Da, neki islamski autoriteti kažu da nije dozvoljeno na ime sadekatul-fitra dati nijednu drugu namirnicu ako se narod hrani namirnicama koje su spomenute u hadisu, a to su: pšenica, datule, ječam, grožđice i suhi sir. To njihovo mišljenje u potpunosti je oprečno stavu nekih drugih islamskih autoriteta koji drže da se kao sadekatul-fitr mogu davati sve namirnice, pa i u protivvrijednosti. To su dvije krajnosti. Ispravno je da je kao sadekatul-fitr dozvoljeno dati bilo koju vrstu hrane kojom se ljudi hrane. To dokazuje predanje u kojem stoji da je Ebu Seid, radijallahu anhu, kazao: “Za vrijeme Allahova Poslanika, ﷺ, davali smo kao sadekatul-fitr jedan sa‘ hrane, a hranili smo se datulama, ječmom, grožđicama i suhim sirom” (el-Buhari, 1506).
Ebu Seid, radijallahu anhu, nije ovdje spomenuo pšenicu, koja u ovom kontekstu, koliko mi je poznato, nije spomenuta ni u jednom pouzdanom jasnom hadisu, premda je pešnicu, nesumnjivo, dozvoljeno davati kao sadekatul-fitr. Zatim, kao potkrepu ovom obrazloženju možemo navesti i Ibn Abbasove, radijallahu anhu, riječi: “Resulullah, ﷺ, naredio je davanje sadekatul-fitra radi toga da bude čišćenje posta od neprimjernih riječi i ružnih postupaka, te da se pomoću njega nahrane potrebiti” (o izvoru ovog predanja bilo je govora).
Eto, dozvoljeno je dati sadekatul-fitr u namirnici koja nije jedna od peteriju namirnica koje su uvjetovali neki pravnici. Otuda, sadekatul-fitr dopušteno je dati u riži, pa štaviše, prema mom prosuđivanju, bolje je sad davati rižu kao sadekatul-fitr, jer je jeftinija i narodu draža od nekih drugih namirnica. A treba uzeti u obzir i to da se način ishrane razlikuje, pa ćemo naći da je u nekim dijelovima određene zemlje zastupljena određena hrana, u drugim dijelovima druga – u svakom se području kao sadekatul-fitr daje ono što je narodu korisnije.
Šejh Muhammed b. Usejmin

Ve alejkisSelam ve rahmetullahi ve berekatuh,

Uistinu je sejtan uspio ako te nagovori da i dalje ne razgovaras sa svojim ocem. To je ipak insan koji je zajedno sa tvojom majkom sebeb tvoga postojanja na ovome svijetu. Te bracne razmirice se trebaju rijesiti izmedju tvoga oca i majke. Ti svoga oca ne moras voljeti ali si duzna ga postovati i odrzavati kontakt s njime sve dok on to otvoreno ne odbije. Ako u njemu ima imalo covjecnosti to nece nikada odbiti.

Ako se deklarise kao musliman podsjeti ga da musliman ima sveti kodeks ponasanja prepoznatljiv u svijetu i da se ne mozemo zadovoljiti samo izjavom da smo vjernici ili muslimani. Ta izjava ili tvrdnja mora biti potkrijepljena djelima. Cini dovu za svoje roditelje, kad budes u mogucnosti da ih pomognes ucini to jer tako nas je poducio nas Gospodar i nas Poslanik a.s. Mozda vec sutra bude kasno za to, jer niko od nas nezna kada ce mu doci melek smrti.

A Allah najbolje zna!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

U svojim fetvama rahmetli Đozo je u više navrata razmatrao pitanje učenja Kur’ana za umrle. Interesantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur’an može učiti umrlima i da od toga oni imaju korist, ali učač ne smije uzimati bilo kakvu nadoknadu. Učenje Kur’ana za pare je, smatra Đozo, skrnavljenje Kur’ana kao Božije upute ljudima.

Ta zabluda ima svoje razloge:

1. Opća orijentacija na smrt i mrtva čovjeka, koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je u islamskim propisima dat samo metafizičko-eshatološki smisao. Ovozmaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur’an se prestao učiti živima, umjesto da im posluži kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uči mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom čovjeku da ga pouči kako treba da živi i da u životu na ovom svijetu zaradi vječnu sreću na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur’ana, jer se počeo koristiti za sve, samo ne za ono čemu je namijenjen-tvrdi Đozo.

2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid’ati), običaji i zablude koje su dobile obilježje vjere, nastale su, smatra Đozo, iz komercijalnih razloga.

Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Đozo poručuje: “Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur’an počnemo učiti živima. On je došao da žive uči kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su primjenjivali u svakidašnjoj praksi njegove principe.”

