Islamski autoriteti imaju oprečna mišljenja kad je riječ o onom ko namjerno izostavi jedan ili više namaza, a zatim se pokaje. Kod mene preovladava stav koji je preferirao šejhul-islam Ibn Tejmijja, a to je da nema nikakve koristi od naklanjavanja namaza onaj ko namaz hotimično propusti. Evo za to obrazloženja: ibadet koji je vremenski ograničen mora se obaviti u predviđenom vremenu, nije ispravno obaviti ni prije, ni nakon isteka tog vremena, a granice koje je Sveznajući Allah ustanovio moraju se uzeti u obzir. Eto, Mudri Zakonodavac stavio nam je u obavezu obavljanje namaza od tog i tog do tog i tog vremena, i tad se mora obaviti. Također, kao što nije ispravno namaz obaviti na određenim mjestima, jer ta mjesta nisu predviđena za obavljanje namaza, isto tako nije ga ispravno obaviti u vremenu koje za taj namaz nije predviđeno. Onaj ko izostavi namaz treba se zbog toga često kajati, tražiti oprost od Allaha, dželle šanuhu, i činiti dobra djela, pa se može nadati da će mu Svevišnji Allah oprostiti i preći preko grijeha koji je počinio izostavivši namaz.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Poremećaj u menstrualnom ciklusu otvara mnoge dileme u pogledu čistoće, namaza i drugih vjerskih propisa koji se za to vežu. S obzirom na to da se mjesečni ciklus (hajz) mijenja shodno životnoj dobi i tjelesnom stanju žene, potrebno je ukazati na pravila koja reguliraju ovaj propis na osnovu kojih žena može znati propise čistoće ma kakve se promjene desile.

Prvo: Kod većine žena mjesečnica traje šest ili sedam dana, a period čistoće dvadeset tri ili dvadeset četiri dana, ali dešava se i da traje više ili manje od toga. Mnogi islamski pravnici mišljenja su da mjesečni ciklus žene traje najkraće noć i dan, a najduže petnaest dana. Ibn Tejmijja smatra da ne postoji najkraća i najduža granica, nego kad god se pojavi krv hajza sa svojim poznatim karakteristikama, to se smatra menstruacijom, bez obzira trajala ona dugo ili kratko. Rekao je: “Hajz je naziv za koji je Uzvišeni Allah vezao mnoge propise u Kur’anu i sunnetu, ne odredivši njegov najkraći i najduži period, niti dužinu perioda čistoće između dva hajza, iako je to pitanje učestalo i ummet je u potrebi za poznavanjem njegovih propisa. Lingvistički, hajzom se naziva, bez razlike, duži ili kraći period, a ko u tome odredi neku granicu, nije postupio u skladu sa Kur’anom i sunnetom.” (Medžmuul-fetava, 19/237)

Drugo: Završetak ciklusa prepoznaje se po jednom od dva znaka:

– pojava bijele tekućine koju maternica ispušta na kraju ciklusa,

potpuni prestanak istjecanja krvi.

Ashabijke su pitale Aišu, radijalahu anhuma, o znakovima po kojima se prepoznaje prestanak hajza i o situaciji kada na pamuku, nakon što ga stave na stidno mjesto, ostanu tragovi žute tekućine, a on je govorila: “Ne požurujte (ne mislite da je hajz završio) sve dok ne vidite bijelu tekućinu.” (imam Malik, El-Muvetta, br. 128, Bejheki fil-kubra, br. 1486, hadis je sahih po ocjeni Albanija, Irvaul-galil, br. 198)

Ako se nakon završetka uobičajenog ciklusa ponovo pojavi žuta ili smeđa tekućina, pojava te tekućine ne tretira se hajzom. Na to ukazuje predaja Ummu Atijje, radijallahu anha: “Žutu i smeđu tekućinu, nakon čistoće, nismo smatrali ničim.” (Ebu Davud, br. 307, hadis je sahih po ocjeni Albanija, a Buharija ga bilježi bez riječi “nakon čistoće”, br. 326) “Nismo smatrali ničim”, tj. nismo smatrali hajzom, međutim, pojava te tekućine kvari abdest. Ako se ova žuta ili smeđa tekućina pojavljuje u uobičajenom periodu ciklusa ili prije pojave znakova završetka hajza, tretira se hajzom.

Treće: O pitanju prestanka istjecanja krvi u periodu mjesečnog ciklusa, kao naprimjer da jedan dan postoji curenje, a drugi ne i sl., učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Hanefijski i šafijski mezheb stanovišta je da se čistoća koja se pojavi u periodu hajza također tretira hajzom. Ovo mišljenje izabrao je Ibn Tejmijja, jer se u tom slučaju bijela tekućina, koja je znak čistoće, nije pojavila, te kada bi se tretiralo čistoćom, to bi bila teškoća, jer žena bi bila obavezna kupati se svaki ili svaki drugi dan.

Malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta je da se vrijeme u kojem se pojavljuje krv tretira hajzom, a da se vrijeme u kojem nema krvi tretira čistoćom, osim ako to stanje potraje više od petnaest dana, onda je to istihaza o kojoj će kasnije biti više riječi. Prema ovom mišljenju, kada prestane krvarenje, žena je dužna okupati se i tretira se čistom, a kada se ponovo pojavi krv, smatra se da je opet u hajzu. Ovo je mišljenje preferirajuće, jer krvarenje je znak hajza, a prestanak curenja znak je čistoće, osim ako prestanak krvarenja traje kraće od jednog dana, u tom slučaju neće se tretirati čistoćom, kao što to ističe hanbelijski učenjak Ibn Kudama, jer obaveznost kupanja u kraćem periodu od toga predstavlja teškoću. Prema tome, prekid kraći od jednog dana ne smatra se čistoćom osim ako na to ukazuju posebne okolnosti, kao naprimjer da se prekid pojavi na kraju uobičajenog perioda mjesečnice ili da se pojavi bijela tekućina koja je znak završetka ciklusa. (El-Mugni, 1/399; Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 18/304; Ibn Usejmin, Ahkamud-dimait-tabiijje, 11)

Četvrto: Menstrualni ciklus može postati duži u odnosu na uobičajeno trajanje, ali isto tako može postati i kraći. Sve dok traje curenje krvi tipičnih karakteristika, koje će kasnije biti pojašnjene, smatra se da je žena u hajzu. Ako žena vidi znakove čistoće i vjeruje da je ciklus prestao te se okupa, tretira se čistom, a ako ponovo uoči krv hajza, to se tretira nastavkom prethodnog menstrualnog ciklusa i ponovo će ostaviti namaz i sve što je hajzom zabranjeno. Međutim, ako se krvarenje nakon čistoće pojavljuje tokom većine vremena ili na način da žena zna da to nije hajz, onda se ta krv tretira istihazom. Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Mjesečni ciklus kod mene nekad traje devet, a nekad deset dana. Nakon što postanem čista i radim kućne poslove, ponovo mi se pojavi krvi u isprekidanim intervalima. Kada mi se ponovo vrati krv nakon uobičajenog ciklusa, da li mi je dozvoljen post, namaz i obavljanje umre?”, na koje je dat sljedeći odgovor:

Mjesečni ciklus kod tebe traje u onom periodu u kojem ti obično dolazi hajz, a to je deset ili devet dana. Kad krv prestane curiti nakon devet ili deset dana, okupaj se i klanjaj, posti i obavljaj tavaf, a tvom mužu je dozvoljen odnos s tobom. Krv koja se pojavi nakon uobičajenog ciklusa, zbog kretanja pri poslu ili nečeg drugog neočekivanog, nije krv hajza, nego je to krv koja se pojavljuje zbog određene bolesti i poremećaja i ta krv ne sprečava te da klanjaš, postiš, tavafiš i tome slično, nego je očisti poput ostalih nečistoća, zatim uzmi abdest za svaki namaz te klanjaj, tavafi, uči Kur’an i sl.” (Fetaval-ledžne, 5/388)

Peto: Stalno istjecanje krvi ili sa kraćim prekidima, kao što je dan ili dva u mjesecu, naziva se istihaza. U pravilu, krv koja se pojavljuje kod žene tretira se hajzom osim ako je curenje kontinuirano i traje većinu mjeseca, po mišljenju Ibn Tejmijje, ili traje više od petnaest dana, prema mišljenju većine učenjaka, u tom slučaju tretira se istihazom. Krv istihaze razlikuje se od krvi hajza u sljedećem:

–    Krv hajza je crne boje, dok je krv istihaze prirodna boja krvi.

–    Krv hajza je gusta, dok je krv istihaze rijetka.

–    Krv hajza je neugodnog mirisa, za razliku od krvi istihaze.

–    Krv hajza izlazi iz maternice, a krv istihaze iz vene.

–    Krv hajza se ne gruša kada se pojavi, za razliku od krv istihaze.

Propisi istihaze razlikuju se od propisa hajza u tome da se za vrijeme hajza žena tretira nečistom i u tom periodu ostavlja namaz, dok se u istihazi tretira čistom i ne ostavlja namaz. Međutim, žena u istihazi će, ako je curenje konstantno ili se pojavi prije nastupanja sljedećeg namaza, očistiti se pred svaki namaz i spriječiti izlazak krvi uloškom i sl., zatim će se abdestiti i klanjati. Ako se nakon čišćenja i abdesta, za vrijeme namaza pojavi krv istihaze, to neće pokvariti namaz.

Šesto: Istihaza može imati tri različita stanja:

a) Prije pojave istihaze žena je imala poznat period u kojem je nastupao mjesečni ciklus. U tom slučaju će taj isti period tretirati hajzom, a ostalo vrijeme istihazom. Kao naprimjer, žena ima redovan ciklus u trajanju od šest dana na početku svakog hidžretskog mjeseca, zatim joj se pojavi istihaza, tako da ima konstantno curenje, u tom slučaju prvih šest dana svakog hidžretskog mjeseca je hajz, a ostalo vrijeme istihaza. Na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Fatima bint Ebu Hubejš rekla: “Allahov Poslaniče, meni stalno dolazi krv tako da nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” “Ne, to je krv iz vene. Ostavi namaz onoliki broj dana koliko ti je trajao hajz, a zatim se okupaj i klanjaj”, odgovorio je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam. (Buhari, br. 325).
b) Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus, nego se pojavom menstruacije pojavila i istihaza. U ovom slučaju mjerilo prepoznavanja hajza je razlika u karakteristikama krvi. Ako žena može prepoznati krv hajza na osnovu boje, mirisa, bolova koji prate njenu pojavu i sl., period u kojem se pojavljuje takva krv je hajz, a ostalo vrijeme, kada se pojavljuje krv drugih karakteristika, jeste istihaza. Dokaz za to jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Fatimi bint Ebu Hubejš: “Kada se pojavi krv hajza, to je crna krv, neugodnog mirisa, i tada ostavi namaz, a kada bude drugačije, abdesti se i klanjaj, jer to je krv iz vene.” (Ebu Davud, br. 286, i Hakim, br. 618, hadis ima slabosti, ali su učenjaci prihvatili postupanje po njemu)
c) Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus niti je u stanju razlikovati krv hajza od krvi istihaze, i u tom slučaju ravnat će se prema ciklusu većine žena tako da se tretira da je u hajzu šest ili sedam dana počevši od prvog vremena u kojem je vidjela krv, a nakon toga u istihazi. Naprimjer, ako vidi krv petog u mjesecu, zatim curenje traje a ne uočava se razlika na osnovu koje bi se prepoznala krv hajza, u tom slučaju žena će biti u hajzu šest ili sedam dana počevši od petog dana svakog mjeseca. Dokaz za to jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Hamni bint Džahš, radijallahu anha, ashabijki kojoj se pojavila istihaza: “U hajzu si šest ili sedam dana, a zatim se okupaj…” (Ahmed, br. 27514, Ebu Davud, br. 287, Tirmizi, br. 128, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Poslanikove riječi: “šest ili sedam dana”, znače da treba vidjeti šta je od to dvoje bliže njenom stanju ravnajući se prema ženama iz svoje rodbine i ženama njene starosti.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Umjerenost u vjeri podrazumjeva nepretjerivanje u vjeri, ne prelazeći granice koje je Allah, subhanehu ve te’ala, uspostavio, niti zastranivanje, skrnaveći tako Allahove, subhenehu ve te’ala, odrednice. Središnji put u vjeri je dosljedno slijeđenje puta, kojim je išao Poslanik, sallallau ‘alejhi ve sellem. Pretjerivati u tome, znači mimoići taj put, a zastranjivanje – ne doseći ga.

Primjer tome je čovjek koji kaže: “Želim cijelu noć klanjati i nikako neću spavati, jer je namaz jedan od najbolji ibadeta. Volio bih noći oživjeti ibadetom.” Reći ćemo: “Ovaj je pretjerao u vjeri i to što čini je pogrešno. Sličan slučaj se desio u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Sastala su se trojica ashaba, te jedan reče: “Ja ću stalno klanjati i neću spavati”, a drugi:  “Ja ću stalno postiti, neću prekidati”, dok je treći rekao: “Ja se neću nikada ženiti.” Čuvši to Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Šta misle ti ljudi, koji govore tako – (aludirajući na ovu trojicu). Ja postim, ali i jedem, klanjam i spavam i ženim se – ko odstupi od mog sunneta taj ne pripada meni (mom ummetu).”

Vidimo da su oni prešli granice vjere, tako da se Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ogradio od njih, jer su odstupili od njegovog sunneta (prakse). Od Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sunneta su i post i jelo, namaz i spavanje, a i ženidba. Umjeren je onaj koji u tome slijedi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i pravovjerne halife.

Drugi primjer:

Trojica ljudi pred sobom imaju čovjeka koji je zapao u grijehe. Jedan će reći: ”Neću se ni poselamiti s njim, neću mu se uopće obraćati, izbjegavat ću ga i udaljiti se iz njegovog društva.” Drugi će postupiti suprotno: ”Hodat ćemo zajedno, veseliti i zabavljati se. Pozvat ću ga sebi i njemu često odlaziti. Smatrat ću ga kao sve druge pobožne ljude”. Treći će reći: ”Ovog griješnika mrzim zbog grijeha, koje čini, ali ga volim zbog imana koji nosi u sebi. Izbjegavat ću ga kada vidim da će to ostaviti traga na njemu i da će se popraviti. Ako vidim da će se još više pokvariti ako ga budem ignorisao, to neću činiti.” Vidimo da je prvi pretjerao, drugi je zastranio (previše popustio), dok je treći umjeren.

Treći primjer:

Čovjek koji je zarobljenik svoje supruge, koja upravlja njime kako želi. On nju ne odvraća od grijeha, niti je upućuje na kakav hajr. Potpuno je opčinjen njom i ona je postala ta, koja vodi glavnu riječ. Drugi opet grub, ohol, nipodaštava ženu, ne obraća pažnju na nju, kao da je ona obična služavka, ili manje od toga. Treći je umjeren. Odnosi se prema ženi, onako kako su to naredili Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: ”One imaju isto onoliko prava koliko i dužnosti prema zakonu.” (El – Bekara, 228.)

Rekao je Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem: ”Vjernik ne smije mrziti vjernicu zbog neke njene osobine, koju on ne voli kod nje, ako ona posjeduje neku drugu osobinu koju on voli.”(Muslim, 1469.)

Vidimo da je čovjek iz ovog primjera umjeren. Sve drugo se može odvijati na ovakav način.

Šejh Ibn Usejmin,”El – Medžmu’s –semin”, 1/39.

Takve izreke su veoma opasne i spadaju u velike prijestupe. U vjeri ne postoje “sitnice”. Svaka stvar u vjeri je srž, tj. bitna je. Međutim, postoji nešto što se naziva temeljima (usul) i ograncima (furu’).

Pitanje brade i potkraćivanje odjeće spada u ogranke (furu’), a ne u temelje (usul). Međutim, nije dozvoljeno bilo šta od vjere nazivati “sitnicama”. Postoji bojazan za onoga, koji plasira takve riječi i ideje, želeći se ismijavati ili potcijeniti muslimane, da je izašao iz okvira islama i postao otpadnik – heretik (murted). Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: ”Reci: ‘Zar ste se s Allahom i riječima Njegovim i Poslanikom Njegovim ismijavali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici postali, nakon vašeg vjerovanja.” (Et – Tevbe, 65.-66.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je taj koji je naredio puštanje brade, njeno održavanje i njegovanje, kao što je naredio kraćenje brkova i njihovu urednost. Dužnost (vadžib) je pokoriti mu se i u svemu veličati i ispoštovati njegove naredbe i zabrane. Muhammed b. Hazm navodi jednoglasan stav učenjaka u pogledu obaveznosti puštanja brade i potkresivanja brkova. Nesumnjivo je da sva sreća, spas, ponos, čast i najljepši kraj leži u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, i Njegovom poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Također, podizanje odjeće iznad članaka je obaveza, jer Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: ”Sve ispod članaka, što bude pokriveno odjećom, bit će u vatri.” (Buharija, Sahih, poglavlje: “Odijevanje”, 5787.)

U drugom hadisu stoji: ”Na trojicu ljudi na Sudnjem danu Allah se neće osvrnuti, niti će im se obratiti; tj. razgovarati s njima, a neće ih ni očistiti i čeka ih bolna patnja: onaj, koji pušta odjeću ispod članaka, onaj koji kada udijeli prigovara i onaj, koji se lažno kune, da bi prodao robu.” (Muslim, Sahih, poglavlje: “Vjerovanje”, 106.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također kaže: ”Na Sudnjem danu Allah, subhanehu ve te’ala, se neće osvrnuti na onoga u koga se odjeća vukla po zemlji zbog oholosti i isticanja.” (Muttefekun ‘alejhi: Buharija, poglavlje: “Odijevanje”, 5783. i Muslim, poglavlje: “Odijevanje”, 2075.)

Dužnost je da se musliman, boji Allaha, subhanehu ve te’ala, te iz te bojazni podigne odjeću iznad članaka, bez obzira da li se radilo o pantalonama, mantilu, džubbetu ili nekoj drugoj vrsti odjeće. Ako bi se odjeća spuštala ispod članaka iz oholosti, grijeh biva veći. Ako to ne bi činio iz oholosti, već iz svoje slabosti i u tom slučaju se ubraja u prijestup i sahibija (počinilac) tog djela bit će griješan, iako njegov grijeh nije kao grijeh onoga, koga je na to navela oholost. Spuštanje odjeće ispod članaka, bez sumnje je put ka oholosti, svejedno da li mislio onaj ko to čini da nije tako. Spomenuta prijetnja u hadisima je općenita i ne dozvoljava nehajnost po ovom pitanju. Što se tiče hadisa u kome Ebu Bekr es – Siddik, radijallahu anhu, kaže Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada ne pazim, odjeća mi se spusti ispod članaka, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mu odgovori: ”Ti nisi od onih, koji to čine iz oholosti.” (Buharija, poglavlje: “Odijevanje”, 5784.)

Ovo važi za onog čije se stanje podudari sa stanjem Ebu – Bekra. Treba voditi brigu o svojoj odjeći i truditi se da ne pređe granicu. Međutim, ko to bude činio svjesno, neka se boji prijetnje i nema nikakve sličnosti sa Ebu – Bekrom, radijallahu anhu. Svemu spomenutom bi se mogla dodati i raskalašenost jednog takvog čina, zatim izlaganje odjeće nečistoćama i prljavštini i oponašanjem žena, a dužnost muslimanu je da se čuva ovih stvari.

Šejh Ibn Baz, “Medželletud–da’we”,1607.

Ukoliko čovjek klanja u nečistoj odjeći ne znajući da je nečista, i to ustanovi nakon što obavi namaz, odnosno ako zna da je njegova odjeća nečista, ali to zaboravi i klanja te se poslije namaza sjeti, namaz je u toj situaciji ispravan, ne mora se ponoviti. To je tako, jer čovjek neće biti kažnjen ako ono što je zabranjeno učini iz neznanja ili iz zaborava, na temelju Allahovih riječi: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286).

Na ovu se dovu pravovjernih Allah, dželle šanuhu, odazvao i rekao: “Već sam to učinio!”, a predanje u kojem se govori o ovom zabilježio je imam Muslim. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog je dana predvodio ashabe u namazu u nanulama, pa se iznenada izuo, te su se i ashabi izuli. Nakon što je predao selam, upitao ih je: “Šta vam bī?” “Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se izuo, pa smo se i mi izuli!”, odgovorili su. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio im je: “Došao je Džibril i izvijestio me da su moje nanule nečiste” (Ebu Davud, 650). Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije u ovoj stiuaciji prekinuo namaz i klanjao ga ispočetka, nego je samo nastavio.

Prema tome, onaj ko u namazu ustanovi da je njegova odjeća nečista, odnosno onaj ko se sjeti da je u namaz stupio u nečistoj odjeći skinut će taj dio odjeće i nastavit će klanjati pod uvjetom da na njemu ostane odjeća koja pokriva njegovo stidno mjesto. Ova se situacija dijametralno razlikuje od situacije u kojoj čovjek stupi u namaz bez abdesta, a misli da ga ima, te se nakon što preda selam, sjeti da je prije namaza izgubio abdest. Takav mora uzeti abdest i opet klanjati namaz. U istom je položaju i onaj ko je džunup. Naprimjer, ako čovjek doživi poluciju i obavi sabah-namaz ne okupavši se jer nije znao da je polucirao, te tokom dana na odjeći uoči tragove sperme uslijed tog spavanja, mora se okupati i ponoviti sabahski namaz.

Razlika između situacije u kojoj čovjek klanja u nečistoj odjeći i situacije u kojoj klanja bez abdesta, odnosno dok je džunup leži u tome što se situacija obavljanja namaza bez abesta, odnosno u stanju džunupluka odnosi na izostavljanje vadžiba, to jest djela koje obveznik mora učiniti kako bi njegov ibadet bio ispravan, dok se situacija obavljanja namaza u nečistoj odjeći odnosi na nešto što u osnovi ne postoji i čije je nepostojanje uvjet za namaz, ali se preko toga prelazi u slučaju neznanja i zaborava. Drugim riječima, onaj ko obavi namaz u nečistoj odjeći nije propustio nijedan namaski rukn ili vadžib. A Allah najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba