Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, premda je zekat oblik pomaganja siromašnima i potrebitima, on je u prvom redu ibadet pomoću kojeg se čovjek približava Uzvišenom Allahu, a ibadet nije ispravan ukoliko nije obavljen s namjerom, na temelju hadisa: “Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio.” Prema tome, zekat se za drugu osobu može dati samo uz njegovu punomoć i dozvolu. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “Iako je davanje zekata dužnost koja se odnosi na imetak, to je ibadet, dužnost spram Allaha, pa se mora imati namjera prilikom njegova izdvajanja, i za drugu se osobu može dati samo uz njenu punomoć i dozvolu” (Medžmuul-fetava, 7/315). Kazali smo tako, a zekat se uzima i bez znanja njegova vlasnika, utoliko što je to imetak koji pripada siromašnima, potrebitima i nekim drugim kategorijama ljudi. Stoga će vladar nasilu uzeti zekat od onog ko ga ne daje. (Ebu Bekr, radijallahu anhu, poveo je rat protiv onih koji su uskratili davanje zekata.) Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se od takvih ljudi zekat uzima nasilu, a razilaze se u mišljenju je li to mjerodavno, to jest mora li ponovo dati zakat onaj od koga se on prinudno uzme. Prema tome, izdvojit ćete zekat iz očevog imetka, makar on time ne bio zadovoljan. Usto ste dužni uvijek opominjati oca na obavezu davanja zekata; činite to umilnim i blagim riječima, ne bi li ga Allah, dželle šanuhu, uputio na istinu.

Drugo, distanciranje od grešnika dolazi u obzir onda ako se od toga očekuje određena korist, to jest ako će to imati za posljedicu da grešnik odustane od onog pogrešnog postupka i vrati se istini. Na temlju toga, ako će vaše distanciranje od oca imati za posljedicu da on počne davati zekat na imetak, učinite to. No, ako time nećete ništa postići, odnosno ako će to izazvati poremećaj rodbinskih veza i otežati komunikaciju među vama, nije uredu da se od njega distancirate. Evo šta je u vezi s tim kazao šejh Ibn Usejmin: “Distanciranje od grešnika treba poduzeti samo u onom slučaju ako će on uslijed toga odustati od zla koje čini. No, ako distanciranje neće donijeti nikakvu korist, tad je ono haram, tim prije jer je taj grešnik, od koga se distancira, musliman, pa makar činio i velike grijehe.” A Gospodar najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Za ženu koja je u nifasu nema određene vremenske granice za njegovo trajanje. Sve dok ima krvarenje žena neće klanjati, postiti, niti će njen muž imati odnos s njom. Ako se očisti prije nego što istekne četrdeset dana, pa makar joj nifas trajao pet ili deset dana, ona će klanjati, postiti i imati odnos sa svojim mužem i u tome nema nikakve smetnje. Važno je da je nifas pojava koja je uočljiva i za njega važe propisi u ovisnosti od njegovog postojanja ili nepostojanja. Onda kada nifas postoji, za ženu važe njegovi propisi, a kada jojon prestane, prestaju i njegovi propisi. Međutim, ako se produži preko šezdeset dana, onda je u pitanju istihaza. Tada će žena sačekati još onoliko vremena koliko joj inače traje hajz, nakon čega će se okupati i klanjati.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala Allahu! Potrebno je da dijete od tri godine gleda svoje roditelje, oca i majku kako obavljaju namaz i da ih čuje kako uče Kur’an. Slušanje učenja Kur’ana, kao i dnevnih zikrova od roditelja i starije braće i sestara hrani imanom srce djeteta. Slušanje roditelja dok uče Kur’an ili zikrove ili posmatranje dok su u ibadetu ostavlja duboke tragove na postupke i riječi djeteta. Jedan od tih primjera jeste i priča koju ćemo spomenuti.

Naime, majka je uzimala abdest i kad je završila, vidjela je svoju kćerkicu od tri godine kako pere svoje lice, podiže svoj kažiprst i kaže: ‘La ilahe illalah!’ Ovo nam ukazuje da je djevojčica primijetila kako se njena majka ponaša i da nakon abdesta izgovara poseban zikr, te je i ona tako uradila.

