Pod “slijeđenjem” imama se podrazumijeva, da se imam sačeka, dok ne upotpuni pregibanje (pokret) i dok ne završi s izgovaranjem tekbira, a zatim će klanjači to za njim učiniti. Ako imam donese tekbir za ruku’, muktedija treba ostati u stojećem položaju, sve dok se imam potpuno ne sagne, zatim će se i klanjači sagnuti na ruku’, tj. nakon imama. Na ruku’u se treba ostati sve dok se imam ne ispravi i ne izgovori ‘Semi’Allahu limen hamideh’, a zatim će se i klanjači ispraviti. Tako treba činiti i s ostalim ruknovima namaza. “Preticanje” imama je kada klanjač ode prije imama na ruku’, prije njega učini sedždu ili bilo koji pokret uradi prije imama. Preticanje imama kvari namaz ili mu umanjuje vrijednost.

Šejh Ibn Džibrin
(Fetve učenjaka dvaju harema – 116. str.)

Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zabrana je ograničena na vodu koja se nalazi u svom prirodnom izvorištu, poput izvora i riječnog korita, dok voda koja se uzme u posudu, flašira i sl. postaje privatno vlasništvo i time prestaje zabrana prodaje. Hanbelijski učenjak Ibn Kudame rekao je: “Voda koja se stavi u posudu postaje privatno vlasništvo i dozvoljena je njena prodaja bez razilaženja među učenjacima. Tradicionalno se u svim krajevima voda u mješinama prodaje, a niko od učenjaka to nije poricao. Imam Ahmed je kazao: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se prodaje višak vode u bunaru i izvoru, u svom prirodnom izvorištu. Sam bunar i izvor dozvoljeno je prodati, a vlasnik bunara i izvora ima prioritet u korištenju vode.” (El-Mugni, 4/215, skraćeno)
Šejh Salih el-Fevzan, na pitanje o prodaji vode kazao je: “Ako je voda uzeta u posudu, bazen i sl. postala je vlasništvo pojedinca i dozvoljeno mu je da je proda, jer je voda postala njegov posjed i uložio je trud u njenom pakiranju i čuvanju. Što se tiče vode koja je u bunaru, rijeci ili svom koritu koje prolazi kroz posjed pojedinca, postoji razilaženje među islamskim pravnicima, a ispravno je da vlasniku posjeda nije dozvoljena prodaja takve vode, nego on ima prioritet nad drugima u njenom korištenju, i nema pravo sprečavati druge da se koriste tom vodom na način da ne štete njemu i njegovom posjedu, jer je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, zabranio da se prodaje višak vode.” (El-Munteka min fetava El-Fevzan, br. 138)
Na zemzem-vodu odnosi se isti propis kao i na ostale vode. Šejh Ibn Baz, rahimehullah, na pitanje o prodaji zemzem-vode kazao je: “Ne smeta da se zemzem-voda prodaje i ne smeta da se iznese iz Mekke.” (Medžmul-fetava, 16/138)
Što se tiče vode na koju je učen Kur’an, takvu vodu nije dozvoljeno prodavati, odnosno, nije dozvoljeno zbog učenja povećati cijenu vode. Ako bi se takva voda prodavala, učač bi imao za cilj materijalnu dobit, a ne liječenje, što slabi učinak rukje (liječenja Kur’anom i dovom). Šejh Džibrin, rahimehullah, na pitanje o prodaji vode, ulja i meda na koje je učen Kur’an, odgovorio je: “Dozvoljeno je prodavati vodu, ulje i med po njihovoj cijeni, a učenje se materijalno ne vrednuje. Moje mišljenje je da se ne uzima protuvrijednost za učenje, jer prodaja učenja, naročito po visokim cijenama, može umanjiti učinak učenja i njegovu djelotvornost.” (Fetava Ibn Džibrin, 18/15)

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić