Piše: Amir Durmić
Kada bi bilo moguće napraviti globalnu anketu kojoj bi bio za cilj, saznati koja je životinja ljudima najomiljenija, gotovo smo sigurni da bi najveći broj ljudi odabrao konja. Ova plemenita životinja je oduvijek ljudima bila draga, zbog svoje ljepote i elegancije sa jedne strane, kao i zbog ogromne koristi koju pruža čovjeku sa druge strane.
Jašući na leðima konja, čovjek je otkrivao nova prostranstva koja su mu bila nepoznata, upoznavao nove narode i kulture, vodio ratove i osvajao države. Kao životinja koja je ostavila veliki utjecaj na historiju čovječanstva, a samim tim i historiju Islama, konj je našao svoje mjesto i spomen u mnogim šerijatskim izvorima. Konji se u Kur’anu, direktno ili indirektno spominju desetak puta, dok desetine, a možda i više od stotinu hadisa različitog stepena vjerodostojnosti, govori o ovim životinjama. U hadiskim zbirkama, konji se većinom spominju u poglavljima džihada, dok je imam Nesai u svome Sunenu jedno čitavo poglavlje naslovio Kitabul-hajli – poglavlje o konjima. Kroz ovaj tekst ćemo uz Allahovu pomoć, reći nešto o vrijednosti i odlikama ovih životinja, uz kraći osvrt na neka fikhska pitanja vezana za njih, kako nam ni ovaj dio sunneta Allahovog poslanika s.a.v.s. ne bi ostao nepoznat.

KONJI SPADAJU U NAJVEĆE DUNJALUčKE UKRASE

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi… ”.
( Ali Imran, 14 ).

Iz ajeta je vidljivo da Uzvišeni Allah konje spominje u kontekstu najvećih ovosvjetskih ukrasa, kao što su žene, sinovi i nebrojena blaga. Kao i po pitanju svih dunjalučkih stvari, ukoliko se čovjek drži šerijatskih normi i ne prelazi vjerom propisane granice, u simpatijama i ljubavi prema ovim životinjama nama ništa loše. Allahov poslanik, Sulejman a.s. je jedne prilike promatrao rasne konje koji su bili izvedeni pred njega, pa je toliko bio opčinjen ljepotom tog prizora da je zaboravio večernju molitvu i zikr, o čemu nam govori Uzvišeni u prijevodu značenja:
” Kada su jedne večeri pred njega (Sulejmana a.s.) bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu! Vratite mi ih – reče – i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. ” (Sad, 31-33).
Komentatori Kur’ana spominju da je Sulejman a.s., nakon što je primijetio da je sunce zašlo a on nije obavio molitvu, naredio da se svi konji zakolju, na što se odnosi ajet:
” i on ih poče gladiti po nogama i vratovima ”, jer su bili razlogom njegovog zaborava. Svakako da Sulejman a.s. ovu molitvu nije izostavio namjerno, već iz zaborava, što je moguće da se desi čak i božjim poslanicima, kao što je Muhammed s.a.v.s. u danu bitke na Hendeku, zaboravio klanjati ikindiju namaz, pa ju je klanjao tek nakon zalaska sunca. (Buhari, br.596; Muslim, br. 631; od Džabira r.a.). Navodi se i broj konja koji su bili dovedeni pred Sulejmana a.s., pa neki kažu da ih je bilo dvadeset, dok drugi navode puno veću brojku. Navode se i mišljenja, vjerojatno preuzeta iz israilijata, da su to bili krilati konji koji su izišli iz mora. Možda odavde i potiče poznata legenda o konjima koji imaju krila. čak i u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. imamo pomen krilatih konja. Nakon što se vratio iz bitke na Hajberu ili Tebuku, Poslanik s.a.v.s. je Aišu r.a. vidio da se igra sa lutkama meðu kojima je bio i konj sa krilima koja su bila napravljena od platna. Kada ju je upitao:
”Kako konj da ima krila?”, ona je odgovorila: ” Zar nisi čuo da je Sulejman a.s. imao krilate konje? ”, na što se Poslanik s.a.v.s. nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924; od Aiše r.a. Šejh Albani ga smatra vjerodostojnim. Vidjeti: Gajetul-Meram, br 129 ). Što se tiče činjenice da je Sulejman a.s. sabljom poklao konje, to naravno nije učinio sa namjerom mučenja ili kažnjavanja ovih životinja, već je htio da na odreðen način ukori samoga sebe, a meso je vjerovatno podijelio kao sadaku na Allahovom putu. Jedan dio mufessira smatra da Sulejman a.s. nije zaklao ove konje, već da ih je bukvalno, milovao po vratovima, zbog toga što ih je izrazito volio. (Vidjeti: tefsir Ibn Kesira 4/34-35; Kurtubi 15/184-188; Sa’di str. 658). Možda tajna velike ljudske ljubavi prema konjima, leži i u činjenici da oni svakoga jutra Allahu upućuju dovu u kojoj Allaha mole da ih omili ljudima. Kaže Ebu Zerr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nema ni jednog arapskog konja a da svakoga jutra ne moli govoreći: Allahu moj, učinio si me imetkom onome kome si htio od sinova Ademovh, i moju si opskrbu dao u njegovim rukama, pa me njemu učini dražim od njegove porodice, imetka i djece ”. ( Ahmed 5/162; pod brojem 21334, Nesai 6/223; Hakim 2/144; i ocijenio ga vjerodostojnim, a u ocjeni se složio Zehebi. Vjerodostojnim ga je ocjenio i šejh Albani r.h., u Sahihu Tergibi ve Terhib, br. 1251).
TRI VRSTE KONJA

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji su za trojicu ljudi:
Jednom će biti nagrada, drugome zaštita a trećem kazna. Nagrada će biti onom ko ih bude držao sa namjerom borbe na Allahovom putu, pa ako ih bude napasao na livadi ili bašti, šta god popasu povezani na toj livadi ili bašti, pisaće mu se u dobra djela. Ukoliko prekinu uže na kome su povezani, pa otrče na brežuljak ili dva, vlasniku se za njihov izmet i stope računaju dobra djela. Ako proðu pored rijeke pa se iz nje napiju, a on nije namjeravao da ih napoji, i to mu se računa u dobra djela. Zaštita su onome ko ih drži radi zarade i opskrbe a ne zaboravi Allahovo pravo u njihovim vratovima i leðima, a grijeh i kazna su onome ko ih uzme iz hvalisanja, licemjerstva i neprijateljstva prema muslimanima ”. ( Buhari, br. 2371; Muslim, br. 987; sabirači sunena i mnogi drugi. Vidjeti: Sahihul-Džami’, br. 3352 ). Iz ovog, i hadisa sličnog sadržaja zaključujemo, da generalno postoje tri vrste konja:

KONJ ZA KOGA ĆE ČOVJEK BITI NAGRAÐEN

Teško bi bilo pobrojati sve hadise koji govore o vrijednosti i nagradi koja čeka onog ko drži konja sa namjerom da mu bude jahalica u borbi na Allahovom putu. Poslanik s.a.v.s. izmeðu ostalog kaže da će vlasnik takvog konja biti nagraðen za sve što taj konj pojede i popije, za svaki korak koga koraci, pa čak i za ono što izbaci iz sebe u vidu izmeta i mokraće.( Buhari 2853; Muslim, 987; Vidjeti Sahihul-Džami’, 5967, Irvaul-galil, 1586 ). Takoðer Poslanik s.a.v.s. je obećao, da će oni koji budu vodili brigu o ovakvim konjima biti potpomognuti, i da je onaj ko troši imetak na brigu o ovakvom konju, kao onaj koji stalno i bez prekida dijeli sadaku. ( Sahihul Džami’, br. 3349 i 3355 ). Zato su prve generacije ovoga ummeta često njegovali konje kako bi ih koristili u džihadu, nadajući se ovim obećanim nagradama. Jedne prilike je Amr b. Utbe r.h., jedan od tabiina koji je bio poznat po skromnosti i ljubavi borbe na Allahovom putu, izišao na pijacu i kupio konja koga je platio četiri hiljade (vjerojatno dirhema). Neki su ga korili govoreći da ga je preskupo platio, na što im je on poručio: ” Svaki korak kojim me moj konj približi neprijatelju, draži mi je od četiri hiljade ”.
( Mešariu’-ešvak, 1/338, od Ibn Nehhassa).

Na ovu vrstu konja se odnosi i hadis od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji u svojim perčinima (griva koja pada na čelo) nose dobro do sudnjega dana, nagradu (na drugom svijetu) i ratni plijen ” . ( Buhari 2852; Muslim 1871; ). Ovaj hadis je mutevatir. ( Vidjeti: Nazmul-mutenasir, br. 146). Prenosi ga oko dvadeset ashaba i zabilježen je u svim poznatijim hadiskim zbirkama, a mnogi ga učenjaci navode i kao dokaz da će džihada biti do sudnjega dana. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/67). U drugom hadisu stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” U konjskim perčinima je blagoslov do sudnjega dana ”. (Muslim, br. 1874, od Enesa r.a.). O vrijednosti ovih konja, govori i činjenica da je Poslanik s.a.v.s. jahaču u džihadu odredio jedan udio ratnog plijena, a konju dva. (Buhari 2863; Muslim 1862; od Abdullaha b. Omera r.a.). Svakako da udio koji se dobiva na ime konja pripada njegovom vlasniku, kako bi ga mogao timariti i voditi brigu o njemu.
KONJ KOJI ćE BITI ZAŠTITA OD SIROMAŠTVA:
U drugu vrstu spadaju oni konji, koje čovjek bude držao radi zarade i opskrbe. Za takvog konja je Poslanik s.a.v.s. rekao da pripada čovjeku, i da će mu biti zaštita od siromaštva. ( Ahmed 1/395; sa ispravnim lancem prenosilaca, od Abdullaha b. Mesu’da. Vidjeti: Sahihul-Džami’,br. 3350,). U komentaru spomenutog hadisa: ” Konji u svojim perčinima nose dobro do sudnjega dana… ”, imam Hattabi r.h. kaže:
” Ovaj hadis upućuje, da je imetak koji se stiče zaradom od konja, jedan od najljepših i najboljih načina zarade… ”. ( Fethul-Bari 6/67 ).
KONJ ZA KOGA ĆE VLASNIK SNOSITI GRIJEH

Treća vrsta su oni konji, koje čovjek bude držao radi hvalisanja i neprijateljstva prema muslimanima, kako je rečeno u spomenutom hadisu. Takvi konji će čovjeku biti teret, odnosno grijeh i kazna na sudnjem danu. Analizirajući današnju situaciju, lako možemo primijetiti, da veliki broj ljudi, pogotovo onih bogatijih, konje drži upravo zbog hvalisanja i lažnog ponosa, tako da je njegovanje skupocjenih konja postao trend svjetskih milionera. Ogromna bogatstva se troše na pribavljanje i njegovanje skupocjenih grla, koja se drže radi rejtinga ili učestvovanja na utrkama kojima je cilj klaðenje, a Poslanik s.a.v.s. je za konja na koga se kladi u utrci, rekao da pripada šejtanu. ( Sahihul-Džami’,br. 3350 )

POSLANIK S.A.V.S. I KONJI

Allahov Poslanik s.a.v.s. je sigurno volio konje što se jasno da vidjeti iz mnoštva hadisa koje je o njima izrekao u pozitivnom kontekstu. Zbog toga, Ibn Abdul-Berr r.h. tvrdi, da ti hadisi upućuju na prednost konja nad ostalim životinjama, jer Poslanik s.a.v.s. ni za jednu drugu vrstu životinja nije rekao ono što je rekao za njih. (Fethul-Bari, 6/66). Poznata su nam čak i imena konja koje je jahao Muhammed s.a.v.s. Jednom je u Medini zavladao strah (od neprijatelja), pa je Poslanik s.a.v.s. posudio konja od Ebu Talhe r.a. koji se zvao Mendub i koji je bio vrlo spor. Uzjahao ga je bez sedla a sablja mu je bila okačena oko vrata. Nakon što se vratio, Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” Nismo uočili nikakvu opasnost, a zaista sam se uvjerio da je (ovaj konj) kao more (vrlo brz) ”. (Buhari, br. 2627 i 2867; od Enesa b. Malika r.a.). U drugom hadisu se navodi, da nakon ovog dogaðaja, nijedan konj nije bio brži od ovog, prije vrlo sporog konja. (Buhari, br. 2867). Iz spomenute predaje zaključujemo, da je Poslanik s.a.v.s. bio izrazito hrabar ratnik, a ujedno i vrstan jahač, jer samo najbolji jahači mogu jahati bez sedla.(Fethul-Bari 6/82). U drugoj predaji se kaže da je Poslanik s.a.v.s. imao konja po imenu Luhajf (Buhari, br. 2855). Pored ovoga što smo naveli od ljubavi i simpatija koje je Poslanik s.a.v.s. imao prema konjima, nije vjerodostojan hadis u kome se kaže, da poslije žena, Poslaniku s.a.v.s. (od stvari dunjaluka) ništa nije bilo draže od konja. (Nesai 6/218; od Enesa r.a, sa slabim lancem prenosilaca kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Daifu Nesai, br. 232).

POŽELJNI I NEPOŽELJNI KONJI

Iako su konji općenito blagoslovljene životinje, Poslanik s.a.v.s. je posebno volio konje odreðenog izgleda i boje, dok je neke vrste izbjegavao i nije ih preporučio. Prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Blagoslov je u crvenkastim konjima ”. (Tirmizi, br. 1695; Ebu Davud, br. 3545; Ahmed 1/272; Ahmed Šakir r.h. ga je u opaskama na Musned ocjenio dobrim br.2454, a šejh Albani vjerodostojnim u Sahihul-Džami’, br.8162). U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže da je najbolji konj crne boje (vranac), sa bijelom pjegom na čelu ili nosu, pa onda konj sa bijelim nogama i biljegom na čelu, ili konj kestenaste boje. ( Tirmizi, br. 1696; Ibn Madže, br. 2789; od Ebu Katade r.a. Albani r.h. ga smatra vjerodostojnim. Sahihul-Džami’, br. 3273 ). Sa druge strane, Poslanik s.a.v.s. nije volio konja koga Arapi zovu ” šikkal ”, (Muslim, br. 1875; od Ebu Hurejre r.a.) a to je, po objašnjenju jednog od prenosilaca hadisa, konj čija je zadnja desna, i prednja lijeva noga (od koljena pa nadolje), bijele boje, ili suprotno. Na pitanje, zašto je baš ovakvog konja Poslanik s.a.v.s. izbjegavao, imam Nevevi r.h. odgovara, da ga je vjerovatno probao jahati pa mu se nije svidio, a Allah najbolje zna. ( Šerhu Nevevi 13/19 ).
MOŽE LI U KONJIMA BITI NESREĆE I ZLE KOBI?

