Alejkumus-selam!

Molim Allaha da ti poveća mudrost i da brzo pamćenje. Biti zaborvan je od ljudske prirode. Prvi koji je zaboravio bio je prvi čovjek na Zemlji- tj. Adem a.s. Jačina memorije se razlikuje od osobe do osobe. Postoje neke stvari koje čovjek treba da pazi kako bi mu, ako Allah da, pomoglo protiv zaborava.

Prvo na što treba da paziš je tvoj odnos prema Allhovoj vjeri, jer ukoliko si nepokoran Allahu i ne paziš na Njegove propise i griješiš olahko, to sve mogu biti uzroci da slabije pamtiš. Ne može tama grijeha i svijetlost znanja biti u jednom mjestu. Jedan čovjek je upitao Malika bn Enesa, ”O Ebu Abdillah, da li ima nešto što će mi poboljšati moju memoriju?” ”Ako će je išta poboljšati onda je to ostavljanje griješenja.”- odgovori mu Malik bn Enes. Čovjek kada počini grijeh ono ostavlja traga na njemu, možda on to ne primjeti, ali ako malo bolje razmisli i analizira svoje stanje, vidjeće da nakon što počini grijeh, pojavi mu se tuga, misli mu budu preokupirane, osjećaji otupe, opadne koncentracija i otežaju mu mnoge korisne stvari.

Teško mu bude da se natjera na hajr i dobro, a ako se natjera, ne može dugo da izdrži da se tim hajirli poslom bavi, tjera ga na nešto drugo… Tako da je prvi korak ka izlječenju, ako Allah da, da čovjek svede sam sa sobom račun, pokaje se i prestane sa griješenjem. Zatim, da poveća svoje sunnetske zikrove jer uzvišeni Allah savjetujući Svoga Poslanika Muhammeda, s.a.w.s. kaže: ”…A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga…” (Kehf, 24.) Isto tako, ukoliko ti džinni prave smetnje, ako bi Allaha spominjao ili zikr činio, posebno jutarnji, večernji i zikr na način kako je to učio Poslanik, s.a.w.s., naišao bi na razgalu.

Pazi na svoju ishranu, da bude halal i da ne bude pretjerivanja (israf) u ishrani, jer israf biva u halalu a ne u haramu, u haramu je to nešto drugo. Kada bi ljudi pazili ova tri savjeta, bili bi psihički i fizički u izvrsnoj formi.

Možeš da jedeš određeni vrstu hrane koja je poznata da pospješuje memoriju, poput: meda i suhih grožđica. Možeš da učiš Kur’an napamet, jer time imaš dvostruki hajr. Učenjem Kur’ana napamet razvija se fotografska memorija, između ostalog. Preporučujem ti da nađeš nekog da ti izvrši hidžamu na glavi, jer poznato je u praksi onih koji rade hidžamu da u tome ima znatnog pomaka. Ukoliko slabije pamtiš zbog blokade tvog energetskog polja, hidžama će ga, ako Allah da, otvoriti. Da ti Allah olakša!

prof. Abdullah Mujic – preuzeto sa http://www.n-um.com

Alejkumus-selam!

Islam dozvoljava sve stvari koje su korisne tijelu i koje mu štetu ne nanose, a zabranjuje sve stvari koje ljudskom tijelu štete. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: ”Tvoje tijelo ima prava kod tebe.” (Buhari, poglavlje o postu, 1839.) Ukoliko u sportu nema stvari koje islam zabranjuje onda se baviti tim sportom je korisno. “Jaki vjernik je draži Allahu od slabog vjernika.”

prof. Abdullah Mujic – preuzeto sa http://www.n-um.com

Problem ubijanja ljudi, životinja i uništenja prirode islam posmatra kroz sljedeće principe: – Allah je sve stvorio u ovom kosmosu i dao mu život. Zato On jedino ima pravo da uzme život. Zbog toga se traži od muslimana kada kolje životinje, da ih kolje sa Bismillom. Time se priznaje da čovjek nema pravo nikome oduzeti život i zato učenjem Bismille spominjući Allahovo ime, on traži dozvolu da u ime Onoga ko je dao život i uzme taj život.

-Ovaj svijet je savršen i precizno uređen i zato se ta savršenost ne smije narušavati. Jer je Allah sve stvorio s mjerom i svemu dao namjenu.

-Čovjek je najsavršenije Alahovo stvorenje i zato je njemu povjereno da pazi i čuva taj kosmički poredak i da se bori protiv onih koji ga narušavaju.

– Da bi čovjek mogao izvršiti taj emanet, Allah je sve stvorio na ovom svijetu radi čovjeka. Zato je čovjeku strogo zabranjeno da narušava taj zakon i počne robovati stvarima i stvorenjima koja su stvorene radi njega. Naređeno mu je da ih koristi onoliko koliko mu je potrebno da bi mogao ispuniti svoju zadaća i ukloniti sve ono što remeti savršeni poredak kog je Allah uspostavio u kosmosu.

Pošto je ubijanje jedan od glavnih uzroka nereda na Zemlji i remećenja božanskog sistema u prirodi, islam je ubijanje sveo na minimum i dozvolio ga samo radi nužde i potrebe i zaštite božanskog poretka u vasioni. Čak ni definiranje te nužde i potrebe nije prepustio slobodnoj volji čovjeka nego je to sam Bog odredio i definirao. Zbog toga se prijeti teškom kaznom svima onima koji prekoračuju te granice i ubijaju iz hobija, ćeifa i po svom nahođenju.

“Ko ubije bespravno jednog čovjeka kao da je ubio sve ljude.” (Kur›an) “Proliti krv muslimanu je veći grijeh od rušenja Kjabe››. (Hadis)
‹›Ko bespravno ubije vrapca ili nešto manje ili veće od njega, Allah će ga za to pitati na Sudnjem danu. Pa su upitali: ‹Koje je to njegovo pravo?› Rekao je: ‹Da se zakolje i pojede a ne da mu se odrubi glava i baci”. (Hadis)

Polazeći od tog islamskog načela ne može se reći da islam apsolutno zabranjuje ubijanje insekata niti da to apsolutno dozvoljava. Kad se pogledaju tekstovi koji govore o tome, zapaža se da islam naređuje da se neki insekti i životinje ubiju dok za druge to zabranjuje. Naprimjer, dozvoljeno je ubiti zmiju. Dozvoljeno je ubiti pet vrsta životinja u svim situacijama i vremenima. U hadisu se kaže: “Pet životinja se ubija i kad je čovjek u ihramima i kada nije, a to su: zmija, gavran, miš, pas koji ujeda i jedna vrsta sokola”. U drugim tekstovima se zabranjuje ubijanje određenih vrsta životinja i insekata. Tako se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio ubijanje žaba.

Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio ubijanje četiri vrste životinja: mrava, pčela, pupavaca i još nekih vrsta ptica. Iz svega navedenog islamski učenjaci su izveli pravilo da je dozvoljeno ubiti svaku životinju i insekta koja šteti i ugrožava život čovjeka, tj. koji remeti Božiji poredak na Zemlji.

Prema tome, dozvoljeno je ubijati mrave ako nas uznemiravaju i ne možemo ih se nikako riješiti osim uništenjem. Međutim treba imati na umu, da kod njihova uništenja treba imati nijjet da ih ubijamo radi uklanjanja štete, a ne radi osvete ili pukog ubijanja.

Odgovorio dr. Sulejman Topoljak
preuzeto sa http://www.n-um.com

Hvala Allahu!

Mnogi ljudi na ovome svijetu imaju pogrešne prdodžbe o životu. Misle da se stanje zdravlja, bogatstva, blagostanja, sigurnosti i mira u kojem uživaju nikada neće promijeniti, a svakog dana posmatraju mnoge bolesti, patnje i strahote koje pogađaju ljude oko njih, ili pak zemlje u njihovom okruženju, ali smatraju da su sigurni kad je riječ o ovome, i da ih je Uzvišeni Allah sačuvao, za razliku od drugih!

Neki se i dalje nadaju, iluzorno živeći u obmani dok se iznenada ne pojavi nedaća na koju nisu računali, a tada već nemaju rješenje kako da se odbrane od brige i nedaće koja ih je zadesila.

Najbitnije svakome od nas jeste navići se na određeno stanje, kako bi bio sposoban prevladati ovozemaljske nedaće, tako da se neprestano preispituje takvo stanje i da se očekuje neka nedaća i poteškoća.

