Onaj ko nauči časni Kur’an napamet učinio je veličanstven poduhvat i nadati se da će ga Svevišnji Allah zbog toga nagraditi golemom nagradom na ahiretu. U hadisu koji je preko Ukbe b. Amira, radijallahu anhu, zabilježio imama Ahmed stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tajno učenje Kur’ana ima status udjeljivanja tajne milostinje, a javno učenje Kur’ana, opet, ima status udjeljivanja javne milostinje.” (A na temelju pouzdanog hadisa koji je zabilježio imam Et-Tirmizi znamo da udjeljivanje tajne milostinje sputava Božiju srdžbu.) Općenito, islamski učenjaci smatraju da dobro djelo treba sakriti kad god je to moguće, odnosno da ga treba objelodaniti ako je to potrebno i ako će imati za posljedicu da drugi ljudi čine to isto djelo. Uručivanje hafiske diplome, ako Bog da, lijep je običaj. To nije ibadet, pa da se kaže da je novotarija. Ali se, takozvana, hafiska dova ne bi trebala učiti jer ovaj lijepi običaj ne treba sadržati nikakav ibadet. Organiziranje ovakog veselja vid je zahvalnosti Allahu, džellešanuhu, na blagodati hifza. Imam El-Hatib el-Bagdadi i El-Bejheki zabilježili su pouzdano predanje u kojem stoji da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, kazivao: “Nakon što je Omer naučio napamet suru El-Bekara, a učio ju je ravnih dvanaest godina, zaklao je devu i priredio gozbu.” (Ovo su predanje naveli imam El-Kurtubi, 1/34, Es-Sujuti, u djelu “Ed-Durrul-mensur”, 1/54, i Ibnul-Dževzi, u djelu “Siretu Omere”, str. 165.) U osnovi, sudjelovanje u ovakvim veseljima nije hvalisanje dobrim djelima, osim ako čovjek, ne daj Bože, ima nečasne namjere, pa želi da se njegovo ime pronese i da zbog toga što je postao hafiz, bude popularan. Molimo dragog Allaha, džellešanuhu, da nas sačuva pokazivanja pred svijetom i želje za reputacijom. Allahu, omili nam učenje časnog Kur’ana i učini ga našim vodičem ka džennetu! A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba

Uzvišeni Stvoritelj naredio je čovjeku da bude dobar prema svojim roditeljima “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti” (Lukman, 14, 15); “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23, 24)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ponižen bio! I još jednom, ponižen bio!” “Na koga se odnose te riječi, Allahov Poslaniče?”, prisutni upitaše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ponižen bio onaj uz koga jedan roditelj ili oba starost dožive a on ne zasluži džennet čineći im dobročinstvo!” (Muslim)

Ashab po imenu Muavija es-Sulemi, radijallahu anhu, ispričao je: “Došao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio mu se: ‘Allahov Poslaniče, želim poći s tobom u borbu na Božijem putu, zarad Allahova lica i nagrade na budućem svijetu!’ ‘Teško tebi! Je li živa tvoja majka?’, upitao me Poslanik pa sam odgovorio da jest, i on mi tad kaza: ‘Vrati se kući i čini joj dobročinstvo!’” Muavija je prišao Poslaniku s druge strane te ga isto upitao, a Resulullah mu je isto odgovorio. Zatim mu je prišao i sprijeda, a Poslanik mu je tad, treći put, rekao: “Teško tebi! Ne odvajaj se od majčinih nogu, tako ćeš džennet zaslužiti!” (Ibn Madža). Ovaj se hadis ne može izostaviti jer je značajan i sadržajan.

Islamski su učenjaci razmatrali opća pravila u vezi s poslušnosti roditeljima, a ona se mogu svesti pod sljedeća tri. Prvo pravilo: nema poslušnosti roditelju u neposlušnosti Allahu, na osnovu sljedećih hadisa: “Čovjek se ne smije nikome pokoriti u neposlušnosti Uzvišenom Allahu; pokoravanje je samo u onome šta nije grijeh” (El-Buhari i Muslim preko Alije, radijallahu anhu); “Čovjek se ne smije pokoriti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju” (Ahmed i El-Hakim, preko Imrana b. Husajna. Ovaj su hadis vjerodostojnim okarakterizirali Es-Sujuti i El-Albani). Drugo pravilo: roditelji moraju imati valjan razlog ako traže od svog djeteta da ne čini ono što je dozvoljeno (mubah), odnosno kad ga potiču na činjenje onog što je pokuđeno (mekruh). I, treće pravilo: ono šta roditelji zahtijevaju od djeteta ne smije ići na štetu djetetu. U vezi s ovim, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, u djelu “El-Ihtijarat” zapisao je sljedeće: “Čovjek je obavezan pokoravati se svojim roditeljima u onome šta nije grijeh, pa makar oni bili i veliki grešnici. I to se zaključuje iz izjava imama Ahmeda. Ovo se odnosi na sve u čemu roditelji imaju korist, a nemaju štetu. Dijete je dužno poslušati roditelje u svemu, pa makar trpio poteškoću u kojoj nema štete po njega; ako pak trpi štetu, djetetu nije obaveza poslušati roditelje.” Slično ovom kazao je i istaknuti učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahimehullah. I to nije sve! Većina učenjaka kaže da se dijete roditeljima mora pokoriti čak i u pogledu sumnjivih stvari, kako navodi imam El-Karafi u djelu “El-Furuk”. Imam El-Hadimi kaže ovako: “…a kad je posrijedi pitanje mora li dijete poslušati roditelja glede sumnjivih stvari, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav – većina učenjaka kaže da se dijete i u tom slučaju mora pokoriti roditelju, utoliko jer je susteznanje od sumnjivih stvari oblik poželjne (neobavezne) pobožnosti, a ugađanje roditeljima je bezuslovna obaveza.”

Rukovodeći se spomenutim pravilima, slobodno možemo kazati da majka svom djetetu ne bi trebala zabranjivati druženje s drugim muslimanima, niti njegovanje lijepih odnosa s komšijama, a pogotovu mu ne bi trebala zabranjivati održavanje veza s tazbinom. I nema ga pravo proklinjati. U dobrom hadisu koji su zabilježili imam Ahmed i El-Bejheki stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad čovjek izrekne riječi prokletstva, to se prokletstvo vraća na njega ako ga onaj kome je upućeno ne zaslužuje.” Neki učenjaci čak zabranjuju da se proklinju nevjernici poimenice govoreći: “Prokleo Allah toga i toga!” Ovaj svoj stav dokazuju Ibn Omerovim, radijallahu anhu, predanjem: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, na sabah-namazu na drugom rekatu poslije rukua, nakon što bi izgovorio: ‘Semi‘allahu limen hamideh’, molio: ‘Allahu, prokuni toga i toga čovjeka, i toga i toga čovjeka’, spominjući ih poimenice, pa je Allah, džellešanuhu, objavio: ‘Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici’ (Alu Imran, 128).” Pa, je li dozvoljeno da majka proklinje vlastitog sina, muslimana, zato što održava veze s tazbinom i komšijama koje ona ne podnosi?! Molim Allaha, džellešanuhu, da nam ukaže Svoju milost i pouči nas propisima islama. A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba

Lična zamjenica On (huve) nije Allahovo ime. Nijedan islamski učenjak, kako to kaže šejhu-islam Ibn Tejmijja, nije ovu zamjenicu uvrstio u Allahova imena.

Imam es-Sujuti je u djelu “el-Džamius-sagir” (1031) naveo hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime, na koje se odaziva ako se njime zamoli, nalazi se u trima surama, a to su: el-Bekara, Alu Imran i Ta Ha” (Ibn Madža i et-Tahavi. Es-Sujuti i el-Albani ocijenili su ovaj hadis ispravnim.) Koliko mi je poznato, el-Albani ličnu zamjenicu “huve” nije smatrao Allahovim imenom, kamoli da je smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Ovaj je hadiski stručnjak o najuzvišenijem Allahovu imenu govorio u djelu “Silsiletul-ehadisis-sahiha”, 2/372. Što se tiče Ibn Hadžera, on je u djelu “Fetul-Bari” naveo od er-Razija da neke sufije smatraju da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Er-Razi je prihvatio njihovo mišljenje, ali Ibn Hadžer nije i, otuda, nepravdu čini (i potvara) Ibn Hadžera onaj ko tvrdi da je on smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime.

Kao u većini slučajeva, sufije se pozivaju na paučinaste dokaze, na tome i počiva njihovo vjerovanje; tako su i ovdje postupili. Ni u jednom jedinom pouzdanom predanju, ni od Poslanika islama ni od ashaba, uopće se ne spominje lična zamjenica “huve” kao Allahovo ime, niti je iko od njih ovoj zamjenici pridavao važnost u tom smislu. Pored devedeset i devet Allahovih imena, spomenutih u hadisu, sufije se vežu za ličnu zamjenicu, a, k tome, nemaju nikakvog dokaza za to. Zar nam nisu dovoljne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi da se najuzvišenije Allahovo ime nalazi u spomenutim trima surama, pa da izmišljamo i uvodimo u vjeru ono za šta ne postoji dokaz? Molim Allaha da nas uputi na Pravu stazu i omili nam slijeđenje ispravnih generacija, a da nas sačuva novotarija! A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba

Nema smetnje u tome da se kozmetika prodaje vjernicima i vjernicama koji je neće upotrebljavati u zabranjene svrhe. Allah, džellešanuhu, rekao je: “…jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. – I bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava!” (El-Maida, 2).

Dakle, čovjek ne smije pomagati drugim ljudima grijehu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude pozivao u kakvo dobro imat će nagradu zbog onih koji ga u tome budu slijedili, s tim da njihovu nagradu nimalo neće umanjiti. A ko bude pozivao u kakvo zlo imat će grijeh zbog onih koji ga u tome budu slijedili, s tim da njihove grijehe nimalo neće umanjiti” (Muslim).

Zarada koja se stekne prodajom kozmetike onima koji će je upotrebljavati u zabranjene svrhe, smatra se haram-zaradom. Allah će iskrenom vjerniku koji se sustegne od harama, nadoknaditi većom i blagoslovljenom zaradom. A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba

Ako se čovjek zakleo da će odgovarati određenu lekciju podrazumijevajući time da će se dobrovoljno javiti, on je svoju zakletvu ispunio. A ako je pak pod zakletvom podrazumijevao da će odista odgovarati određenu lekciju, to jest, ponuditi profesoru odgovore na postavljena pitanja, ali mu profesor to nije dozvolio, ni tada, prema mišljenju šejha Ibn Usejmina, nije prekršio zakletvu, osim što mora izvršiti ono za šta se zakleo, i to čim mu se pruži prva prilika; ako to ne izvrši, prekršio je zakletvu i mora se iskupiti.
Neki ljudi griješe kad je posrijedi iskup za prekršenu zakletvu, pa kažu: “Prekrišio sam zakletvu i moram postiti tri dana!” Evo objašnjenja: iskup za zakletvu predviđen je časnim Kur’anom: “…otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se!” (el-Maida, 89). Dakle, čovjek koji se mora iskupiti za prekršenu zakletvu, prvo mora nahraniti deset siromaha (pripremiti im po jedan obrok), ili odjenuti deset siromaha, ili roba ropstva osloboditi. A ako ne može učiniti nijednu od ove tri stvari, tek tada je dozvoljeno da posti tri dana, čime će se iskupiti. Treba znati da onaj ko posti tri dana, a ne postupi prema ovom redoslijedu iako je kadar i imućan, nije svoju zakletvu otkupio. Njegov se post smatra nafilom, a obaveznost otkupa zakletve ostaje. A neznanje ovdje nije opravdanje. Onaj ko ne zna šta je šerijatski propis u ovakvim situacijama pa pogrešno postupi, nema grijeha, ali svoju grešku mora ispraviti. To jest, ako pretpostavimo da postoji imućan čovjek koji nije znao za redoslijed u otkupu za zakletvu pa posti tri dana (misleći da je to dovoljno), dužan je učiniti novi iskup nahranivši deset siromaha ili ih odjenuvši.
Na kraju, ko čovjeka tjera da sebi otežava život. Istinu je rekao onaj ko je kazao da čovjeku niko, kao on, ne može naprtiti tolike teškoće u životu. Jedni se zaklinju da će činiti dobro, drugi se zaklinju da neće činiti zlo, treći se zavjetuju Allahu stavljajući sebi u obavezu ono što im On nije obavezom učinio… Plemenita braćo i čestite sestre, Allah, džellešanuhu, nije nam naredio da se zaklinjemo, ali jest naredio da vodimo brigu o svojim zakletvama i da se, ako ih prekršimo, iskupimo onako kako to On zahtijeva. K tome, često zaklinjanje dovodi do omalovažavanja Božijeg imena i skrnavljenja svetosti zakletve u islamu. Zato, neka čovjek, prije nego što se zakune, razmisli o posljedicama svojih riječi. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha na oba svijeta.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba