Čovjek nije dužan davati zekat na pozajmicu jer on ne raspolaže imetkom koji je pozajmio. Ali ako određenu sumu novca pozajmi imućnom čovjeku, tad svake godine mora izdvojiti zekat. I oslobodit će se odgovornosti ako na pozajmicu izdvoji zekat onda kad izdvaja zekat na svoj drugi imetak, a ako tako ne postupi, na nju će za sve prethodne godine izdvojiti zekat onda kad je preuzme. To je tako, jer vlasnik imetka od imućnog čovjeka može svoj imetak dobiti kad god to poželi, no on to svojevoljno ne čini, pa mora na taj imetak davati zekat. Ako se pak radi o pozajmici koja je data siromahu ili bogatom čovjeku od koga se taj imetak ne može tražiti, na nju se ne daje zekat svake godine, jer čovjek ne može raspolagati tim imetkom. Tu je kur’anski ajet: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite” (el-Bekara, 208). Ukoliko čovjek ne može preuzeti svoj imetak i unapređivati ga, to znači da nije dužan davati zekat na njega. Neki islamski autoriteti kažu da će čovjek nakon što mu dužnik vrati dug, početi računati vrijeme otad, a neki, opet, vele da će odmah dati zekat na ime jedne godine, te će nakon godinu dana opet dati zekat. Ovako je bolje postupiti zbog predostrožnosti. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Putniku je prepušteno da izabere hoće li postiti ili će mrsiti. Za to ćemo navesti neke dokaze. Allah, dželle šanuhu, kaže: “…a ko se razboli ili se na putu zadesi neka isti broj dana naposti…” (el-Bekara, 185). Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, putovao je sa svojim drugovima, ashabima, pa su neki postili a neki nisu, i niko nikom nije prigovarao. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, postio je na putu, kako to pripovijeda Ebud-Derda, radijallahu anhu: “Putovali smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u mjesecu ramazanu, a bilo je veoma vruće, i samo su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullah b. Revaha postili.” (el-Buhari, 1945, i Muslim, 1122)

Načelno je pravilo da je putniku prepušteno na izbor da izabere hoće li postiti ili će mrsiti, no, ipak, bolje je da posti ako mu post ne čini teškoće. Bude li putnik u tom slučaju postio, ostvarit će tri koristi: prvo, slijedit će Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, primjer; drugo, bit će mu lakše postiti sa saputnicima; i, treće, oslobodit će se obaveze posta.

Ako post putniku pak predstavlja teškoću, nije preporučeno da posti u tom slučaju. Kad je bio s ashabima na putovanju, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio je da se svijet okupio oko nekog čovjeka praveći mu hlad, pa je upitao: “Šta se dogodilo ovom čovjeku?” “On posti, pa mu je pozlilo”, oni odgovoriše. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: “Ne spada u čestitost da čovjek posti na putu” (el-Buhari, 1964, i Muslim, 1115). Iako ovaj hadis ima općenit karakter, on se odnosi samo na čovjeka kome post na putu predstavlja teškoću.

Danas je putovanje uvelike lakše nego nekad, kako ste to rekli u pitanju, i u većini slučajeva na putu se ne osjeti velik napor, pa je bolje postiti.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U hadisu se kaže: “Kao da je postio cijelu godinu onaj ko isposti ramazan i zatim posti šest dana mjeseca ševala” (Muslim, 1164). Ovdje se nameće ovo pitanje: ako čovjek ne isposti cijeli ramazan (ostane mu, naprimjer, pet dana), a posti šest dana mjeseca ševala, je li on postio tih šest dana prije ili poslije ramazana? Drugim riječima, odnosi li se i na njega ovaj hadis? Ne, na njega se ovaj hadis ne odnosi, jer se za njega ne može reći da je postio ramazan – ostalo mu je pet dana. Onaj ko ne isposti cijeli ramazan, a posti šest dana mjeseca ševala neće zaslužiti nagradu koja je predviđena u navedenom hadisu, tim prije jer je post ovih šest dana u čvrstoj vezi s postom mjeseca ramazana. Ovo pitanje nema ništa s razilaženjem islamskih učenjaka oko pitanja je li dozvoljeno da posti dobrovoljni post onaj čovjek koji nije ispostio cijeli ramazan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Iz Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili…” (el-Bekara, 183) slijedi da je post propisan zato da bi musliman bio bogobojazan i robovao Uzvišenom Allahu. Bogobojaznost se ovdje odnosi na sustezanje od činjenja grijeha, a u širem značenju odnosi se i na izvršavanje vjerskih naredbi. I ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ako se čovjek, dok posti, ne sustegne od neistinita govora, postupanja prema tom govoru i nerazumnih postupaka, nema potrebe ni da se susteže od hrane i pića” (el-Buhari, 1903) dovoljne su kao potvrda ovog što smo rekli – da postač mora izvršavati vjerske naredbe, a sustezati se od vjerskih zabrana, pa ne smije ogovarati, ni lagati, ni prenositi tuđe riječi, niti se smije baviti trgovinom koja je zabranjena. Jednom riječju, treba se sustegnuti od svega što je zabranjeno činiti. Ukoliko tako bude postupao u mjesecu ramazanu, bit će dobar vjernik tokom cijele godine. Izaziva veliku žalost to što se mnogi postači u ramazanu i mimo njega istovjetno ponašaju, pa nalaziš da izostavljaju farzove i čine zabranjeno, ne osjetiš da post na njih imalo djeluje. Te radnje ne kvare post, ali umanjuju nagradu za njega i, na kraju krajeva, možda čak u cijelosti ponište nagradu za post.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Uvjeti obaveznosti zekata jesu sljedeći: islam, sloboda, stalno posjedovanje imovine u visini nisaba i da imetak pregodini u čovjeka, osim ako se radi o žitaricama i plodovima, na koje se daje deset posto. Ovdje ćemo navedene uvjete i objasniti.

Prvi uvjet obaveznosti davanja zekata jest da čovjek bude musliman. Iz toga slijedi da nevjernik nije dužan davati zekat, a ako bi ga i dao, to mu ne bi bilo primljeno, na osnovi Božijih riječi: “A prilozi njihovi neće biti primljeni zato što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s predanošću namaz ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju” (et-Tevba, 54). Kad kažemo da krivovjerni nisu dužni davati zekat i da im ne bi bio primljen ako bi ga dali, to ne znači da na ahiretu neće biti kažnjeni za izostavljanje ove obaveze. Evo o tome Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “Svaki je čovjek odgovoran za ono što je radio, osim sretnikā, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili jedni od onih koji su namaz obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se s besposlenjacima upuštali, i Sudnji smo dan poricali, sve dok nam smrt nije došla’” (el-Muddessir, 38–47). Ovaj je ajet očit kao dokaz da će oni koji nisu vjerovali biti kažnjeni na ahiretu zbog podbacivanja u izvršavanju islamskih propisa.

Drugi uvjet jest da čovjek bude slobodan, što znači da rob ne daje zekat, tim prije jer sve što on posjeduje pripada njegovu vlasniku. Dokaz za to jesu sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ako čovjek proda roba koji posjeduje određeni imetak, taj imetak pripada prodavcu, osim ako kupac uvjetuje da imetak ide uz roba” (el-Buhari, 2379, i Muslim, 80 i 1543). Čak kad bismo i pretpostavili da rob ima pravo raspolagati imetkom zbog toga što ga posjeduje, taj njegov imetak na koncu pripada vlasniku, koji ima pravo uzeti sve što rob ima. Otuda, imetak roba nije njegovo potpuno vlasništvo, za razliku od slobodnih ljudi.

Treći uvjet jest da čovjek posjeduje visinu nisaba, a njegova je visina određena šerijatom; visina nisaba razlikuje se od imetka do imetka. Onaj ko ne posjeduje imetka u visini nisaba, taj nije dužan davati zekat, jer se smatra da ima malo imetka i ne može njime drugima pomagati. Valja znati da je određena i donja i gornja granica nisaba kad se radi o zekatu na stoku, za razliku od drugih kategorija imetka: na njih je određena gornja granica nisaba, a zekat se na sve preko toga daje srazmjerno količini istog tog imetka.

I četvrti uvjet obaveznosti davanja zekata jest da imetak pregodini u čovjeka. Da je zekat na imetak obavezno davati prije nego što protekne godina dana od njegova posjedovanja, u tome bi bila nepravda prema bogatima; da se čeka duže od godinu dana, to bi imalo za posljedicu štetu po siromašne. Eto, tako je šerijat, precizno odredivši da s tim u vezi protekne godinu dana, izabrao sredinu i uspostavio balans između prava bogatih i prava siromašnih. Prema tome, kad bi čovjek umro prije nego isteka godine dana, ili kad bi njegov imetak propao prije tog roka, obaveza zekata spala bi. Pa ipak, ovdje se izuzimaju tri kategorije imetka: zarada koja se ostvari prlikom trgovanja, mladunčad koja dođu na svijet i imetak na koji se daje deset posto. U pogledu zarade mjerodavna je glavnica imetka, glede mladunčadi njihova majka, dok se zekat na žitarice i plodove daje prilikom žetve, odnosno berbe.

Šejh Muhammed b. Usejmin