Ako čovjekov dug iznosi onoliko koliko on imaimetka, on nije obavezan obaviti hadž, jer je Svevišnji Allah obavljanje hadža stavio u obavezu samo onom ko ima mogućnosti da ga obavi: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Onaj čiji dug toliko iznosi nije jedan od onih što su u mogućnosti obaviti hadž.Takav će prvo izmiriti dug pa će kasnije, kad bude mogao, obaviti hadž. Međutim, ako je dug manjiod vrijednosticijelog imetka koji čovjek posjeduje, u tom će slučaju vratiti dug i obaviti hadž, bez obzira na to radilo se o obaveznom ili o dobrovoljnom hadžu, s tim da obavezni hadž ne smije odlagati, za razliku od dobrovoljnog hadža, koji ne mora obaviti.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Potrebno je da čovjek bude oprezan, te da punomoć u poslovima daje samo dobrim i pouzdanim muslimanima koji imaju potrebno znanje u vezi s onim za šta su opunomoćeni. Prema tome, punomoć za obavljanje hadža za umrlog roditelja, oca ili majku, treba dati samo poštenoj osobi koja drži do islamskih propisa i ima potrebno znanje, a mnogi ljudi nemaju ni osnovno znanje o hadžskim propisima. Kao bedela ne treba opunomoćiti ni onog ko je povjerljiv, ali je neznalica, jer će, misleći da je hadžske obrede izvršio onako kako treba, podbaciti i pogriješiti. S druge strane, postoje oni koji znaju kako se obavljaju hadžski propisi, ali nisu pošteni i nisu privrženi vjeri, pa govore ružne riječi ili čine neprilična djela za vrijeme obavljanja hadža – ni njih ne treba opunomoćiti kao bedela. U tu svrhu punomoć treba dati najpoštenijem i najučenijem čovjeku koji je na raspolaganju, jer će on hadž za umrlog obaviti na najbolji način.

Možda je čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje uzeo nekoliko bedela i iste te bedele proslijedio drugim ljudima, a on obavio hadž za majkuosobe koju ste spomenuli u svom pitanju. Ako je to bilo tako, postavlja se pitanje je li dozvoljeno tako postupiti. Nije dozvoljeno. Zarađuje na nepošten način onaj ko trguje bedelima, bez obzira na to radilo se o hadžu ili o umri, to jest onaj koga opunomoći nekoliko ljudi da obavi obrede za njihove umrle, a on zatim opunomoći druge ljude koje vlasnici bedela, možda, ne bi prihvatili;on zadrži dio novca od iznosa koji je dobio za bedel.

Neka se čovjek boji Svemogućeg Allaha, pa neka pazi na prava drugih muslimana i neka njihov imetak ne uzima bespravno! Onaj ko se obaveže da će kao bedel obaviti hadž, odnosno umru, lično mora obaviti te obrede, a ne smije punomoć prenijeti na drugu osobu, jer je, kako rekosmo, opunomoćioci, možda, ne bi prihvatili za bedela.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, kad je riječ o novcu koji firma dā banci radi investiranja, a koji će vama pripasti poslije penzije, na njega niste dužni davati zekat, utoliko što vi tim novcem ne raspolažete. Kolegij islamskog prava izdao je sljedeću fetvu: “Radnik, odnosno službenik može štedjeti tako što će se od njegove plaće oduzimati dio i stavljati na raspolaganje banci, a on na tu ušteđevinu polaže pravo nakon što ode u penziju ili prekine radni odnos, odnosno onda kad, prema važećem načinu poslovanja, istekne rok štednje… Ako radnik, odnosno službenik nema pravo da raspolaže tim novcem sve dok ga ne preuzme, dat će na njega zekat na ime jedne godine” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 267). U vezi s tim su savremeni islamski učenjaci izdali fetvu da u slučaju o kojem govorimo radnik, odnosno službenik nije dužan davati zekat na oročen novac koji štedi, jer on tim novcem ne raspolaže, a raspolaganje novcem preduvjet je obaveznosti davanja zekata na njega. (Vidjeti: Ebhasu ve e‘malun-nedvetil-hamisa, str. 504).

Drugo, kad se radi o novcu koji vi investirate u banku, na njega ste dužni davati zekat svake godine, jer je on vaša svojina, a činjenica da njime ne raspolažete ne utječe na obaveznost davanja zekata na njega, jer njime ne raspolažete svojom voljom i vlastitim izborom, niste bili prisiljeni na to da date taj novac banci. To je tako, jer postoji razlika između imetka kojim čovjek ne može raspolagati zbog nečije volje i imetka kojim ne može raspolagati svojom voljom: na prvu se kategoriju ne daje zekat, a na drugu se zekat daje. U to spada ušteđevina oročena na pet ili deset godina, već prema dogovoru s investitorom. Članovi Kolegija islamskog prava kazali su: “Vlasnici štednih knjižica, bez obzira na to radilo se o oročenoj štednji ili ne, dužni su davati zekat na ušteđevinu i zaradu ako se ispune svi preduvjeti obaveznosti davanja zekata, pa makar se novac i ne povukao s računa na insistiranje investitora ili vlasnika štedne knjižice” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 265). Savremeni islamski učenjaci kazali su: “Vlasnik štedne knjižice koji investira u islamskim bankama dužan je davati zekat na ušteđevinu ako je ona dostigla nisab, odnosno dužan ju je pridodati drugoj imovini na koju se daje zekat (kao što su, naprimjer, novac, trgovačka roba, novac koji je posudio ljudima). U pogledu toga ne postoji razlika između štednje koja nije oročena i one koja je oročena, kao što na obaveznost davanja zekata ne utječe ni odluka da vlasnik štedne knjižice uzima samo zaradu.” (Ebhasu ve e‘malun-nedvetir-rabiati ašra, str. 465)

Kao zaključak možemo reći da ste dužni davati zekat na svoj dio ušteđevine u banci, kao i na zaradu koju ostvari banka ulažući taj novac; izračunajte koliko trebate dati zekata na to i dajte ga. A kad je riječ o novcu koji firma daje banci radi investiranja, a koji će vama pripasti tek poslije penzije, ni na njega ni na tu zaradu niste dužni davati zekat. A Svevišnji Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info