Dobro nam je poznato da je Islam vjera koja je daleko od svakog vida sujevjerja i praznovjerja, jer je jedan od temelja islamskog vjerovanja, čvrsto ubjeðenje, da sve što se dešava i zbiva, biva Allahovom voljom i odreðenjem. Ništa što nas zadesi nije nas moglo mimoići, a ono što nas je mimoišlo, nije nas moglo ni zadesiti. Kako onda objasniti slijedeći hadis, iz kojeg neko može pogrešno zaključiti, da u slijedeće tri stvari postoji zlo i nesreća: Kaže Poslanik s.a.v.s.: ” Ako i u čemu postoji nesretnost (zla kob), onda je to u ženi, konju i stanu ”. (Buhari 2859; Muslim 2226; od Sehla b. S’ada r.a.). Odgovor je u činjenici, da spomenute tri stvari nisu u svojoj suštini nesretne, već da postoji mogućnost da u njima bude nesreće kao i u svakoj drugoj stvari, samo što nesretnost u njima posebno teško pada čovjeku. Tako na primjer, nesretnost je: u ženi-ako je nemoralna, oštrog jezika, lijena i sl.; u konju-ako se ne koristi za džihad ili ako je jogunast i ljut ili previše skup; u stanu-ako je tijesan, neudoban i neuslovan. (Vidjeti: Šerhu Nevevi, 14/222; Fethul-Bari, 6/72-73; Tuhfetul-Ahvezi 7/116). U prilog ovakvom objašnjenju navedene predaje, ide i slijedeći hadis: ” Sreća sina Ademovog je u troje, a njegova nesreća je u troje. Sreća mu je u dobroj ženi, ugodnoj jahalici i u prostranom stanu, a njegova nesreća je u lošem stanu, neposlušnoj ženi i lošoj jahalici ”.( Sahihul-Džami’ br.3629, od Sa’da r.a.).

ZEKAT NA KONJE

Postoji suglasnost među islamskim učenjacima da nije obaveza davati zekat na konje koje čovjek koristi za lične potrebe, poput jahanja ili prijevoza tereta, kao ni na konje koji se koriste za borbu na Allahovom putu. Isto tako se slažu, da je obaveza davati zekat na konje koji su pripremljeni za trgovinu, jer tada ulaze u trgovačku robu, na koju se obavezno daje zekat kod svih islamskih pravnika osim sljedbenika zahirijskog (bukvalističkog) pravca. (Vidjeti: Fikhuz-zekati od šejha Kardavija, 1/259 ). Meðutim razilaze se kada je riječ o konjima koji se većinu godine nalaze na ispaši i koji se drže sa namjerom razmnožavanja i povećanja broja jedinki u krdu.

I u ovom slučaju, većina islamskih učenjaka, meðu kojima i učenici Ebu Hanife, Muhammed i Ebu Jusuf, smatraju da nije obaveza davati zekat na ovu vrstu konja i to dokazuju slijedećim argumentima:
1- Riječi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ” Musliman ne daje sadaku (zekat) na svoga roba ni na svoga konja ”. ( Buhari, br. 1464; Muslim, 982; od Ebu hurejre r.a. ).
2- Prenosi Alija r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Oprostio sam vam zekat na robove i konje… ”. ( Tirmizi 620; Ebu Davud 1574; i drugi. Vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani u Sahihul-džami’,br.4375, i šejh Ahmed Šakir r.h u opaskama na musned imama Ahmeda, br.711 ).
Sa druge strane, imam Ebu Hanife r.h. i još neki pravnici smatraju, da se na ovu vrstu konja daje zekat, ali samo onda kada su u krdu izmiješani mužjaci i ženke jer na taj način dolazi do parenja i povećanja broja grla. ( Bedai’us-senai’a, 2/133; El-hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi 1/99;). Dokazi su mu slijedeći:
1-Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za jednu vrstu konja čovjek će biti nagraðen, druga vrsta će mu biti zaštita, a za treću vrstu će biti grješan… Što se tiče one vrste koja će mu biti zaštita, to su konj koga je uzeo radi zarade i opskrbe pa ne zaboravi na Allahovo pravo u njihovim leðima i vratovima…”. (Buhari 2371; Muslim 987; i sabirači sunena ). Ebu Hanife r.h. smatra da se Allahovo pravo u vratu i leðima konja, odnosi na zekat, dok prva skupina učenjaka odgovara i kaže da se misli na timarenje i lijepo ophoðenje prema konju kao i njegovu pripremu za džihad.
( Šerhu Nevevi 7/66 ).
2- Od Džabira r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za svakoga konja, koji je na ispaši daje se po jedan dinar (zekata). ” ( hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. Vidjeti: Daiful-džami’, br.3997, i Ed-daife, br. 4014 ).
Mišljenje Ebu Hanife r.h., podržava i šejh Kardavi, pozivajući se na postupke nekih ashaba, iz kojih se može zaključiti propisanost zekata na konje. (Fikhiz-zekati 1/266-267). Oko ovog pitanja se vode mnoge rasprave u klasičnim i suvremenim fikhskim djelima, ali je prvo mišljenje sigurno prioritetnije, zbog jačine i nedvosmislenosti hadisa koji govore na ovu temu.

KONZUMIRANJE KONJSKOG MESA

Slično kao i u prethodnom pitanju, većina islamskih učenjaka konjsko meso smatra dozvoljenim za jelo, dok ga Ibn Abbas r.a., imam Ebu Hanife i Malik smatraju pokuðenim ili čak zabranjenim. ( Mugni, 11/66; Šerhu Nevevi 13/96; Subulus-Selam 4/116 ). Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima.
1- Kaže Džabir r.a.: ” Poslanik s.a.v.s. je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio meso konja ”. ( Buhari, br. 4219; Muslim, br. 1941; ).
2- Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a. se prenosi da je rekla: ” U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem smo zaklali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini ”.
( Buhari, br. 5510; Muslim, br. 1942; ).
Druga skupina uglavnom svoj stav temelji na hadisu, koga prenosi Halid b.Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud ( br.3790), Nesai ( 7/202) Ibn Madže (br.3198) i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jedenje konjskog mesa. Meðutim ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibn Abbdul Berra i drugih, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. ( Šerhu Nevevi 13/96 ). Slabim ga smatra i šejh Albani r.h. ( Vidjeti: Daiful-džami’, br.6333, Ed-daife, br.1149 ). Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ” i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras… ” ( En-Nahl, 8 ), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela. Opet preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slab, jer se zasniva na slabom hadisu, i ajetu koji je općeg karaktera.

UTRKIVANJE KONJA

Organiziranje konjskih utrka, kojima je cilj uvježbavanje jahanja radi potrebe borbe na Allahovom putu, i u kojima nije odreðena nagrada za pobjednika, je dozvoljeno po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.( Meratibul-idžma’, od Ibn Hazma r.h. str. 254 ). Ova suglasnost se temelji na mnogim hadisima koji govore na ovu temu. Izmeðu ostalih i predaja Abdullaha b. Omera r.a., koji prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. organizirao utrke u kojima su učestvovali posebno pripremljeni i istrenirani konji, čija je staza bila duga šest ili sedam milja, kao i utrke u kojima su se natjecali obični, nepripremljeni konji, čija je staza bila dužine jedne milje. ( Buhari, br. 2870; Muslim, br. 1870). Takoðer je dozvoljeno da se za pobjednika odredi i nagrada, pod uslovom da je donator islamski vladar ili neka druga strana koja ne učestvuje u utrci. Postoje još mnogi uvjeti koje postavljaju islamski učenjaci vezano za konjske utrke, o čemu opširno govori Ibn Kajjim r.h u svome djelu el-Furusije , kao i Ibn Nehhas u Mešariu’l-ešvak 1/466-470.

NEKE ZABRANE VEZANE ZA KONJE

Poslanik s.a.v.s. je općenito zabranio uzimanje nadoknade za iznajmljivanje mužjaka koji bi trebao oploditi ženku odreðene vrste životinje, u što spadaju i konji. (Buhari br. 2284; od Ibn Omera r.a.). Danas pojedini bogataši, od kojih na žalost i veliki broj muslimana, izdvajaju cifre od više stotina hiljada funti samo kako bi šampionsko grlo oplodilo kobilu u njihovom vlasništvu, nadajući se da će buduće ždrijebe nositi očeve gene i pobjeðivati na svjetskim takmičenjima. Pored jasne zabrane ovog postupka u spomenutom hadisu, ovo spada u rasipništvo i bespotrebno bacanje novca, što je Islam oštro osudio. Kaže Allah u prijevodu značenja: « Uistinu su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. « (El-Isra, 27).
Pokuðeno je, a po nekim učenjacima i strogo zabranjeno, pariti magarca i kobilu kako bi se dobila mazga. Ovaj stav grade na hadisu Abdullaha b. Abbasa r.a. u kome kaže: ” Poslanik s.a.v.s. je bio pokorni rob. Nije nas, (Poslanikovu porodicu) izdvajao od ostalih ni po čemu, osim po tri propisa: obaveza nam je upotpunjavati abdest, ne smijemo uzimati milostinju, i zabranio nam je da navodimo magarca na kobilu ”. (Tirmizi, br.1701; i ocjenio ga vjerodostojnim, Ebu Davud, br. 808; Nesai 1/89; Ibn Madže, br. 426; Ahmed 1/225; i drugi. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim u svojim opaskama na Ahmedov musned br.1977). Neki smatraju da se ovaj propis odnosi samo na ehlul-bejt (poslanikovu porodicu), jer hadis prenosi Ibn Abbas r.a. koji je bio amidžić Poslanika s.a.v.s. Drugi kažu da je zabrana opća, zbog hadisa u kome se kaže, da je jedne prilike Poslaniku s.a.v.s. poklonjena mazga, pa mu je Alija r.a. predložio da i oni spare magarca i kobilu, kako bi dobili mazgu. Na njegov prijedlog Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” To čine samo oni koji ne znaju ”. (Ebu Davud, br. 2565; Nesai 6/224; od Alije r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i Sahih sunen Ebi Davud, br.2311). Kako uskladiti ove hadise iz kojih se razumije zabrana ovog postupka, sa činjenicom da je Allah dž.š. u Kur’anu dozvolio jahanje mazgi, a i sam Poslanik s.a.v.s. je koristio mazge i oko toga ne postoji nikakav spor? Pored mnogih objašnjenja koja islamski učenjaci navode, možda je najispravnije reći, da je ovaj postupak strogo zabranjen Poslanikovoj s.a.v.s. porodici, dok je drugim ljudima pokuðen, jer će za gajenje konja čovjek biti obilato nagraðen, dok se za gajenje mazgi ne spominju nikakve vrijednosti niti nagrada. Riječi Poslanika s.a.v.s.: ” to rade samo oni koji ne znaju ”, odnose se na ljude koji ne poznaju vrijednosti i nagrade za one koji vode brigu o konjima, pa zbog toga koriste mazge, a Allah najbolje zna. (Tuhfetul-Ahvezi 5/351-352; Avnul-Ma’bud 7/107; ).
Zabranjeno je na konje objesiti zvono ili nešto što pravi veliku buku. Kaže Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Ebu Hurejre r.a. : ” Meleci ne prate skupinu putnika u kojoj ima pas ili zvono ”.(Muslim, br. 2113; Tirmizi, br. 1703; i drugi). Ovdje se svakako misli na meleke milosti, a ne na meleke pisare koji nikada ne napuštaju nijednog čovjeka.
U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. je zabranio da se sijeku i krate konjske grive i repovi, uz objašnjenje da su njihovi repovi mahalice kojima tjeraju muhe, a grive pokrivači kojima se štite od studeni.(Ebu Davud, br. 2542; od Utbe b. Abda Es-Sulemija r.a.). Meðutim ovaj hadis nije vjerodostojan. Vidjeti Daiful Džami’ br.6254.

SLABI I LAŽNI HADISI O KONJIMA

Pored slabih i lažnih hadisa koje smo naveli u tekstu, postoje još dosta hadisa na temu konja, koji su takoðer ili slabi ili apokrifni. Neke od njih navodimo samo kako bi ukazali na njihovu slabost ili neutemeljenost:
1-U jednom dugom apokrifnom hadisu, izmeðu ostalog, navodi se i slijedeće: ” Kada je Allah htio stvoriti konja, rekao je zapadnom vjetru: » Od tebe ću stvoriti stvorenje koje će biti snaga mojih štićenika, poniženje mojih neprijatelja, i ukras mojih pokornih robova. Allah je uzeo pregršt tog vjetra i stvorio konja… ” . Dalje se navodi da je Allah Ademu a.s. prikazao sve što je stvorio, pa mu rekao da sebi izabere koje god hoće od Njegovih stvorenja, pa je Adam a.s. odabrao konja. Tada mu je Allah rekao: ” Izabrao si svoju moć, i moć svojih potomaka… ”. (Mevdua’t od
Ibnul-Dževzija, 2/224).
2- ” Džini ne mogu začarati onoga, u čijoj kući boravi čistokrvni konj ”. Hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. (Vidjeti: Ed-Daife br.3474, Daiful-Džami’ br.2664).
Neki lažni hadisi na temu konja, imaju veoma ružno značenje pa ih nećemo ni navoditi.

KONJI U DŽENNETU?

