Alejkumusselam.

Kada se tumači ovaj ajet navodi se predaja da to znači da vjernik vidi svoju suprugu i djecu kako su pokorni. Međutim, i s jezičke i šerijatske strane, ispravno je i da muškarci i žene, i neoženjeni i neudate, uče ovu dovu, jer ustvari insan tom dovom dovi i za sebe i za korist cijelog društva.

Drugi dio pitanja:
Učenjaci navode nekoliko razloga zbog čega se za muža vezuje prokletstvo (l'an), a za ženu srdžba (gadab):
1. Muškarac tim činom međusobnog proklinjanja udaljava svoju suprugu od sebe, kao i dijete koje negira da mu pripada, pa imajući u vidu da izraz (l'an) označava udaljavanje od milosti, on se i spominje u pogledu muža. Žena tim činom izaziva srdžbu (gadab) Allaha, svoga muža i svoje porodice, pa se u pogledu nje spominje srdžba.
2. Žene (u to doba) bile su naviknute na korištenje proklinjanja, i to je kod njih bilo uobičajeno, tako da se u pogledu njih koristi srdžba (gadab) kako bi to ostavilo veći uticaj.
3. U osnovi, onaj nad kim se izražava srdžba, zna istinu, ali je negira, pa imajući u vidu da žena koja učini blud, zna da ga je učinila, a to negira, zaslužuje, srdžbu.

Kao odgovor na ovo pitanje, prenosimo ono što su kazali islamski učenjaci.

Prvi odgovor: Oni su govorili svojim, a ne arapskim jezikom. Nekada Allah Uzvišeni o tome govori na način da se prenese značenje njihovog govora shodno izrazu kojeg su koristili, a nekada prenese samo značenje i smisao, jer je običaj Arapa upravo raznovrsnost u formi i načinu, kako se ne bi desilo da nekome dosadi ono što se stalno ponavlja.[1]

Drugi odgovor: Razlog različitosti izraza jeste taj što je cilj svih tih kazivanja, prenošenje značenja i smisla, putem izraza koji ukazuju na to značenje. Ta dešavanja nisu bila na arapskom jeziku nego na jeziku onih koji su bili učesnici tih događanja, čije se značenje prenosi. Kada je to značenje preneseno u arapski jezik, preneseno je različitim izrazima. Dakle, radi se o istim značenjima, a različitim izrazima.[2]

Treći odgovor: Kada je riječ o kazivanju o Musau, Sinovima Israilovim, ostalim vjerovjesnicima i onome što su govorili, nije bio cilj da se prenesu izrazi onakvi kakvi oni jesu, nego je cilj prenošenje smisla i značenja. Jezik kojim su govorili nije bio arapski, pa je prenošenje izraza njihovim jezikom izostalo, a ostalo je prenošenje značenja u arapski jezik. A onaj ko ima namjeru prenijeti značenje, to može učiniti bilo kojim izrazom koji na to značenje ukazuje[3]

Četvrti odgovor: U spomenutim kazivanjima svaki put se spominje nešto što nije spomenuto u nekom drugom, ili pak, umjesto neke riječi dođe druga, zbog nekog detalja, značenja ili dodatnog svojstva, što je praksa učenjaka stlilistike arapskog jezika.

Peti odgovor: Uzvišeni Allah objavio je Kur'an i spominjao je raznovrsne izraze o istim kazivanjima, a ljudi nisu u stanju načiniti nešto slično Kur'anu, bez obzira kojim se izrazima služili.[4]

Šesti odgovor: Ispoljavanje govora na različite načine ukazuje na rječitost.[5]

Sedmi odgovor: Usklađenost sa temom i prilagođenost kontekstu kazivanja, odnosno određeni kontekst traži da se spomene određena riječ i način izražavanja, kako bi se iskazalo ciljano značenje i poruka, dok drugi kontekst to ne traži, pa je određena riječ izostavljena ili je promijenjen redoslijed. U svakoj suri ili kazivanju možemo naći ono što nema u drugom, a spominje se ono što je saglasno sa kontekstom i temom.[6]

Osmi odgovor: Ako nešto nije spomenuto na jednom mjestu, to ne znači da se nije desilo, nego je samo izostavljeno iz već spomenutih razloga.

Deveti odgovor: Kada se detaljno sagleda i razmisli o sličnim ajetima, vidjećemo da nema razlike u značenju i smislu, nego su nekada samo izrazi različiti, kako bi se ukazalo na određeni detalj ili svojstvo koje je važno za određeni kontekst.

Dakle, ako shvatimo sve ovo što je rečeno, a najvažnije, ako shvatimo da se u Kur'anu nekada prenose značenja, a ne i konkretni izrazi, onda nam bivaju jasne spomenute razlike, koje u svojoj suštini i nisu razlike, a to možemo vidjeti na primjerima koje ste spomenuli.

Prije svega, treba znati da prevod Kur'ana i njegova različitost nisu mjerilo kada je u pitanju ova tematika, jer prevodioci prevode shodno tefsirima na koje se oslanjaju, a naravno koristeći različite izraze bosanskog jezika.

Međutim, čak i kada bismo uzeli prevod, vidjeli bismo da nema razlike u samome značenju, ni kada je u pitanju bosanski jezik, a pogotovo arapski.

Druga stvar koju treba znati kada se govori o ovome jeste da se ne uzima ajet pojedinačno, nego se gledaju i ajeti koji su prije ili iza njega.

Shodno tome, možemo dati sljedeći odgovor na osnovu kojeg ćemo vidjeti da nema razlike u suštini i smislu ajeta.

Allah Uzvišeni kaže:

„…i kada smo od vas zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: “Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!” – vi ste poslije toga odustali…“ (El-Bekare, 63)

„I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: “Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!” – oni su odgovorili: “Čujemo, ali poslušati nećemo!“ (El-Bekare, 93)

Prvi dio ajeta je isti u orignalu:

وَإِذْ أَخَذْنَا مِيثَاقَكُمْ وَرَفَعْنَا فَوْقَكُمُ الطُّورَ خُذُوا مَا آتَيْنَاكُم بِقُوَّةٍ

Ali se prevod u svojoj formi razlikuje, no međutim suština i smisao su isti:

Prvi prevod: „Svojski prihvatite ono što smo vam dali…“

Drugi prevod: “Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo…“

Dakle, značenje je isto, a ono ukazuje na čvrstinu prihvatanja onoga što im se daje.

Drugi dio ajeta razlikuje se u orignali, kao i u prevodu:

وَاذْكُرُوا مَا فِيهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

„…i neka vam je na umu ono što je u Knjizi…“

وَاسْمَعُوا

„i budite poslušni!“

Iako su izrazi različiti, značenje je isto: Neka vam je na umu ono što je u Knjizi, tj. budite pokorni i to sprovodite u praksu, a drugi ajet kaže: Budite poslušni, tj. pokorni.

U nastavku, nakon 63. ajeta Allah kaže:

ثُمَّ تَوَلَّيْتُم مِّن بَعْدِ ذَٰلِكَ ۖ

„…vi ste poslije toga odustali…“

a u 93. ajetu stoji:

قَالُوا سَمِعْنَا وَعَصَيْنَا

„Čujemo, ali poslušati nećemo!“

Dakle, odustali ste i ostavili pokornost, a to je ono što se spominje u 93. ajetu: „…ali poslušati nećemo.“

Na osnovu ovog, jasno je da se samo radi o različitim izrazima, a smisao i poruka su isti.

Slično je i sa surom Ali Imran i Merjem, gdje se spominju riječi Merjem:

قَالَتْ رَبِّ أَنَّىٰ يَكُونُ لِي وَلَدٌ

„Ona reče: ‘Gospodaru moj, kako ću imati dijete…'“ (Ali Imran, 47)

قَالَتْ أَنَّىٰ يَكُونُ لِي غُلَامٌ

„Kako će imati dječaka“ – reče ona…“? (Merjem, 20)

Dakle, smisao i značenje su isti, i pored različitih izraza.

Postavlja se pitanje zbog čega je u suri Ali Imran spomenut izraz „veled“, a u suri Merjem „gulam“?

U suri Merjem u 20. ajetu spominje se „gulam“, jer je prije toga, u 19. ajetu istog kazivanja spomenuta ta riječ.

A u suri Ali Imran, kad se govori o Merjemi, prije riječi „veled“, ne spominje se druga riječ.[7]

——–

[1] Pogledati: Zejnuddin Er-Razi El-Hanefi, Unmuzedž dželil fi es'ileh ve edžviben ‘an garaib ajit-tenzil, str. 144

[2] Pogledati: Bedruddin Ibn Džem'ah, Kešful-me'ani fil-mutešabihi minel-mesani, str. 174.

[3] Pogledati: Ebu Abdullah El-Hatib El-Iskafi, Durretut-tenzil ve gurretut-te'vil, str. 238.

[4] Četvrti i peti odgovor pogledati u djelu El-Itkan fi ulumil-Kur'an, 2/133-134., imama Sujutija, i djelu El-Burhan fi ulumil-Kur'an, str. 637., i 638., imama Zerkešija,

[5] Pogledati: Zerkeši, El-Burhan fi ulumil-Kur'an, str. 638.

[6] Pogledati: Fadl Hasan abbas, Kasasul-Kur'anil-Kerim, str. 81., Darun-Nefais, Jordan, treće izdanje, 1430./2010.

[7] Pogledati: Bedruddin Ibn Džem'ah, Kešful-me'ani fil-mutešabihi minel-mesani, str. 128

Takva praksa nema uporišta u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego upravo, odudara od sunneta.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kada god se okupi grupa ljudi u nekoj Allahovoj kući radi učenja i proučavanja Kur’ana, na njih se spusti smirenost, obaspe ih milost, okruže ih meleki i Allah ih spomene kod onih koji su kod Njega. Ko zaostaje zbog svojih djela, njegovo porijeklo mu neće pomoći da napreduje.“[1]

U citiranom hadisu stoji: „…radi učenja i proučavanja Kur'ana…“ Dakle, cilj svih tih halki i okupljanja jeste da se podučimo onome što je ispravno, jer u suprotnom, takve halke nemaju smisao.

Cilj halki jeste da naučimo ispravno učiti Kur'an, i bez obzira o kakvim se grešakama radilo, muallim treba da ih ispravi, s tim da treba više obratiti pažnju na greške koje mijenjaju značenje, poput pogrešnog izgovara harfa ili vokala na harfu.

Prilikom preslušavanja cilj je popraviti greške koje imamo i zato, najbolje je grešku popraviti čim se ona učini, bez čekanja da se završi ajet ili učenje do kraja. Čak, to je i obaveza ako se radi o greškama koje mijenjaju značenje.

S druge strane, ako se nastavi učiti bez popravke greške, može se desiti da to na kraju zaboravimo napomenuti i da onaj ko uči i ne zna da je pogriješio, te nastavi u budućnosti pogrešno učiti. Zato je najbolje grešku odmah ispraviti i na nju ukazati.

Imajući u vidu da je cilj naučiti ispravan način učenja i utvrditi naučeno, učitelj (muhaffiz) ne bi trebao preći ni preko jedne greške, nego će, čim se ona pojavi, ukazati na nju.

Ako pustimo da nas „meleki ispravljaju“, šta smo time postigli? Kako da znamo gdje smo napravili grešku i gdje su nas meleki ispravili, pa da kasnije tu grešku ne činimo? Koji je cilj muallima u svemu tome, ako nas meleki „ispravljaju“?

[1] Bilježi Muslim, br. 2699.

Ukoliko učimo Kur'an dok vozimo i proučimo ajet u kojem se nalazi sedžda tilaveta, učinit ćemo tu sedždu na način da se malo nagnemo naprijed, bez spuštanja pogleda, kako sebe i druge ne bi doveli u opasnost.

Abdul-Kerim El-Hudajr, izvor fetve: Radio emisija Nurun alad-derb, broj emisije 172., 24. 2. 1435., broj fetve: 9970. https://shkhudheir.com/fatawa/177437704