Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne pijte iz zlatne i srebrene posude! Ne jedite iz zlatnog i srebrnog posuđa, zlato i srebro su za njih na ovom, a za vas na budućem svijetu.“ Muttefekun alejhi.

Na osnovu ovog hadisa, po idžamu učenjaka, nije dozvoljena upotreba zlatnog i srebrnog posuđa.

Upotreba pozlaćenog i posrebrenog posuđa

A oko korištenja pozlaćenog ili posrebrenog posuđa učenjaci šetiri meheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: dozvola uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanefijskog mezheba i zvanični stav malikijskog i šafijskog mezheba.

(Ed-Derru el-muhtar 6/344, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Šafije uslovljavaju tu dozvolu jednim šartom, a to je da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru da se od njega ne bi odvojio pozlaćeni dio. Ako bi se odvojio taj „pozlaćeni“ ili „posrebreni“, onda je haram.

Oni ovu dozvolu argumetiraju time da su u ovom slučaju zlato i srebro, koji pozlaćuju ili posrebravaju predmete, potrošni materijal te se računaju kao da ih i nema. Sa druge strane taj pozlaćeni dio je popratan i sporedan samom predmetu.

Drugi stav: zabrana uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba i drugo mišljenje unutar malikijskog i šafijskog mezheba.

(Keššeful-kinna'a 1/52, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Odabrano mišljenje je da u osnovi treba izbjegavati pozlaćeno i posrebreno posuđe, a ako ga je neko stekao odranije ili kupio neznajući da se oko upotrebe istog učenjaci razilaze, onda je stav džumhura (većine) učenjaka najbliži ispravnom, tj. dozvola upotrebe.

A oko dozvole upotrebe posuđa koje ima samo boju zlata ili srebra nema razilaženja među učenjacima.

Ve billahi tevfik.

© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima oko dvoga:

– da su roditelji dužni izdržavati svoju djecu sve dok ne budu u mogućnosti da sami sebe izdržavaju

– da su djeca (sinovi i kćeri podjednako) obavezna izdržavati roditelje ako oni nemaju od čega da žive

Shodno tvom stanju kako si ga opisala, tebe su obavezne izdržavati tvoje udate kćerke ako imaju svog imetka. A ako nemaju svog ličnog imetka, sa njih spada ta obaveza. Tvoji zetovi nisu šerijatski obavezni da te izdržavaju, s tim da su zbog tazbinskog srodstva napreči da imovinski pomažu svoju punicu.

Žena koja nema izvora zarade niti imetka od kojeg može živjeti, a istovremeno nema nikoga ko je šerijatski obavezan da je izdržava, ni roditelje ni djecu ni muža, u islamskoj državi ona ima pravo na redovna primanje iz Bejtul-mala. Njeno zbrinjavanje je fard kifaje, odnosno kolektivna dužnost svih muslimana, ako to uradi jedna skupina spada grijeh sa ostalih muslimana. Drugim riječima, muslimanska zajednica, društvo i država su dužni da je materijalno zbrinu. Takođe, ona je od osoba koja ima pravo da prima zekat jer spada u kategoriju miskina ili fekira kojima se udjeljuje zekat.

Ve billahi tevfik.

© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137):

Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namaz

Ovo je stav Ebu Hanife i njegovih učenika, kao i učenjaka Kufe.

Dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Na početku su dva rekata bili farz, pa je potvrđen namaz putovanja (na dva rekata), a upotpunjen namaz onoga ko nije na putovanju“. Hadis je mutefekun alejhi.

Također, kažu da nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada upotpunjavao namaze na putovanju.

Drugo mišljenje – da je oboje i kraćenje i upotpunjavanje vadžib ali po izboru, poput fidje za zakletvu

Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba.

Njihovi dokazi su isti kao i argumenti za prvo i drugo mišljenje.

Treće mišljenje – da je kraćenje sunnet

Ovo je stva Malika u većini rivajeta od njega.

Dokazuju hadisom Ja'la ibn Umejje, radijallahu anhu, u kojem je on pita Omera, radijallahu anhu: „Kaže Uzvišeni: ‘Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“? Kaže Omer: „Čudio sam se tome čemu se ti čudiš, pa sam pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to što si ti mene pitao. Pa je rekao: ‘(To je) Sadaka, Allah je udijelio vama, pa primite Njegovu sadaku'“. Hadis bilježi Muslim.

Četvrto mišljenje – da je kraćenje olakšica, a da je upotpunjavanje bolje

Ovo je najpoznatiji stav Šafije i većine njegovih učenika.

Dokazuju to postupkom Osmana i Aiše, radijallahu anhuma, da su oboje upotpunjavali namaze na putovanju, a što je prenešeno u dva Sahiha.

Također, bilježi Darekutni od ‘Ata'a da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Imam Ahmed ga ocjenjuje jako slabim.

Bilježe Bejheki i Ibn ‘Adijj od Enesa i Ebu Nedžiha, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Hadis je slab, Ibn ‘Adijj da ocjenjuje slabim.

Odabrano mišljenje je treće mišljenje, tj. da je kraćenje sunnet (a ne vadžib) i da je bolje kratiti, a nema smetnje da se upotpunjava našto ukazuju predaje od Osmana i Aiše, radijjalhu anhuma.

