Jedna od najvećih dužnosti (vadžiba) svakog vjernika jeste naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Rekao je Uzvišeni Allah: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.”(Et – Tevbe, 71.)

Iz ovog ajeta vidimo da je Uzvišeni Allah naređivanje dobra i odvraćanje od zla učinio obavezom svakog vjernika i svake vjernice. Kaže Uzvišeni: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga ukloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako i to ne može, onda neka to učini srcem; a to je najslabiji iman.” (Muslim, Sahih, poglavlje:  “Iman”, 49.)

Ajeti i hadisi koji govore o dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla su mnogobrojni, kao i oni koji upozoravaju onoga ko ovu dužnost ostavi. Tvoja dužnost je, kao i svakog vjernika i vjernice, da naređuješ dobro i sprječavaš zlo, pa makar se oni koje savjetuješ naljutili ili te vrijeđali. Pri opominjanju se trebaš strpiti, ugledajući se na poslanike i one koji su ih u dobru slijedili – Allah, dželle šanuhu, neka je zadovoljan njima. U jednom ajetu Uzvišeni Allah, obraćajući se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “I strpite se, jer je Allah, zaista, s onima koji su strpljivi.” (El – Enfal, 46.)

Uzvišeni Allah nam prenosi riječi mudrog Lukmana, ‘alejhi selam, koji je rekao svome sinu: “O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupati.” (Lukman, 17.)

Blagostanje društva biva uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć, zatim i kroz “instituciju” naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Nasuprot tome, raspad društva i njegovo izlaganje općoj kazni biva zbog ostavljanja ove dužnosti, na što nam je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazao: “Kada ljudi vide neko loše djelo, pa ga ne spriječe, bliži se vrijeme kada će ih Allah, dželle šanuhu, zahvatiti svojom kaznom.”(Ahmed, 1/2, 5,7,9;Ebu Davud, poglavlje: “Stradanja”, 4338; Tirmizi, poglavlje: “Tefsir”, 3057. i Ibn Madže, poglavlje: “Fitna”, 4005.)

Kako su nekadašnji narodi, koji su slično postupali, završili, govore nam riječi Uzvišenog u kojima stoji: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su bili neposlušni i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El – Ma’ide, 78. – 79.)

Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da pomogne sve muslimane u ispunjavanju ovoe obaveze na najbolji  način, da njihovo stanje popravi i da ih sačuva onoga što uzrokuje Njegovu srdžbu i osvetu. On je Taj Koji sve čuje i Koji prima dove.

Šejh Ibn Baz, “Fetavel – mar’eti”, str.100-101

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Onaj ko radi obreda hadža ili umre u Meku putuje avionom mora nijet za obred donijeti onda kad bude na istoj vertikalnoj liniji s mikatom. Zapravo, čovjek će se okupati kod kuće, obući će ihrame prije nego što bude na istoj vertikalnoj liniji s mikatom, a kad se toj granici približi, donijet će nijet ne odlažući to nimalo, jer avion leti velikom brzinom i za veoma kratko vrijeme prevali veliku razdaljinu. Ovo u vezi s avionom nemaju na umu mnogi hodočasnici, pa pošto kapetan posade objavi da se avion nalazi iznad mikata, oni tek tad odlaze u toalet da obuku ihrame; u tome je veliko podbacivanje glede ovog vjerskog propisa. Bilo bi uputno da kapetan posade objavi da će avion iznad mikata biti za petnaest minuta, naprimjer. U tom bislučaju hodočasnici imali dovoljno vremena da se pripreme za stupanje u obred; tad su oni, hodočasnici, dužni obratiti pažnju na to da stupe u obred navrijeme ili, što je još bolje,dvije-tri minute prije nego što se nađu iznad mikata.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Onaj ko doputuje u Džidu može biti u jednoj od dvije situacije koje ćemo navesti.