Rahmetli Đozo se s velikim žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur’anu. U fetvi br. 358 on kaže:

“Stvar ispravljnja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tekla lahko i jednostavno. Mi smo svijesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuđuje. Učenje Kur’ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur’anu. Kur’an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kući radi berićeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, učimo ga mrtvima… Uživamo i u njegovoj muzici i u dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi čega je objavljen. Bit će mnogo poteškoća u mijenjanju ove koncepcije. Već je u toku proces mijenjanja, ali će on dugo trajati. Za hatar istine, htjeli bismo reći da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima, i kod priznatih fakiha i autora, uopće ne postavlja pitanje učenja Kur’ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti učenja Kur’ana mrtvima bez novca: da li od takvog učenja ima koristi umrlom ili nema. Učenje Kur’ana mrtvom dozvoljava se isključivo pod uvjetom da učač ne naplaćuje to učenje.” (Fetve, I, 335)

Na pitanje: „Da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki čine“, Husein-ef. Đozo je odgovorio: “Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur’anom ne može n u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur’anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur’anu se oštro osuđuje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja gotovih hatmi spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur’an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebičnih materijalnih interesa.” (Fetve, I, str. 98)

Na pitanje: “Da li se za učenje Kur’ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogađanja o cijeni”, rahmetli Đozo je odgovorio:
“Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema učenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje plaće u hedije je najobičnija priča i nedopustiva špekulacija. Gledali smo sličnu špekulaciju i vrlo prozirnu hile-i šer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto riječi cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je god odraz jednog naivno formalističkog i primitivnog shvaćanja, ona istodobno prestavlja grubu špekulaciju. I iskat-i salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobađanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra, počiva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i peporučujemo da se, umjesto hatmi i tevhida, šalju prilozi medresi, sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u čije se ime šalje, ne zahtijevajući od medrese učenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa učenjem islama. Od ovog priloga umrli će zaista imati veliki sevap. Njemu će trajno teći dio sevapa od svih dobrih djela medrese i učenika, koja su omogućena ovim prilozima.” (Fetve, II, str. 83)

U fetvi br. 437, na pitanje “Da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploči”, dat je sljedeći odgovor:
“Ne može se mrtvima učiti Kur’an na gramofonskoj ploči. Mrtvima se poklanja sevap od učenja. Naime, taj sevap poklanja učač, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploča nema sevapa od učenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploča ne uči sa namjerom, niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur’an ne može učiti mrtvima za pare. Rekli smo da samo učač može pokloniti umrlome svoj sevap od učenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegov vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Također je, iz istog razloga, iznos, dat kao naknada za učenje, izgubio svojstvo sadake jer nije dat kao sadaka, nego kao protuvrijednost za učenje, pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Učenje Kur’ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt, u kojemu se, usljed toga, poništava sevap i od učenja i od novca. Mrtvome od svega toga neće biti koristi.” (Fetve, I, str. 409)

Prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka mrtvi imaju koristi od:

1. dove koja se upućuje Allahu za oprost njihovih grijeha,
2. sadake koja se za njih dijeli i
3. hadža (i umre) koji za njih budu obavljeni. Ostali oblici sjećanja na umrle su diskutabilni među islamskom ulemom.
Zato je pohvalno da vjernici upućuju dove Svevišnjem Allahu da se smiluje umrlim, oprosti im grijehe, pređe preko njihovih hrđavih djela i uvede ih u Džennet. Također, potrebno je za umrle dijeliti sadaku i činiti djela koja su od opće koristi za društvo pa onda poklanjati sevape od tih djela pred duše merhuma. Ako postoji mogućnost, veoma je lijepo za umrlog obaviti hadž i umru. Od toga umrli, kažu islamski učenjaci, zasigurno imaju koristi.
Allaha Uzvišenog molimo da se smiluje nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje!

Amin!

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Prema mišljenju koje kod nas preovladava, onaj ko učini mesh po mestvama dok se nalazi u mjestu boravka, a zatim pođe na put ima pravo potirati onoliko dugo koliko potire putnik, izuzevši period u kojem je potirao prije nego što će otputovati. A ima i onih učenjaka koji drže da na to ne polaže pravo. Čovjek koji je, prije nego što je otputovao, potrao po mestvama nekoliko puta te zatim pošao na put smatra se putnikom, a putnik potire po mestvama tri dana i tri noći. Kaže se da je imam Ahmed b. Hanbel zastupao mišljenje da će čovjek u toj situaciji potirati onoliko koliko bi potirao da je ostao u mjestu boravka, a zatim je to mišljenje napustio.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ima učenjaka koji smatraju da se povlastica potiranja po mestvama ne prenosi s gornje na donje mestve, a ima i onih ko smatraju da se prenosi ukoliko čovjek gornje skine tokom vremena u kojem ima pravo na ovu povlasticu. Preovladava stav ovih potonjih učenjaka. Prema tome, ako čovjek potre po jednim čarapama i kasnije na njih obuje druge čarape, odnosno obuću, dozvoljeno je, prema mišljenju koje preovladava, potirati po gornjim čarapama, odnosno po obući, pod uvjetom da nije isteklo vrijeme predviđeno za činjenje mesha. Važno je znati da se, kad je riječ o vremenu koje je predviđeno za mesh, u obzir uzima status čarapa koje su prve obuvene, a ne status drugih čarapa, odnosno obuće.

Šejh Muhammed b. Usejmin