Alejkumusselam
„Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.” (Er-Ra’d, 39)
Opće značenje ajeta: Allah uklanja ono što On hoće (kada je riječ o odredbi), bilo dobro ili zlo, sreća ili nesreća, a ostavlja ono što On hoće (od odredbi). Sve to je u skladu sa Njegovom znanjem. Kod Njega je Ploča pomno čuvana, u kojoj je sve to zapisano, i sve ono što Allah uklanja ili ostavlja – u skladu je sa onim što je njoj zapisano.
Postoji i tumačenje da se misli na vjerozakon, pa Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće.
Neki kažu da se misli na to da meleki pišu sva djela, a onda Allah uklanja ono za šta nema ni nagrade ni kazne, kao npr. kada neko kaže: Jeo sam, pio sam, ušao sam, izašao sam i sl., a ostavlja ono iz čega proističe nagrada ili kazna.
Ili: uklanja neke grijehe, a neke ostavlja.
Sve su ovo tumačenja koja ukazuju na raznovrsnost, a ne na koliziju među njima.

Alejkumusselam

Postoje dvije vrste grešaka koje se prave prilikom učenja Kur’ana:
1. Velike i jasne greške
Primjer tome jeste da se umjesto jednog slova izgovori drugo ili umjesto
jednog samoglasnika izgovori drugi. Ovakve greške su zabranjene i
griješan je onaj ko ih čini.
2. Male ili manje vidljive greške
Primjer tome jeste da se izostavi izgovaranje kroz nos, da se skrati
dužina ili produži tamo gdje treba skratiti i sl. Ovakve greške pokuđene
su kod učenjaka kiraeta, a postoji stav i da su zabranjene.

Onome ko griješi u učenju Fatihe, na način da se tim greškama mijenja
značenje, nije ispravan namaz i obaveza mu je naučiti ispravno suru
Fatihu.
Ako i pored truda kojeg uloži, nije u stanju ispraviti greške, onda
Allah nikog ne opterećava preko mogućnosti.
Međutim, takva osoba ne može biti imam osim onome ko je kao i ona ili
još više griješi u pogledu Fatihe.

Onaj ko ne želi naučiti ispravno makar Fatihu, a ima priliku da to nauči, njegov namaz je upitan, a onaj ko pravi velike greške tokom učenja Kur’ana općenito, bez želje da ih ispravi, ima grijeh
Dvije nagrade koje se spominju u hadisu za onoga koji muca, odnose se na čovjeka se koji trudi, a onaj ko se ne trudi, ima grijeh.

Šta je razlog i koja je mudrost u tome da se Kur'an može učiti na više načina?

Islamski učenjaci spominju mnoge razloge i mudrosti, a mi ćemo spomenuti samo neke od njih:
1. Olakšanje ummetu i milost prema njemu
S obzirom da je Kur'an objavljen među Arape kojih je bilo nekoliko plemena i da su ta plemena imala određene razlike u izgovoru i narječima, Allah je objavio Kur'an sa više načina učenja, kako bi svakom plemenu olakšao njegovo učenje. Na takav način svako pleme moglo je Kur'an učiti shodno načinu arapskog jezika na koji su navikli i to im nije predstavljalo poteškoću.
2. Širenje islama
Širenje islama povezano je sa širenjem Kur'ana, a njegovo širenje povezano je sa sposobnostima njegovog učenja. Sposobnost učenja postiže se brigom i pažnjom prema jezicima (načinima govora) Arapa.
3. Sažetost i nadnaravnost
I pored toga što postoji nekoliko načina učenja Kur'ana, on je ipak sažet, u čemu se ogleda njegova nadnaravnost.
4. Objava Kur'ana na više načina ukazuje da je on od Allaha
Usklađenost njegovih izraza i njihovog različitog načina čitanja, bez kontradikcije, ukazuje da se radi o Allahovom govoru.

U pogledu ajeta: „Danas sam vam vašu vjeru usavršio…“ (El-Maide, 3), postoji pet tumačenja, kako navodi Ibnul-Dževzi :
1. Upotpunjenje farzova (naredbi) i odredbi. Nakon toga nije objavljen neki ajet kojim se dozvoljava ili zabranjuje nešto. (Ibn Abbas i Suddi).
2. Protjerivanje mnogobožaca i od tada oni nisu obavljali hadždž sa njima. (Se'id b. Džubejr i Katade). Ovo ukazuje na pobjedu islama, a poniženje mnogoboštva, kako se prenosi od Ša'bija, jer propisi su nastavili dolaziti sve do preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
3. Prestanak dokidanja ajeta. (Ovo se prenosi od Ibn Džubejra).
4. Prestanak straha od neprijatelja i nadmoć naspram njih. (Zudžadž).
5. Sigurnost ovog vjerozakona od toga da bude dokinut nekim drugim, kao što se desilo sa ranijim vjerozakonima.
U pogledu toga da li se ovim ajetom misli na upotpunjenje naredbi i propia, također i imami Taberi i Ibn Hadžer spominju različite stavove.
Ibn Hadžer veli: „Očigledno značenje ajeta ukazuje da su pitanja vjere upotpunjena ovom rečenicom, a to je bilo oko osamdeset dana prije preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na onaj svijet. Na osnovu ovoga, nakon objave citiranog ajeta, ništa od propisa nije objavljeno. Međutim, ovaj stav potrebno je preciznije razmotriti. Jedna skupina učenja smatra da se time misli na osnovna i temeljna pitanja vjere, a ne na ogranke.“
U sljedećim predajama spominju se neki od ajeta koji su objavljeni nakon spomenutog ajeta:
Bera b. Azib kaže: „Posljednja sura koja je objavljena jeste Bera'eh (Et-Tevba), a posljednji ajet jeste: ‘Oni traže od tebe rješenje. Reci: ‘Allah će vam kazati propis o ’kelali’. (En-Nisa, 176). (Buhari, 4605., i Muslim, br. 1618.)
Prenosi se da je Omer rekao: „Posljednji ajet koji je objavlje jeste ajet o propisima duga.“ (Ahmed u Musnedu).
Ibn Abbas kaže: „Posljednji ajet koji je objavlje jeste ajet o kamati.“ (Buhari, br. 4544).
Također, prema tumačenju koje navodi, između ostalih, imam Kurtubi, posljednji ajet koji je objavljen jeste: „I bojte se Dana kada ćete se svi vratiti Allahu, kad će se svakome ono sto je zaslužio isplatiti-nikome krivo neće učinjeno biti.” (El-Bekare, 281)

Alejkumusselam

Čita se hii, kao što se može čuti na snimku. U osnovi je (j) sa sukunom (hiij), ali je prije njega kesra pa se pravi prirodna dužina.

Praktični način kako se čita može se poslušati na ovom linku: