U zadnje vrijeme se širi mišljenje da ne treba upozoravati na novotarije i novotare, jer se time pravi sukob među muslimanima, cijepa jedinstvo ummeta i slabi njegova snaga. Kažu: preče je šutiti, prelaziti preko novotarija i pustiti ljude da svako radi ono što misli da je ispravno, jer uvijek ima neki učenjak koji dozvoljava određenu novotariju.

Ovakvo tretiranje novotarija i ophođenja prema novotarima je velika greška i devijacija, pogotovo ako to postane metod davetskog djelovanja. Na to ukazuju sljedeće stvari:

1- Prešućivanje novotarija je oprečno šerijatskim tekstovima koji obavezuju negiranje munkera. Od tih tekstova su vjerodostojni hadisi:
„Ko od vas vidi neki munker, neka ga otkloni rukom, ako nije nije u stanju, onda jezikom, ako nije u stanju, ona srcem, …“ (Muslim). A novotarija je jedan od najvećih munkera.
„Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet“ (Tirmizi). Naređuje ummetu da se čuva novotarija i stavlja mu do znanja da je svaka novotarija dalalet.
Dovoljna su samo ova dva hadisa da bude jasno da je prešućivanje novotarija velika devijacija.

2- Prešućivanje novotarija je prevara, obmana i izdaja ummeta, jer novotarije vode u Vatru. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „A svaki dalalet vodi u Vatru“ (Tirmizi), i kaže za one koji će biti spriječeni od njegovog Havda (izvora): „Pa ću reći: O Gospodaru, moj ummet, moj ummet! Pa će biti rečeno: Ti ne znaš novine (novotarije) koje su uveli nakon tebe. Pa ću reći: Daleko bili, daleko bili“ (muttefekun alejhi).

3- Prešućivanje novotarija je od razloga brisanja i nestanka pravih istinskih obilježja vjere, jer prešućivanje novotarija vodi u njihovo širenje i javno ispoljavanje. A kada se pojave i rašire novotarije, nestane sunnet i malo ko radi po njemu. I ne samo to, nego se više ni ne pravi razlika između sunneta i novotarije, te postane kod mnogih muslimana istina batil, a batil istina. Pa ako neko negira nešto od toga, kažu: negira Allahov din i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet.

4- Prešućivanje novotarija je razlog poniženja i slabosti ummeta i prevlasti neprijatelja nad njim, jer je Allah obećao da će čuvati ummet od kazne i propasti sve dok su u njemu oni koji popravljaju stanje.
– Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su njegovi stanovnici oni koji popravljaju (stanje)“ (Hud, 117). Koje je to propravljanje (preporod) ako ulema prešućuje novotarije?!
– Kaže Uzvišeni: „A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili“ (Džinn, 16). Da li je onaj ko čini novotarije i odbacuje sunnete od onih koji se Pravog puta drže?! A ako šuti ulema, kada će ljudi znati da su na stranputici?
– Kaže Uzvišeni: „Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni ravnim smatrati.“ (En-Nur, 55) Pa da li zajednica kojom vlada novotarija ispunjava šartove namjesništva na Zemlji?
– Kaže Uzvišeni: „One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i naređivati dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća“ (El-Hadždž, 41). Pa da li su oni koji prešućuju novotarije od onih koji naređivaju dobra djela, a odvraćaju od nevaljalih?
Kada su ashabi i oni koji su ih slijedili u dobru bili ustrajni na sunnetu, bez mijenjanja vjere i uvođenja novina i bez potvrđivanja novotarija koje su se pojavile, Allah ih je za kratko vrijeme učinio namjesnicima i na istoku i na zapadu kao što im je obećao. A onaj ko zna koliko su u ummetu raširene akidetske i fikhske novotarije, ne čudi se što je ponižen, podijeljen i što njime vladaju njegovi neprijatelji.

5- Prešućivanje novotarija je prekidanje ugovora kojim je Uzvišeni obavezao učene da pojašnjavaju istinu i da je ne skrivaju, i zaprijetio im je najžešćim kaznama ako istinu sakriju osim ako se pokaju, poprave i to javno ispolje.
Kaže Uzvišeni: „One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju. Izu­zet će se oni koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje; takvima ću Ja oprostiti, jer Ja sam Taj Koji prima pokajanje i milostiv sam.“ (El-Bekare, 159-160) Zar nakon ovog ajeta učeni ima hrabrosti da krije istinu a može je pojasniti, zar ima hrabrosti da poziva da se prešućuju novotarije kako bi ugodio ovoj ili onoj skupini?!

6- Oni koji razjedinjuju ummet i remete jedinstvo su upravo oni koji uvode novotarije, jer su skrenuli sa Pravog puta i izdvojili se od džemata na kojem je Ehlu sunne. Najmanje što radi onaj koji negira novotarije je poziv na vraćanje u džemat istine, pa ako odbiju oni su oni koji dijele muslimane. Zbog toga Uzvišeni obavezuje da se naređuje dobro, zabranjuje munker i poziva na hajr, zatim upozorava ummet da se ne razilaze kao što su se razišli oni prije njih. Pa ako se niko ne bio odazvao onome ko poziva u istinu, on bi jedini bio džemat, a oni koji odbiju oni su oni koji razjedinjuju.
Kaže Uzvišeni: „I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro i odvraća od zla. To su oni koji su spašeni! I ne budite kao oni koji su se razjedinili i razišli, nakon što su im već Jasni dokazi došli! Njima pripada kazna velika!” (Ali Imran, 104-105)

Ovo su neke štetne posljedice prešućivanja novotarija iz kojih se razumije greška tog stava, jer nema dokaza ni u Kitabu ni u sunnetu, niti u praksi selefa ummeta koji su negirali novotarije jezicima i perima, ignorisali novotare, otkrivali ljudima istinu oko toga i saburali na velikim neprijatnostima koje su imali na tom putu.

A zatim specifično za mevlud:

– Ako treba prešućivati novotariju mevluda i imati širine u tome, onda se postavlja pitanje zašto ulema na čije se znanje u akidi vraćamo, poput šejhova Muhammeda ibn Ibrahima, Abdurrahmana S'adija, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina i drugih, nije šutila o tome? Ili su i oni pravili fitnu, rušili jedinstvo ummeta i bili uskogrudi jer nisu imali širine u tome?!

– Već 20-ak godina negiramo novotariju mevluda, a uprkos tome, ona je sve jača i šira, otkud sad da treba šutjeti?! Zašto nismo odmah šutjeli? U stvari, postavlja se pitanje kada smo bili na istini, kada smo negirali ili sada kada treba šutjeti?! Kontradiktornost je očigledna ili je posrijedi nešto drugo?!

– Ako ne treba preko društvenih mreža ukazivati na novotariju mevluda kad je u navišem jeku njegovo obilježavanje (naravno, uz poštovanje, sa edebom bez ružnih riječi), pa preko čega ćemo?! Ne daju nam u mesdžidima, niti na hutbama, niti nekom drugom oficijelnom vjerskom glasilu.

– Hadis „Kada se spomenu ashabi, šutite“ u najmanju ruku ne priliči da se dovodi u kontekst novotarije mevluda i kaže „Kada se spomene mevlud, šutite“, jer o onome što se desilo među ashabima treba šutjeti zbog njihovog fadla kao najbolje generacije ummeta, a mevlud je novotarija na koju je vadžib upozoriti.

– Ako treba šutiti o novotariji mevluda, jer se ulema razilazi, onda treba šutiti (ili se već šuti) oko neispravnosti eš'arijsko-maturidijske akide, Ajvatovice i drugih pećina, svih pogrebnih novotarija, učenja Kur'ana za pare, braka mute, oko akide šija-rafidija, vrsta alkohola (koje hanefije dozvoljavaju pod određenim uvjetima), kamate zbog viška i tako redom, jer su sve ovo pitanja oko kojih postoji razilaženje ili ih neko od uleme zagovara.

– Velikani ummeta koji su dozvolili mevlud, poput Ibn Hadžera, Sujutija, Sehavija, Ibn el-Hadž, Iraki, Ibn Abidin i drugi, nisu bezgriješni niti im je ovo jedina greška, a kamoli bolji od drugih velikana od prvih generacija koji nisu ni čuli za mevlud kao i potonjih učenjaka koji su jasno ukazali da je to novotarija. Ibret je u dokazu, a slijepo se slijedi samo Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam nije ubaštinio mevlud.