Jedne prilike je neki pustinjak prišao Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, pa mu rekao: ” Božji Poslaniče, ja uistinu volim konje. Hoće li ih biti u džennetu? ”. Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: ” Ako te Allah uvede u džennet, daće ti konja od crvenog dragog kamena ( rubina) koji će imati krila. Uzjahaćeš ga i na njemu letjeti kuda hoćeš.”
( Tirmizi 2544; od Ebu Ejjuba r.a. i ocjenio ga slabim. Šejh Albani r.h. ga je prvo ocjenio slabim u Daif Sunen Tirmuzi, br.2679, i Daiful-Džami’, br.1287, a poslije dobrim, zbog mnoštva puteva kojim je prenešen. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 3757, i Sahiha br. 3001 ). Kada ovaj hadis i ne bi prihvatili kao vjerodostojan, sigurno znamo da je Allah svojim dobrim robovima u džennetu obećao sve ono što požele. Zbog toga, ukoliko nekome zaista bude stalo do konja u džennetu, Allah će mu tu želju ispuniti, jer On svoje obećanje, neće iznevjeriti. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete ” (Fussilet,31). i u drugom ajetu: ”…u njemu (džennetu) će biti sve što duše zažele i čime se oči naslaðuju… ”. (Ez-Zuhruf , 71 ). A Allah najbolje zna.
Vrijeme u kome trenutno živimo, je vrijeme visoke tehnologije, brze razmjene informacija i suvremenog prijevoza, pa potreba za konjima nije ni približno velika kao što je bila nekad. Zamijenile su ih razne mašine i moderna prijevozna sredstva, što je Allahovom milošću, ljudima uveliko olakšalo svakodnevni život. Koriste se još samo u jako nerazvijenim zemljama, ili ih ljudi drže iz hobija. Meðutim, samo Uzvišeni Allah zna, šta nam donosi budućnost od smutnji, iskušenja, ratova i razaranja, ili energetske krize o kojoj se često govori i kojoj ćemo kao čovječanstvo, Allah najbolje zna, biti izloženi. Možda će opet u bližoj ili daljoj budućnosti, konji povratiti svoju staru ulogu i opet zauzimati bitno mjesto u životima ljudi. Muslimani neće biti iznenaðeni. O konjima ionako, znaju sve što im je potrebno.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 04 Lipanj 2007 02:22 (1 dio) i u ponedjeljak, 11 Lipanj 2007 12:55 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Nema razilaženja kod islamskih učenjaka da nevjerničko dijete uzima propis roditelja koji prime islam. Imam Maverdi navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.). Meðutim, postoji razilaženje oko propisa djeteta kada je u pitanju ulazak u islam jednog od roditelja. Većina islamskih učenjaka smatra da dijete prima propis boljeg roditelja, tj., roditelja koji primi islam. Ovo je stav učenjaka hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (Vidjeti: El-mebsut, 10/120, Hašijetu Ibni-Abidin, 2/229, El-muhezzeb, 2/239 i El-mugni, 9/215 i 9/235.). Neki učenjaci hanefijske pravne škole, iako se slažu u osnovi propisa, prave razliku izmeðu roditelja i djeteta shodno zemlji u kojoj borave. Tako smatraju da otac koji živi u zemlji islama i primi islam neće utjecati na propis dijeteta koje živi u zemlji koja je u sukobu s muslimanima. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 3/417 i El-bahrur-raik, 3/225.).

Većina islamskih učenjaka koristi naredne argumente:

1. Riječi Uzvišenog Allaha: “Oni koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu.” (Prevod značenja, Et-Tur, 21.). Citirani ajet ukazuje da će Allah priključiti djecu roditeljima muslimanima i nije napravljena razlika izmeðu jednog ili oba roditelja.

2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Djeca muslimana su na posebnom brdu u džennetu. O njima se brinu Ibrahim, a.s., i Sarra, a na Sudnjem danu biće vraćeni svojim roditeljima.” (Ahmed, 2/326, Hakim, 1/541/1418 i Bejheki u El-basu ven-nušur, 231. Šejh Albani ovaj hadis smatra vejrodostojnim. Vidjeti: Es-silsiletus-sahiha, 3/451.).

3. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o djeci muslimana rekao: “Ona će biti vječno u džennetu.” (Muslim, 16/156/2635, Ahmed, 2/488.).

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje kažu: “Dijete slijedi svoje roditelje u vjeri. Ako se njihova vjera bude razlikovala tada treba slijediti roditelja muslimana, kao što dijete iz mješovitog braka slijedi oca muslimana ne majku kršćanku.” (Vidjeti: El-mugni, 9/26.). Islam je istina a nevjerstvo krivi put, pa je slijeðenje pravog puta i istine preče od slijeðenja zablude. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407.). Uzvišeni Allah je rekao: “I učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ-ona je gornja.” (Prevod značenja, Et-Tevbe, 40.).

Druga skupina učenjaka smatra da djeca slijede oca kada je u pitanju vjera. Ako otac primi islam tada dijete postaje musliman bez obzira na majku da li primila islam ili ne. Ovo je stav učenjaka malikijske pravne škole. (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 2/220 i 3/307 i El-kafi, 1/209.). Ova skupina učenjaka kao dokaz koristi ajet u kome Uzvišeni Allah navodi riječi raskošnika koji kažu: “Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru i mi tragove njihove slijedimo.” (Prevod značenja, Ez-Zuhruf, 23.). Citirani ajet ukazuje da potomci slijede vjeru očeva, ne vjeru majki.

Treće mišljenje zastupa poznati tabi’in Ata’. On smatra da dijete slijedi majku, ne oca, jer se kategorički može tvrditi da je majka djeteta, uistinu, njegova majka, dok se se za oca ne može tom sigurnošću tvrditi da je otac. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.).

Preferirajuće mišljenje:

Smatram, a Uzvišeni Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka zasnovano na najjačim i najprihvatljivijim dokazima. Dakle, malodobna djeca bilo da razaznaju ili nerazaznaju ili punoljetna ali umno poremećena, slijede roditelja muslimana. Islam je Allahova vjera koju je objavio da bi ljudi bili sretni na obadva svijeta, pa je najpreče da dijete slijedi boljeg roditelja. Što se tiče ajeta iz sure Ez-Zuhruf kojim malikijski učenjaci dokazuju svoj stav, na njega se može odgovoriti da je Uzvišeni spomenuo njihove riječi u pogrdnom kontekstu, pa nisu validan argument u ovom slučaju.

Kada pravnici raspravljaju o ovom pitanju, spominju pitanje da li dijete slijedi djeda ili nanu ako su muslimani a roditelji djeteta nemuslimani. Učenjaci hanefijske, malikijske i hanbelijske pravne škole smatraju da unuče neće primiti propis djeda niti nane bilo da su roditelji živi ili ne. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407, El-mebsut, 10/123, Bedaeus-sanaia, 7/139 i Ahkamud-dahili fil-islam, str, 76.). Kada bi dijete slijedilo npr., djeda onda bi slijedilo i cijelu uzlaznu lozu djedova i sve tako do prvog oca Adema a.s. Pored ovoga, imamo mišljenje učenjaka šafijske pravne škole koji smatraju da djed i nane utječu na propis djeteta bez obzira bili roditelji živi ili ne. Neki učenjaci smatraju da djed i nane utječu na propis ako roditelji nisu živi u protivnom ne utječu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: subota, 30 Lipanj 2007 03:45

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Amir Durmić

U arapskom jeziku, zakletva (jemin) je dobila ime po desnoj ruci koja se isto tako zove. Kada bi se ljudi jedni pred drugima na nešto zaklinjali, udarali bi desnicom o desnicu, i na taj način potvrdili svoju zakletvu.
Šerijatski, jemin – zakletva, je potvrðivanje nečega (izrečenog stava ili informacije) uz spominjanje Allaha ili Njegovih imena i svojstava. (Fethul-Bari, 11/516)
Zaklinjanje (na šerijatski propisan način) je dozvoljeno po Kur’anu, sunnetu i idžmau (koncenzusu) islamskih učenjaka.
DOKAZI:
UZ KUR’ANA: Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
1- « …i ne kršite zakletve kada ste ih potvrdili i Allaha kao jamca sebi uzeli…» (En.Nahl, 91).
2- « Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite « (Et-Tahrim, 2)
3- Uzvišeni Allah je svome Poslaniku s.a.v.s. na tri mjesta u Kur’anu naredio da se zaklete Njegovim imenom: « Oni te zapitkuju: Da li je istina da će ono biti? Reci : Jest GOSPODARA MI MOGA, zaista je istina i vi nećete umaći « (Junus, 53).
« A nevjernici govore: čas oživljenja nam neće doći! Reci: Hoće, TAKO MI GOSPODARA moga, koji zna i ono što je skriveno…» (Saba, 3).
« Nevjernici tvrde da neće biti proživljeni: Reci: Hoćete, GOSPODARA MI moga…» (Tegabun, 7).

IZ SUNNETA:
Govorio je Poslanik s.a.v.s.:
1- ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ja se nadam sa ćete biti
polovina od stanovnika dženneta..”(Buhari br.6528, Muslim, br. 221 od
Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
2- ”Tako mi Onoga pored Koga nema drugog božanstva, neki od vas će raditi djela
stanovnika dženneta sve dok izmeðu njega i dženneta ne bude osim koliko
podlaktica, pa će ga prestići ono što je u knjizi zapisano..” (Buhari br.3208,
Muslim br.2643, od Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
3- ”Šta je nekim ljudima koji se ustručavaju da čine ono što ja činim? Tako mi Allaha,
ja sam od njih o Allahu znaniji i bogobojazniji…”
(Buhari br.6101, Muslim br. 2356 od Aiše r.a.).

IZ IDŽMA’A:
Suglasni su islamski učenjaci da je zakletva dozvoljena i da se na njoj grade odreðeni vjerski propisi. (Mugni 11/160).
Pored toga što je zakletva dozvoljena, nije preporučljivo da se često upotrebljava jer će u tom slučaju postati navika, pa će je čovjek izgovarati i kad govori nešto banalno.
Kaže Allah u prijevodu značenja: « I ne slušaj nijednog hallafa (ko se puno klete) prezrena» (Kalem, 10). Neki mufessiri kažu da se pod ovim terminom ”hallaf” misli na svakog ko se puno klete, bez obzira govorio istinu ili laž. ( Tefsir od Razija, 6/75 i 30/83). Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. da zaklinjanje prilikom trgovine uništava njen bereket. (Buhari br. 2087, Muslim br.1606 od Ebu Hurejre r.a.)

čIME SE JE DOZVOLJENO ZAKLINJATI?
Muslimanima se nije dozvoljeno zaklinjati ničim osim sa Allahom i Njegovim svojstvima i lijepim imenima. Jedne prilike Allahov Poslanik s.a.v.s. je sustigao Omera b. Hattaba koji je putovao sa jednom skupinom i čuo ga da se klete svojim ocem, pa mu je rekao: ”Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima. Ko hoće da se zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti. ”(Buhari br.6646, Muslim br.1646).

ZAKLINJANJE ALLAHOVIM IMENIMA I SVOJSTVIMA:
Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se je dozvoljeno zaklinjati Allahovim imenima koja su posebna za Njega i sa kojima se ne naziva niko osim Njega i da je takva zakletva validna i da ona za sobom povlači keffaret ukoliko se prekrši. Meðutim, postoje Allahova imena kojima se u prenesenom značenju mogu nazivati i neka stvorenja. Na primjer, Allahova imena El-Halik što znači Stvoritelj, ili Rabb što znači Gospodar, ponekad u Kur’anu dolaze i u kontekstu stvorenja. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
« Vi se mimo Allaha kumirima klanjate i laži STVARATE… » (Ankebut, 17),
« Što se Balu klanjate, a najljepšeg od svih STVORITELJA ostavljate»
(Es-Saffat, 125),
« I kada Jusufu izaslanik doðe, on reče: Vrati se GOSPODARU svome..»
(Jusuf, 51)
« A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spasen biti reče. Spomeni me GOSPODARU svome…» (Jusuf, 42).
Ukoliko se čovjek zaklete nekim od ovakvih imena sa nijetom zaklinjanja Allahom, ili ovakva imena spomene općenito, pa kaže (npr. tako mi Gospodara moga) to će se računati zakletvom. Ako pak ova imena čovjek spomene u zakletvi a bude nijetio nekoga od stvorenja, to se neće računati šerijatskom zakletvom, i za nju nema keffareta ukoliko se prekrši, već će se čovjek pokajati zbog toga što se kune nečim mimo Allaha.

Većina uleme dozvoljava zaklinjanje Allahovim svojstvima, što je i ispravno mišljenje. Dokaz su mnogi hadisi:
– Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. opisujući zadnjeg čovjeka koji će izići iz vatre rekao: ”…stalno će tražiti od Allaha a On će mu reći: ako ti uslišam molbu, nećeš li tražiti ništa više? Neću, tako mi TVOJE MOćI…” (Buhari br.6573, Muslim br.173)
– Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. dovio obraćajući se Allahu riječima: ”Utječem Ti se TVOJOM MOćI, Ti si Onaj pored Kojeg nema drugog boga i Ti si onaj koji ne umire, a džinni i ljudi umiru”. (Buhari br.7383, Muslim br.2717)

ZAKLINJANJE KUR’ANOM:
Pošto je Kur’an Allahov govor a samim tim i jedno od Njegovih svojstava, većina islamskih učenjaka je dozvolila zakletvu Kur’anom. (El-Mugni 11/193, Medžmuatul-fetava od Ibn Tejmijje r.h. 35/237).Kažu da je zaklinjanje Kur’anom poput istiaze-traženja utočišta, i da nije dozvoljeno osim Allahom i Njegovim svojstvima. Kako mnoge vjerodostojne predaje potvrðuju da se Poslanik s.a.v.s. Allahu utjecao sa Njegovim svojstvima, kažu da se je isto tako dozvoljeno i zaklinjati se Njegovim svojstvima, poput Kur’anom, jer je to Njegov govor, odnosno svojstvo. Na primjer govorio je Poslanik s.a.v.s.: ”Utječem se Allahu Njegovim POTPUNIM RIJEčIMA, od zla Onoga što je On stvorio…”. (Muslim, br 2708 od Havle b. Hakim r.a.)
Ebu Hanife r.h. nije dozvoljavao zaklinjanje Kur’anom, meðutim neki potonji učenjaci Hanefijskog mezheba su to dozvolili poput Ibn Hummama i Ajnija. (Fikhul-islamijj ve edilletuhu 3/379).

ZAKLINJANJE NEčIM MIMO ALLAHA:
Zaklinjanje nečim mimo Allaha je strogo zabranjeno-haram, i računa se vrstom širka, što se jasno zaključuje iz hadisa koji govore na ovu temu:
-Abdullaha b. Omera r.a. je čuo čovjeka kako se zaklinje Kabom, pa ga je upozorio da to ne čini a nakon toga mu rekao: čuo sam Poslanika s.a.v.s. da je rekao: ”Ko se zaklete nečim mimo Allaha, uznevjerovao je (učinio nevjerstvo) ili je Allahu pripisao druga” (Ebu Davud br.3251, Tirmizi br.1539. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br.2952)
– od Burejde r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zaklete emanetom (čašću, povjerenjem) takav nije od nas ”.( Ebu Davud br. 3253, i Ahmed 5/352. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br. 2954)
– od Ebu Hurejere r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nemojte se zaklinjati vašim očevima niti vašim materama niti kumirima, i ne zaklinjte se osim Allahom, i nemojte se zaklinjati osim kada govorite istinu”. (Ebu Davud br.3248, Nesai 7/7. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihul-Džami’ br. 7249)

Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Haram se je zaklinjati nečim mimo Allaha i to je odabrano mišljenje. Prenosi se od Ibn Mesu’da r.a. da je govorio: Da se zakunem Allahom pa da slažem mi je draže, nego da se zakunem nečim mimo Allaha a da govorim istinu”.
( Abdurrezzak u Musannefu br. 15 929 i Ebu Neim u El-Hilje 7/267. Ovu predaju je Albani r.h. ocijenio vjerodostojnom u El-Irva br.2562).
Pojašnjavajući ovaj govor Ibn Mesu’da, kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Jer je veličina tevhida veća od veličine govorenja istine, a grijeh laganja je manji od grijeha širka ”.
(Ihtijarat str. 473).

ŠTA ćE UčINITI ONAJ KO SE ZAKUNE NEčIM MIMO ALLAHA?
Svaka zakletva mimo Allaha i Njegovih svojstava i imena je zabranjena, ali isto tako i bezvrijedna te nema nikakvu težinu u šerijatu. Meðutim ukoliko se čovjek namjerno ili ne namjerno zaklete nečim mimo Allaha, šta da čini?
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune i u svojoj zakletvi kaže: Tako mi Lata i Uzzata; neka kaže: La ilahe illallah …” ( Buhari br.6650,
Muslim br. 1647).
U drugom hadisu od Sa’da b. Ebi Vekkasa r.a. stoji da se ovaj ashab zakleo Latom i Uzzatom, jer je bio nov u Islamu, pa mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Reci La ilahe illallah, a zatim pljucni na lijevu stranu tri puta, traži kod Allaha utočište od prokletog šejtana i nemoj se više vraćati tom postupku ”. (Ibn Madže br. 2097, Ahmed 1/183. Šejh Ahmed Šakir je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom u opaskama na Musned Imama ahmed br. 1590, a šejh Albani tvrdi da ima odreðenu slabost. Vidjeti: El-Irva 8/192-193)
Po ispravnom mišljenju, ukoliko se čovjek zakune bilo čim mimo Allaha, treba da postupi onako kako je pojašnjeno u ovom hadisu. Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Zaklinjanje onim što je stvoreno, poput zakletve Kabom, vladarima, precima, sabljom … Sve su ovo zakletve koje nemaju nikakvu svetost niti vrijednost, već se one računaju u one zakletve za koje nije potrebno činiti keffaret(iskup), a onaj ko to učini treba da Allaha izdvoji u Njegovoj jednoći…”(Fetava 33/122).

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: VRSTE ZAKLETVE i KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: četvrtak, 06 Rujan 2007 00:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Pripremio: Amir Durmić
Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti…» (El-Maide, 89.)Prekršitelj zakletve ima pravo da bira izmeðu prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuðenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuðeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.

HRANJENJE DESET SIROMAHA

U ajetu je jasno precizirano da se moraju nahraniti deseterica siromaha. Meðutim, da li je dozvoljeno nahraniti jednog siromaha deset puta, ili dvojicu pet puta, petericu po dva puta itd.? Stav imama Šafije, imama Ahmeda kao i Ibn Hazma jeste da mora biti deset različitih siromaha, zbog vanjskog značenja ajeta, koji na to jasno upućuje.
Suprotan stav ima Ebu Hanife, r.h., i imam Ahmed u drugom rivajetu, da je dozvoljeno dati sve jednom siromahu, pod uvjetom da mu se čitava količina hrane dadne odjednom.

VRSTA HRANE KOJA SE DAJE SIROMASIMA

Što se tiče vrste hrane kojom se hrane siromasi, ispravno je da se to vraća na običaj stanovnika tog geografskog područja, odnosno na osrednju hranu (i po vrsti i po količini) koja se koristi u tom mjestu, shodno riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: ”…da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite” (El-Maide, 89.).
Ovo je stav imama Malika i Ibn Hazma, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, r.h.
Kaže Ibn Tejmijje, r.h., preferirajući ovo mišljenje:
”Ono što se prenosi od ashaba i tabiina jeste ovaj pravac. Zbog toga su govorili: ‘Osrednja hrana jeste hljeb i mlijeko, hljeb i maslo, hljeb i datule, a najveće što se može reći jeste hljeb i meso.’ Predaje koje govore na ovu temu već smo spomenuli na drugom mjestu, i tamo smo objasnili da je ovo mišljenje ispravno i da na njega upućuju Kur’an, sunnet i zdravo razmišljanje…” (Fetava od Ibn Tejmijje, 35/349.)

DA LI JE DOZVOLJENO POZVATI SIROMAHE PA IH NAHRANITI, ILI JE OBAVEZA DA ONI LIčNO PREUZMU HRANU?

Stav imama Malika, Šafije i Ahmeda jeste da im se hrana mora uručiti lično, jer, kako kažu, to je imetak koji im po šerijatu lično pripada, pa im se mora uručiti kao zekat. Takoðer kažu da je to bila praksa ashaba, r.a.
Suprotan stav imaju imam Ebu Hanife i imam Malik u drugoj predaji, a to je mišljenje i Sevrija, Evzaija i Hasana el-Basrija, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, koji kažu da nije obaveza da siromasi lično preuzmu hranu, već ih je dozvoljeno pozvati na ručak ili večeru naprimjer.
Ovo mišljenje je prioritetnije i bliže općim ciljevima šerijata, jer se i ličnim hranjenjem siromaha postiže cilj radi kojeg je ovaj propis nareðen, a to je dobročinstvo prema siromahu. A Allah najbolje zna.

OBLAČENJE DESET SIROMAHA

To se odnosi na kupovinu odjeće koju po običaju nose siromasi, a Ahmed i Malik su ograničili da ta odjeća u najmanju ruku mora prekrivati one dijelove tijela koji se obavezno prekrivaju u namazu, bilo da se radi o muškarcu ili ženi.
(El-Mudevvene, 2/44, Mugni, 11/260, Muhalla, 8/75)

KORIST

Većina islamskih učenjaka smatra da nije dozvoljeno izdvojiti novčanu vrijednost za hranu ili odjeću, te je u tom obliku dati siromasima, dok Ebu Hanife to dozvoljava.
(El-Umm, 7/91, El-Mudevvene, 2/40, El-Muhalla, 8/69, El-Mugni, 11/256)

OSLOBAÐANJE ROBA

Odabrano je mišljenje po ovom pitanju da se može osloboditi bilo koji rob, bio on musliman ili ne, zbog općenitosti ajeta u kojem se to nareðuje: “…ili da roba ropstva oslobodite…“ Ovo je mišljenje Ebu Hanife, r.h., dok većina pravnika kaže da rob mora biti musliman.