Da je sunnet i da je bolje kratiti na to ukazuje hadis J'ala ibn Ummejje, radijallahu anhu, gore spomenut, kao i to ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada upotpunjavao. Također, hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Alah voli da se koriste Njegove olakšice kao što mrzi da se prema Njemu griješi“. Hadis bilježe također Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Ibn ebi Šejbe od skupine ashaba. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Ne mora se u tom slučaju sustezati od hrane i pića jer je post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. Naprimjer, šerijat onom čovjeku koji ima prijeku potrebu da uzme određeni lijek dopušta uzimanje lijekova; pošto ga uzme, on pokvari post, i svetost tog ramazanskog dana ne važi za njega jer mu je bilo dozvoljeno da u tom danu prekine post. On mora napostiti taj dan, ali se ne mora, jer bi to bilo posve beskorisno, ostatak dana sustezati od hrane i pića. Evo za to još jednog primjera: ugledao si davljenika a postiš i žedan si te si zaključio da ćeš nesretniku moći pomoći jedino ako se napiješ vode – u tom ćeš slučaju prekinuti post, pomoći davljeniku, a nećeš se ostatak dana sustezati od hrane i pića. (Obrazloženje smo naveli.) A hoćemo li od bolesnika zahtijevati da jede i pije samo onoliko koliko mu je potrebno, to jest kad ogladni, odnosno kad ožedni? Nećemo to od njega zahtijevati zato što je, kako smo to rekli, post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. No u posve suprotnoj situaciji, to jest kad čovjek bezrazložno prekine post, dužan je sustezati se od hrane i pića, to više jer je svetost tog dana ramazana skrnavio nemajući za to šerijatsku dozvolu. On, usto, mora napostiti taj dana ramazana. A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Nakon što napusti mjesto boravka, čovjek krati četverorekatne namaze. Aiša, radijallahu anha, govoraše: “Namaz je prvotno imao dva rekata, koja su ostala važeća za putnika, a glede onog ko je u mjestu boravka dodata su na to dva rekata.” U drugoj verziji ovog predanja kaže se: “…a glede onog ko je u mjestu boravka dodano je na to još rekatā” (el-Buhari, 1090, i Muslim, 685). Enes b. Malik, radijallahu anhu, kazivao je: “Pošli smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na put iz Medine u Meku, i on je, sve dok se nije vratio u Medinu, kratio na dva rekata četverorekatne namaze.” (el-Buhari, 1081, i Muslim, 693)

Ako čovjek pristaje iza imama koji ne skraćuje namaze, klanjat će za njime četiri rekata, bez obzira na to pristao za njime od početka namaza ili zakasnio na nekoliko rekata, na osnovi hadisa: “Kad čujete učenje ikameta, na namaz idite smireno i dostojanstveno, ne žurite! Pristanite za imamom onda kad dođete u džamiju, a naklanjajte ono što propustite” (o izvoru ovog hadisa bilo je riječi). Upravo, ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi imaju općenit karakter, pa se odnose i na putnika koji klanja u džematu. Neko je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Zbog čega putnik skraćuje četverorekatne namaze kad klanja zasebno, a ne skraćuje te namaze kad klanja pristajući za imamom koji nije putnik?” “Zbog toga što je to sunnet”, odgovori Ibn Abbas, radijallahu anhu.

Putnik nije pošteđen obaveze obavljanja skupnog namaza jer je Sveznajući Allah naredio da se namaz obavlja u džematu čak i u borbi. Gospodar je rekao: “Kad ti budeš među njima i kad odlučiš zajedno s njima obaviti namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni…” (en-Nisa, 102). Dakle, putnik je dužan klanjati namaz u džematu ako čuje učenje ezana, osim u situaciji da se nalazi daleko od džamije, odnosno u slučaju da se boji da će njegovi saputnici otići. Kazali smo ovako na temelju općenitog karaktera šerijatskih dokaza iz kojih slijedi da se mora odazvati na skupni namaz onaj ko čuje učenje ezana, odnosno učenje ikameta.

Kad je riječ o dobrovoljnim namazima, putnik izostavlja podnevski, akšamski i jacijski sunnet, a klanja sve druge nafile: vitr-namaz, noćni namaz, duha-namaz, sabahski sunnet…

U vezi sa spajanjem namazā, dok je u pokretu, bolje je da putnik spoji podne i ikindiju, kao i akšam i jacija-namaz, u vrijeme prvog ili u vrijeme drugog namaza, već prema tome kako mu je lakše (a uvijek je bolje izabrati lakšu mogućnost). No, kad putnik odsjedne, bolje je da ne spaja namaze; ako ih pak spoji, u tome nema smetnje, tim prije jer se u pouzdanim hadisima prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao namaze u obje spomenute situacije.

A kad se radi o postu, bolje je da putnik posti, a dozvoljeno je da post izostavi. Ako post izostavi, u tom će slučaju napostiti onoliko dana koliko je propustio. Međutim, ako je podesnije i lakše čovjeku da ne posti na putu, tad je bolje da post izostavi zato što Gospodar voli da se ljudi koriste olakšicama koje je dao. Eto, ovo je odgovor na vaše pitanje. Neka je hvala Allahu, dželle šanuhu, Znalcu svih tajni.

Šejh Muhammed b. Usejmin