ِAlejkumusselam.

Podjela Kur’ana na džuzeve (džuz je arapska riječ i znači dio) nije stvar Objave, nego je to nastalo shodno trudu i zaključcima ljudi.

Zbog toga i postoje razne podjele, a sve shodno tome kako je kome više odgovaralo i kako je kome bilo korisnije.

Kur'an se kod ashaba, dijelio na sedam džuzeva:

1. Prvi džuz imao je tri sure.
2. Drugi džuz pet sura.
3. Treći džuz sedam sura.
4. Četvrti džuz devet sura.
5. Peti džuz jedanaest sura.
6. Šesti džuz trinaest sura.
7. Sedmi džuz mufessal (od sure Kaf do kraja Kur'ana).

Predaju o ovoj podjeli kod ashaba bilježi Ebu Davud od Huzejfe.

Imam Zerkani u svome djelu Menahilul-Irfan navodi da u mushafima koje je Osman poslao u razne krajeve, nije postojala podjela na džuzeve, nego se ta podjela pojavila kasnije, shodno različitim obrazloženjima.

Među njima su bili i oni koji su Kur’an podijelili na trideset džuzeva.

Na kraju je Zerkani zaključio da u tim podjelama nema ništa sporno, sve dok je cilj da se olakša učenje.

Alejkumusselam.

Nema smetnje da se Kur'an uči ležeći, čučeći, hodajući i sl., jer Uzvišeni Allah kaže: “…za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju…” (Alu Imran, 191).

Međutim, najbolje je i to je najskrušenije da se Kur'an uči sjedeći, okrenut prema kibli. Rekao je imam Nevevi: “Pohvalno je da se okrene prema kibli, sjedne skrušeno i smireno. Ali, ako bi učio stojeći, ležeći, hodajući ili na krevetu, bilo bi dozvoljeno.”

Alejkumusselam

Harfovi koji se spominju na početku nekih sura ukazuju na nadnaravnost Kur’ana, u smislu da je Kur’an sastavljen od tih harfova koje Arapi koriste u svome govoru. I pored toga, nisu u stanju načiniti nešto slično Kur’anu.

U komentaru Tahavijine poslanice, imam Ibnul-Izz spominjući nadnaravnost Allahovor govora koji ne sliči ljudskome, kaže:

“Ovo je ono što se sugerira onim početnim izdvojenim slovima na počecima nekih sura – naime, da je Kur’an dat prema načinu njihovog govora i na jeziku kojim oni komuniciraju. Zar ne vidiš da se poslije tih izdvojenih slova odmah spominje Kur’an, kako je to očevidno, npr., u ajetima: “Elif Lām Mīm. To je Knjiga u koju nema nikakve sumnje.” (El-Bekare, 1-2);

“Elif Lām Mīm. Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni. On Tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu…” (Alu ‘Imrān, 1-3);

“Elif Lām Mīm Sād, Objavljuje ti se Knjiga!” (El-A‘rāf, 1-2);

“Elif Lām Rā. Ovo su ajeti mudre Knjige.” (Jūnus, 1-2)

Tako je i sa svim drugim slučajevima izdvojenih slova: svi im skreću pažnju na činjenicu da im Poslanik ne dolazi s nečim što oni ne razumiju, već da im se obraća na njihovome jeziku.”

Imam Razi u svome tefsiru Mefatihul-Gajb kaže: “U svakoj suri koja počinje sa izdvojenim harfovima, nakon njih spominje se Knjiga ili Objava ili Kur’an…osim u tri sure: Merjem, El-Ankebut i Er-Rum. Mudrost otpočinjanja ovim harfovima jeste što je Kur’an veličanstven, što Objava ima svoju težinu i što Knjiga obuhvata taj govor…Svaka sura u kojoj se na početku spominju Kur’an, Knjiga i Objava, prije toga ima upozorenje i napomenu iz koje proističe usredotočenost onoga kome se obraća kako bi slušao taj govor…”

Ibn Kesir kaže: “U svakoj suri koja počinje harfovima spominje se nadmoć Kur’ana, njegova nadnaravnost i veličanstvenost. To je poznato na osnovu opsešnog iščitavanja i odnosi se na 29 sura.”

Razi je iz ovog pravila izuzeo tri sure, ne spominjući suru El-Kalem, iako se u njoj, iza harfa (Nun) ne spominje Kur’an, nego se kaže: “Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu…”

Ne znam zbog čega nije izuzeo suru El-Kalem, ali može biti iz dva razloga:

Prvi: Da je smetnuo sa uma.

Drugi: Postoji mogućnost da je time mislio da je pisanje Kur’ana dio onoga što kalem piše, odnosno najbolje što kalem može napisati, pa zbog nije izuzeo ovu suru.

U svakom slučaju, u velikoj većini sura nakon ovih harfova spominje se Kur’an, a razlog je već spomenut.

Alejkumusselam.

Ajet iz sure Sedžde, kako spominje imam Taberi i Begavi, znači:

Ta odredba koja silazi sa nebesa do Zemlje, i vraća se Njemu sa Zemlje na nebo, traje jedan dan, a taj dan prema našem računanju traje 1000 godina, tj. čovjeku bi trebalo 1000 godina, odnosno 500 godina da siđe, i 500 da se popne, jer je razdaljina između Zemlje i neba, 500 godina.

Ono što bi čovjek uradio za 1000 godina, to meleki, Allahovom voljom, urade za jedan dan.

Kada je riječ o suri Mearidž, misli se na razdaljinu koju pređu Džibrili i meleki koji su sa njim, od Zemlje do Sidretul-Muntehaaa. Oni to pređu u jednom danu.

Ne znam da li ajeti mogu ukazivati na spomenutu teoriju. Ono što je sigurno jeste da se ne može sa sigurnošću tvrditi da se ajet odnosi na to, nego se samo može pretpostavljati.

Ali, sama činjenica da se u Kur'anu, prije 1400 godina spominju različita vremena, ukazuje da nadnaravnost Allahove riječi i da to čovjek nikako nije mogao znati.