Allah, neka je Najuzvišeniji, opisao je vjernike time da odvraćaju od lošeg (zla), a naređuju dobro. Rekao je Uzvišeni: A vjernici i vjernice su šticenici jedni drugima: naređuju da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju. (Sura et-Tevba, 71.)
I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će što žele postići. (Sura Ali-ˊImran, 104).
Takođe se prenosi u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj od vas koji vidi nešto loše neka ga promijeni rukom, pa ako ne bude u mogućnosti, onda jezikom (govorom) , pa ako ne bude u mogućnosti onda srcem, a to je najslabiji stepen imana.“ (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu)
Znači, opominjanje rukom biva od strane onih koji su to u mogućnosti, kao što su predpostavljeni nad muslimanima, ili služba koja je zadužena za to (npr. policija) shodno ovlastima koje imaju, zatim vođa (namjesnik) shodno svojim ovlastima, kadija (sudija) shodno svojim ovlastima, te čovjek u svojoj kući i među svojim ukućanima, i ukućani međusobno onoliko koliko budu u mogućnosti.
A oni koji to nisu u stanju, ili ako bi ga promijenili rukom nastala bi smutnja, svađa ili tuča, onda ga neće uklanjati rukom, nego će ga ukoriti jezikom, i zadovoljit će se time, da ne bi uklanjanjem lošeg rukom došlo do većeg zla od onog koje je uklonjeno, kao što to navode učenjaci.
Zato je dovoljno da ga ukori govorom, kao da kaže: „Brate moj, Allaha se boj, ta stvar je zabranjena, takvu stvar treba ostaviti.“, ili: „Treba uraditi tako i tako.“, i slično ovome od lijepih riječi i primjernog ponašanja.

Fetve Šejha Abdul-Aziza bin Baza, Medželletul-buhusil-islamije, 36/121-122.

Islam, pitanja i odgovori

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551819/

Hvala Allahu,
Ismijavanje ili omalovažavanje može biti od djela velikoga kufra koje izvodi iz vjere, a može biti od djela velikog grijeha, a u nekim slučajevima može imati obilježje oboga.

1. Od oblika ismijavanja sa kojima se ismijava Allah, Kur`an ili Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, je od djela kufra koje izvodi iz vjere, kao što na to ukazuje govor uzvišenog Allaha: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja. (et-Tevba, 65-66), i po pitanju ovoga su složni svi islamski učenjaci.
2. U slučaju kada se neko ismjava sa određenom osobom ili nekim njegovim čisto dunjalučkim radnjama, to je djelo velikoga grijeha, u tom pogledu je govor Uzvišenog Allaha: O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. (el-Hudžurat, 11.)
3. Što se tiče oblika kada je moguće da bude djelo nevjerstva ili velikoga grijeha to je u slučaju kada se ismijava sa nekim muslimanom zbog njegovog pridržavanja za vjeru i njegovog izgleda i usklađenosti sa Sunnetom. U ovom slučaju ukoliko se ismijava zbog njegovog pridržavanja za vjeru tada je djelo nevjerstva koje izvodi iz vjere, a ukoliko se ismijavanje vraća na samu ličnost te osobe, jer je npr. po shvatanju toga on nije dostojan da se ponaša kao neko ko se pridržava vjere, ili da svojim pridržavanjem pretjeruje u primjenjivanju Sunneta u onome za što smatra da ne ukazuju na to šerijatski dokazi, u tom slučaju je djelo velikoga grijeha jer je ismijavanje sa ličnošću te osobe, a ne sa vjerom.

Upitan je šejh Ibn Baz, rahimehullah: „Da li onaj koji se ismijava sa vjerom na način da se izrugava sa bradom ili kraćanjem nogavica, da li se ubraja u djela nevjerstva?“ pa je odgovorio: „Propis se razlikuje po tome ukoliko je njegova namjera da se ismijava sa vjerom i u tom slučaju je otpadništvo, kao što je rekao Uzvišeni: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja., a (razlikuje se propis) ukoliko mu je namjera ismijavanja sa dotičnom osobom zbog nekih razloga kao što je njegovo nošenje brade, ili kraćenje nogavica i da smatra kako je tim postupcima prestrog, i da se ismijava sa drugim propisama da u tome pretjeruje ili u tome popušta, a zna da je vjera tako naredila, s tim da mu nije cilj ismijavanje sa vjerom, već se ismijava sa dotičnom osobom i njegovim kraćenjem nogavica i sl. Ali ukoliko bi mu namjera sa time bila da se ismijava time vjera i da je manjkava, u tom slučaju je djelo otpadništva, da nas Allah sačuva.“
Pa je čovjek dodao na pitanje: „A ako taj kaže: „Ja to činim kako bi se nasmijali i zabavljali.““ Pa je šejh odgovorio: „To nije dozvoljeno i to je djelo velikoga grijeha i dovodi onoga koji ga čini u veliku opasnost, a ukoliko mu je namjera ismijavanja sa vjerom onda je djelo nevjerstva.“ Završen citat.
Fetava eš-Šejh Ibn Baz, 28/365-366.

Tako da na osnovu ovoga kažemo:
Ukoliko je onaj koji rekao taj govor ismijavao se sa rukjom, u tom slučaju je to djelo nevjerstva jer je ismijavanje sa Kur`anom. A ukoliko je imao namjeru da se ismijava sa osobom i da on nije dostojan za učenje rukje, ili da tvrdi da liječi rukjom a u stvarnosti to nije tako, u ovom slučaju se ubraja da je to ismijavanja sa samom osobom i ne ubraja se u djela nevjerstva već velikog grijeha koji je strogo zabranjen.
A ukoliko bi tvrdio da nije imao namjeru ismijavanja već kako bi oraspoložio i zabavljali se u tom slučaju je isto u velikoj opasnosti i nema mjesta za takve šale u ovakvim pitanjima.
A Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551825/

Zahvala pripada Allahu,
Na ovo pitanje odgovorio je Šejh Muhammed b. Usejmin, Allah mu se smilovao: „Moje mišljenje je da je to uhođenje i nije dozvoljeno nikome da uhodi druge, a mi ne ocjenjujemo ljude osim po vanjštini (ono što pokazuju svojim djelima). Ako bi se okrenuli uhođenju ljudi, zaista bi se umorili, i opteretili bi našu dušu onim što vidimo i čujemo. Allah nam je zabranio uhođenje u Svojoj Plemenitoj Knjizi: O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge. (El-Hudžurat 12)
Ako bi onaj ko vodi računa o porodici primijetio indicije koje ukazuju da se razmjenjuju prezreni razgovori, nije sporno da se postavi prisluškivač za snimanje telefonskih razgovora, a da za to ne zna niko od ukućana. Međutim, obaveza mu je kada se prvi put to obznani, da hitno zabrani te pozive i da ukori one koji su imali nedozvoljene razgovore, jer ako bi nastavio da ih prisluškuje možda bi čuo mnogo toga što prezire.
Npr. ako bi saznao za sumnjive pozive, obaveza je na staratelju1 da odmah ukori onoga ko razmjenjuje te sumnjive pozive, bez odgađanja do sutra, da bi se spriječilo zlo u startu. Što se tiče neosnovanih optužbi i vesvesa (koje nisu izgrađene na dokazu i indicijama), na osnovu njih nije dozvoljeno prisluškivanje, ali kada se zna da je stvar ozbiljna i da se to dešava, nije sporno da se postavi prisluškivač za snimanje telefonskih poziva, da bi se uvjerili u ono što (osnovano) sumnjamo.

Fetvu izdao: Muhammed Salih b. Usejmin
Izvor: Fetve mjesečnih susreta
Sajt: Pitanja i odgovori u islamu
Broj fetve: 50
Link: http://islamqa.info/ar/13318

Prijevod:
Ervin Sinanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551831/