Na više mjesta spominjali smo da “tevhidul-ibade” podrazumijeva izdvajanje Allaha, subhanehu ve te‘ala, u činjenju ibadeta, tako da se bilo koja vrsta ibadeta ne čini nikome drugom mimo Njemu, Uzvišenom. Poznato je da se klanje ili prinošenje žrtve smatra pokornošću kojom se čovjek približava svome Gospodaru, zato što je to Allah naredio u Svojim riječima: “…pa klanjaj se Gospodaru svome i kurban kolji” (El-Kevser, 2), a sve čime se približava Allahu smatra se ibadetom. S obzirom na to, kada čovjek zakolje nešto nekom drugom mimo Allaha, iz veličanja, ili poniznosti, ili sa nijetom približavanja, kao što se time veliča Allah, taj se smatra mušrikom – mnogobošcem. A ako bude mušrik, Allah je pojasnio da je mušriku zabranio Džennet i da mu je prebivalište Vatra.

Imajući u vidu spomenuto, kažemo da se postupci nekih ljudi koji prinose žrtve kod kabura onih za koje oni misle da su  evlije – smatraju širkom koji počinioca izvodi iz vjere. Stoga, ovakvim ljudima savjetujem da se pokaju Uzvišenom Allahu zbog onoga što su radili, pa ako se pokaju Allahu i te žrtve budu prinosili samo Njemu, Jedinom, isto kao što klanjaju i poste samo Njemu, doista će im Allah oprostiti ono što je prethodilo, kao što kaže: “Reci onima koji ne vjeruju; ako se okane, bit će im oprošteno ono što je prije bilo…” (El-Enfal, 38), i ne samo to, nego će im Allah dati i više od toga, pa će im njihova loša djela zamijeniti dobrim, kao što je rekao Uzvišeni: “…i oni koji mimo Allaha drugog boga ne mole, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati, osim onih koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je” (El-Furkan, 68-70).

Dakle, onima koji se približavaju stanovnicima kabura, prinoseći im žrtve, savjetujem da se pokaju Allahu, i da Mu se vrate, i da Mu iskreno ispovijedaju vjeru, Njemu Uzvišenom, i neka se raduju, ako se pokaju, oprostu Plemenitog i Blagodarnog, jer se Uzvišeni Allah, doista, raduje pokajanju pokajnika i povratku onoga ko žudi za Njim.

Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rhm.
Preuzeto iz djela: Fetava ulema el-beledil-haram, str. 71–72.

Preveo: Hfz. Amir Smajić

Ashabi Allahovog Poslanika, ﷺ, tabiini i generacije nakon njih iz reda ehli-sunneta, složni su u pogledu toga da onaj koji kaže ili uradi nešto što je jasni i nedvosmisleni kufr – nevjerstvo, postaje nevjernikom bez postavljanja uvjeta da to ohalali.

Također, učenjaci su složni u pogledu toga da se nevjerstvo može ispoljiti poricanjem nečega od vjere, ili utjerivanjem u laž, ili okretanjem i nepridavanjem pažnje vjeri i šerijatskim propisima, a može da bude i izgovaranjem, kao psovanjem Allaha i psovanjem Njegovog Poslanika, ﷺ, ili ismijavanjem sa vjerom i njenim propisima, i može da bude sa djelom, kao činjenjem sedžde kipovima, ili činjenjem tavafa oko kabura, ili prinošenjem žrtvi džinima ili kipovima.

Također, može da bude i ostavljanjem nečega, kao ostavljanjem djela u potpunosti, a Ishak b. Rahavejh i drugi spomenuli su konsenzus ashaba o pitanju nevjerstva onoga koji namjerno ostavlja namaz. U Sahihu imama Muslima navodi se putem Ibn Džurejdža od Ebu Zubejra el-Mekkija, a on od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Između čovjeka i između širka ili kufra jeste ostavljanje namaza.” Kada riječ “el-kufr” (koja se navodi u arapskom tekstu hadisa) dođe u određenom članu sa elifom i lamom (tj. ‘’el’’) upućuje na veliki kufr. Ali, u pogledu nevjerstva ostavljača namaza došlo je do razilaženja među imamima mezheba, tako da je određena skupina smatrala da osoba koja ostavlja namaz ne postaje nevjernikom sve dok ne porekne njegovu obaveznost, dok je druga skupina smatrala da onaj koji ostavlja namaz čini veliki kufr, radi konsenzusa ashaba o tom pitanju, ali razilaze se o pitanju značenja ostavljanja namaza, pa jedni kažu da osoba postaje nevjernikom ako jedan namaz ostavi do isteka njegovog vremena, a drugi kažu da nevjernikom ne postaje dok namaz ne ostavi u potpunosti.

Ukratko, sljedbenici ehli-sunneta ne proglašavaju druge nevjernicima samim tim što čine grijehe, niti za bilo koji grijeh, kao što to rade haridžije i mu’tezili, koji muslimane proglašavaju nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha i smatraju grijehom ono što nije grijeh, a nekada ljudima sude na osnovu onoga što oni shvataju da proizlazi iz njihovih riječi, i to je često prisutno među njima u zadnjim generacijama. Allahov Poslanik, ﷺ, ovakve je opisao kao one koji “ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju sljedbenike evsana – kipova”. (Hadis bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Seida, radijallahu anhu)

Ehli-sunnet je sredina između haridžija i murdžija: ne tekfire velike grješnike sve dok ne ohalale te grijehe, niti govore kao murdžije da grijesi ne škode imanu, ili da nevjernikom ne postaje onaj ko učini djelo nevjerstva sve dok ga ne ohalali, jer je to batil – neispravno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu islamskih učenjaka. Tako da onaj koji opsuje Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, ﷺ, postaje nevjernikom bez uvjetovanja da to ohalali, i u pogledu toga postoji konsenzus islamskih učenjaka. Ishak b. Rahavejh, rahimehullah, kaže: “Islamski učenjaci su složni u pogledu toga da onaj koji opsuje Allaha, azze ve dželle, ili Allahovog Poslanika, ﷺ, ili odbije i porekne nešto od onoga što je Allah objavio, ili ubije jednog od Allahovih poslanika – a pri svemu tome prihvata ono što Allah objavljuje – postaje nevjernikom.”

Sulejman b. Nasir el-Ulvan

Burejda, 3. 6. 1421. h. g.

Preveo: Amir Smajić, hfz.

To je novotarija, zato što nam to nije preneseno ni od Allahovog Poslanika, ﷺ, ni od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijjet, njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.

Šejh Abdul-Aziz ibn Abdullah ibn Baz, rhm.
(Fetava ulema el-beledi-l-haram, str. 131-132)

Preveo: Amir Smajić, hfz.