– Veća bi sreća trebala biti u ljubljenju istruhle cipele ashaba, četvorice imama ili autora poznatih hadiskih zbirki koji nisu mevlud učinili ibadetom nego istruhle cipele Ibn Hadžera koji greškom ohalali mevlud. Vrijednost, znanje i veličina nekog alima ne čini ga bezgriješnim niti nama opravdava da ga slijedimo u greškama.

– Razlika između menhedža selefija i ihvanija u davi je baš u tome što selefije negiraju novotarije a ihvanije prešućuju, i ne samo da prešućuju nego ih i ne smatraju novotarijama, tretiraju to upravo razilaženjem uleme. Prešućivanje novotarija je općepoznata devijacija ihvanija.

– Vrijednost selefijske dave i daija i njihov uspjeh (čak i popularnost) se prvenstveno krije u dvije karakteristike: što popravljaju akidetske devijacije i negiraju novotarije. Pa kada to ostave izjednačit će se sa drugima i izgubiti vrijednost i uspjeh.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Vidi manje

Bavljenje žene muslimanke politikom u islamskom poimanju političkog djelovanja može se podijeliti u dva stanja:

 

Prvo – izabiranje i postavljanje žene namjesnikom države (predsjednikom), ministrom, članom parlamenta, vlade, načelnikom općine i sličnih političkih funkcija.

 

Drugo – učestvovanje žene u izabiranju predstavnika vlasti tj. glasanje.

 

Po ovom pitanju, tj. glasanju žena, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje između dozvole i zabrane, ispravno je, a Allah zna najbolje, da nema smetnje da žene muslimanke učestvuju u glasanju na što ukazuju neki argumenti, sa tim da ovo nije tema teksta pa neće biti detaljnog govora o tome.

 

OBNAŠANJE POLITIČKIH FUNKCIJA OD STRANE ŽENA

 

Što se tiče praktičnog bavljenja politikom žene muslimanke tj. izabiranje i postavljanje žene namjesnikom države (predsjednikom), ministrom, članom parlamenta, vlade, načelnikom općine i sličnih političkih funkcija, o tome slijedi govor u narednom tekstu.

 

Naime, nema razilaženja među učenjacima ummeta da nije dozvoljeno da žena bude halifa ili imam (namjesnik).

 

Kaže Ibn Hazm: „Niko od svih skupina sljedbenika kible ne dozvoljava postavljanje žene imamom (namjesnikom)“ (El-Fisal 4/89, Meratibul-idžma’ 1/126). Kaže El-Džuvejni: „Idžma’ učenjaka je da nije dozvoljeno da žena bude imam (namjesnik, halifa)“ (El-Iršad, str. 427).

 

Sa druge strane, velika većina savremenih učenjaka, šerijatskih komisija za fetve i fikhskih kolegija je na stavu da ženi muslimanki nije dozvoljeno bavljenje politikom i obnašanje političkih funkcija. Izuzetak ovoj zabrani su funkcije, ministarstva i odjeli koji su vezani isključivo za ženska pitanja.

 

Od dokaza kojima se argumentira zabrana postavljanja žene namjesnikom države i obnašanja sličnih političkih funkcija (ministra, člana parlamenta, vlade, načelnika općine i slično) su sljedeće:

 

1- (Kur'an) Riječi Uzvišenog: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje“ (En-Nisa’, 34).

 

Nelogično je da muškarac vodi brigu (upravlja, izdržava i odgaja ženu) o ženi u kući, a onda njoj bude povjereno da upravlja muškarcima u težem i širem krugu djelatnosti (kakve su političke funkcije).

 

2- (Hadis) Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Bekreta, radijjalhu anhu, u kojem kaže: „Allah me okoristio na dan El-Džemel (bitke koja se desila između vojske Aiše, radijallahu anha i vojske Alije, radijjallahu anhu) riječima koje sam čuo od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, nakon što sam skoro pa se priključio taboru Aiše radijjallahu anha, i borio se sa njima. Nakon što je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem obavješten da su Perzijanci postavili za svog namjesnika kćerku Kisre, rekao je: ‘Neće uspjeti narod koji ženu postave da im bude namjesnik'“.

 

U hadisu je dokaz da žena nije kompetentna da obnaša funkcije vlasti i da nije dozvoljeno muslimanima da ženu postavljaju za namjesnika, jer je vadžib da se klonimo onoga što će nas odvesti u neuspjeh.

 

3- (Idžma – konsenzus uleme). Složni su islamski pravnici da nije dozvoljeno ženu postaviti imamom (namjesnikom).

 

Ovo razumijevanje potvrđuje i praksa ashaba i prva tri stoljeća da političko upravljanje i namjesništvo nisu povjeravali ženama. Ako je neko od žena trebao biti postavljen za neku političku funkciju onda su za to najpreče bile žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a one niti su postavljane niti su tražile da budu namjesnici.

 

4- (Analogija – kijas) Ako ženi nije dozvoljeno da sebe uda bez dozvole velija (staratelja) kako da joj bude dozvoljeno da predvodi muškarce?

 

5- (Opća korist) Kod žene po prirodi preovlađuje emocionalna strana, snalazi je hajz, trudnoća, nifas, tjelesno je slabija, a sve su to nedostaci za obnašanje funkcije vladara. Uzvišeni je pojasno najbitnije osobine onoga ko zaslužuje namjesništvo kada kaže zašto je Taluta za vladara odredio: „Allah je njega da vama vlada izabrao i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće“ (El-Bekare, 247)

 

Ženi nije obaveza da ide u džihad pa kako da upravlja njime? Allah je za poslanike slao muškarce a ne žene. Nema razilažena među učenjacima da ženi nije dozvoljeno da predvodi namaz muškaraca.

 

Žena je uvijek pod vilajetom (skrbništvom) muškarca, svejedno bio on muž ili otac, pa ako joj oni zabrane izlazak neće moći prisustvovati sastancima niti rješavati opće koristi muslimana.

 

6- (Seddu zerai'a – zatvaranje puteva koji vode u haram) Ženi je zabranjeno da putuje bez mahrema, da se osamljuje sa muškarcima koji joj nisu mahremi i da se mješa sa muškarcima, a sve bi to morala činiti obnašajući političku funkciju. Što znači da joj ovaj posao (bavljenja politikom) ne odgovara ni po prirodi ni po šerijatskim propisima.

 

Stav nekih savremenih učenjaka

 

Neki savremeni učenjaci, poput šeha Jusufa Kardavija, Alija Džumue i drugih, dozvoljavaju postavljanje žene predsjednikom države jer to nije funkcija halife čija je vlast nad svim muslimanima.

 

Od argumenta kojima dokazuju ovu dozvolu su sljedeći:

 

1- Osnova je dozvola jer nema jasnog šerijatskog teksta u Kur'anu niti sunnetu koji zabranjuje ženi da obnaša funkciju vladara države.

 

Odgovor uleme koja je na prvom stavu:

 

Gore spomenuti ajet, hadis i idžma pobijaju tvrdnju da nema šerijatskog argumenta po ovom pitanju. Ajet kaže da muškarci upravljaju ženama, hadis da neće uspjeti narod koji svojim vladarom postave ženu a oko zabrane postavljanja žene namjesnikom nema razilaženja. Zar trebaju jasniji dokazi od spomenutih?!

 

2- Analogija na postavljanje Omera, radijjallahu anhu, žene Šifa bint Abdullah kontrolorom pijace.

 

Odgovor:

Predaju da je Šifa bint Abdullah postavio Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, prenose je bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda. Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju na to, to je izmišljotina novotara“. Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. Onda je naveo da je Omer ustvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrlora na pijaci te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijelo o njegovoj majci. Također, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripsati Omeru ovakav postupak da postavi ženu da čitav dan se mješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad.

 

3- Žena ima potpune razumske i personalne kompetencije koje je čine dostasnom da obnaša političku funkciju.

 

Odgovor: U razumskim argumentima onih koji zabranjuju je dovoljan odgovor na ovu tvrdnju.

 

4- Aiša, radijjallahu anha, je predvodila muškarce u bici El-Džemel, imala je svoj stav i izašla da učestvuje.

 

Odgovor:

Aiša, radijjallahu anha, u ovom događaju nije izašla kao vođa niti vladar niti je vojska u kojoj je ona bila smatrala da im je halifa neko drugi mimo Alije, radijjallahu anhu. U toj vojsci su bili Talha i Zubejr, radijjallahu anhuma, oni su predvodili ljude, a izašli su sa ciljem popravljanja stanja a ne ratovanja protiv Alije, radijjallahu anhu. Smisao izlaska Aiše, radijjalahu anha sa njima jeste da bi bili jedinstveniji i da bi se spriječio sukob. Zatim se desilo što se desilo, a što nisu očekivali niti željeli. Zatim, nakon tog neželjenog događaja, Aiša, radijjallahu anha, se pokajala što je uopće izlazila, i u tome su je ukorili stariji ashabi. Rekla je: „Voljela bih da sam ostala kako su učinili i (drugi) ashabi“.

 

Pa kako ovo može biti dokaz dozvole da žena obnaša političke funkcije?!

 

5- Belkisa je bila kraljica Sebe i bila je historijski primjer mudre vladarice, također, Egiptom su vladale uspješne žene u najtežim historijskim momentima koji su zahtijevali snagu muškaraca, poput Hatšepsute (egipatske kraljice, kćeri faraona Tutmozisa 1.), Kleopatre i Šedžertud-durr koje su napravile velika ostvarenja i pokazale sposobnost vođenja države.

 

Odgovor:

Primjer kraljice Belkise nije argument na koji se može vršiti analogija jer je njeno vladanje kao žene po tekstu Kur'ana negirala ptica Hudhud uz to što su obožavali Sunce, te je Sulejman, alejhisselam, zavladao njenom državom i skinuo je s vlasti.

 

Primjeri Hatšepsute i Kleopatre su najnepriličniji argumenti u govoru o ovoj temi, jer su one kjafirkinje, a ibret je u onome što je došlo u našem Šerijatu a ne praksi nemuslimanki.

 

Dok je dokazivanje primjerom Šežderetud-durr apsolutno neprihvatljivo, jer nije dokaz dozvoljenosti i ispravnosti nekog djela pogrešna praksa nekih muslimana nego ono na šta ukazuju tekstovi Kur'ana i sunneta, a oni su jasni po ovom pitanju.

 

6- Savremene države su u suštini institucije u kojima žena ne bi sama donosila odluke jer vlast se dijeli na izvršnu, zakonodavnui i sudsku.

 

Odgovor: Razlog zabrane ženi da bude vladar (a ujedno da obnaša i druge političke funkcije) muškarcima nije njena samostalnost i neovisnost u vladanju, tako da ovo nije dovoljan argument za dozvolu.

 

Odabrano mišljenje je stav velike većine savremenih učenjaka, tj. zabrana, a Allah zna najbolje.

 

Rezime govora

Ženi muslimanki nije dozvoljeno bavljenje politikom i obnašanje političkih funkcija. Izuzetak ovome su funkcije, ministarstva i odjeli koji su vezani isključivo za ženska pitanja.

 

Ovo znači da ženi muslimanki nije dozvoljeno da se kandiduje na izborima za političke -pozicije bilo koje stranke niti je dozvoljeno ostalim muslimanima glasati ako se kandiduju.

 

Molim Uzvišenog da popravi stanje islama i muslimana gdje god da su.

 

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Vidi manje

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com/

Vidi manje

Najbolje je da se sedžda učini sa abdestom, okrenut prema Kibli, a ukoliko ne bude mogao tako, onda nema smetnje, jer ne postoji vjerodostojan hadis koji to uvjetuje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je sedždu, a s njim i mnogobošci koji se tretiraju kao nečisti, a sedždei-tilavet također su činili i pojedini ashabi a nisu imali abdest.

PROČITAJTE VIŠE NA OVOM LINKU:

https://pitajucene.com/pitanje/kada-teba-uciniti-sedzdu-tilavet/

———–

Iz knjige “RAZUMIJEVANJE FIKHSKIH DOKAZA”
Autor: dr. ‘Aid el-Karni

Vidi manje