Svemogući Allah rekao je: “O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža!” (El-Maida, 95)

Es-Sab b. Džussama el-Lejsi poklonio je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, divljeg magarca dok je bio u Ebvi, ili u  Veddanu, ali ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uzeo, i kada je vidio koliko je to ovom ashabu teško palo, rekao je: ‘Poklon smo odbili samo zato što smo muhrimi: ‘Ebu Katada pripovijedao je: “Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao na hadž, krenuli smo s njime. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odvojio se od jedne grupe ashaba u kojoj sam bio i ja. Naredio nam je: “Idite morskom obalom dok me ne sretnete!’ Krenuli smo morskom obalom i kada smo se zaputili u pravcu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, svi osim mene obukli su ihrame i stupili u obrede hadža, ja to nisam učinio. Dok smo išli, naišli smo na divlje magarce, i ja sam ulovio jednu ženku divljeg magarca; odsjeli smo i svi jeli njeno meso. Tada su ljudi rekli: ‘Jeli smo meso ulovljene divljači, a muhrimi smo!’ Ljudi su ponijeli preostalo meso, a kada su sreli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, neki rekoše: ‘Allahov Poslaniče, stupili smo u obrede, a Ebu Katada to nije učinio. Vidjeli smo divlje magarce, pa je Ehu Katada ulovio ženku divljeg magarca, odsjeli smo i svi jeli njeno meso, te se zaprepastili tome svom postupku jer smo bili muhrimi; evo donijeli smo preostalo meso.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ih: Je li mu neko od vas naredio ili makar išaretom pokazao da lovi?’ ‘Nije’, odgovoriše, pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: ‘Onda pojedite i preostalo meso”‘ Muaz b. Abdurrahman b. Osman et-Tejmi prenosi da je njegov otac govorio: “Bili smo s Talhom b. Ubejdullahom, dok smo bili muhrimi. Meni je neko donio ulovljenu pticu, dok je Talha spavao, i neki od nas jeli su, a neki su se sustegnuli. Kada se probudio, Talha je konstatirao da su ispravno postupili oni ljudi koji su jeli to meso rekavši: ‘Kao muhrimi, jeli smo ulovljena meso dok smo bili s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem. “‘

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, kada stupi u obrede hadža ili umre, čovjeku je zabranjeno loviti i pomagati onome koji nije muhrim u lovu, na osnovu  Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Je li mu neko od vas naredio ili makar išaretom pokazao da lovi?”

Drugo, muhrimu je zabranjeno uzeti kao poklon živu ulovljenu životinju, na osnovu navedenog Es-Sabovog hadisa, ali mu je dopušteno uzeti zaklanu životinju, na osnovu navedenog Talhinog, radijallahu anhu, predanja.

Treće, ako životinju ulovi čovjek koji nije stupio u obrede hadža, odnosno umre, muhrimu je dopušteno konzumiranje toga mesa, pod uvjetom da nije učestvovao u lovu riječima, išaretom i sl. Ako se muhrim osmjehne (ali time nema namjeru pokazati na divljač), pa onaj koji nije muhrim primijeti životinju i ulovi je, dopušteno je muhrimu konzumiranje mesa, na osnovu verzije Ebu Katadinog, radijallahu anhu, predanja: ” … pa su neki moji drugovi vidjeli divlje magarce i počeli se jedni drugima osmjehivati, a ja sam pogledao i vidio magarce.” Imam El-Begavi zapisao je: “U hadisu je dokaz da je muhrimu dopušteno konzumiranje mesa životinje ako se osmjehne vidjevši divljač, pa onaj koji nije muhrim shvati o čemu se radi, te uhvati životinju i zakolje je.”

Četvrto, muhrimu je dopušteno klanje domaćih životinja i pitomih ptica. Imam El-Buhari zabilježio je predanje u kojem stoji da Ibn Abbas i Enes, radijallahu anhum, klanje u ihramima nisu smatrali problematičnim. To je imam El-Buhari objašnjavao na sljedeći način: “Tj. nisu smatrali problematičnim klanje domaćih životinja: deva, sitne stoke, krava, peradi i konja.”

Peto, na obrede hadža, odnosno umre ne utječe situacija ako muhrim poželi da onaj koji nije muhrim ulovi životinju kako bi jeo njeno meso.

Šesto, kada je riječ o muhrimu i lovu, Ibn Hadžer ostavio je sljedeći zapis: “Muhrimu je zabranjeno loviti, ali ako ga životinja napadne, tada mu je dopušteno da je ubije braneći se, i ne snosi posljedice, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.” Rekao sam: možda je ovaj propis Ibn Hadžer zaključio iz predanja u kojem stoji da je muhrimu dopušteno ubijanje štetočina. Čini se da je Ibn Hadžer životinju koja napadne uporedio sa štetočinama, odnosno s bijesnim psom, a to je, zaista, precizno shvatanje. U tome je smislu preko Ebu Seida, radijallahu anhu, prenesen hadis: “Muhrim može ubiti divlju životinju koja ga napadne”, ali slab je.

Sedmo, muhrim slobodno može ubiti štetočinu, na osnovu Ibn Omerovog, radijallahu anhu, hadisa u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet životinja muhrim slobodno može ubiti: gavrana, lunju, akrepa, miša i bijesnog psa. ” Također nije grešan ako ubije zmiju. A dokaz za to jeste Ibn Mesudovo, radijallahu anhu, predanje: “Dok smo bili s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u pećini na Mini, objavljena mu je sura El Murselat. On ju je recitirao, a ja sam je usvajao s njegovih usana; a učeći je, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, usta su se osušila. Odjednom nas je napala zmija, pa je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio: Ubijte je!’ Požurili smo da je ubijemo, ali je otišla. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: Zaštićen sam od vašeg zla, kao što ste vi zaštićeni od nje . .. ‘

Osmo, ako muhrim ulovi divlju životinju iz zaborava ili greškom, u tome slučaju nije grešan, jer Svevišnji Allah iskup je odredio za namjeran lov, ne za lov greškom ni za lov iz zaborava.

Deveto, iskup za lov u ihramima daje se u domaćoj životinji, a štetu procjenjuju dva pravedna muslimana: kada dva pravedna muslimana procijene štetu i slože se, muhrim je kao iskup obavezan dati životinju tih karakteristika.

Deseto, imam El-Begavi zapisao je sljedeće: ” … a kada je riječ o lovu u moru, to je muhrimu dopušteno, na osnovu Allahovih, dželle šanuhu, riječi: ‘Vama se dopušta da u moru lovite i da ulov jedete .. .’ (El-Maida, 96). Isto tako, muhrimu je dopušteno klanje domaćih životinja, koje se ne love, peradi i konja.”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ibn Omer, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Neki je čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, šta muhrim može obući?’ Na to mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Ne može obući košulju ni zamotati turban, ni obući hlače, ni burnus, ni obuti mestve, osim onaj ko nema nanule, on će obuti mestve, ali će ih podrezati ispod članaka; a ne oblačite odjeću namirisanu šafranom ili versom. “‘ Ovaj isti ashab prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Dok je u ihramima, žena ne oblači nikab, niti stavlja rukavice. ”

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, muhrimu je zabranjeno obući spomenutu odjeću.

Drugo, to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo oblačenje burnusa nakon što je spomenuo zamotavanje turbana ukazuje da je muhrimu zabranjeno pokriti glavu, bez obzira običavao nositi kapu ili je rijetko kada nosio.

Treće, kada je riječ o ženi muhrimu, njoj je zabranjeno pokrivanje lica, ali isto tako, zabranjeno joj je otkrivanje glave. Ako zbog vrućine, odnosno hladnoće, odnosno prisutnosti stranih muškaraca bude morala pokriti lice, pokrit će ga odjećom, na osnovu Aišinog, radijallahu anha, predanja: “Dok smo bile u ihramima s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jahači su prolazili pored nas. Kada bi nam se približili, spustile bismo veo na lice, a kada bi prošli, otkrile bismo lica.” Ovdje se radi o spuštanju vela na lice bez njegovog zatezanja s druge strane. Zato je Aiša, radijallahu anha, govorila: “Dok je u ihramima, neka žena ne umotava lice i neka ne stavlja preko njega veo.”

Četvrto, kada je riječ o stavljanju rukavica – za žene, o tom pitanju postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Oni koji kažu da u tome nema problema tvrde da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spomenuo stavljanje rukavica, već da su to Ibn Omerove, radijallahu anhu, riječi, i to je prioritetnije, to je stav i Ibn Hadžera.29 Peto, žena u ihramima može obući odjeću koju želi, naravno osim one odjeće koja je zabranjena na osnovu hadisa.

Šesto, ako nema nanule, muhrim će obuti mestve, ali ih mora podrezati ispod članaka, na osnovu Džabirovog, radijallahu anhu, predanja u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nema nanule neka obuje mestve; ko nema donju haljinu neka obuće hlaće ”, i na osnovu Ibn Omerovog, radijallahu anhu, hadisa: ” .. osim ako nema nanule, tada može obuti mestve, ali neka ih podreže ispod članaka. ”

Sedmo, ko nema donji dio ihrama može obući hlače, na osnovu navedenog Džabirovog, radijallahu anhu, hadisa. Kada je o tome riječ, neki učenjaci, analogno podrezivanju mestvi, rekli su da će rasporiti hlače. Međutim, ova je analogija pogrešna jer se suprotstavlja hadisu.

Osmo, muhrimu je dopušteno skloniti se u hlad šatora, suncobrana, auta i sl., na osnovu autentičnog hadisa u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da mu se na Arefatu razapne šator, pa je u njemu boravio. Ummul-Husajn, radijallahu anha, govorila je: “Obavila sam Oprosni hadž s Resulullahom, sallallahu
alejhi ve sellem, i vidjela Usamu i Bilala, radijallahu anhum: jedan od njih drži za ular Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, deve, a drugi ga svojom odjećom zaklanja od sunca; tako su ostali sve dok nije bacio kamenčiće na velikom džemretu.”Pretjerivanje je i sasvim neutemeljeno ono što rade šiije rafidije, koji odrežu krovove autobusa koje koriste kao prijevozna sredstva. Govoreći o tome, imam El-Begavi zapisao je sljedeće: “Većina učenjaka kaže da nema problema u tome da muhrim potraži hlad … ” “Također nema problema u tome da muhrim zakloni svoje lice rukom ili mahramicom”, ističe ovaj islamski učenjak.
Deveto, šejh El-Albani rekao je: “Muhrim, po potrebi, može staviti pojas ili kajiš oko struka, može staviti prsten, sat i naočale, jer ne postoji hadis na osnovu kojeg se to zabranjuje. Štaviše, postoje predanja u kojima stoji da neke od tih stvari muhrim slobodno može staviti na tijelo. Aiša, radijallahu anha, upitana je može li muhrim staviti kajiš, pa je odgovorila: ‘Zašto ne bi mogao! Tako će čuvati novac.’ A
Ata je govorio: ‘Muhrim slobodno može staviti prsten i opasati se  kajišem.’ A ovu je njegovu izjavu zabilježio El-Buhari kao muallekpredanje. Očito je da stavljanje sata i naočala ima status stavljanja prstena i pojasa, usto, za spomenute stvari ne postoji šerijatska zabrana, a: ‘Gospodar tvoj ne zaboravlja’ (Merjem, 64).”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf