Piše: Mr. Safet Kuduzović
Jedini univerzalni koncept življenja manifestiran kroz posljednju Allahovu objavu vodi posebnog računa o ljudskim pravima. Islam strogo zabranjuje nepravdu s jedne i brine se o ljudskim pravima s druge strane. Ovaj segment Islama dolazi do posebnog izražaja kada je u pitanju žena. Od elementarnih prava koja posjeduje žena u islamu je polaganje prava na staratelja pri sklapanju bračne veze. Islamski učenjaci iako imaju različite poglede kada je u pitanju propis staratelja za validnost bračnog ugovora svi su složni na njegovoj legitimnosti (ar. mešrû’ijjetul-velajeti fin-nikah). Isto tako nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je bolje, preče i dostojanstvenije da sklapanje bračnog ugovora bude posredstvom staratelja. Razilaženje se vodi kada je u pitanju ispravnost bračnog ugovora koji se sklopi bez staratelja.

Islamski klasici po ovom pitanju imaju nekoliko različitih mišljenja. Spomenut ćemo ta mišljenja sa argumentima svake skupine.

Prvo mišljenje: Pristanak staratelja pri sklapanju bračnog ugovora je jedan od uvjeta njegove validnosti.

Shodno ovom mišljenju žena ne polaže samostalno pravo na sklapanje bračnog ugovora, ni samoj sebi niti drugoj ženskoj osobi. Ako bi, pak, sklopila bračnu vezu bez staratelja ili joj staratelj bila strana, neovlaštena osoba, njen brak bi bio ništavan. Ovaj stav zastupa izrazita većina islamskih učenjaka. Prenosi se od: Omera, Alije, Ibn Mesuda, Ibn Abbasa, Ebu Hurejre, Ibn Musejjiba, Hasana, Omera b. Abdil-Aziza, Es-Sevrija, Ibn Mubareka, Ishaka, Ebu Ubejda i drugih. (Vidjeti: El-džamiu li ahkamil-Kur’an, 3/76.). Ibn Munzir spominje da nije poznato razilaženje meðu ashabima po ovom pitanju. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/187.). Ovo mišljenje preferiraju učenjaci malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: El-Muhalla, 9/451, Bidajetul-mudžtehid, 2/7, El-Mugni, 7/337 i Mugnil-muhtadž, 3/147.) Uvjetovanje staratelja za ispravnost braka zasniva se na argumentima iz Kur’ana, Sunneta, riječi ashaba i zdrave logike.

Argumenti iz Kur’ana:

1. Uzvišeni Allah kaže: “A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne sprječavajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive.” (El-Bekare, 232.). Citirani ajet zabranjuje starateljima da sprječavaju ženama ponovnu udaju za iste (prethodne) muževe i to sklapanjem novog bračnog ugovora. Kada bi žena polagala pravo na samostalno sklapanje bračnog ugovora, tada riječi Uzvišenog “ne sprječavajte ih da se udaju za muževe svoje” ne bi imale posebno značenje, što je, svakako, nemoguće. Imam Šafija kaže: “Ovo je najjasniji ajet da staratelj skupa sa ženom (tj. mladom) polaže pravo na sklapanje bračnog ugovora.” (Vidjeti: El-Umm, 6/55.).

2. Uzvišeni kaže: “Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici.” (El-Bekare, 221.). U ovom, kao i u prethodnom ajetu, Uzvišeni Allah se obraća starateljima i zabranjuje im da udaju žene za idolopoklonike. Da staratelj, uistinu, nema pravo i udio u sklapanju bračne veze tada bi se Uzvišeni obratio direktno ženama, kao što je to učinio u istom ajetu u pogledu muškaraca, riječima: “Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu.” (El-Bekare, 221.). Imam Kurtubi smatra ovaj ajet jasnim argumentom kada je u pitanju uvjetovanje staratelja za validnost bračne veze. (Vidjeti: El-Džami’u li ahkamil-Kur’an, 3/75.). Ibnul-Arebi el-Maliki nakon što je spomenuo riječi Muhammeda b. Alija da citirani ajet ukazuje na sklapanje bračne veze posredstvom staratelja, kaže: “Ovo je lijepo izvedeni propis i ovakvo shvatanje ajeta je sasvim ispravno.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 1/176.). Imam San’ani kaže: “Obraćanje Uzvišenog starateljima u ovom ajetu ukazuje da žena ne može udati samu sebe.” (Vidjeti: Subulus-selam, 3/120.).

3. Riječi Uzvišenog: “Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje.” (En-Nur, 32.). Citiranim ajetom Uzvišeni Allah se obraća samo muškarcima, ne ženama. Šejhul-islam Ibn-Tejmijje kaže: “Allah se obraća muškarcima da udaju neudate, kao robove i robinje.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/84.). Ajet je došao u imperativnoj formi koja ukazuje na obavezu i da su muškarci zaduženi da udaju žene, tj. budu im staratelji pri udaji.

4. Uzvišeni Allah kaže: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka.” (El-Bekare, 237.). U prvom dijelu ajeta: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili”, Uzvišeni Allah se obraća muževima. Potom se obraća ženama riječima: “One će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu.” Zatim se obraća starateljima riječima: “Ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka.” Dakle, sklapanje braka je pravo staratelja, ne žene samostalno, iako ona ima puno pravo da odbije ponuðeni brak. Ibn-Tejmijje smatra da onaj koji odlučuje o sklapanju braka, spomenut u ovom ajetu, je staratelj, i tvrdi da Kur’an ukazuje na ispravnost ovog mišljenja. Ovaj stav šejhul-islam, takoðer, navodi od imama Malika a i Ahmeda po jednoj verziji. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/22.). Shodno ovom tumačenju, citirani ajet je najjasniji argument iz Kur’ana, jer onaj u čijoj ruci je neka stvar, on u potpunosti raspolaže s njom, ne drugi.

5. Uzvišeni Allah navodi riječi oca djevojaka kojima je Musa, a.s., napojio stado (spominje se da je to bio Šuajb, a.s., poslanik Medjena, a Allah najbolje zna): “Ja te želim oženiti jednom od ove dvije kćeri moje.” (El-Kasas, 27.). I ovaj ajet ukazuje da je staratelj odgovoran za sklapanje bračne veze i da je starateljstvo za brak bilo poznato u ranijim vjerozakonicima. Većina učenjaka islamske jurisprudencije (usulul-fikha) smatra da su vjerozakonici prijašnjih naroda validni u našem vjerozakoniku ako ne postoji argument o dokidanju dotičnog propisa. (Vidjeti: Mealimu usulil-fikh, str. 232.). Ovo je slučaj s propisom koji nije potvrðen niti negiran našim Šerijatom. Šta je onda s propisom koga potvrdi vjerozakonik poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je u ovom slučaju. Ibnul-Arebi kaže da učenjaci malikijske pravne škole koriste ovaj ajet kao argument kada je u pitanju staratelj za brak. Nakon što je spomenuo mišljenje učenjaka koji smatraju da žena može samostalno sklopiti bračni ugovor, Ibnul-Arebi kaže: “čudno, a kada je to žena samostalno sklopila brak.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 3/429.).

Dokazi iz Sunneta:

1. Ebu-Musa el-Ešari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema braka bez staratelja.” (Ebu-Davud, 2085, Ahmed, 16/155 (El-Feth), Tajalisi, 1/422, Tahavi, 3/8-10. Citirani hadis autentičnim smatraju vrhunski hadiski stručnjaci, kao: Ali b. Medini, Buhari, Tirmizi, Hakim, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Bejheki, Ibn Kajjim, Albani i drugi. Vidjeti: Tehzibus-sunen, 6/74, Et-Telhisul-habir, 3/1173 i Irvaul-galil, 6/235-238.). Citirani hadis koji je kategorički jasnog značenja negira validnost bračnog ugovora, osim uz odobrenje staratelja.

2. Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja žena uda samu sebe njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.” (Ebu-Davud, 2083, Tirmizi, 1102, Abdur-Rezzak, 6/195, Tajalisi, 3/72. Imam Tirmizi ovaj hadis smatra dobrim. Vjerodostojnim su ga ocijenili: Ibn Mei’n, Ebu Avvane, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Ibn Hadžer, Albani i drugi. Vidjeti: Fethul-Bari, 9/191, 194, Subulus-selam, 3/117 i Irvaul-galil, 6/243.).

3. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne može žena udati ženu, niti samu sebe.” (Ibn Madže, 1882, Darekutni, 3/159, Bejheki, 7/177. Citirani hadis ima dobar lanac prenosilaca. Naročito ako se uzme u obzir dvije prethodne verzije koje jasno podržavaju njegov smisao. Ibn Hadžer tvrdi da su njegovi prenosioci pouzdani a šejh Albani ga smatra ispravnim. (Vidjeti: Bulugul-meram, str. 179 i Irvaul-galil, 6/248.).

Hadise koji potvrðuju ovaj smisao prenosi oko šesnaest ashaba. Imam Hakim kaže: “Većina ovih predaja su vjerodostojne, posebno su autentične verzije: Aiše, Ummu-Seleme i Zejneb b. Džahš.” (Vidjeti: El-Mustedrek, 2/188.).

Riječi ashaba:

1. Prenosi se da je Omer b. el-Hattab rekao: “Koju god ženu ne uda njen staratelj ili sultan, njen brak je ništavan.” (Bejheki, 7/179.).

2. Seid b. Musejjib prenosi da je Omer rekao: “Žena se ne može udati bez odobrenja staratelja.” (Darekutni, 3/160).

3. Alija b. Ebi-Talib je rekao: “Koja žena uda samu sebe njen brak je ništavan, nema braka bez staratelja.” (Bejheki, 7/180. Imam Bejheki ovu predaju ocjenjuje kao vjerodostojnu.)

4. Ibn-Abbas je rekao: “Nema braka bez staratelja i dvojice svjedoka.” (Bejheki, 7/182. Šejh Albani ovu predaju smatra vjerodostojnom. (Vidjeti: Irvaul-galil, 6/251.).

5. Ebu Hurejre je rekao: “Govorili smo: -Koja samu sebe uda ona je nemoralna i griješnica.” U drugoj verziji kaže: “Govorili smo: -Koja samu sebe uda ona je nemoralnica.” U jednoj predaji stoji: “Govorili su: Žena koja samu sebe uda čini blud.” U verziji Ibn Hazma, kaže: “Nema žena pravo na sklapanje bračnog ugovora. Nema braka osim uz staratelja. Ne udaje žena samu sebe, nemoralna je ako uda samu sebe.” (Bejheki, 7/110, Darekutni, 3/159-160. Ove predaje imaju ispravan lanac prenosilaca.)

6. Kada bi neko zatražio od Aiše da posreduje za brak, kazala bi staratelju: “Udaj je, žena ne može udati samu sebe.” (Abdur-Rezzak, 6/201, Tahavi, 3/10, Ibn Hazm, 9/453-454 i Bejheki, 7/182. Hafiz Askalani je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom. Vidjeti: Fethul-Bari, 9/186.).

7. Majka vjernika, Zejneb bintu Džahš je ostalim ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorila: “Vas su udali vaši staratelji, a mene je udao Allah iznad sedam nebesa.” (Buhari, 7420.).

Zdrava logika:

Budući da je sklapanje braka jako bitna stvar neophodno je da se o njoj brine onaj ko je iskusniji u životu, ko ne sudi emocijama i ko ima potpunije i realnije poglede. Svakako da je otac najbrižniji u ostvarivanju prava i zaštiti svoga djeteta. Starateljstvo zahtijeva odlučne stavove, dok žena po svojoj prirodi lakše odstupa i mijenja mišljenja. Pored toga, žena koja udaje samu sebe mora se miješati sa muškarcima, kontaktirati s njima, a ponekad dovoditi sebe u veoma nezgodan položaj, što, svakako, odudara od prirode žene, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: utorak, 01 Svibanj 2007 05:22

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Muslimani trebaju biti jedan džemat u svakom pogledu. Dužni su izbjegavati sve što ih vodi ka parčanju, razjedinjavanju i cijepanju. U prvim stoljećima islama u muslimanskim džamijama je, uglavnom, bio poznat namaz u jednom džematu za jednim imamom. Dva ili više džemata u jednoj džamiji nisu bili poznati do šestog hidžretskog stoljeća.

Neki islamski učenjaci smatraju drugi džemat pokuðenim. Imam Tirmizi kaže: “Sufjan es-Sevri, Ibn-Mubarek, Malik i Šafija ismatraju da je ljudima bolje klanjati pojedinačno u džamiji u kojoj je već obavljen kolektivni namaz.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 1/280.). Ovo mišljenje se prenosi i od: Hasana el-Basrija (iako, od El-Basrija postoji i druga verzija o dozvoli), Ebu-Hanife, El-Evzaija, Abdur-Rezzak, Lejsa b. Sada, Ibn-Avna i drugih. (Vidjeti: El-musannef, 2/293-294, Essunenul-kubra, 3/99 i Marifetus-suneni vel-asar, 2/342-243 od imama Bejhekija, El-mugni, 2/10-11, El-medžmua, 4/120, Šerhus-sunne, 3/437, Šerhu fethil-Kadir, 6/233, Umdetul-kari, 5/165 i Bezlul-medžhud, 4/177.). Imam Šafija kaže: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjaće pojedinačno. Ako, pak, klanjaju kolektivno namaz će im biti ispravan.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.). U drugoj verziji imam Šafija kaže: “Uspostavljanje drugog džemata smatra se pogrdnim postupkom jer to nisu praktikovali naši prethodnici, već su to neki od njih prezirali i o tome podrobno pisali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj nema stalnog mujezzina niti imama.” (Vidjeti: Marifetus-suneni vel-asar, 2/342.). Imam Malik kaže: “Kada bi u nekoj džamiji jedan čovjek bio imam i meuzzin. Ako se nakon proučenog ezana niko ne odazove, pa imam klanja sam, potom pristignu džematlije, klanjaće pojedinačno.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/181 i Šerhuz-Zurkani, 1/237.). Ibn-Dževzi navodi da je imam Ebu-Hanife rekao: “Nije dozvoljeno uspostaviti drugi namaz u džemat u džamiji u kojoj postoji stalni imam.” (Vidjeti: Nasbur-raje, 2/58.).

Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamijama u kojima postoje stalni imami koriste se narednim argumentima:

Dokaz iz Kur’ana

1.Uzvišeni Allah kaže: “A ono koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor meðu vijernike unijeli.” (Et-Tevbe, 107.). U komentaru citiranog ajeta ima Ebu-Bek b. el-Arebi el-Maliki, kaže: “Licemjeri su željeli pocijepati muslimana koji su bili jedan džemat u jednoj džamiji. Od osnovnih ciljeva gradnje Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i ulanjanje svih prepreka koje vode ka njihovom razjedinjavanju. Stoga je imam Malik kazao da nije dozvoljeno uspostavljanje drugog ili više džemata u jednoj džamiji bilo da se radi o istom ili drugom imamu.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 2/496.). Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf el-Abderi su prenijeli riječi Ebu-Bekra el-Malikija i složili se s njim. (Vidjeti: Džamiu ahkamil-Kur’an, 8/238 i Etadžu vel-iklil, 2/109.).

Dokazi iz Sunneta

1. Ebu-Bekre, kaže: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s predgraða Medine želivši obaviti namaz. Vidjevši ljude da su završili s namazom, vratio se je svojoj kući i klanjao sa porodicom.” (Taberani u El-evsatu, 7/84/6821. Imam Hejsemi kaže: “Bilježi ga Taberani u El-kebiru i El-evsatu”, sa lancem čiji su prenosioci pouzdani. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio dobrom. Vidjeti: Temamul-minne, str, 155.).

U komentaru ove predaje imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn-Abidin i drugi, kažu: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio posebno vrijedan namaz u svojoj džamiji.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135, Hašijetu Ibni-Abidin, 1/553 i Tuhfetul-ahvezi, 2/9.).

2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Htio sam postaviti nekoga da predvodi namaz ljudima potom otići i popaliti kuće muškaraca koji ne dolaze na namaz u džamiju.” (Buhari, 2/125 i Muslim, 1/145.).

U komentaru ovoga hadisa hanefijski pravnik Tehanevi, kaže: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poželio popaliti kuće onih koji ne dolaze na prvi džemat, jer mogu njegovu nagradu dostići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/261.).

Dokazi iz postupaka selefa

1. Imam Šafija kaže: “Postoje predaje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zakasnio na namaz sa skupinom ashaba i klanjali su pojedinačno, iako su mogli klanjati u džematu.” U komentaru ovih riječi imam Tehanevi kaže: “Jedan islamski pravnik neće pripisivati odreðeni postupak prvim generacijama, osim ako ima validan argument za dotičnu stvar.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/265.).

2. Prenosi se da su Ibn-Mesud, Alkame i El-Esved zakasnili na namaz u džematu, pa su se vratili kući i klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/409 i Taberani, 9/318, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Temmamul-minne, str. 155.).

3. Bilježi imam Buhari od El-Esveda da bi odlazio u drugu džamiju klanjati kada zakasni na namaz u džematu. (Sahihul-Buhari, 2/131. Lanac prenosilaca su spojili Abdur-Rezzak, Ibn-Ebi-Šejbe i drugi s ispravnim lancem prenosilaca kako tvrdi hafiz Askalani. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/131.).

4. Bilježi imam Buhari u svojoj povijesti, sa slabim lancem prenosilaca da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima da uspostave drugi džemat. (Vidjeti: Et-tarihul-kebir, 2/137.).

5. Hasan El-Basri kaže: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi zakasnili na namaz u džematu klanjali bi pojedinačno.” (Abdur-Rezzak, 2/293 i Ibn-Ebi-Šejbe, 2/113.).

Dokaz iz zdrave logike

Imam Serhasi kaže: “Ako ljudi znaju da ostavljanjem prvog džemata gube njegovu nagradu, požuriće u džemat u protivnom se neće truditi, jer nagradu džemata mogu dobiti kada god klanjaju kolektivno.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135.).

Ebu-Bekr b. El-Arebi nakon što je spomenuo mišljenje imama Malika o pogrdi drugog džemata, kaže: “Uspostavljanjem drugog džemata gubi se mudrost i svrha prvog džemata.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 2/21.).

Imam Šafija kaže: “Smatram da su učenjaci prezirali drugi džemat jer se tako razjedinjava muslimansko tijelo i njihova riječ.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.).

Nakon što je spomenuo prethodno citirane riječi imama Šafije šejh Ahmed Šakir, kaže: “Zaključak imama Šafije u potpunosti odgovara ciljevima islamskog učenja. Primarni cilj islama je ujedinjenje muslimanske riječi i srcâ…” (Potom je šejh Šakir u podužem tekstu na veoma mudar način govorio o ovoj temi. Vidjeti: Sunenut-Tirmizi, 1/431-432, sa opaskama Ahmeda Šakira.)

Ovaj propis, svakako, odnosi se na klasične džamije u kojima postoji stalni imam, ne na džamije koje su pored prometnih puteva ili pijaca, iako imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka nije pokuðeno uspostaviti drugi, treći ili više džemata u džamijama u kojima nema stalnog imama.”(Vidjeti: El-medžmua, 4/119-120, Umdetul-kari, 5/165 i Tenkihut-tahkik, 2/41, od Ibn-Abdil-Hadija), a Allah najbolje zna.

PROPIS USPOSTAVLJANJA DRUGOG DŽEMATA U ISTOJ DŽAMIJI (Drugi dio)

Druga skupina islamskih pravnika smatra uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji dozvoljenim. Imam Tirmizi kaže: „Nema smetnje kolektivno obaviti namaz u džamiji u kojoj je već klanjano.“ (Vidjeti: Džamiut-Tirmizi, 1/430.). Imam Begavi tvrdi: „Dozvoljeno je u istoj džamiji uspostaviti džemat dva puta. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.). Imam Nevevi navodi da ovaj stav podržava i imam Davud Ez-Zahiri. (Vidjeti: El-medžmua, 4/121.).
Ibn-Kudame kaže: „Nije pokuðeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koga je predvodio stalni imam doðe skupina, ljudi lijepo je da klanjaju zajednički.“ (Vidjeti: El-mugni, 2/7.). Imam Ibn-Hazm kaže: „Ko dode u džamiju u kojoj je obavljen kolektivni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Dovoljan mu je prethodno proučeni ezan i ikamet, a ako ponovi ezan i ikamet lijepo je postupio.“ (Vidjeti: El-muhalla, 4/236.). Od savremenih učenjaka ovo mišljenje odabrao je Ibn-Usejmin. (Vidjeti: Eš-šerhul-mumtia, 4/230.).

Islamski učenjaci koji dozvoljavaju uspostavljanje drugog džemata koriste naredne argumente:

Dokazi iz Sunneta:

1. Ibn-Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kolektivni namaz bolji je od namaza pojedinca za dvadeset pet puta.“ U drugoj verziji ovoga hadisa stoji: „… za dvadeset sedam puta.“ (Buhari, 1/231/645-646.).

Citirani hadis je došao u općoj formi i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet ili dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu. (Vidjeti: El-mugni, 2/8 i Umdetul-kari, 5/165.).

2. Ebu-Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji klanja samostalno, pa je rekao: „Zar neko od vas neće podijeliti sedaku klanjajući s ovim čovjekom.“ (Ahmed, 5/3, Ebu-Davud, 1/157/574 i Ibn-Huzejme, 3/63-64/1632. Imam Hakim i Zehebi ovaj hadis smatraju vjerodostojnim).

Imam Hakim nakon što je zabilježio ovaj hadis, rekao je: „Citirana predaja predstavlja glavni argument kada je u pitanju obavljanje kolektivnog namaza u istoj džamiji dva puta.“ (Vidjeti: El-mustedrek, 1/209.).

U komentaru ovoga hadisa imam Begavi kaže: „Hadis aludira da je dozvoljeno onome ko klanja u džematu ponovo klanjati s drugima, i da je dozvoljeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.).

Ibn-Huzejme je na osnovu ovoga hadisa naslovio poglavlje: „Olakšica za uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, suprotno stavu onih koji smatraju da će klanjati pojedinačno.“ Imam Tirmizi je naslovio: „Šta se navodi o drugom džematu u džamiji u kojoj se već klanjalo.“ Imam Ebu-Davud je naslovio: „Dva džemata u istoj džamiji.“ Imam Darimi je naslovio: „Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.“

Islamski učenjaci su na razne načine odgovarali na hadis koga prenosi Ebu-Seid i izmeðu ostalog kazali da se ovdje ne radi o klasičnom uspostavljanju drugog džemata, već simboličnom. Ashab koji je pristupio s ovim čovjekom je obavio propisani namaz, potom je klanjao dobrovoljni namaz pristajući iza onoga koji je klanjao farz-namaz. Ovu formu nije zabranio niko od islamskih učenjaka.

Dokazi iz postupaka selefa:

1. Spominje imam Buharija bez lanca prenosilaca da je Enes Ibn-Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezana i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn-Hadžer je spojio ovu predaju sa ispravnim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Taglikut-talik, 2/276.). U nekim verzijama se spominje da je Ebes b. Malik prolazio sa dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida benu-Salebe… (Ebu-Jala, 7/351.). Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju kolektivni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prohodnih puteva u kojima najčešće klanjaju putnici. Kod Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112, stoji da je Enes stao u sredinu prvog safa u ravninu s ostalim klanjačima. Na takav način Enes b. Malik je, takoðer, izmijenio i klasičnu formu džemat-namaza čime, svakako, blijedi dokazivanje ovom predajom.

2. Prenosi se da je Jezid Es-Suhbani prošao sa Ibrahimom En-Nehaijem pored džamije u kojoj obavljen kolektivni namaz, pa su potom klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/292/3419, sa slabim lancem prenosilaca). Pored slabosti ove predaje, od Ibrahima En-Nehaija se navodi da je ponavljanje džemata u istoj džamiji smatrao pokuðenim. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112.).

3. Abdullah b. Mesud je usao u džamiju u kojoj je obavljen namaz, potom je klanjao predvodeci Alkamu, Mesruka i El-Esveda. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/323, sa dobrim lancem prenosilaca). U dokazima prve skupine navodili smo predaju da se Ibn-Mesud vratio kući i predvodio ih u džematu.

Dokazi iz zdrave logike:

Onaj ko nije obavio namaz s prvim dzematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao sto se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama i tačno odreðeno vrijeme ezana i ikameta.

Meritornije mišljenje

Islamski učenjaci su diskutovali o argumentima i jedne i druge skupine. Svaki od ovih argumenata podložan je kritici ili različitom tumačenju kada je u pitanju dokazivanje njime. Ova rasprava je prilicno duga i komplikovana, stoga ćemo se ograničiti samo na iznošenje, po našem mišljenju, preferirajućeg stava. Uzvišeni Allah najbolje zna, ali mišljenje učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i čuvanja muslimanskog jedinstva. Ovo se svakako odnosi na džamije u kojima ima stalni imam i mujezzin gdje uspostavljanje drugih džemata dovodi do sumnji, mržnje, cijepanja i razjedinjavanja muslimana. Dokaz tome je hadis u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Volim da namaz vjernika bude jedan. Htio sam poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.“ (Ebu-Davud, 1/138-140/506 i Ibn-Huzejme, 1/199/383. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/910.), a Allah Uzvišeni, opet, najbolje zna.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 07 Svibanj 2007 06:23 (1 dio) i u utorak, 05 Lipanj

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/