Neće biti primljen sabah-namaz onom ko sijeli dokasno u noć, pa se na taj namaz ne može probuditi navrijeme, pod uvjetom da ima mogućnosti rano poći na počinak. To je tako, jer je on prouzročio izostavljanje namaza i, otuda, njegovo naklanjavanje, postupajući tako oprečno onom što Allah, dželle šanuhu, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traže od pripadnika islama. U hadisu koji je zabilježio imam Muslim stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odbija se djelo koje nije u skladu s našom vjerom.”

Možda će neko pokušati opravdati svoj postupak, pa će se pozvati na to da je prespavao namaz, i na to da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko prespava namaz ili ga zaboravi klanjat će taj namaz kad se sjeti, i to je jedini iskup za to” (Muslim, 314). Ako ima mogućnosti, čovjek treba poći rano na počinak kako bi se mogao probuditi na sabahski namaz. Eto, zato treba podesiti budilnik ili pak treba zatražiti od nekog da ga probudi na namaz. Ako ne poduzme potrebne korake glede toga i propusti namaz, taj namaz neće mu biti primljen ako ga naklanja, a bit će primljeni njegovi drugi namazi koje pravovremeno obavi.

Koristim se ovom prilikom da podsjetim na to da musliman ibadete treba izvršavati onako kako to Svevišnji Allah traži od njega i onda kad je to šerijatom predviđeno. Čovjek na ovom svijetu postoji jedino zato da bi robovao Gospodaru. Čovjek ne zna kad će ga smrt pohoditi, a tad će stupiti na ahiret, svijet na kojem će biti nagrađen ili kažnjen, a u kojem neće moći učiniti nijedno dobro djelo. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kad čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela, izuzev u tri slučaja: trajne milostinje, korisnog znanja i dobrog djeteta koje za njega uči dovu.” (Muslim, 1631)

Šejh Muhammed b. Usejmin

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Može li vjernik biti kukavica?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti škrt?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti lažljivac?” “Ne”, odgovorio je. Hadis bilježe imam Malik u Muvetti i Bejheki u Šuabul-imanu, sa slabim lancem prenosilaca. (Albani, Daifu Et-Tergibi vet-terhib, br. 1752) Dakle, te riječi se spominju u hadisu, ali je hadis prenesen slabim lancem prenosilaca.

Što se tiče spomenutih osobina, jasno je da su to negativne osobine koje ne priliče vjerniku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je Allahu da ga sačuva od škrtosti i kukavičluka: “Allahu, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći, lijenosti, škrtosti, kukavičluka, teškog duga i ljudske nadmoći!” (Buhari, br. 2893) Kroz svoj život, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je nevjerovatnu hrabrost i plemenitost. Alija, radijallahu anhu, kazao je: “Kada nastupe muke i skupina se sukobi s drugom, štitili smo se Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da niko od nas nije bio bliže neprijatelju od njega.” (Ahmed, br. 1346, hadis je sahih po ocjeni Šuajba Arnauta)

Enes, radijallahu anhu, o plemenitosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije se desilo da je neko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radi islama zatražio a da mu on nije dao. Jednom prilikom dođe mu čovjek te mu Poslanik dade stado ovaca koje se nalazilo između dva brda. Ovaj se potom vrati svom narodu i reče: ‘O, ljudi, prihvatite islam, doista Muhammed poklanja i daje, ne boji se siromaštva!’” (Muslim, br. 2312)

Iskrenost je jedna od osnovnih vrlina vjernika, a laž joj je potpuno suprotna. Svevišnji Allah kaže: “Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (El-Gafir, 28) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Doista iskrenost vodi ka dobročinstvu, a doista dobročinstvo vodi u Džennet, a doista čovjek govori istinu sve dok ne bude upisan kao iskren. Doista laž vodi u grijeh, a doista grijeh vodi u Vatru, i doista čovjek govori laž sve dok ne bude upisan kao lažljivac. (Buhari, br. 6094, i Muslim, br 2607)

Ipak, postoje stanja kada se lažan govor tolerira, a na to ukazuje predaja od Ummu Kulsum bint Ukbe, radijallahu anha, koja kazuje da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Nije lažljivac onaj ko pomiruje ljude pa lijepo govori i prenosi lijep govor.” Ibn Šihab ez-Zuhri, nadovezujući se na ovu predaju, kaže: “Nisam čuo da se tolerira nešto od onoga što svijet naziva laž osim u tri slučaja: u ratu, kada se nastoji ostvariti pomirenje među ljudima, i u obraćanju muža svojoj supruzi i u obraćanju supruge svom mužu.” (Muslim, br. 2605)

Rat je posebno stanje kada su nužna lukavsta koja ponekad zahtijevaju lažan govor. Dozvola laži u ovom stanju ne podrazumijeva kršenje ugovora.

Laž koja se tolerira s ciljem da se pomire zavađeni jeste laž u kojoj nema nikakve štete, a donosi veliku korist, kao naprimjer da se jednom od zavađenih kaže kako ga onaj drugi spominje po lijepom i želi se s njim pomiriti.

Laž koja se tolerira u govoru među bračnim drugovima jeste samo ona koja je ponekad nužna da bi se popravilo stanje među njima, a ne uzrokuje nikakvu štetu, kao naprimjer, da muž kaže ženi: “najljepša si na svijetu”, ili “volim te” i sl., iako se to ne podudara sa stvarnošću.

Predaju koja govori o toleriranju laži u govoru u spomenutim situacijama, skupina učenjaka protumačila je kazavši da se to ne odnosi na stvarnu laž, nego na dvosmislen govor, tako da se u suštini kaže istina, ali na način da slušalac shvati nešto drugo, poput postupka Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je, za vrijeme hidžre, bio upitan o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je kazao: “Ovaj čovjek mi pokazuje put” (Buhari, br. 3911), a time je mislio na put imana, dok je onaj ko je pitao shvatio da govori o putu kroz pustinju. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dvije su vrste stanovnika Vatre koje nisam vidio: ljudi s bičevima poput kravljih repova kojima udaraju narod i žene odjevene a nage, druge u zabludu odvode, a same su u zabludi, glave su im poput krivih grba horasanskih deva. One neće ući u Džennet, niti će osjetiti njegov miris, a doista se njegov miris prostire na toj i toj udaljenosti.” (Muslim, br. 2128)

Imam Nevevi, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa kaže: “Ovaj je hadis  nadnaravni vjerovjesnički govor, jer uistinu su se ove dvije vrste pojavile.” (Nevevijev komentar Muslimove zbirke hadisa, 14/110) Imam Nevevi živio je prije više od sedam vijekova, a šta bi tek kazao da je u našem vremenu?!

Tumačeći spomenute osobine tih žena koje neće ući u Džennet, niti će osjetiti njegov miris, učenjaci navode različite komentare. O značenju riječi “odjevene a nage” kazano je da su to žene koje su “odjevene” Allahovim blagodatima, a “nage” su od zahvale na njima. Također je kazano da su to žene koje pokrivaju jedan dio svog tijela, a otkrivaju drugi, pokazujući tako svoju ljepotu, te da su to one koje odijevaju tanku odjeću kroz koju se nazire tijelo. “Druge u zabludu odvode, a same su u zabludi”, to su žene koje se uvijaju pri hodu i pokretima tijela zavode muškarce, kako to čine nemoralne žene. O značenju riječi: “…glave su im poput krivih grba horasanskih deva”, imam Nevevi kaže: “To znači da umotavanjem dugih velova, poveza i sl., svoje glave čine velikim i ogromnim.” (Nevevijev komentar Muslimove zbirke hadisa, 14/110)

Ibn Dževzi kaže da o značenju ovog dijela hadisa postoje dva mišljenja: Prvo je da su to žene koje uplitanjem druge kose i velova u svoju kosu čine svoje glave velikim tako da bivaju uzdignute poput devine grbe, a drugo mišljenje je da su to žene koje žude za muškarcima tako da ne obaraju svoje poglede niti poginju glave. (Kešful-muškil, 1/1031)

Ibn Arabi kaže: “To je alegorija o uveličavanju glave velovima, tako da onaj ko ih vidi misli da je sve to kosa, a to je haram.” (Munavi, Fejdul-Kadir, 1/463)

Imam Kurtubi kaže: “Njihove je glave poistovjetio sa grbama deva zbog toga što su podigle pletenice svojih kosa na sredini glava, gizdajući se i neprirodno se dotjerujući.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 10/375)

Iz spomenutih citata razumije se da se zabranjeni način vezanja kose odnosi na uplitanje vela i sličnog tako da se kosa uzdigne čineći glavu izrazito velikom. Da li se zabrana odnosi i na samo vezivanje kose u tzv. punđu, bez uveličavanja glave nečim dodatnim ili ne, učenjaci imaju različita mišljenja. Neki učenjaci smatraju da se zabrana odnosi na spomenuti opis kada se u kosu uplete dugi veo ili nešto slično što je čini izrazito velikom, a samo vezanje kose u punđu nije obuhvaćeno zabranom. Drugi dio učenjaka, poput Kurtubija, smatra da zabrana obuhvata i samo skupljanje pletenica iznad glave. Ovo mišljenje od savremenih učenjaka odabrao je šejh Usejmin, rahimehullah. (Munedždžid, Fetava Nurun alad-derb i Fetaval-islam: sualun ve dževab, br. 45674) Prijetnja upućena ženama koje na spomenuti način odvode u zabludu ne ostavlja vjernice ravnodušnim. Naprotiv, stimulira ih da se što više udalje od svih osobina kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao te nesretnice. Svevišnji Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba