Čovjek u tom slučaju mora obaviti oproštajni tavaf, bez obzira na to radilo se o hadžu ili o umri, jer je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Neka čovjek napusti Meku neposredno nakon što obavi tavaf oko Kabe” (Muslim, 963). Ove je riječi Resulullah, ﷺ, izgovorio na Oproštajnom hadžu, pomoću kojih je i ustanovljena obaveza obavljanja oproštajnog tavafa. Otuda nije mjerodavna činjenica da je Vjerovjesnik, ﷺ, prije toga obavio umru, a nije preneseno da je obavio oproštajni tavaf. Dakle, obaveza ovog tavafa datira od Oproštajnog hadža, a hadž i umra u tom pogledu imaju isti status, na osnovi hadisa: “Na umri obavljaj sve ono što obavljaš na hadžu” (el-Buhari, 1536, i Muslim, 1180). Ove Poslanikove, ﷺ, riječi imaju općenit karakter, no iz njih se izuzimaju stajanje na Arefatu, noćenje na Muzdelifi i Mini te bacanje kamenčića, obredi koji se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, obavljaju jedino u sklopu hadža. Tu je i poduže predanje koje je prenio Amr b. Hazm, a u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, ﷺ, umru okaraktrizirao kao manji hadž. Iako je ovo predanje, o čijim smo izvorima već govorili, mursel-predanje, ono se ima prihvatiti jer su ga islamski autoriteti prihvatali i njime dokazivali.

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite!” (el-Bekara, 196). Ako se pomoću oproštajnog tavafa upotpunjuje hadž, onda se pomoću njega upotpunjuje i umra. I ovo je također dokaz za ovo pitanje. Konstataciju da je oproštajni tavaf obaveza posjetiocu Kabe kao i hadžiji možemo dokazati i činjenicom da onaj ko obavlja umru Harem pozdravlja tavafom, pa se od Harema treba oprostiti tavafom.

Tu je i hadis: “Pošto čovjek obavi hadž ili umru, neka napusti Meku neposredno nakon obavljanja tavafa oko Kabe” (Ebu Davud, 2002, i et-Tirmizi, 946), ali je on slab jer ga je prenio el-Hadžadž b. Erta; njime se ne može dokazivati. Da je ovaj hadis vjerodostojan, bio bi očit dokaz glede ovog pitanja, pa bi svako razilaženje u ovom pitanju bilo besmisleno i bespredmetno.

K tome, čovjek koji obavi umru i obavi oproštajni tavaf neposredno prije putovanja postupio je u skladu s opreznosti i oslobodio se moguće odgovornosti. Ako obaviš ovaj tavaf, nisi pogriješio, prema mišljenju svih učenjaka; ukoliko ga izostaviš, oni učenjaci koji ovaj tavaf smatraju obavezom reći će da si pogriješio.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Taj čovjek ima status onog ko je spriječen u obavljanju obreda, pa će zaklati kurban na mjestu gdje se zatekao i oslobodit će se ihramskih zabrana. Ako nije obavio hadž islama, obavit će ga kasnije na temelju prvotne naredbe, a ne kao nešto što je propustio pa to nadoknađuje. Međutim, ako se radi o dobrovoljnom hadžu, prema mišljenju koje preteže, ne mora taj hadž nadoknaditi. Onima koji su na el-Hudejbiji spriječeni u obavljanju umre Allahov Poslanik, ﷺ, nije naredio da je nadoknade. Ni u Kur’ani-kerimu ni u sunnetu ne nalazimo dokaz da je onaj ko bude spriječen u obavljanju obreda isti taj obred dužan nadoknaditi. Allah, dželle šanuhu, kaže: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite! A ako budete spriječeni, onda kurbane koji vam se nađu pri ruci zakoljite…” (el-Bekara, 196). Takvima je u obavezu stavio klanje kurbana.

Umra koju su Vjerovjesnik, ﷺ, i ashabi te godine propustili nazvana je naknadnom umrom zato što je Poslanik islama postigao dogovor s plemenom Kurejš da će mu dozvoliti da sljedeće godine obavi umru, a nije tim imenom nazvana u smislu nadoknađivanja onog što je propušteno. A Allah najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Mužu nije stroga obaveza da pokuša tražiti zadovoljstvo prve supruge, ali je svakako od plemenitih osobina i lijepih bračnih odnosa da pokuša zadovoljiti prvu suprugu, kako bi to smirilo njene osjećaje – koji su svojstveni ženama u takvim situacijama, na najljepši način, lijepom riječju, lijepim susretom, pa čak i materijalnim sredstvima ako bi zadovoljstvo bilo moguće postići na taj način.

(Fetve stalne komisije: fetva broj 2036, 18 tom, str. 402)

Ako je situacija onakva kako je spomenuta u pitanju, ženi je propisano i dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak, i u tome nema nikakve prepreke, to je učinila Hadidža, r. a., kao i druga žena koja je spomenuta u suri El-Ahzab, kao što je učinio Omer, r. a., kada je Ebu Bekru, r. a., ponudio svoju kćerku Hafsu, r. a., a potom i Osmanu, r. a.

(Fetve Stalne komisije, fetva broj 6400, tom 18, str. 48)

Nije dozvoljeno graditi, niti ograđivati kaburove, bilo betonom ili nečim drugim. Također, nije dozvoljeno ispisivati natpise na njima, zato što je došla zabrana Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, građenja i pisanja na njima. Bilježi Muslim, da mu se Allah, dželle šanuhu, smiluje, hadis koji prenosi Džabir, radijallahu anhu: ”Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da se ograđuje kabur, da se sjedi i gradi na njemu.”

Ovakvi postupci predstavljaju pretjerivanje i zastranjivanje u pogledu kaburova, jer natpisi nad kaburovima mogu imati loše posljedice koje mogu odvesti ka zastranjivanju u vjerovanju u odnosu na mrtvoga, kao i u druge šerijatske zabrane. Ispravno je da se vrati iskopana zemlja na kabur nakon što se u njega spusti mejit, te se iznad kabura odigne zemlja za jedan pedalj, kako bi kabur bio označen. Ovo je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba u pogledu kaburova. Stoga nije dozvoljeno uzimati kaburove za mesdžide, niti je dozvojleno ukrašavati ih, graditi nad njima kubeta ili turbeta, jer je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao:
”Allah, dželle šanuhu, je prokleo Židove i kršćane zato što su kaburove svojih poslanika uzeli za mesdžide.”

Muslim u svom Sahihu od Džundub b. ‘Abdillaha el – Bedželija bilježi hadis, koji kaže: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prije nego što će preseliti na pet dana, da je rekao: ‘Allah me je uzeo za Svog prisnog prijatelja (halila) i da sam htio uzeti nekoga od svog ummeta za prisnog prijatelja, uzeo bih Ebu – Bekra. Doista su oni koji su bili prije nas uzimali kaburove svojih poslanika i dobrih ljudi za mesdžide. Zato ne uzimajte kaburove za mesdžide, jer vam to zabranjujem.’”

ŠEJH IBN BAZ
(Fetve učenjaka dvaju harema – 138 str.)