Dovoljno je da obveznik na početku ramazana donese nijet da će postiti cijeli taj mjesec, te ne mora za svaki dan donositi nijet, koji se inače donosi prije zore. Ali ako se dogodi da iz opravdanih razloga, kao, naprimjer, zbog putovanja, bolesti i tako dalje, prekine post mjeseca ramazana, mora donijeti novi nijet.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U pravu ste, mnogi ljudi nisu upoznati s propisima izdvajanja zekata na datule, te ne daju zekat na datule koje ubiru s palmi koje se nalaze u njihovu dvorištu, makar se radilo o količini koja dostiže visinu nisaba; drže da se zekat daje jedino na datule koje se nalaze u palmoviku. Potrebno je dovesti iskusnog stručnjaka da izvrši procjenu zekata, a treba dati pet posto u protivvrijednosti (na novac se daje dva i po posto, dok se na plodove daje pet posto) jer je to vlasniku palmi lakše, a siromašnima korisnije. U vezi s proteklim godinama u kojima niste izdvajali zekat, jer niste znali da to morate činiti, sad ćete procijeniti koliko je bilo plodova, i dat ćete zekat. Budući da niste znali vjerski propis s tim u vezi, niste grešni, ali ono što se propustili morate sad nadoknaditi.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Alejkumusselam.

Da bi se odgovorilo na pitanjeno postavljanje neophodno je da se ukratko spomenu dvije mes'ele na kojima je ovo pitanje zasnovano.

Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po

Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Prem tome, nije dozvoljeno uveličavanje slika umrlih sa ciljem stvaljanja istih na zid, kredence, ormare, stolove i slično. A samo posjedovanje slika umrlih uz njihovo držanje u albumim, ladicam i slično (bez vješanja i stavljanja na zidove i stolove) je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, bliže je, sigurnije i čistije riještiti se svih bespotrebnih slika. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

 Alejkumusselam.
Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes'elama za naše podneblje.
Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)”.

A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:

Prva mes'ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)

Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,
– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,
– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,
– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,
– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …

Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur'ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).
Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.

Druga mes'ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)

A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes'ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:
– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,
– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku'a) samo pohvaljene sunnet, …
Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:

1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu'ul-fetava, 20/208-209).

Treća mes'ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)

Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.

A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281).

Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.

Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:

Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajate zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka'be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.

Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:

Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.

Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu: ‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovri: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.

Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.

Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.

Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.

A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, takođe imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.

MR,.ZIJAD LJAKIC

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com