio osim čučeći.” Kazao je Tirmizi da je ova predaja nešto najbolje i najvjerodostojnije u ovom poglavlju. Ali, ako bi postojala potreba da čovjek mokri stojeći, to je dozvoljeno, na osnovu predaje koju su zabilježili imam Ahmed, Buharija i Muslim, te sakupljači Sunena, od Huzejfe, r.a., u kojoj stoji: ”Poslanik, alejhis-selam, došao je na mjesto na kojem su odlagali otpatke pa je mokrio stojeći, a ja sam se odmakao. Pa mi je rekao: ‘Primakni se’, pa sam se primakao, pa je on abdestio i potrao po mestvama.”

Ako bi čovjek mokrio stojeći bez postojanja potrebe, ne bi bio grješan, ali je ostavio ono što je bolje i ono što je bila većinska praksa Allahovog Poslanika. Na taj način pomiruje se prividna kolizija između hadisa ovog poglavlja. Hadis Aiše, r.a., shvata se na način da ona nije znala ono što je znao – vidio Huzejfe, r.a.

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 4213; 5. tom, str. 107-108)