Svim vjernicima obaveza je da se nazivaju muslimanima, na osnovu ajeta: “Allah vas je odavno muslimanima nazvao (tj. u prethodnim objavama), a i u ovom Kur’anu…” (El-Hadždž, 78.)

Muslimani moraju slijediti Kur’an i hadis, a kloniti se dijeljenja na kojekakve partije i sekte. Podvajanje je neprihvatljivo u svakom slučaju, pogotovo kada se radi odstupanju od ehli-sunnetskog učenja, kao što su učinile habešije. Naime, ova sekta pojavila se u zadnjoj četvrtini prošlog hidžretskog stoljeća. Pripisuju se Abdullahu Hereriju Habešiju, koji je doselio u Šam i donio zabludjele ideje i nastrana mišljenja. Izuzetno plodno tlo za širenje svojih novotarija našao je u Libanu. A prije toga izazvao je veliki nered u svojoj zemlji, i njegovi su ga sugrađani nazvali šejhul-fitna (izvor nereda). Vjerovanje je sklopio od džehmijskih, mutezilskih, sufijskih i drugih zabluda. Posmatrajući njihove stavove i mišljenja, tvrdimo da su habešije izašle iz okvira muslimanskog korpusa (ehli-sunneta). Abdullah Habeši napisao je nekoliko publikacija, a najpoznatije su sljedeće: El-Mekalatul-sunijja, Et-Teakubul-hasis, En-Nehdžus-sevi, Sarihul-bejan…

Pored toga što je u tim svojim publikacijama iznio iznimna mišljenja i zabludjele stavove, nevjernicima je proglasio sljedeće islamske autoritete: Ibn Tejmijju, Albanija, Sejida Kutba i neke druge, a posebno se okomio na časnog ashaba Muaviju b. Ebu Sufjana vrijeđajući ga. Kada je riječ o njihovim nastranim stavovima u vjerovanju, kao primjer navodimo sljedeće: uvjereni su da djela i iman nemaju veze, a to je murdžijsko vjerovanje – sljedbenici ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da su djela elementarni dio imana;(Vidjeti njegova djela: Bugijetut-talib, str. 51, i Ed-Delilul-kavim, str. 7, 9-10.) dopuštaju upućivanje dove, traženje pomoći i utočišta kod mrtvih, što je oprečno jasnim ajetima, hadisima i konsenzusu svih muslimana; (Vidjeti: Bugijetut-talib, str. 7, i Sarihul-bejan, str. 57, 62.) Abdullah Habeši smatra da Kur’an nije Allahova riječ u pravom smislu, on drži da je Džibril, alejhis-selam, od sebe govorio ono što je Allah želio reći; (Vidjeti njegovo djelo: Izharul-akidetis-sunijja, str. 59.) smatra da je Allah kadar učiniti većinu stvari, ali nije kadar učiniti sve;(Vidjeti njegovo djelo: Izharul-akidetis-sunijja, str. 40.) Svevišnji Allah prinudio je nevjernike da budu nevjernici.(Vidjeti njegovo djelo: En-Nehdžus-selim, str. 67.)

A kada je riječ o njegovom famoznom fikhu, Habeši je i tu zastranio, između ostalih, u sljedećim stvarima: dopušta klanjanje s nečistoćom, mokraćom i izmetom na tijelu;(Vidjeti: Bugijetut-talib, str. 99-110.) čišćenje vodom nakon fiziološke potrebe smatra jako ružnom stvari; (Vidjeti: Bugijetut-talib, str. 68.) dopušta kockanje s nevjernicima i otuđivanje komšijinog imetka ako je nevjernik; (Vidjeti: Sarihul-bejan, str. 133.) smatra da žena nije grješna ako izađe iz kuće namirisana i uljepšana, pod uvjetom da nosi hidžab;(Vidjeti: Bugijetut-talib, str. 351.) po njemu, odnos s dvospolcima za koje se ne zna kojem spolu pripadaju ne kvari post; (Vidjeti: Bugijetut-talib, str. 192.) smatra da valute koje ljudi koriste danas ne podliježu zekatu.(Vidjeti: Bugijetut-talib,  str. 160.)

Nakon spomenutog vidimo da je lider ove zabludjele sekte nestabilna ličnost koja govori po svojim prohtjevima i ravna se prema svojim strastima, suprotstavljajući se jasnim argumentima, mišljenjima ashaba, tabiina, imama četiri pravne škole i konsenzusu svih muslimana. Zato je vjernicima obaveza ljudima ukazivati na zablude habešija kako bi se klonili njihovih ideja, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nema smetnje u tome da prosac razgovara preko telefona sa djevojkom koju prosi, ako je to razgovor nakon pristanka i prihvatanja braka i radi sporazuma. Razgovor treba da traje onoliko koliko je potrebno. U njemu ne treba biti izazova i iskušenja za prosca ili djevojku. Treba se udaljiti od sumnje; bolje da se razgovor obavi sa njenim starateljem. Što se tiče telefonskih razgovora između muškaraca i žena i između mladića i djevojaka, među kojima nije bilo prosidbe, nego se razgovori obavljaju (kako oni nazivaju) radi upoznavanja, ti razgovori su pokuđeni i zabranjeni jer vode ka izazovima, iskušenjima i činjenju razvrata. Uzvišeni Allah kaže: “Na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite.”

Žena ne razgovara sa stranim muškarcem, osim ako za tim postoji potreba i razgovara neusiljenim tonom u kojem nema izazova i zavođenja. Islamski učenjaci smatraju da žena koja obavlja hadž ili umru ne izgovara telbiju naglas. U hadisu se kaže: “Ako nešto pogriješite u namazu, neka muškarci (radi upozorenja) kažu ‘subhanaAllah’, a žene neka udare rukom od ruku.”

Ovaj je hadis dokaz da muškarci ne trebaju čuti ženin glas, osim u situaciji ako za tim postoji potreba, ali da žena razgovara stidljivim i neusiljenim glasom. Allah najbolje zna!

Šejh Salih Fevzan

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 168)

Neka Vas Allah, džellešanuhu, nagradi za povjerenje koje imate u naš portal! Vaše je pitanje veoma značajno, budući da je brak izuzetno važna institucija u islamu i budući da se neki današnji muslimani nalaze u, uvjetno rečeno, bezizglednom i bezizlaznom položaju u pogledu toga, pa pokušavaju naći rješenje te mnogi od njih postupaju protivno Šerijatu.

Da bi brak bio ispravan, djevojka se mora udati isključivo s dozvolom svog staratelja (ar. velijj). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ništavan je brak koji je sklopljen bez dozvole staratelja. U hadisu koji prenosi Ebu Musaa, radijallahu anhu, stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i bez prisustva dvojice pravednih svjedoka” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed). Sklapanju braka, prema tome, moraju prisustvovati dvojica pravednih svjedoka, to je uvjet njegove ispravnosti. A mora li se brak oglasiti svadbom ili na bilo koji drugi način, pitanje je o kojem islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav. Većina učenjaka drži da se brak ne mora oglasiti, već da je dovoljno da njegovu sklapanju prisustvuju dvojica pravednih svjedoka. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, smatra da se brak mora oglasiti, na osnovu hadisa: “Oglasite sklapanje braka!” (Ahmed. Šejh El-Albani uvrstio je ovaj hadis među vjerodostojna predanja).

Ako staratelj ne pristaje dati svoju štićenicu kao ženu određenom čovjeku, mora se odustati od braka. I želja djevojke za brakom ovdje nije mjerodavna. Tajni brak ponekad ima neželjene posljedice, tako da je bolje da se on maksimalno izbjegava. Onaj ko se Allaha radi sustegne od nečega što nije uredu, to će mu Allah, Gospodar nebesa i Zemlje, boljim nadomjestiti, poruka je jednog Poslanikova, ﷺ, hadisa. Olakšao Allah položaj svih nevoljnika! Allah je blag i samilostan prema robovima Svojim i On najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Ukoliko osoba zaželi smrt zbog nevolje koja je zadesi, učinila je ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kada je rekao: “Neka niko od vas ne zaželi smrt zbog nevolje koja ga zadesi, a ako već mora, neka kaže: ‘Moj Allahu , poživi me dok je život dobar za mene, i usmrti me kada smrt bude bolja za mene.'” Nije dozvoljeno onome koga je zadesila nevolja, tjeskoba ili problem da zaželi smrt, nego treba da se strpi, računa na nagradu kod Uzvišenog Allaha i čeka olakšanje na osnovu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Znaj da je pobjeda sa strpljenjem, da je utjeha sa žalosti, i da je s teškoćom olakšanje. Neka zna svako onaj koga je zadesila kakva nevolja, da je ona iskup za grijehe koje je počinio, i ne zadesi vjernika briga, tuga, niti uznemirenje, a ni ubod trna a da mu Allah zbog toga ne oprosti grijehe.” Sa strpljenjem i računanjem na nagradu postiže stepen strpljivih, visoki stepen za čije je stanovnike Uzvišeni Allah rekao: ”A ti obraduj strpljive, one koje kada ih kakva nevolja zadesi kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.”’ Mislim da je zapažanje ove žene koja ne vidi rješenje za svoje probleme osim smrti pogrešno, jer smrću se ne umanjuju problemi, štaviše mogu se povećati, jer koliko ljudi umre u nevolji zbog problema ili uznemirenja, a bili su nemarni prema svojoj duši, nisu molili za oprost grijeha, niti se pokajali Uzvišenom Allahu, tako da im smrt biva ubrzanje kazne, a da su ostali u životu i Allah ih uputio ka pokajanju i traženju oprosta, strpljenju, podnošenju teškoća i čekanju olakšanja , bilo bi to za njih veliko dobro.
Na tebi je da se strpiš, računaš na nagradu i čekaš olakšanje od Uzvišenog Allaha, Koji je u Svojoj Knjizi rekao: ”Ta zaista je s teškoćom olakšanje.” I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Znaj da je pobjeda sa strpljenjem, da je utjeha sa žalosti, i da je s teškoćom olakšanje.”

Šejh Ibn Usejmin

Prevela: Umu Muhamed, studentica Kulijet el-benat el-edebijje u Rijadu (Dirasat islamijje) iz knjige ”Fetavetul-mer`ah”

Imam En-Nevevi, rhm., kaže: ”Ulema ovaj hadis komentariše na sljedeći način: Djela kao i sevapi od učinjenih djela, od strane umrle osobe, prestaju teći nakon njene smrti izuzev u tri slučaja – zbog toga što je u sva tri slučaja umrla osoba njihov glavni razlog! Dijete je plod njegova truda, a isti je slučaj i sa znanjem koje je umrla osoba ostavila iza sebe bilo da je u pitanju usmena poduka drugih (el-ta’alim) ili pismena poduka drugih (el-tasnif), a isti je slučaj i sa ostavljenom trajnom sadakom poput vakufa itd.” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 11/85.)

Dakle, što se lično mene tiče, u značenja ovog hadisa će spadati i knjiga ili biblioteka koju čovjek ostavi za sobom na korištenje drugima pa makar ih i ne pisao on lično svojom rukom, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Sead Jasavić, prof. fikha