Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Allahove evlije, najjasnije i najsažetije rečeno, su posjedioci imana i bogobojaznosti, oni koji su svjesni da ih Allah nadgleda u svakoj situaciji, pa ispunjavaju Njegove naredbe i klone se Njegovih zabrana.
Uzvišeni Allah je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, veliki uspjeh biti.1
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u djelu Tefsirul-Kuranil-‘azim je rekao: „Uzvišeni nas je obavijestio da su Njegovi štićenici oni koji budu vjerovali i koji se budu Njega bojali, kao što ih je Njihov Gospodar opisao, pa svaki onaj koji bude bogobojazan on je Allahov štićenik, i zato: neka se ničega ne boje, od onoga što dolazi u budućnosti od strahota Sudnjega dana, i ni za čim nek ne tuguju, od onoga što je ostalo iza njih na dunjaluku.2
Abdullah ibn Mesʹũd, Ibn Abbas i mnogi drugi od ispravnih prethodnika, su kazali: „Allahovi štićenici su oni koji, kada ih vidiš sjetiš se Allaha.“
Ovo se takođe prenosi u hadisu koji seže do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prenosi se od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zaista od Allahovih robova postoje robovi kojima će zavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ Pa bi rečeno: „O Allahov Poslaniče, reci nam ko su oni, ne bi li ih zavoljeli.“ Reče: „To su ljudi koji se međusobno zavole bez materijalnog interesa i rodbinskih veza, lica će im od svjetlosti biti, i biće na minberima od svjetlosti, neće strahovati kada ostali ljudi budu strahovali, niti će se žalostiti kada se ostali ljudi žalostili budu.“ Zatim je proučio: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.3
Drugo:
Štićeništvo se stepenuje shodno jačini vjerovanja nekog od robova i njegove bogobojaznosti, tako da svaki vjernik ima udio u Allahovom štićeništvu, Njegovoj ljubavi i blizini. Taj udio se razlikuje shodno dobrim djelima, bilo da su ta djela tjelesna ili djela srca kojima se približava Allahu. Na osnovu toga štićeništvo možemo podijeliti u tri kategorije:
1. Stepen onih koji su sebi nepravdu nanijeli. Tu spada vjernik koji je činio grijehe, takvom pripada od štićeništva shodno njegovom vjerovanju i dobrim djelima.
2. Osrednji, a to je vjernik koji je izvršavao Allahove naredbe i klonuo se zabrana, ali se nije trudio da izvršava dobrovoljna dobra djela, tako da je ovaj većeg stepena nego prethodni.
3. Onaj koji prednjači u dobru, a to je onaj koji čini dobrovoljna djela pored obaveznih, te djelima koja čini srcem Allaha, Silnog i Uzvišenog radi, dosegne velike stepene. Takav se nalazi u najvećim stepenima štićeništva. Nema sumnje da je vjerovjesništvo od najvećih stepena Allahova štićeništva.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, kako se navodi u djelu Medžmu'ul-Fetava, je rekao: „Ljudi se stepenuju u tri kategorije: Onaj koji sebi nepravdu čini, muktesid i onaj koji prednjači u dobru.
Onaj koji sebi nepravdu čini je griješnik koji ostavlja ono što mu je naređeno ili čini ono što mu je zabranjeno.
Muktesid je onaj koji izvršava naredbe i kloni se zabrana.
Onaj koji prednjači u dobru se približava Allahu koliko je god u mogućnosti, izvršavajući obaveze i ono što je pohvalno, a ostavljajući zabranjene i pokuđene stvari.
Međutim, muktesid kao i onaj koji prednjači u dobru imaju poneke od grijeha koji im budu izbrisani pokajanjem, a Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste, ili dobrim djelima koja brišu loša, ili nedaćama koja su iskup za grijehe ili nečim drugim mimo toga.
Svaka od ove dvije grupe, muktesidi i oni koji prednjače, su od Allahovih štićenika koje je Allah spomenuo u Svojoj knjizi kada je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali., tako da je definicija Allahovih štićenika da su oni: bogobojazni vjernici.
Međutim, oni se dijele na “obične“, a to su muktesidi, i “posebne“, a to su oni koji prednjače, iako su oni koji prednjače u najvećim stepenima poput vjerovjesnika i iskrenih.
Vjerovjesnik, neka je na njega i sve njegove sljedbenike Allahov salavat i selam, spomenuo je ove dvije skupine u hadisu kojeg bilježi el-Buhari u svom Sahihu od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Allah je rekao: ‘Onaj koji neprijateljuje s Mojim štićenikom Ja mu objavljujem rat! Neće Mi se rob približiti ničim kao izvršavanjem ono što sam mu naredio. Zatim će mi se nastaviti približavati dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim; a kada ga zavolim bit ću sluh kojim sluša, vid kojim gleda, ruka koju pruža, noga kojom hodi. Mnome će slušati i gledati, mnome će uzimati i mnome će hoditi.4 Ako me za nešto zamoli zasigurno ću mu to dati, a ako kod mene utočiste potraži zasigurno ću mu utočište dati. Nisam ni za šta toliko oklijevao5 kao kada trebam usmrtiti dušu moga roba vjernika, on ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.’
Što se tiče onog vjernika koji je prema sebi nepravdu učinio, on ima štićeništva shodno koliko ima imana i bogobojaznosti, kao što pri njemu ima i onog što je suprotno tome shodno njegovim grijesima. Tako se pri jednoj osobi mogu naći dobra djela koja prouzrokuju nagradu, i loših djela koja prouzrokuju kaznu, pa će možda biti i nagrađen i kažnjen. Ovo je stav svih ashaba, te stav svih učenjaka islama i ehli sunneta vel-džemata koji su rekli: -,Sigurno u Vatri neće vječno boraviti niko ko je u srcu imao imana makar koliko zrno gorušice.’“6
Šejh Ibn el-Usejmin, kako se navodi u djelu Fetava muhimme je rekao: „Onaj koji bude vjernik i bogobojazan takav je Allahov štićenik, a ko nije takav taj i nije od Allahovih stićenika, pa ako bi imao nešto od imana i bogobojaznosti imao bi udio u štićenistvu (evlijaluku).“

Treće:
Štićenistvo nije propis koji je vezan za nekog, niti je poseban znak kojim je obilježena određena skupina ljudi, ne dobija se nasljedstvom i oporukom, naprotiv to je stepen pokornih koji počinje u srcu ljubavlju i veličanjem Allaha, Silnog i Uzvišenog, a zatim se oslikava u stvarnosti djelima, tako da onaj koji je takav zarađuje ljubav Uzvišenog Allaha i Njegovo štićeništvo.

Četvrto:
Štićeništvo nije uzrok da čovjek čini zabranjene stvari, niti da ostavi ono što mu je naređeno, naprotiv, ako bi to učinio to bi bio dokaz manjkavosti njegova štićeništva kod Allaha, kao što nije dozvoljeno nikome da se okreće (obraća) onima koje zovu evlijama, a oni to možda i ne zaslužuju, pa ih stavljaju na mjesto vjerovješnistva tako da im ne odbijaju niti jednu naredbu, niti im se suprostavljaju u mišljenju i stavu. Sve ovo se smatra pretjerivanjem kojeg je Uzvišeni Allah zabranio, i to je od najvećih uzroka zapadanja ljudi u širk.7
Neki ljudi čak prelaze i tu granicu pa zapadaju u veliki širk, zbog pogrešnog razumijevanja štićeništva i stepena evlija, pa ih vidiš kako dove (traže molbama) od nekog mimo Allaha, prinoseći im žrtve i kurbane te tavafe8 oko njihovih kabura.

Peto:
Što se tiče da nekog oslovimo uopšteno sa “Allahovi drugovi“misleći na evlije, ne znamo ništa što bi upućivalo na ispravnost ovog naziva, a najbolji Allahovi štićenici su poslanici i vjerovjesnici, zatim ashabi (prijatelji) poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zatim oni koji dolaze nakon njih, zatim oni koji dolaze nakon njih, i ne znamo da se igdje navodi nazivanje nekog od njih sa “Allahovi drugovi“.
Ono što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jeste naziv “Ehlullah – Allahu bliski robovi“ za one koji puno uče Kur'an. Tako da bilježe imam Ahmed i Ibn Madže da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Zaista Allah ima Svoje bliske robove među ljudima (أهلون).“ Rekoše: „O Allahov poslaniče, ko su oni?“ Reče: „To su oni koji se puno druže sa Kur'anom (ehlul-Kur'an), oni su Allahu bliski i posebni robovi.“9 Izraz (أهلون) je množina za riječ (أهل).
Ehlul-Kurʹan su oni koji Kuran nauče napamet, a zatim rade po onome što se nalazi u njemu.
Ehlullah su Njemu veoma bliski robovi, koji su Mu privrženi kako dolikuje čovjeku da mu bude privržen.
Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Evlije je množina od riječi (velijj) što znaci štićenik.
2 Sura Junus, 62-64.
3 Život na ovom svijetu.
4 Bilježi ga Ebu Davud, sa dobrim lancem prenosilaca, a el-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu – Es-Silsiletu es-Sahiha, 7/1369., završen skraćen citat uz preneseno značenje.
5 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Njegove riječi: ’Bit ću sluh kojim sluša…’, jasno da ne ciljaju bukvano značenje, jer je sluh stvorenja stvoren i odvojen od Allaha, pa šta ovo onda znači? Rečeno je da znači da kada čovjek postane Allahov štićenik i bude svjestan toga čuvat će svoj sluh, tako da će slušati samo ono čime je Allah zadovoljan. Isto se kaže i za njegov vid, za njegovu ruku i nogu. Rečeno je i da znači da će ga Allah uputiti da koristi svoj sluh, vid, i svoje ruke i noge na ispravan način, što znači da bude upućen u slušanju, gledanju, uzimanju (nečeg rukom) i koračanju, i ovo je značenje ispravnije, tj. da se misli na Allahovu putu čovjeka na ispravno korišćenje ovih organa.“ Vidjeti: Šerhul-erbeinen-nevevijje, 377.
6 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ovo oklijevanje (od strane Allaha) nije zbog sumnje da li je to dobro, ili zbog sumnje u (Njegovu) moć da učini nešto, već iz milosti prema ovom robu, i zbog toga u istom hadisu kaže: ‘On ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.'“ Vidjeti: el-Lika’ul-meftuh.
7 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/7., Darul-vefa’, treće izdanje.
8 Mnogoboštvo.
9 Činiti tavaf znači: obilaziti oko nečega radi obožavanja Allaha tim postupkom, ili pak obožavanja te stvari oko koje se obilazi. Tako muslimani obilaze oko Ka'be radi obožavanja Allaha tim postupkom, a mušrici obilaze oko grobova i kipova radi obožavanja onoga oko čega obilaze.
10 El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ibn Madže.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551808/

Hvala Allahu Uzvišenom,

Prvo:
Nošenje naušnica, narukvica i prstenja je od ženskog nakita. Od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi da je rekao: ,,Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo muškarce koji oponašaju žene, i žene koje oponašaju muškarce.“1
Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, kaže: ,,Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo čovjeka koji oblači odjeću žene, i ženu koja oblači odjeću muškarca.“2
Iz prethodno spomenutog vidimo da nošenje ovih stvari nije dozvoljeno. A dokazivanje dozvoljenosti istog predajom da su to nosili neki pripadnici plemena Kurejš je potrebno dokaza.
Drugo:
Ako su to nosili prije dolaska islama, pa islam je došao sa zabranom nošenja ženskog nakita muškarcima, i zabranom oponašanja, kao što je spomenuto u prethodnim hadisima.
Pouka je u onome šta je islamom propisano, a ne u postupcima Kurejšija, niti bilo koga drugog.

Treće:
Ženski nakit koji je bio poznat kod Kurejšija i drugih obuhvatao je naušnice, narukvice na rukama i nadlakticama, halke na nogama i sl. To je bio nakit koji je bio poznat kod tadašnjih žena.

Četvrto:
Islam je napravio izuzetak od ovih stvari za muškarca tako što je dozvolio nošenje srebrenog prstena.
Ibn Omer, radijallahu anhuma, pripovijeda: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo sebi prsten od srebra, pa su ljudi poslije toga počeli nositi srebreno prstenje.3
Olakšao je šerijat, također, muškarcima zlato i srebro kada za to postoji potreba, kao što je slučaj kod stavljanja vještačkih zuba, nosa ili slično tome.

