Učenje Fatihe u namazu je pitanje u pogledu kojeg su se “žestoko” razišli učenjaci od vremena prvih generacija pa sve do današnjih vremena.
Razlog tome, između ostalog, jeste kao što ste vi spomenuli u pitanju, kako i na koji način pomiriti prividnu kontradiktornost između hadisa u kojima se negira validnost namaza onome ko nije proučio Fatihu i drugih hadisa u kojima je Allahov Poslanik zabranio učenje naglas u namazima u kojima imam uči naglas i kur’anskog ajeta: “Kada se Kur’an uči, vi pažljivo slušajte.” (El-E’araf, 204) Imam Ahmed je kazao: ”Učenjaci imaju jednoglasan stav da se ovaj ajet odnosi na učenje Kur’ana u namazu”, te hadisa Allahovog Poslanika: ”Kada imam uči, vi slušajte” (Muslim).

Određeni učenjaci smatrali su da je klanjač obavezan na svakom rekatu proučiti Fatihu, bez obzira da li to bilo u namazima u kojima se uči u sebi ili naglas, postupajući tako po riječima Allahovog Poslanika: ”Nema namaza onome ko ne prouči Fatihu.” (Buharija i Muslim)
Drugi su opet kazali da je Fatihu obaveza proučiti na svakom rekatu osim u namazima u kojima imam uči naglas kada će se dati prednost slušanju Kur’ana nad učenjem Kur’ana, na taj način pomirujući prividnu koliziju, postupajući po riječima Uzvišenog Allaha: “Kada se Kur’an uči, vi pažljivo slušajte”, i riječima Allahovog Poslanika: ”Kada imam uči, vi slušajte”.

Prije nego što navedem mišljenje koja ja preferiram, smatram da je neophodno napomenuti, kao što to čine mnogi učenjaci kada govore o ovom pitanju, da je ovo samo jedno u dugom nizu pitanja u kojem su učenjaci zauzeli različite stavove, i onaj ko bude prakticirao jedno od dva spomenuta mišljenja – bez obzira koje bilo, ni u kom slučaju ne znači da je slabiji ili bolji musliman od onoga koji preferira suprotno mišljenje.Odabir jednog od dva spomenuta mišljenja nikako ne smije biti razlogom razilaženja muslimana, prezira i netrpeljivosti. Oba mišljenja su jaka, imaju dokaze kojima potvrđuju svoj stav, zato nema smetnje da čovjek odabere jedno od ova dva spomenuta mišljenja, za koje smatra da je jače, i da postupa po njemu.

Ja lično smatram da je obaveza proučiti Fatihu u svim namazima osim u namazima u kojima imam uči naglas. Ovo se odnosi samo na prva dva rekata namaza u kojima imam uči naglas, dok je učenje Fatihe obaveza i u tim namazima na trećem ili četvrtom rekatu (kada su u pitanju akšam i jacija).

Ovaj stav odabrao je veliki broj učenjaka: Malik, Zuhri, Sevri, Ishak, ashabu-r’aj, i na kraju, to je odabir šejhul-islama Ibn Tejmijje kao i velikog broja učenjaka današnjeg doba.
A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun, treba pojasniti nekoliko stvari: 1-da li isticanje krvi kvari abdest? 2-da li je krv koja ističe iz rana ili nosa čista ili nečista?

1-Da li isticanje krvi kvari abdest?
U pogledu tog pitanja islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Ispravno je, a Allah najbolje zna, da isticanje krvi ne kvari abdest. Ashabi Allahovog Poslanika su klanjali, a njihove rane su krvarile. Što se tiče hadisa: ”Ko povrati ili mu poteče krv iz nosa u namazu, neka prekine namaz i obnovi abdest, zatim neka nastavi sa namazom, sve dok ne progovori.“ (Ibn Madže, od Aiše, r.a.) Hadiski eksperti ocijenili su ovaj hadis kao daif – slab, i ne može se koristiti u dokazivanju šerijatskih propisa. Slabim ga je ocijenio šejh Albani u više svojih knjiga, a Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji također je zastupala stav da isticanje krvi iz tijela – osim krvi koja izađe na analne otvore – ne kvari abdest.

2-U pogledu ljudske krvi koja ističe iz rana – osim one koja izađe na analne otvore u pogledu koje postoje argumenti da je nečista i učenjaci u tom pitanju imaju jednoglasan stav – da li je ona čista ili nečista, islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Izuzetno velik broj učenjaka , čak do te mjere da su mnogi spomenuli da učenjaci u pogledu tog pitanja također imaju jednoglasan stav, smatrali su da je ljudska krv nečista. Jedan dio učenjaka smatrao je da ljudska krv (o kojoj govorimo) nije nečista. Kada bismo detaljno govorili o ovom pitanju, trebalo bi nam mnogo prostora, što nikako nije cilj u ovom odgovoru.
Ja lično smatram da spomenuta krv nije nečista, što nam potvrđuju sljedeće činjenice:

-Pitanje isticanja krvi je često i veoma potrebno pitanje – naročito u doba Poslanika kada se ratovalo sabljama, kada je bilo malo zavoja i sredstava za zaustavljanje krvi – a nemoguće je naći jasan dokaz u kojem Poslanik naređuje pranje krvi koja ističe iz rana.

– Čak štaviše, postoje jasni dokazi koji potvrđuju činjenicu da su ashabi klanjali u stanju isticanja krvi i da nisu smatrali da to kvari abdest i namaz. Da je krv koja isteče iz rane bila nečista, njima bi bila obaveza da prekinu namaz i zaustave krvarenje. Imam Buharija zabilježio je predaju u svome Sahihu (ta’alikan – bez lanca prenosilaca) od Hasana el-Basrija: ”Ako bi se dogodilo da (u toku namaza) počnu krvariti (zbog rana koje su zadobili), muslimani ne bi prekidali namaz.”
Imam Ebu Davud i drugi zabilježili su poznati događaj – pohod Allahovog Poslanika, u kojem se navodi da se muslimanska vojska odmarala nakon napornog dana na bojnom polju, a za stražare su odredili dvojicu muslimana, jednog ashaba i ensariju. Po preuzimanju dužnosti, njih dvojica su se dogovorili da ashab prvi stražari, a da ga ensarija zamijeni nakon što se odmori. Kada je ensarija legao da se odmori, ashab je počeo klanjati nafila-namaz. U tom trenutku približio im se jedan nevjernik čija su ženu zarobili muslimani. Vidjevši stražara, nevjernik ga je gađao i pogodio ga sa tri strelice. Čuvši da se nešto događa, ensarija se trgnuo iz sna i ugledavši pogođenog ashaba, koji je krvario, upitao je: ”Zašto me nisi zovnuo kada si prvi put pogođen”, a ashab je odgovorio: ”Učio sam suru koju nisam volio da prekidam.” U rivajetu: ”Da nisam bio na mjestu čije mi je čuvanje povjerio Poslanik, ne bih prekinuo učenje sure sve dok je ne bih završio, pa makar izašla moja duša.“ (Šejh Albani je ovu predaju smatrao dobrom – hasen u više svojih knjiga.) Ovaj događaj jasno ukazuje na to da su ashabi smatrali da krv nije nečista i da isticanje krvi iz rana ne uzrokuje gubljenje abdesta.

-Također, poznat je događaj kada je na Omera, r.a., izvršen atentat, a on je klanjao teško ranjen, a rana je krvarila. (Ovu predaju zabilježio je imam Malik, Darekutni i dr., a šejh Albani spomenutu predaju ocijenio je vjerodostojnom)

Ako smo dobro shvatili spomenute činjenice, tj. da isticanje krvi ne kvari abdest i da ta krv nije nečista, tebi nije obaveza da prekineš namaz kada ti poteče krv iz nosa. Ako mogneš zaustaviti krv, maramicom ili nečim drugim, ne smeta da tako upotpuniš svoj namaz. Ali, ako krvarenje bude jako i ne budeš ga mogao zaustaviti u namazu, onda ćeš prekinuti namaz, i nakon što zaustaviš krvarenje, ponovit ćeš taj namaz – ako se radi o namazu u džamiji i džemat ne bude završio namaz, nema smetnje da se ponovo priključiš istom džematu.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Uvaženi brate, ni Allahov Poslanik, ni ashabi nisu prakticirali grljenje prilikom svakog susreta. Grljenje je propisano samo ako se čovjek ne vidi sa određenom osobom duže vremena, kada se vrati sa putovanja.

Propisano je da se čovjek poselami i rukuje sa bratom muslimanom prilikom susreta.
Kako postupiti?
Na lijep način ljudima kazati da to nije sunnet.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Na početku treba kazati da se pod pojmom “vremena u kojima je zabranjeno klanjati” prvenstveno misli na klanjanje opće nafile u tom vremenu. Po ispravnom mišljenju, a to je stav šafijske pravne škole, i to se čak ne odnosi niti na nafilu koja ima svoj povod, kao što su dva rekata nakon tavafa, dva rekata tehijjetul-mesdžida, dva rekata nakon abdesta i sl., koji se mogu klanjati i u vremenu u kojem je zabranjeno klanjati opću nafilu. Što se tiče klanjanja farz-namaza u tom vremenu, zabrana ne obuhvata ove namaze, a dokaz tome su riječi Allahovog Poslanika: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi klanjati, neka ga klanja kada se sjeti.” (Buharija i Muslim)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.