Istina je da ovo predanje nije vjerodostojno preneseno senedom koji dospijeva do Allahovoga Poslanika, ﷺ, jer njegov  “umum”, cjelina iz koje se izuzima, nije ispravna (ne odgovara pravilima). A kod učenjaka usuli fikha, iznimka (ono što se izuzima) jeste aršin (pravilo) koji određuje cjelinu ili umum (ono iz čega se izuzima). U ovom slučaju, nije ispravno reći da je tavaf oko Kabe namaz po svemu osim po tome što je u njemu dozvoljeno govoriti (pričati), jer se tavaf, osim toga što je u njemu dozvoljeno pričati, još po mnogo čemu razlikuje od namaza, a te razlike se očituju u sljedećem:

(1) za valjanost tavafa ne uvjetuje se izgovaranje tekbira (riječi Allahu ekber), dok je prvi tekbir u namazu rukn (uvjet bez čijeg ispunjenja je namaz pokvaren, i ne može se ispraviti sehvi-sedždom),

(2) za valjanost tavafa nije uvjet učenje sure El-Fatiha, dok je njeno učenje u namazu rukn,

(3) u tavafu je dozvoljeno jesti i piti, dok u namazu nije dozvoljeno,

(4)  tavaf nema rukua niti sedžde, za razliku od namaza,

(5) za valjanost tavafa, okretanje prema Kibli nije uvjet, dok je kod namaza to obaveza,

(6) tavaf neće biti pokvaren ako se čovjek u njemu nasmije, dok će namaz pokvariti glasno smijanje.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Muž nije obavezan da finansira suprugin odlazak na hadž, pa makar bio imućan, jer to se smatra pohvalnim djelom zbog kojeg će biti nagrađen ako ga učini, a ako ne učini, neće biti grješan.
To nije učinio obaveznim nijedan kur’ansko-hadiski tekst. Islam je propisao da žena samostalno raspolaže imetkom koji dobije na ime mehra – vjenčanog dara, kao što je dozvolio da žena slobodno raspolaže imetkom koji posjeduje.
Islam je naredio – propisao mužu da izdržava svoju suprugu u granicama svojih mogućnosti, ali mu nije stavio u obavezu da vraća njene dugove, niti da plaća zekat za nju, niti da snosi troškove njenog odlaska na hadž.
Šejh Usejmin upitan je o tome da li će muž biti nagrađen ako zaduži nekoga da obavi hadž za njegovu suprugu koja je preselila, a prethodno nije obavila hadž, pa je kazao: ‘’Najbolje u svemu tome jeste da on lično obavi hadž za nju kako bi obavio propise hadža na najpotpuniji način… A da li je to obaveza njemu? Ne, to mu nije obaveza.’’ (Likau-šehri, 34/ 579)
Dakle, kao što mužu nije obaveza da naknadno obavlja hadž za preminulu suprugu, isto tako nije mu obaveza da snosi troškove njenog odlaska na hadž dok je živa.
Ovo sve odnosi se na obavezu finansiranja, ali kada je u pitanju dobročinstvo prema supruzi i lijepo ponašanje prema njoj, ako bi to učinio, Allah neće dozvoliti da propadne nagrada dobročinitelju, tj. Allah će i njemu upisati nagradu njenog hadža.
Islamski učenjaci spomenuli su situaciju kada je muž obavezan da finansira hadž svoje supruge, naprimjer da namjerno uzrokuje kvarenje njenog hadža, tj. ako bi nasilno intimno općio sa suprugom na hadžu prije prvog tehalula – oslobađanja od ihramskih zabrana.
Šejh Abdulkerim Zejdan kazao je:
“Ženino pravo kod muža nije da on finansira njen odlazak na hadž, odnosno čak mu nije ni obaveza da djelimično učestvuje u tome.” (Mufesal fi ahkamil-mereti 2–177)
Šejhu Albaniju postavljeno je ovo pitanje, pa je odgovorio da mužu nije obaveza da finansira suprugin odlazak na hadž. Ovaj propis odnosi se samo na muža, međutim, ako žena posjeduje dovoljno imetka da obavi hadž, tada joj je obaveza da ga i obavi, a ako ona lično ne posjeduje taj imetak, onda i nije obavezna da obavi hadž.
A Allah najbolje zna!
(Islam-qa)
Odgovor priredio: Elvedin Pezić, prof.

Zet je punici mahrem i ona može sa njim putovati na hadž i na druga putovanja, kao što može sa njom da se rukuje, da je vidi otkrivenu i slično. Ovom prilikom spomenut ćemo koje se osobe smatraju mahremima i šta znači mahrem.
Rekao je Ibn Kudame u svom djelu El-Mugni, 9/304:
“Mahrem je svaka osoba sa kojom ti je zabranjeno sklopiti brak, trajnom zabranom, svejedno bila ta zabrana po krvi, mlijeku ili tazbinstvu.”
Zabrane po krvi:
1) Majka, pod izrazom majka podrazumijevaju se također i majke roditelja i njihovih roditelja, ili da kažemo njihova “ulazna loza”, i kao što je zabranjena majka, zabranjena je i svaka nena.
2) Kćerka, zabrana kćerke podrazumijeva također i zabranu i svih njenih kćeri i unuka, tj. njene silazne loze.
3) Sestra, pod izrazom sestra podrazumijeva se kako sestra po oba roditelja, tako i sestra po samo jednom roditelju, ili kako se to kod nas kaže “polusestra”.
4) Očeva sestra, “el-amme”, a također se pod ovim izrazom podrazumijevaju sestre od djedova.
5) Majčina sestra, “el-hale”, ili, podrazumijeva se kao i u prethodnom, sestre od nena.
6) Bratove kćerke, također i njihove kćerke i unuke, tj. njihova “silazna loza”.
7) Sestrine kćerke, također i njihove kćerke i unuke, tj. i njihova “silazna lozu”. (Kurtubi, Tefsir, 5/114)
Zabrane po mlijeku:
1) Majka po mlijeku, ako neka žena doji neko dijete, ta žena spomenutom djetetu postaje “majka po mlijeku”.
2) Dijete po mlijeku, ono dijete koje je žena dojila postalo je spomenutoj ženi dijete po mlijeku, kao što je postalo dijete po mlijeku i njenom mužu koji je uzrok tog mlijeka.
3) Sestra po mlijeku, dijete koje je žena dojila smatra se kao pravo dijete toj ženi, tako da su sva djeca te žene, po krvi ili mlijeku, braća i sestre po mlijeku spomenutog dojenčeta.
4) Sestra oca po mlijeku, otac po mlijeku je muž majke po mlijeku koji je bio uzrok tog mlijeka, njegova braća i sestre postaju dojenčetu tetke i amidže po mlijeku.
5) Sestra majke po mlijeku, sestre i braća dojilje smatraju se tetke i daidže po mlijeku.
6) Kćeri braće po mlijeku.
7) Kćeri sestara po mlijeku.
Zabrane po mlijeku najlakše ćemo shvatiti ako dojenče zamislimo pravim djetetom i sve što se odnosi na pravo dijete kada su u pitanju zabrane, odnosi se i na dijete po mlijeku.
Zabrane po tazbinstvu:
1) očeva žena ili jednog od djedova,
2) sinova žena, također podrazumijeva i žene od unuka,
3) ženina majka, također podrazumijeva i ženine nene.
Sve tri prethodno spomenute osobe postaju zabranjene samim aktom vjenčanja, ne uzimajući u obzir da li je došlo do spolnog odnosa ili ne. (El-Mudžella, 1/431)
4) Ženina kćerka, također podrazumijeva i ženine unuke. Spomenuta osoba ne postaje zabranjena osim nakon spolnog odnosa sa njenom majkom.
Odgovorio: Hfz. Dževad ef. Gološ

U pogledu ovog velikog ibadeta, koji je, nažalost, nepoznanica mnogim muslimanima, može se kazati mnogo, a mi ćemo spomenuti nekoliko veoma bitnih stvari vezanih za ovu tematiku i vaše pitanje.

Prvo, mnogi ljudi ne znaju da je činjenje dove, iako se u tome nalazi rješenje naših problema, veoma drag ibadet Uzvišenom Allahu. Kazao je Allahov Poslanik: “Zaista je dova ibadet”, a potom je proučio riječi Uzvišenog Allaha: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.’” (Tirmizi, br. 3247, koji je kazao za ovaj hadis da je hasenun sahih, a šejh Albani se složio sa njim)

Drugo, mnogi muslimani misle da je činjenje dove dobrovoljni čin te da ima onih koji su neovisni o Uzvišenom Allahu, što je svakako neispravno ubjeđenje. Allahov Poslanik je kazao: “Onaj ko ne traži svoje potrebe (putem dove) od Uzvišenog Allaha, On će se naljutiti na njega.” (Tirmizi, br. 3373, a šejh Albani ga je okarakterizirao kao hasen – dobru predaju)

Treće, najbolje je dovu upućivati na arapskom jeziku, za one koji znaju značenje te dove, a naročito dove koje su u vjerodostojnim predajama prenesene od Allahovog Poslanika, pošto je on odlikovan jezgrovitošću u govoru, tako da je mogao sa malo riječi da izrekne mnogo toga.

Četvrto, nema nikakve zapreke da čovjek uputi dovu na svom maternjem jeziku, naročito ako je to dova koja se čini izvan namaza. U pogledu dove koja se čini u namazu, najbolje da se uče dove prenesene od Allahovog Poslanika, ali ako bi čovjek i u samome namazu, bez obzira bio to farz ili nafila, učio dovu na maternjem jeziku, to ne bi pokvarilo njegov namaz, kao što se navodi u fetvi Stalne komisije.

Peto, čovjeku je dopušteno da traži sve što mu je potrebno, pod uvjetom da to nije nešto zabranjeno vjerom. Dakle, nema zepreke da čovjek moli Allaha za ispunjavanje dunjalučkih potreba, kao što je halal imetak, zdravlje, čestita supruga, potomstvo, korisno znanje. Jedna od najčešćih dova koju je upućivao Allahov Poslanik bila je: “Gospodaru moj, podari mi dobro i ovoga i onoga svijeta, i sačuvaj me kazne džehennemske.” (Buhari, od Enesa, r. a.)

Rekao je Allahov Poslanik: “Dova nekoga od vas bit će primana sve dok ne bude tražio ono što je grijeh ili ono što kida rodbinske veze i dok ne bude požurivao.” “Allahov Poslaniče, a šta je to požurivanje u dovi?”, upitaše ashabi. “Požurivanje je da kaže: ‘Ja sam dovio i ja sam dovio, ali ne vidim da se moja dova uslišala’, pa nakon toga prestane upućivati dovu.” (Muslim, od Ebu Hurejre, r. a.)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.