Prva situacija jest da je u Džidu doputovao nemajući namjeru obaviti umru, nego je to odlučio pošto je stigao u Džidu.Nema smetnje u tome da u Džidi donese nijet i stupi u obrede umre, na temelju hadisa u vezi s mikatima koji je prenio Ibn Abbas, radijallahu anhu: “…a oni koji se nalazeizmeđu mikata i Meke stupit će u obrede na mjestu na kojem se nalaze, pa štaviše,Mekanci u Meki stupaju u obrede.” (el-Buhari, 1524)

Druga situacija jest da čovjek iz svog zvičaja pođe s nijetom da obavi umru, i tad u obrede mora stupiti na mikatu pored kojeg prolazi, a na iz Džide, jer ona nije mikat. Evo o tome hadisa: “…na ovim mikatima u obrede hadža i umre stupaju oni koji žive u tim područjima, kao i oni hodočasnici koji tu ne žive, a prolaze pored tih mikata” (el-Buhari, 1529). Ako obveznik u ovom slučaju u Džidi stupi u obrede umre, mora, kažu islamski autoriteti, kao iskup zaklati kurban u Meki i podijeliti meso tamošnjim siromasima, a njegova je umra ispravna.Ukoliko pak ne stupi u ihramske zabrane u Džidi, a ima namjeru obaviti umru, neka se vrati na mikat i stupi u obrede; u tom se slučaju ne mora ničim iskupiti.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Telbija se donosi na način da čovjek, ako se radi o umri, izgovori: “Odazivam Ti si stupajući u obrede umre!”, odnosno da, ako se radi o hadžu, ovo izgovori: “Odazivam Ti si stupajući u obrede hadža!” Nijet nije dozvoljeno izgovarati, pa hodočasnik neće reći: “Allahu, ja želim obaviti umru!”, niti: “Allahu, ja želim obaviti hadž!”, to više jer nije preneseno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako činio.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Onaj ko stupi u ihramske zabrane ne treba se češljati zato što priliči da njegova kosa bude raščupana i prašnjava, kao i zato što češljanje ima za posljedicu opadanje vlasī, ali može izmivati kosu. Pa ipak, onaj ko stupi u ihramske zabrane i, naprimjer, češanjem ili trljanjem glave izazove opadanje vlasī nije grešan, jer nije imao namjeru izazvati opadanje vlasī. Eto, neka se zna da čovjek nije grešan ukoliko greškom ili iz zaborava prekrši bilo koju ihramsku zabranu, na temelju Allahovih riječi: “Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite. – A Allah prašta i samilostan je” (el-Ahzab, 5);“Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286), a ovu je dovu Allah, dželle šanuhu, uslišio i rekao: “To sam već učinio!” Evo za to još jednog dokaza. Bavljenje lovom zabranjeno je u toku ihramskih zabrana jer je Gospodar objavio: “O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onom od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti – da bi osjetio pogubnost postupka svog…” (el-Maida, 95).

Ovdje je poenta u ograničenju koje je izrečeno riječju hotimično, iz čega slijedi da neće biti sankcioniran onaj ko divljač, dok je u ihramskim zabranama, ubije nehotice. Drugim riječima, priliči da bude sankcioniran onaj ko se lovom u toku ihramskih zabrana bavi hotimično, a ne priliči da bude sankcioniran onaj ko divlju životinju u toku tih zabrana ubije nehotice. Ovo smo konstatirali povodeći se za načelom da je islam lahkai jednostavna vjera koja preferira opraštanje. Ovo smo rekli, a naglašeno ponavljamo: ukoliko bilo koju ihramsku zabranu, bez izuzetka, iz neznanja ili iz zaborava prekrši onaj ko stupi u ihramske zabrane neće biti sankcioniran ni na kakav način, pa nije obavezan zaklati kurban kao iskup, niti je njegov obred pokvaren (hadžske i umranske obrede kvari, naprimjer, stupanje u spolni odnos sa suprugom). Ovo smo ustanovili na temelju dokaza koje smo ranije naveli.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba