Jedan od adaba učenja Kur'ana jeste da se bismilla prouči prije svake sure osim sure Tevbe, a ako bi čovjek to učinio greškom, iz zaborava ili nepažnje, ne bi bio odgovoran, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo…”
A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem kaže:
“Allah prelazi preko toga i oprašta mome ummetu kada uradi nešto greškom, iz zaborava i prisile.” (Ibn Madže, hasen).
Čovjek kada uči Kur'an treba biti svjestan i prisutan, pokušati ispoštovati sve adabe, a ako nešto učini greškom ili nepažnjom, neće biti odgovoran.

Kada počinjemo sa učenjem Kur’ana, od bilo kojeg ajeta, proučit ćemo
e’uzu, čije je učenje po stavu većine islamskih učenja, sunnet, a postoji
i stav da je obavezno.
Bismillu ćemo učiniti na početku svake sure osim sure Et-Tevbe, a ako
suru (bilo koju) ne počinjemo od prvog ajeta, imamo pravo birati učenje
bismille ili njeno izostavljanje.

Alejkumuselam.

Kur'an kao Allahov govor objavljen je na arapskom jeziku, i prema tome, izrazi koji se u njemu spominju, izrečeni su u skladu s pravilima tog jezika.
Kao što u našem, a i u drugim jezicima, postoji persiranje, gdje se jednoj osobi, kao vid uvažavanja, obraćamo sa „vi“, tako isto i u arapskom jeziku, korištenje lične zamjenice za prvo lice množine „mi“ ukazuje na veličanje i uvažavanje.
Dakle, zamjenica „nahnu/mi“, nekada može označavati jednu osobu s ciljem iskazivanja poštivanja, uvažavanja i veličanja.
Allah Uzvišeni nekada o Sebi govori u jednini, a nekada se koristi zamjenica prvog lica množine, koja može ukazivati na veličanje kojeg zaslužuje, a nekada na značenja Njegovih imena.
Svaki izraz množine kojim Allah Uzvišeni govori o Sebi, zasnovan je na veličanstvenosti koju zaslužuje, zbog mnoštva Svojih svojstava, kao i mnoštva Svoje vojske i meleka.

Alejkumuselam.

Uvažavanje Mushafa je obavezno djelo i zabranjeno ga je izlagati nečemu što bi moglo umanjiti njegovu vrijednost. Obilježavanje ajeta markerom ili nečim drugim jeste djelo koje ne bismo trebali činiti, a sve kako bismo sačuvali svetost Mushafa.
Takvim obilježavanjem otvaraju se vrata ljudima koja mogu odvesti ka nečemu što nije pohvalno, čime Mushaf kod ljudi gubi na vrijednosti i postaje izgledom kao neka skripta.
Cilj olakšanog hifza može se postići i korištenjem ljepljivih papirića, gdje će se bilježiti ono što nam treba.

Alejkumuselam.

Ajet je u suri Ali Imran, a ne u suri Nisa.

U suri El-Bekare spominje se izraz „el-fadl“, sa određenim članom (el), koji između ostalog ukazuje i na određenost i poznatost onoga o čemu se govori. U ovom slučaju, ajet govori o Objavi, odnosno vjerovjesništvu, što je određeno i poznato, pa je i riječ (el-fadl) određena, jer ukazuje na poznatu blagodat.

U suri Ali Imran, riječ (fadl), općeg je karaktera, nije vezana samo za neku blagodatu, nego ukazuje na mnogobrojne blagodati koje je On dao i daje, a koje su neograničene, što se razumije iz konteksta ajeta koji spominje razne blagodati:
„One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada; one kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!” – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan – a Allah je neizmjerno dobar.“

Dakle, vidimo da se spominje više blagodati, kako navodi imam Bejdavi u svome Tefsiru: učvršćivanje vjerovanja, povećanje imana, odazivanje u borbu, čvrstina u vjeri, ispoljavanje hrabrosti pred neprijateljem, čuvanje od svega što im može nanijeti zlo, postizanje koristi uz garanciju nagrade.
Zato je i rečeno: „I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem…“

Kaže Halid Es-Sebt, komentarišući ajet iz sure Ali Imran: „Ovo ukazuje da su Njegova davanja neograničena i nepregledna.“