Peto:
Onaj musliman koji bude nosio ove stvari na sebi poistovjetio se sa nevjernicima u tome, zato što je to poznato kod njih u današnjem vremenu. Tako oni kače minđuše, razne halke (pirsinge), i ostalo svugdje po tijelu: na ušima, na usnama, na licu, na bradi, po stomaku i drugim djelovima tijela.
Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko oponaša jedan narod on njemu i pripada.“4
Zato musliman treba da se ostavi ovih stvari, da se pokaje Uzvišenom Allahu i da ne dokazuje svoje postupke s onim što je neispravno. Isto tako, njegova ličnost i njegova odjeća trebaju se razlikovati od nevjernika, kao što nas uči naša lijepa vjera islam.
A Allah upućuje na pravi put.

Šejh Muhamed Salih El-Munedždžid

fusnote:
1 Bilježi ga Buharija, br. 5435.
2 Bilježi ga Ebu Davud u svom Sunenu, Knjiga o odjeći, poglavlje o oblačenje žena.
3 Bilježi ga Buharija, br. 5417.

Prijevod:
Mirnes Škrijelj

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551815/

Allah, neka je Najuzvišeniji, opisao je vjernike time da odvraćaju od lošeg (zla), a naređuju dobro. Rekao je Uzvišeni: A vjernici i vjernice su šticenici jedni drugima: naređuju da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju. (Sura et-Tevba, 71.)
I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će što žele postići. (Sura Ali-ˊImran, 104).
Takođe se prenosi u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj od vas koji vidi nešto loše neka ga promijeni rukom, pa ako ne bude u mogućnosti, onda jezikom (govorom) , pa ako ne bude u mogućnosti onda srcem, a to je najslabiji stepen imana.“ (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu)
Znači, opominjanje rukom biva od strane onih koji su to u mogućnosti, kao što su predpostavljeni nad muslimanima, ili služba koja je zadužena za to (npr. policija) shodno ovlastima koje imaju, zatim vođa (namjesnik) shodno svojim ovlastima, kadija (sudija) shodno svojim ovlastima, te čovjek u svojoj kući i među svojim ukućanima, i ukućani međusobno onoliko koliko budu u mogućnosti.
A oni koji to nisu u stanju, ili ako bi ga promijenili rukom nastala bi smutnja, svađa ili tuča, onda ga neće uklanjati rukom, nego će ga ukoriti jezikom, i zadovoljit će se time, da ne bi uklanjanjem lošeg rukom došlo do većeg zla od onog koje je uklonjeno, kao što to navode učenjaci.
Zato je dovoljno da ga ukori govorom, kao da kaže: „Brate moj, Allaha se boj, ta stvar je zabranjena, takvu stvar treba ostaviti.“, ili: „Treba uraditi tako i tako.“, i slično ovome od lijepih riječi i primjernog ponašanja.

Fetve Šejha Abdul-Aziza bin Baza, Medželletul-buhusil-islamije, 36/121-122.

Islam, pitanja i odgovori

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551819/

Hvala Allahu,
Ismijavanje ili omalovažavanje može biti od djela velikoga kufra koje izvodi iz vjere, a može biti od djela velikog grijeha, a u nekim slučajevima može imati obilježje oboga.

1. Od oblika ismijavanja sa kojima se ismijava Allah, Kur`an ili Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, je od djela kufra koje izvodi iz vjere, kao što na to ukazuje govor uzvišenog Allaha: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja. (et-Tevba, 65-66), i po pitanju ovoga su složni svi islamski učenjaci.
2. U slučaju kada se neko ismjava sa određenom osobom ili nekim njegovim čisto dunjalučkim radnjama, to je djelo velikoga grijeha, u tom pogledu je govor Uzvišenog Allaha: O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. (el-Hudžurat, 11.)
3. Što se tiče oblika kada je moguće da bude djelo nevjerstva ili velikoga grijeha to je u slučaju kada se ismijava sa nekim muslimanom zbog njegovog pridržavanja za vjeru i njegovog izgleda i usklađenosti sa Sunnetom. U ovom slučaju ukoliko se ismijava zbog njegovog pridržavanja za vjeru tada je djelo nevjerstva koje izvodi iz vjere, a ukoliko se ismijavanje vraća na samu ličnost te osobe, jer je npr. po shvatanju toga on nije dostojan da se ponaša kao neko ko se pridržava vjere, ili da svojim pridržavanjem pretjeruje u primjenjivanju Sunneta u onome za što smatra da ne ukazuju na to šerijatski dokazi, u tom slučaju je djelo velikoga grijeha jer je ismijavanje sa ličnošću te osobe, a ne sa vjerom.

Upitan je šejh Ibn Baz, rahimehullah: „Da li onaj koji se ismijava sa vjerom na način da se izrugava sa bradom ili kraćanjem nogavica, da li se ubraja u djela nevjerstva?“ pa je odgovorio: „Propis se razlikuje po tome ukoliko je njegova namjera da se ismijava sa vjerom i u tom slučaju je otpadništvo, kao što je rekao Uzvišeni: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja., a (razlikuje se propis) ukoliko mu je namjera ismijavanja sa dotičnom osobom zbog nekih razloga kao što je njegovo nošenje brade, ili kraćenje nogavica i da smatra kako je tim postupcima prestrog, i da se ismijava sa drugim propisama da u tome pretjeruje ili u tome popušta, a zna da je vjera tako naredila, s tim da mu nije cilj ismijavanje sa vjerom, već se ismijava sa dotičnom osobom i njegovim kraćenjem nogavica i sl. Ali ukoliko bi mu namjera sa time bila da se ismijava time vjera i da je manjkava, u tom slučaju je djelo otpadništva, da nas Allah sačuva.“
Pa je čovjek dodao na pitanje: „A ako taj kaže: „Ja to činim kako bi se nasmijali i zabavljali.““ Pa je šejh odgovorio: „To nije dozvoljeno i to je djelo velikoga grijeha i dovodi onoga koji ga čini u veliku opasnost, a ukoliko mu je namjera ismijavanja sa vjerom onda je djelo nevjerstva.“ Završen citat.
Fetava eš-Šejh Ibn Baz, 28/365-366.

Tako da na osnovu ovoga kažemo:
Ukoliko je onaj koji rekao taj govor ismijavao se sa rukjom, u tom slučaju je to djelo nevjerstva jer je ismijavanje sa Kur`anom. A ukoliko je imao namjeru da se ismijava sa osobom i da on nije dostojan za učenje rukje, ili da tvrdi da liječi rukjom a u stvarnosti to nije tako, u ovom slučaju se ubraja da je to ismijavanja sa samom osobom i ne ubraja se u djela nevjerstva već velikog grijeha koji je strogo zabranjen.
A ukoliko bi tvrdio da nije imao namjeru ismijavanja već kako bi oraspoložio i zabavljali se u tom slučaju je isto u velikoj opasnosti i nema mjesta za takve šale u ovakvim pitanjima.
A Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551825/

Zahvala pripada Allahu,
Na ovo pitanje odgovorio je Šejh Muhammed b. Usejmin, Allah mu se smilovao: „Moje mišljenje je da je to uhođenje i nije dozvoljeno nikome da uhodi druge, a mi ne ocjenjujemo ljude osim po vanjštini (ono što pokazuju svojim djelima). Ako bi se okrenuli uhođenju ljudi, zaista bi se umorili, i opteretili bi našu dušu onim što vidimo i čujemo. Allah nam je zabranio uhođenje u Svojoj Plemenitoj Knjizi: O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge. (El-Hudžurat 12)
Ako bi onaj ko vodi računa o porodici primijetio indicije koje ukazuju da se razmjenjuju prezreni razgovori, nije sporno da se postavi prisluškivač za snimanje telefonskih razgovora, a da za to ne zna niko od ukućana. Međutim, obaveza mu je kada se prvi put to obznani, da hitno zabrani te pozive i da ukori one koji su imali nedozvoljene razgovore, jer ako bi nastavio da ih prisluškuje možda bi čuo mnogo toga što prezire.
Npr. ako bi saznao za sumnjive pozive, obaveza je na staratelju1 da odmah ukori onoga ko razmjenjuje te sumnjive pozive, bez odgađanja do sutra, da bi se spriječilo zlo u startu. Što se tiče neosnovanih optužbi i vesvesa (koje nisu izgrađene na dokazu i indicijama), na osnovu njih nije dozvoljeno prisluškivanje, ali kada se zna da je stvar ozbiljna i da se to dešava, nije sporno da se postavi prisluškivač za snimanje telefonskih poziva, da bi se uvjerili u ono što (osnovano) sumnjamo.

Fetvu izdao: Muhammed Salih b. Usejmin
Izvor: Fetve mjesečnih susreta
Sajt: Pitanja i odgovori u islamu
Broj fetve: 50
Link: http://islamqa.info/ar/13318

Prijevod:
Ervin Sinanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551831/