Alejkumusselam. Nije dozvoljeno stavljanje surme niti neke druge šminke na oči ženi koja izlazi van kuće pri čemu će je vidjeti ljudi koji joj nisu mahremi, svejedno bilo to žena koja ne pokriva lice ili koja pokriva lice ali ne pokriva oči. A dozvoljeno je ženi pod nikabom koja pokriva oči da stavlja surmu ili neku drugu šminku kada izlazi iz kuće.

Dokaz za ovo je ajet u suri En-Nur koji obavezuje svaku mu’minku da sakriva svoje ukrase od muškaraca stranaca, tj onih koji joj nisu mahremi. Kaže Uzvišeni: “I reci vjernicama da obore poglede svoje i čuvaju furudže svoje, i neka ne pokazuju ukrase svoje, izuzev šta je vanjsko od njega; i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje, i neka ne pokazuju ukras svoj, izuzev muževima svojim ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih ili ženama svojim, ili onom šta posjeduju desnice njihove, ili slugama svojim od ljudi koji nemaju sposobnost, ili djeci koja ne spoznaju awrete žena. I neka ne udaraju nogama svojim da bi se saznalo šta kriju od ukrasa svog. I pokajte se svi Allahu, o vjernici, da biste vi uspjeli” (En-Nur, 31).

Dokaz iz ajeta su riječi Uzvišenog: “i neka ne pokazuju ukrase svoje“, a pod ukrase spada surma, šminka, nakit i slično koje je dozvoljeno ženi pokazati muškarcima spomenutim u nastavku ajeta. A što se tiče riječi Uzvišenog u istom ajetu: “izuzev šta je vanjsko od njega”, kaže Ibn Kesir u svom tefsiru: “To jest, neka muškarcima strancima (koji im nisu mahremi) ne otkrivaju ništa od ukrasa osim onoga što se ne može sakriti, kaže Ibn Mes’ud: poput ogrtača i odjeće”.

Prema tome, upotreba surme je uopćeno propisana, međutim nije dozvoljeno ženi da muškarcima pokazuje svoje ukrase, u što ulazi i surma, osim mužu i mahremima. Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Kada Islam neššto proglasi haramom, kao što je zinaluk, onda on prepriječi sve puteve koji vode tom haramu zabranjujući i sva sredstva i pripreme koje dovode do toga. Islam neće da rasplamsava mirne, uspavane strasti i da otvara prostore iskuššenja pred muškarcem i ženom, da ih podstiče na nemoral ili ono što će ih približiti nemoralu ili što će utrti put do njega. Islam to sprečava i preventivno zabranjuje presijecanjem svih puteva i odstranjivanjem svega sšto navodi na to. U ove načine koje zabranjuje Islam ubraja se i osamljivanje mušškarca sa ženom koja mu nije blizža rodica. To ne znači gubljenje povjerenja prema njima, već je to zašštita od navodjenja na zlo ili lošše misli koje bi se mogle aktivirati u njihovoj podsvijesti prilikom izoliranog međusobnog susreta muškarca i žžene.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka se nipošto ne osamljuje sa žženom bez njezina pratioca; treći s njima dvoma je ššejtan“. Ovako se neutrališe eventualna sumnja i sumnjičavost bilo prema žženi ili mušškarcu. Činjenica je da žživimo u vremenu poremećenih moralnih vrijednosti i da u skladu s tim izlazak s djevojkom, ššetanje, osamljivanje u njenoj kući itd. ne predstavlja neki moralni prekršaj. Svijet, medju kojima i našs narod, se skoro pa navikao na to i počeo smatrati normalnim ponašanjem. Sa lica dana i iz običaja našeg naroda praktično su nestali pozitivni maniri i načini ophođenja mladih. U njihovo vrijeme, u tome ćemo se svi složžiti, nije bilo nemorala kao što ga danas vidimo na našim ulicama. Velikom procentu nemorala, izmedju ostalog su doprinijeli i nesmetani i slobodni izlasci dvoje mladih medju kojima je jedina spona to ššto su oboje mladi i puni strasti. Brojne su djevojke ostale unesrećene i dožžviotne usidjelice zbog toga što su dopustile da se u svom ili mladićevom stanu osame.

