Ismijavati one koji pomno ispunjavaju naredbe Allaha, subhanehu ve te’ala, i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zbog te njihove dosljednosti i čvrstine je zabranjen i vrlo opasan čin. Velika je bojazan da je to prezir, koji takva osoba osjeća prema tim ljudima (vjernicima- multezimima), zbog njihove ustrajnosti u Allahovoj vjeri. Tada to podsmijavanje biva izrugivanje pravca, čiji su oni sljedbenici, te njima kao takvima odgovara opis, koji Allah, subhanehu ve te’ala, spominje u Kur’anu:
”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ’Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: zar ste se s Allahom i riječima Njegovim i Poslanikom Njegovim ismijavali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici postali, nakon vašeg vjerovanja.”

Spomenuti ajeti su objavljeni kao ukor munaficima (licemjerima), koji najviše lažu i koji su najveće kukavice u boju, a koji su govorili: ”Nismo vidjeli nikog, kao što su oni naši učači (karije),” aludirajući na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegove ashabe, najizgladnjelih stomaka. Tim povodom je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio ove ajete. Zato neka pripaze oni, koji se ismijavaju sljedbenicima istine, zbog toga što su pripadnici Allahove vjere, jer Allah, subhanehu ve te’ala, upozorava:
”Griješnici se smiju onima koji vjeruju, kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbivajući vraćaju se, kada ih vide onda govore: ‘Ovi su doista zalutali,’ a oni nisu poslani da motre na njih. Danas će oni koji su vjerovali nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni, nego prema onome, kako su postupali?!

Šejh Ibn Usejmin
(Fetve učenjaka dvaju harema -31. str.)

Hvala Allaha!
Strah koji te zadesio, pa sumnjaš da si nanio štetu nekome drugom, ustvari je samo sumnja i opsesija (šejtansko došaptavanje/vesvesa), jer ti u biti ne znaš kakva je ta voda pored koje si prošao. Po ustaljenoj osnovi, zemlja na ulicama zajedno s vodom je čista osim ako se zna da je uistinu zaprljana.
Gume tvog auta su nakon svega prošle po zemlji koja u većini slučajeva skida i čisti prijašnje naslage s njih.
Bez obzira na sve, prljavština, ako je postojala, bila je vidljiva, tako da ako je postojala nečistoća koju je trebalo otkloniti, taj čovjek bi to uradio. To je u suštini njegov posao, a ono što se desilo tvom auotmobilu uobičajena je pojava u njegovom poslu, i taj čovjek zna da li je neophodno ili nije da se zaštiti u ovakvom slučaju.
Nema nikakve sumnje da je to što se pribojavaš da si nanio štetu automehaničaru samo opsesija i zabluda koju ti šejtan nameće, kako bi bio prisilno zabrinut i tužan bez ikakvog razloga.
Naime, šejtan kada ubacuje sumnju kod ljudi, on ih također pomoću prohtjeva i strasti odvraća od dobrih djela, a također ih udaljava od korisnog rada putem opsesija i tuge koje nameće.
Tuga nastala zbog toga što nešto nije uspio postići ili nadoknaditi propušteno unutar čovjeka formira opsesiju koja ga odvraća od onoga što bi mu koristilo, obuzima ga slabost i klonulost, takva vrsta tuge je negativna, dok se takvo stanje u konačnici smatra pokuđenim.
Zbog toga je Poslanik, ﷺ, tražio utočište od brige i tuge, kako se navodi u hadisu koji prenosi Enes b. Malik, neka je Allah zadovoljan njime, u kojem kaže: „Božiji poslanik, ﷺ, govorio je: ‘Moj Bože, utječem ti se od brige i tuge. I utječem ti se od nemoći i lijenosti. I utječem ti se od kukavičluka i škrtosti. I utječem ti se od pritiskadugova i od tiranije ljudi!’ (‘Allâhumme innî eûzu bike minel-hemmi vel-hazeni, vel adžzi ve-l-keseli vel-džubni vel-buhli ve dale’i d-dejni, ve galbetir-ridžal!’).” (Bilježi Buhari, 6369.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: „Što se tiče tuge, nju ni Allah niti Poslanik nisu naredili, već je zabranjena na više mjesta, pa makar se vezivala i za neko vjersko pitanje, u skladu s ajetom Uzvišenog Allaha: ‘I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.’ (Alu Imran, 139)
Zatim, tu je i ajet: ‘I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.’ (En-Nahl, 127);
ajet: ‘I kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama…’’ (Et-Tevba, 40);
ajet: ‘Neka te ne žaloste besjede njihove!’ (Junus, 65);
“…da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On da.” (El-Hadid, 23), kao i još mnogi drugi primjeri.
Dakle, ovo je sve iz jednostavnog razloga što tuga donosi nikakve koristi niti otklanja ikakve štete, što znači da nema koristi u tome, a ako u nečemu nema koristi, Uzvišeni Allah ne naređuje da se to uradi. Ali, ako to dovodi do slabosti srca tako da se ono zaokupi od onoga što su Uzvišeni Allah i Poslanik, ﷺ, naredili, to bi bilo pokuđeno, s jedne strane, iako u nečemu drugom može biti pohvalno.” (Završen citat iz djela “Medžmu’u el-fetava”, 16-17/10.)
Tebi je obaveza da se posvetiš onome što ti koristi, i da se suprotsaviš i da od sebe odagnaš šejtansko došaptavanje, slutnje, i umišljanja.
Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Razilaženje je, po Allahovom zakonu, trajno do Sudnjeg dana. Kada se dva učenjaka podvoje o nekom pitanju, i svaki od njih ima autentične argumente, gledamo čiji su argumenti jači i jasniji, čiji su derogirani, a čiji važeći, da li je riječ o općim ili posebno određenim argumentima. Na osnovu ovih, ali i brojnih drugih stvari može se ustanoviti koji od njih ima, bar za nijansu, jače argumente. Ako i pored svega nije moguće preferirati jedno mišljenje, tada će oba biti utemeljena i ispravna, osim ako postoji očita kontradiktornost između njih.
Čovjek koji ne može vagati, ne poznaje Kur’an i sunnet, slijedit će onoga od njih kojeg smatra učenijim i bogobojaznijim, a Allah najbolje zna. Uvaženom bratu predlažem da s tim u vezi posluša kasetu: Etika neslaganja u islamu, izdanje: Kewser – Linz.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Brojni Poslanikovi, ﷺ, hadisi govore o vrijednostima ugošćavanja gosta. Ovo pitanje vraća se na običajno pravo i mogućnosti domaćina. Nije dopušteno gostu tražiti ono što domaćin nije u stanju ispuniti, niti je u redu da se domaćin opterećuje preko svojih mogućnosti. Šekik b. Seleme došao je s jednim čovjekom kod Selmana Farisija pa ih je ugostio hljebom i solju i rekao: “Da nam Poslanilk, ﷺ, nije zabranio da se opterećujemo preko mogućnosti kada je riječ o gostu, opteretio bih se zbog vas.” Taj je čovjek zatražio za’ter (vrsta lista koji se suši potom melje) s hljebom. Selman je poslao slugu da donese za’ter, a kao zalog trgovcu dao posudu iz koje je uzimao abdest. Kada su završili s jelom, čovjek je rekao: “Hvala Allahu, Koji nas je učinio zadovoljnim s onim čime nas je opskrbio!” “Da si bio zadovoljan opskrbom, ne bi moja posuda bila u zalogu kod prodavca!”, odgovorio mu je Selman. (Hakim, 4/136-137/7146, Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 7/94/9598, i Taberani, 6/235/6085. Imam Hakim, Zehebi i Albani ovo predanje smatraju ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 5/511.)
Ovaj je smisao objašnjen u drugom hadisu u kojem Allahov Poslanik, ﷺ, kaže: “Neka se niko ne opterećuje za gosta onim što nije u mogućnosti ponuditi.” (Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 10/203, i Bejheki – Kenzul-ummal, 9/248/25876.) Šejh Albani ovo predanje smatra ispravnim. (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 5/568.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Gost će, prije svega, nazvati selam domaćinu, a ovaj će odgovoriti na selam ljepšim od onoga koji mu je upućen. Uzvišeni Allah kaže: “Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite ili pozdrav uzvratite…” (En-Nisa, 86.) Ako se rukuju, u svoju su korist to učinili. Bera b. Azib prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada se dva muslimana sretnu i rukuju, bit će im oprošteno prije nego što se rastanu.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki, 7/160/13571, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/56-59.)
Katade je upitao Enesa b. Malika da li su se ashabi rukovali, na šta je odgovorio: “Jesu.” (Šerhul-Buhari, 22/99, od imama Kermanija.) Imam Nevevi napominje: “Rukovanje prilikom susreta je sunnet, i to svi učenjaci kažu.” (Vidjeti: Avnul-Mabud, 14/81.) Ibn Bettal tvrdi da je rukovanje pohvalna stvar po većini učenjaka. (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 9/44, od Ibn Bettala.)
Kada je riječ o grljenju (muâneka), to se čini samo kada se putnik vrati s puta, odnosno osoba nakon dugog odsustva. Enes b. Malik govorio je: “Kada bi sretali jedni druge, ashabi bi se rukovali, a kada bi se vratili s puta, zagrlili bi putnika.” (Taberani, u djelu El-Evsat, 1/74/97, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 6/303, i Sahihut-tergib, 3/32.)
Imam Buharija u svome je Sahihu i u zbirci El-Edebul-mufred naslovio poglavlje: Grljenje. (Vidjeti: Umdetul-kari, 22/254, i Sahihul-edebil-mufred, str. 371.) Ne treba se grliti prilikom svakog susreta; u tome treba slijediti ashabe, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović