“I reći će: ‘Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!’”

Ajeti govore o nevjernicima i njihovom okončanju u Vatru.

Tada će govoriti: Da smo slušali Objavu i ono što su poslanici donosili na način da se time okoristimo, ili da smo razmišljali i imali pamet da razlikujemo istinu od neistine, ne bismo bili među džehennemlijama, nego bismo vjerovali u poslanike i ono što su donijeli i bili bismo džennetlije, jer oni koji su u Džennetu, slijedili su vjerske dokaze i koristili svoj razum i razumske dokaze koji su ukazivali na Pravi put.

Alejkumusselam.

U jezičkom smislu, sukun označava smirenost, a haraket znači kretanje.

Sukun je znak koji se nalazi na harfu, ukazujući da se taj harf izgovara samostalno, bez bilo kakvog haraketa.

Ako harf ima na sebi fethu, kesru ili dammu, onda on na sebi ima haraket, što znači da se nečim pokrenuo i da nije više u stanju sukuna.

Tenvin je dodatni nun sa sukunom koji biva na kraju imenice, samo u izgovoru, ali ne i u pisanju.

Tenvin je,  ustvari, naziv za dvije fethe, ili dvije kesre ili dvije damme.

U predaji koju bilježi imam Taberani u El-Kebiru stoji da je tražio da mu se uči početak i kraj sure El-Bekare, jer je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je to govorio.
Međutim, ni od Poslanika, ni od Ibn Omera ne postoji ispravna predaja koja govori o učenju nakon kabura na način kako se to kod nas čini.

Rekao je Ibn Ebi-l-Izz: ”Islamski učenjaci razilaze se po pitanju učenja Kur'ana kod kabura na tri stava:

1. Da li je pokuđeno

2. Ili takvo djelo nije sporno

3. Ili nije sporno u toku kopanja, a nakon toga je pokuđeno.

Oni koji tvrde da je to pokuđeno, kao Ebu Hanife, Malik i po jednoj predaji Ahmed, kažu da je to pokuđeno, jer se radi o uvedenom djelu, koje nije preneseno u sunnetu i učenje je slično namazu, a namaz kod kabura je zabranjen, pa je tako i učenje zabranjeno.

Oni koji kažu da to nije sporno, kao Muhammed b. Hasan i po drugom predanju Ahmed, dokazuju to postupkom Ibn Omera koji je oporučio da mu se prilikom ukopa prouči početak i kraj sure Bekare, a učenje sure Bekare se prenosi i od nekih muhadžira.

Oni koji kažu da nema problema ako je tokom ukopavanja, a to je je treći stav Ahmeda, dokazuju postupkom Ibn Omera i nekih muhadžira.

A što se tiče učenja nakon ukopa, na takav način da se učači smjenjuju, to je pokuđeno iz razloga što nije preneseno u sunnetu, niti od bilo koga iz prvih generacija.

Ovo bi moglo biti i najispravnije budući da predstavlja pomirbu dva dokaza.”

Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/693.