U drugoj priči spominje se da je neka majka klanjala sunnet i odmah ustala obavljati kućne poslove. Njena kćerka bila je navikla  da majka sjedi i da nakon namaza zikri. Kad je vidjela majku da je odmah ustala, bez uobučajenog zikra, kazala joj je: „Zašto si ustala prije nego što si kazala estagfirullah.“ Ovaj prizor ukazuje nam na veliku pažnju i posmatranje koje djeca imaju prema roditeljima.

Čovjek je izložen bolestima i oboljenjima i desi se da se  razboli neko od njegove djece, zbog toga treba nastojati da mu bolest bude ono što će ojačati njegov odnos prema Allahu, tako što će ga podsjetiti na to da je zdravllje Allahova blagodat, jedna od blagodati na koju je čovjek dužan biti zahvalan. Treba mu ukazati na to da je čovjek slabašan, da nema niti snage niti moći osim kod Uzvišenog Allaha. Također, prilikom konzumiranja lijekova ili odlaska kod ljekara, treba ga podsjetiti da je lijek od Allaha, a ovo su sve metode liječenja koje nam je Uzvišeni Allah naredio. Nakon toga ih treba podučiti ispravnom načinu liječenja i navesti im primjere iz života vjerovjesnikā, koji su se oslanjali na Allaha, kao što je bilo situacija kad se Ejjub, a.s., razbolio, zatim Jakub, a.s., koji je naredio svojim sinovima da u Egipat uđu na različite ulaze, kao i to da ih to od Allaha ne može zaštititi i da se na Allaha oslone, Uzvišeni Allah nam prenosi Jakubove riječi: “‘O sinovi moji’, reče onda, ‘ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi…’”(Jusuf, 67)

Najvažniju stvar koju trebamo djeci govoriti jeste da će za bolest biti nagrađena i da se strpe u tome. Ova djevojčica podsjeća svoju majku da je Uzvišeni Allah htio da se ona razboli od, kako to ljekari kažu, hronične bolesti, ali lijek je u Allahovim rukama. Majka spominje da je dijete bilo obavezno dva puta dnevno uzimati lijek, a majka je konstantno podsjećala na nagradu. Nakon nekog vremena, djevojčica je kazala: „Ja zarađujem dobra djela zato što uzimam lijek.“ Ova djevojčica kaže ovo kao da se hvali i ponosi svojom nagradom u odnosu na svoju braću i sestre.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Sunnet je da čovjek sjedne na lijevu kuk na posljednjem sjedenju u onim namazima koji imaju dva sjedenja, a to su: podne, ikindija, akšam i jacija. U namazima koji imaju samo jedno sjedenje ne sjedi se na ovaj način, nego se sjedne na lijevu nogu.

Ovaj propis odnosi se na oba spola podjednako jer su muškarci i žene u načelu ravnopravni u pogledu propisa, osim ako postoji šerijatski dokaz koji u određenom propisu poništava tu ravnopravnost. Kad je riječ o ovom pitanju, ne postoji ispravan šerijatski dokaz na temelju kojeg bi se moglo kazati da žena obavlja namaz drukčije od muškarca.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Bolje je da ostane okrenut prema kibli dok tri puta ne izgovori: “Allaha za oprost molim”, nakon čega će proučiti zikr: “Allahu, Ti si Mir i Ti daješ mir, blagodaran si, Posjedniče veličine i plemenitosti!” Tek tad će se okrenuti prema muktedijama (Muslim, 591). Ako želi otići, imam to može učiniti ukoliko neće uznemiriti džematlije prolazeći pored njih; ako ne postoji slobodan prolaz, sačekat će. Kad je riječ o muktediji, on može ustati tek nakon što imam ustane, na temelju hadisa: “…i nemojte prije mene odlaziti” (Muslim, 426). Ali ako se imam zadrži okrenut prema kibli više nego što je to sunnetom predviđeno, muktedija može otići.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba