Dozvoljeno je učestvovanje u tim natjecanjima ako se radi o rješavanju pitanja u vezi s tevhidom, fikhom ili tefsirom i ako to ne vodi ka gubljenju vremena i propagandi trgovačkih firmi. U ovom slučaju nema prepreke da se uzme nagrada, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna. (Šejh Ibn Džibrin, “El – lu ‘lu ‘ul – mekin”, str. 213 – 214)

ŠEJH IBN DŽIBRIN

Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zabrana je ograničena na vodu koja se nalazi u svom prirodnom izvorištu, poput izvora i riječnog korita, dok voda koja se uzme u posudu, flašira i sl. postaje privatno vlasništvo i time prestaje zabrana prodaje. Hanbelijski učenjak Ibn Kudame rekao je: “Voda koja se stavi u posudu postaje privatno vlasništvo i dozvoljena je njena prodaja bez razilaženja među učenjacima. Tradicionalno se u svim krajevima voda u mješinama prodaje, a niko od učenjaka to nije poricao. Imam Ahmed je kazao: ”Poslanik, ﷺ, zabranio je da se prodaje višak vode u bunaru i izvoru, u svom prirodnom izvorištu. Sam bunar i izvor dozvoljeno je prodati, a vlasnik bunara i izvora ima prioritet u korištenju vode.” (El-Mugni, 4/215, skraćeno)

Šejh Salih el-Fevzan, na pitanje o prodaji vode kazao je: “Ako je voda uzeta u posudu, bazen i sl. postala je vlasništvo pojedinca i dozvoljeno mu je da je proda, jer je voda postala njegov posjed i uložio je trud u njenom pakiranju i čuvanju. Što se tiče vode koja je u bunaru, rijeci ili svom koritu koje prolazi kroz posjed pojedinca, postoji razilaženje među islamskim pravnicima, a ispravno je da vlasniku posjeda nije dozvoljena prodaja takve vode, nego on ima prioritet nad drugima u njenom korištenju, i nema pravo sprečavati druge da se koriste tom vodom na način da ne štete njemu i njegovom posjedu, jer je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, zabranio da se prodaje višak vode.” (El-Munteka min fetava El-Fevzan, br. 138)

Na zemzem-vodu odnosi se isti propis kao i na ostale vode. Šejh Ibn Baz, rahimehullah, na pitanje o prodaji zemzem-vode kazao je: “Ne smeta da se zemzem-voda prodaje i ne smeta da se iznese iz Mekke.” (Medžmul-fetava, 16/138)

Što se tiče vode na koju je učen Kur’an, takvu vodu nije dozvoljeno prodavati, odnosno, nije dozvoljeno zbog učenja povećati cijenu vode. Ako bi se takva voda prodavala, učač bi imao za cilj materijalnu dobit, a ne liječenje, što slabi učinak rukje (liječenja Kur’anom i dovom). Šejh Džibrin, rahimehullah, na pitanje o prodaji vode, ulja i meda na koje je učen Kur’an, odgovorio je: “Dozvoljeno je prodavati vodu, ulje i med po njihovoj cijeni, a učenje se materijalno ne vrednuje. Moje mišljenje je da se ne uzima protuvrijednost za učenje, jer prodaja učenja, naročito po visokim cijenama, može umanjiti učinak učenja i njegovu djelotvornost.” (Fetava Ibn Džibrin, 18/15)

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Ovo je netačno i nije mi poznato da se od ljudskog bića i džina može roditi čovjek. Razlog je to što džini nemaju tijelo, nego su oni, uprkos svojoj sposobnosti da se pojavljuju u različitim oblicima, duhovna bića. Što se tiče ovih osoba koje prepoznaju tragove i neke druge stvari, to su ljudi sa jakom intuicijom i mentalnim sposobnostima, te širokim iskustvom i spoznajom. Allah, dž. š., dao je da postoje razlike u tragovima i širini stopa, kao što postoje i lahko uočljive razlike među ljudima u visini i boji kože. Možemo vidjeti sto hiljada ljudi a da ne nađemo dvojicu istih u svim osobinama. To je razlog i objašnjenje kako se ovi ljudi odlikuju nad drugima i kako prepoznaju tragove i sličnosti. Allah, dž. š., najbolje zna!

(Ibn Džibrin, El-Lu’lu’ul-mekin min fetava Ibn Džibrin, str. 15)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 52.

Dovoljno je da si musliman koji slijedi šerijat, a što se tiče hanbelijskog ili šafijskog mezheba, nisi ih se dužan pridržavati. Međutim, ovi učenjaci su bili cijenjeni i poznati u ummetu, njihova su mišljenja bilježena i imaju svoje sljedbenike. Njihovi mezhebi su priznati, a oni su složni u akaidskim pitanjima. Također, imaju približne stavove u fikhskim pitanjima, ali ponekad neki od njih nije mogao doći do dokaza pa je donosio rješenje na osnovu svoga mišljenja. Nisu obavezivali druge da se drže njihovih riječi, ali se većina sljedbenika fanatično držala njihovih mišljenja, makar ona bila u suprotnosti sa dokazom, čak su ajete i hadise netačno tumačili kako bi se slagali sa njihovim mišljenjima.

Prema tome, savjetujemo one koje nisu u stanju sami shvatiti šerijatske propise da se drže islama, te da se u rješavanju težih pitanja obraćaju priznatoj ulemi i da koriste djela učenjaka koji su poznati po radu za islam i muslimane. Allah najbolje zna!

(Ibn Džibrin, El-Lu’luul-mekin min fetava Ibn Džibrin, str. 30)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 170

Nije dozvoljeno dvolično komunicirati s ljudima, na osnovu riječi Vjerovjesnika, ﷺ: “Naći ćete da su najgori ljudi dvoličnjaci, oni koji se pred jednim pojave sa jednim, a pred drugim ljudima sa drugim licem.”

To znači da zbog ovosvjetskih dobiti u lice hvale čovjeka i u tome pretjeruju, a zatim u odsustvu tog čovjeka kude ga i omalovažavaju i to rade sa većinom onih koji im se ne sviđaju.

Dužnost onoga ko zna za nekog takvog jeste da ga posavjetuje i upozori na ovaj postupak koji spada u osobine munafika i da će ljudi otkriti ove njegove pokuđene osobine, pa će ga prezirati, izbjegavati i biti oprezni i on neće postići svoje ciljeve.

A ako ne bi poslušao savjet, dužnost je tada upozoravati na ovog čovjeka i njegove postupke, makar i iza njegovih leđa, na osnovu hadisa: “Spominjite razvratnika onakvog kakav jeste kako bi ga se ljudi čuvali.”

Šejh Ibn Džibrin

Fetve o ženskim pitanjima, str. 174, sakupio Muhammed el-Musnid