Hvala Uzvišenom Allahu!

Allahova milost ogleda se i u tome što neće teretiti roba za opsesivnost ili primisli koje mu se javljaju, shodno hadisu Božijeg Poslanika, ﷺ,  koji kaže: „Allah je oprostio mom umetu ono što im je duša došaptavala, a nisu to izgovarali ili radili po tome.“ (Bilježe Buhari, 5269, i Muslim, 127.)

Dakle, osobu koju uslijed depresije ili slične situacije duša nagovara na nevjerstvo i grijeh, neće odgovarati za to pod uvjetom ukoliko to ne izgovara jezikom i ne radi onako kako mu nalaže.

Ako se uzme pretpostavka da je bolesna osoba izgovorila takvo nešto u sebi pod pritiskom bolesti, u opsesivnom stanju, dakle, bila je bespomoćan i nenamjerno je izgovorila te riječi, u tom slučaju neće odgovarati za postupak, jer nije imala namjeru da to izgovori.

Buhari je u svome Sahihu naslovio posebna poglavlja u vezi s rastavom u srdžbi, prisili, pijanom stanju i kad čovjek poludi…

Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: „Osoba koja je iskušana opsesijom ne može dati razvod čak ako ga je izgovorila, a nije imala namjeru, jer se to izgivaranje desilo pod utjecajem opsesivnosti, odnosno paranoje, bez namjere i želje, kad je bila bespomoćna, prisiljena, bez motivacije i nedovoljnog suprotstavljanja. Božiji Poslanik, ﷺ, kaže: ‘Nema razvoda braka onda kad čovjek ne rasuđuje zdravo.’ Dakle, u tom slučaju nema razvoda ako ga stvarno i sasvim spokojno nije htio. To je prisiljeni i nenamjerni razvod, koji se ne smatra ispravnim.“ (Preneseno iz djela „Fetava islamijja“, 3/277.)

Ovo obrazloženje koje je šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, naveo korisno je za osobu koja boluje od depresije. Ako ga izgovori (razvod), a bila je bespomoćna, bez želje i namjere, ne smatra se razvodom.

Međutim, neophodno je da čovjek koji je iskušan ovom bolešću potraži liječenje, riješi se briga, uznemirenosti i tjeskobe, da razmisli o blagodatima kojima ga je Uzvišeni Allah opskrbio, da se ustali zahvalnost u njegovom srcu, ojača i potvrdi zadovoljstvo Njegovom odredbom, da ne bude nezadovoljan svojim Gospodarem, da je rob opskrbljen Božijim blagodatima koje se ne mogu nabrojati. Te blagodati očituju se u njegovoj vjeri, tijelu, porodici itd.

Ali se uzima u obzir ako čovjek zna šta govori, s namjerom, ali misli da će ga to rasteretiti i olakšati mu situaciju, stoga dolazi do ozbiljnog upozorenja koje se odnosi na pravo ožalošćene žene, jer je ona u dubokoj žalosti. Božiji Poslanik, ﷺ, upozorio je opasnost od izgovaranja nečega što bi razljutilo Uzvišenog Allaha u situaciji nedaće. Božiji Poslanik, ﷺ, rekao je nakon smrti svoga sina Ibrahima: „Oči plaču, srce je rastuženo, reći ćemo samo ono čime je naš Gospodar zadovoljan.“ (Bilježe Buhari, 1303, i Muslim, 2315.)

U predanju od Ibn Madže, 1589, navodi se: „Nećemo reći ono što bi naljutilo Gospodara.“

Neophodno je znati da odbijanje sudbine nije korisno, ne otklanja problem niti ga rješava, u tom slučaju od pomoći je strpljenje, očekujući i nadajući se nagradi, u skladu s hadisom Poslanika, ﷺ, u kojem stoji: “Uistinu, veličina nagrade ovisi o težini iskušenja. Kad Allah zavoli jedan narod, on ga stavlja na kušnju, pa ko bude zadovoljan, njime će se biti zadovoljno, a ko bude srdit, na njega će se rasrditi.”

(Et-Tirmizi, 2396, i Ibn Madže, 4031. Vjerodostojnost hadisa potvrdio je El-Albani u djelu “Sahihut-Tirmizi”.)

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info