Ako pak i nije do toga došlo, a ono je izazivalo odredjenu dozu sumnjičavosti u dotičnu djevojku, jer ako je jednom dopustila da se osami, sutra će dopustiti da i u kuću svoga muža pusti osobu koja nije u rodbinskim odnosima s njom ili njenim mužžem. Zbog toga Islam u korijenu liječi problem. On i ne dozvoljava da se problem uopće pojavi.

Ne bi se složzio s vašim drugom koji tvrdi da se danas praktično i ne može drugačije oženiti osim ako se izlazi s djevojkom i osamljuje. Sve ovisi od toga šta trazži odredjeni mladić ili djevojka. Ako mladić tražži prolaznu zabavu i trenutno zadovoljenje svojih strasti, onda je istina ovo što tvrdi vasš prijatelj i neće mu smetati ako nadje djevojku s kojom je neko već izlazio. Ako pak traži buduću suprugu i majku svojoj djeci, onda će dobro gledati koga će izabrati. Nema sumnje da će svaki mušškarac prilikom tražženja ovakve djevojke tražžiti onu koja nije izlazila i s drugim se osamljivala. Jer je to na neki način garant da je djevojka i moralno očuvana.

Način aššikovanja danas prisutan kod nas je višse komprimitirajući vid žženskog morala nego što je u korist i svrhu pronalaženja rješšenja za buduće bražčne drugove. Na kraju, Islam dozvoljava da se dvoje mladih ljudi upoznaju prije braka, ali je to upoznavanje uvjetovano granicama šeriata. Kada se neko naumi ženiti i kad se opredjeli da se zaruči s nekom ženom, dozvoljeno mu je vidjeti tu žženu prije braka. On treba da tu žženu prihvati bez predrasuda i zakulisnih igara, da ne ide na put zavezanih očiju, da izbjegne padanje u greššku i da se ne uplete u neššto ššto mu ne bi bilo drago. Oko je glasnik duše i moguće je da susret očiju bude put susretu srca i sjedinjenju dušša.

Hfz. Senaid Zaimović

Preuzeto sa stranice n-um.com

Kako se rodila tolika ljubav? Ako su imali kontakt i tako se zavoljeli, grješni su, tim prije jer u islamu ne postoji ašikovanje, to je praksa nevjernika koju su mnogi muslimani objeručke prihvatili. Po mišljenju apsolutne većine islamskih pravnika, zabranjeno je da se djevojka uda bez dopuštenja svog staratelja. Ovaj stav zauzeli su na osnovu Aišinog, radijallahu anha, predanja u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio: “Koja god žena uda sama sebe, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.”

Ovaj hadis vjerodostojnim smatraju Tirmizi, Ebu Avvane, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Hakim i brojni drugi muhaddisi, a prethodno mišljenje zastupaju sljedeći autoriteti: Omer b. Hattab, Alija, Ibn Abbas, Ebu Hurejre, Ibn Musejjib, Nehai, Sevri, Ibnul-Mubarek, Ishak, Evzai i pravnici malikijske, šafijske, hanbelijske i bukvalističke pravne škole.

Stoga, brak nije ispravan ako se djevojka ”ukrade”, makar da su i ona i njen “momak” vjernici; zar vjernici nisu najpreči da čuvaju Allahove granice?! Molim Allaha, dželle šanuhu, da nas uputi na ono što je najbolje.

Dr. Safet Kuduzović

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam. Od onog što je došlo u sunnetu je da se novorođenčetu kolje akika, brije glava, nadijeva ime i uči ezan na desno uho.

Akika (tj. klanje kurbana povodom dobijanja novorođenčeta) je sunnet jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasana i Husejna. Sunnet je da se akika kolje sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, a isti dan mu se brije kosa i nadijeva ime.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, hadis je vjerodostojan) Akika se kolje za muško i za žensko dijete kao što je došlo u hadisu: ”Za muško dijete se kolju dvije jednake ovce, a za žensko dijete jedna ovca.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže) Dozvoljeno je za muško dijete zaklati jednu akiku jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako učinio sa Hasanom i Husejnom. Akika se kolje sedmi dan, četrnaesti ili dvadeset i prvi kako je došlo u sunnetu. A poslije toga bilo koji dan sve dok dijete ne postane punoljetno. Nakon punoljetnosti akiku nije propisano klati po ispravnom mišljenju učenjaka. Meso zaklane akike se može podijeliti kao što se dijeli kurbansko meso povodom Kurban bajrama. Takođe, ispravno je da se zaklana akika ispeče na ražnju pozovu prijetelji, komšije i rođaci i pojede.

Djetetu se glava brije sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”A kosa mu se brije i ime mu se nadijeva sedmi dan po rođenju.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai) Kolika bude težina obrijane kose toliko će se u srebru dati sadake siromasima: ”O Fatima, obrij mu glavu i daj u sadaku srebra siromasima kolika je težina obrijane kose.” (Ahmed, Tirmizi, s tim da ovaj hadis ima slabosti).

Najljepša i najiskrenija imena navedena su u hadisu: ”Najdraža Allahu imena su: Abdullah i Abdurrahman, a najiskrenija imena su: Hemmam i Haris.” (Ahmed, Ebu Davud). Zabranjeno je dati djetetu ime Kralj Kraljeva i slično, shodno hadisu: ”Najmrže Allahu ime na Sudnjem danu bit će Kralj Kraljeva.” (Buharija, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi) Pokuđeno je dijete nazivati određenim imenima kao što su: ”Ne nazivajte dijete Jesar (olakšanje), niti Rebah (dobitak), niti Nedžah (uspjeh), niti Efleh (uspješan), jer kada kažeš: Ima li Jesara ili Rebaha ili Nedžaha ili Efleha, bit ćeš prisiljen reći da ga nema (tj. nema olakšanja,dobitka niti uspjeha).” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi)

Učenje ezana na desno uho novorođenčeta je zasnovano na hadisu u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio na uho (desno) Hasanu ezan kada ga je rodila Fatima, radijallahu anha. Ovaj hadis bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki i ostali. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Hakim, a Albani dobrim. A slabim su ga ocijenili Zehebi, Šuajb Arnaut i ostali jer je u senedu ‘Asim ibn ‘Ubejd koji je slab. A ispravno je da je hadis slab i da su svi drugi rivajti koji ga podupiru još slabiji od ovog hadisa. Poput hadisa: “Kome se rodi dijete pa prouči mu ezan na desno a ikamet na lijevo uho neće mu nanositi štetu šejtan”, prenosi ga Nesai’ u knjizi “‘Amelul-jeumi vel-lejleti” a u njegovom senedu je Jahaja ibnul-‘Ala’ za koga su Ahmed i drugi rekli da je lažljivac koji izmišlja hadise, takođe u njegovom senedu je Mervan ibn Salim koji takođe optužen za krivotvorenje hadisa. Iako je hadis (prvi gore spomenuti) slab po njemu su radili učenjaci ovog Ummeta, zato kaže Tirmizi da se po njemu radi, tj. da je prihvaćen te su ga zbog toga učenjaci navodili u svojim knjigama i smatrali da je mustehab proučiti ezan na uho novoređenčeta.

Nije došlo u hadisima pojašnjenje ko treba proučiti ezan, pa tako ko god prouči izvršeno je ono što je pohvaljeno. A smatrati da ga treba neko posebno proučiti radi bereketa nema nikakvog osnova. Ko god prouči ezan ne utiče na vrijednost i fadl tog čina. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu i neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Pretjerana želja za lagodnim životom indikator je utjecaja aktuelnog materijalističkog trenda na porodicu muslimana. Nevjernik živi svoj ovosvjetski život vjerujući da je to sve, da nakon smrti nema ništa, stoga nastoji ovaj život provesti u užitku i lagodnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dunjaluk je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika.” (Muslim, br. 2956) Vjerniku je zatvor jer nije on prepušten svojim prohtjevima da ga vode, nego svoj život uređuje shodno granicama koje je Allah postavio, jer za vjernika je ovaj život samo sredstvo kojim kupuje ono što istinski vrijedi – Allahovo zadovoljstvo i kuću vječne sreće. S druge strane, nevjernik o tome ne vodi brigu, pa je stoga ovaj život, iako je pun tegoba i nedostataka, njemu Džennet u usporedbi sa onim što mu nakon smrti predstoji. Vjernik mora biti svjestan ove temeljne razlike u pogledu na život i ne smije sebi dozvoliti da se povede za onima koji o stajanju pred Allahom ne razmišljaju: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131)

Islamska vjera stavlja svojim sljedbenicima u strogu obavezu ne samo brigu o roditeljima nego vrhunac pažnje prema njima i lijepog ophođenja, odnosno dobročinstvo. Uzvišeni Allah, veličanstvenom retorikom o pravu roditelja, kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24)

Kada se sklapa bračni ili neki drugi ugovor, strane ugovora mogu postaviti određene uvjete, međutim, nisu svi uvjeti prihvatljivi niti ispravni u islamskom zakonu – šerijatu. Svaki uvjet koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno ništavan je. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao je: “Šta je tom svijetu pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi? Ništavan je svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj, azze ve dželle, Knjizi, pa kad bi bilo i stotinu uvjeta. Allahova Knjiga je istina, a Allahov uvjet je preči!” (Muslim, br. 1504) Pod uvjetom kojeg nema u Allahovoj Knjizi podrazumijeva se svaki uvjet koji je suprotan Allahovoj Knjizi, odnosno uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba – obaveze. Uvjet spomenut u pitanju pripada ovoj vrsti u slučaju kada sin nije u stanju hizmetiti roditelje i pružiti im potrebnu brigu i pažnju bez pomoći supruge.

Mladoženja koji prilikom sklapanja braka zna ili osnovano vjeruje da bez pomoći one s kojom stupa u brak može ispuniti pravo roditelja, iznajmljivanjem posluge i sl., može prihvatiti sličan uvjet, a u protivnom, to mu je zabranjeno. Jedno fikhsko pravilo kaže: “Sve bez čega se obaveza ne može ispuniti također je obavezno, a sve bez čijeg se ostavljanja ne može haram ostaviti i samo je haram”. Prema tome, nije dozvoljeno prihvatiti uvjet iz kojeg će nužno proizaći činjenje harama ili ostavljanje vadžiba. Dakle, ako mladić koji stupa u brak pretpostavlja da bez pomoći supruge ne može roditeljima pružiti njihovo pravo u brizi i dobročinstvu, takvome je haram prihvatiti uvjet da mu supruga neće služiti roditelje.

Sa aspekta djevojke, njoj je načelno dozvoljeno postaviti sličan uvjet ili odbiti prosca koji joj nije u stanju pružiti ono što želi, ali je to opravdano samo onoj koja pretpostavlja da nije u stanju izvršiti takvu obavezu ili joj zauzetost prečim takvo nešto ne dozvoljava. Ako je prosac moralan, uzorit vjernik i podesan za brak, ne treba ga odbijati sličnim uvjetom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vam kao prosac dođe onaj čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga, jer ako tako ne postupite, na zemlji će se pojaviti fitna i veliki nered.” (Tirmizi, br. 1084, hadis je hasen po ocjeni Albanija)

Kada se nađemo na raskrsnici dva puta: jedan vodi Allahovom zadovoljstvu, a drugi Njegovoj srdžbi, prisjetimo se predaje od Ebu Katade i Ebu Dehmana, u kojoj kazuju da su sreli jednog nomada – stanovnika pustinje, i pitali ga: “Da li si štagod čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” “Da”, rekao je, “čuo sam ga da kaže: ‘Doista nećeš nešto ostaviti radi Uzvišenog Allaha a da ti Allah to neće zamijeniti nečim što je za tebe bolje.’” (Ahmed, br. 23124, sahih po ocjeni Šuajba Arnauta) Allaha molim da našu omladinu izvede na Pravi put, omili im iman i dobra djela, a omrzne im nevjerstvo i grijeh!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice n-um.com