POST TRI DANA

Ukoliko ne bude u stanju da se zbog siromaštva iskupi za prekršenu zakletvu sa jednom od tri navedene stvari, kletvokršitelj će prijeći na post od tri dana, onako kako je to spomenuto u ajetu.
Imam Ebu Hanife, Sevri i Ahmed u jednom rivajetu, mišljenja su da se ovi dani obavezno trebaju postiti uzastopno. Svoj stav dokazuju kiraetom Abdullaha b. Mes’uda, r.a., i Ubejja, r.a., da su u ajetu koji govori o iskupu kletvokršitelja učili: “…A onaj ko ne bude mogao –neka posti tri dana (uzastopno)…“ (El-Maide, 89.).
Iako ovaj kiraet ne spada u mutevatir – kategorične kiraete, on je u najmanju ruku predaja od Poslanika, s.a.v.s., kojom se tumači spomenuti ajet, tako da pod pretpostavkom ispravnosti njegovog lanca prenosilaca, on biva validnim dokazom.
Takoðer, kao dokaz navode i kijas – analogiju, shodno iskupu za nenamjerno ubistvo ili zihar za koje je takoðer propisan post kao iskup, a u ajetima koji o tome govore uvjetovana je uzastopnost u postu. Kaže Allah u prijevodu značenja za iskup onome ko počini nenamjerno ubistvo: ”…ne naðe li, mora uzastopno postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje” (En-Nisa, 92.), a za zihar kaže: ”Onaj ko ne naðe, dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego što jedno drugo dodirnu” (El-Mudžedele, 4.).

Imam Malik, Šafija, Ahmed u rivajetu kao i Ibn Hazm smatraju da uzastopnost u postu za otkup prekršene zakletve nije obavezan jer takvo nešto nije uvjetovano u ajetu, a spomenuti kiraet nije mutuvetair – kategoričan, već šaz – izniman, pa kao takav ne može služiti kao dokaz. Zbog toga, ako prekršitelj zakletve ove dane isposti bez uzastopnosti, njegov iskup je ispravan.
Ovo drugo mišljenje je ispravnije, meðutim, ukoliko čovjeku ne predstavlja veliku poteškoću, sigurno je da je preče i bolje te dane ispostiti uzastopno kako bi što prije sa sebe skinuo tu obavezu, a Allah najbolje zna.

DA LI JE DOZVOLJENO ISKUPITI SE ZA ZAKLETVU I PRIJE NEGO ŠTO SE PREKRŠI?

Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se iskup za prekršenu zakletvu ne mora učiniti prije nego što se išta prekrši, ali se razilaze na dva mišljenja po pitanju onoga ko bi se iskupio prije nego što je zakletvu prekršio:

PRVO: Većina islamskih pravnika smatra da je to dozvoljeno, ali smatraju prečim da se iskup ne čini sve dok se zakletva ne prekrši. Ovaj stav se pripisuje četrnaesterici ashaba i velikom broju tabiina.

DRUGO: Ebu Hanife i njegovi sljedbenici smatraju da ovaj postupak nikako nije ispravan, dok imam Šafija smatra da se nije dozvoljeno unaprijed iskupiti postom od tri dana, ali jeste sa ostale tri spomenute stvari u ajetu. (El-Mudevvene, 2/38, El-Mugni, 11/222, El-Muhalla, 8/67, El-Mebsut, 8/148)
Mišljenje većine islamskih učenjaka je prioritetnije jer hadisi upućuju na legitimnost ovog postupka. Od Abdur-Rahmana b. Semure, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Ako se na nešto zakuneš, pa vidiš da je nešto drugo bolje od onoga na što si se zakleo, iskupi se za svoje krivokletstvo, pa učini ono što je bolje…” (Ebu Davud, br. 3278, Nesai, 7/10. Hadis je vjerodostojan. Vidjeti: Irvaul-galil, br. 2579. U nešto drugačijoj verziji bilježe ga Buharija i Muslim.) U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je naredio da se čovjek prvo iskupi za svoju zakletvu, pa da je tek nakon toga prekrši. A Allah najbolje zna.

PONAVLJANJE ISKUPA SA PONAVLJANJEM PREKRŠENIH ZAKLETVI

Ukoliko se čovjek zakune da će učiniti jednu stvar, pa se nakon toga opet zakune da će učiniti neku drugu stvar, ukoliko prekrši bili koju od navedenih zakletvi, dužan je da se za svaku iskupi posebno. Naprimjer: čovjek se Allahom zakune da neće posjećivati rodbinu, a nakon toga zakune se da neće izlaziti iz kuće. Kada prekrši bilo koju od navedenih zakletvi obaveza mu je da se za svaku iskupi posebno.
Meðutim, ako se dva ili više puta zakune za jednu te istu stvar, islamski učenjaci po ovom pitanju imaju više mišljenja. Ebu Hanife, Malik i Ahmed smatraju da je za svaku zakletvu dužan posebno se iskupiti, a imam Šafija kaže da, ukoliko je drugom zakletvom samo želio da potvrdi prvu, nije dužan da se iskupi više od jednog puta.
Imam Ahmed u jednom rivajetu smatra da će se iskupiti samo jednom bez obzira koliko se puta zakleo na jednu te istu stvar, i da se ostale zakletve računaju samo kao potvrda one već izgovorene. Ovo mišljenje je odabrao i Ibn Tejmijje, r.h., i ono je, inšallah, odabrano.
Naprimjer, žena se Allahom zakune da više neće dojiti svoje dijete, i tu zakletvu ponovi nekoliko puta u jednom ili više dana. Ukoliko se odluči da prekrši tu zakletvu, dovoljno je da se za nju iskupi samo jednom, a Allah najbolje zna.

Pripremljeno prema djelu Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibnus-Sejjida Salima

Prvi put objavlejno: ponedjeljak, 19 Studeni 2007 09:30

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed)
Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom, sve dok imam ne završi sa svojim namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!” (Hadis prenose petorica, a imam Tirmizi ga smatra sahihom)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!” (Sahihul-Buhari: 2008)

Prenosi se od Ibnu Šihaba, a on od Urve b. Zubejra, a on od Abdurrahman b. Abdul-Karija, koji kaže: “Zaputio sam se sa Omer b. el-Hattabom r.a., jedne ramazanske noći k mesdžidu, kad zatekosmo ljude u njemu kako klanjahu u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi… u tom Omer r.a., reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao s Omerom r.a., druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a., reče: „Lijepog li poduhvata, ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju“ – imajući za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći tj. poslije jacije.” (Sahihul-Buhari: 2010)

Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: “Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali 23 rekata!” (Muvetta, br.250.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi rhm.

Odabrano mišljenje imama Ahmed b. Hanbela rhm. je da se teravih – namaz sastoji od 20 rekata. Ovo je i stav imama Sevrijja, Ebu Hanife i Šafije. Imam Malik rhm. smatra da se teravih – namaz sastoji od 36 rekata, zasnivjući svoje mišljenje na praksi stanovnika Medine! Salih Mevla el-Tev’emeh kaže: „Zatekao sam ljude kako klanjaju 41 rekat, od kojih su 5 rekata bila vitr namaz!“ Prenosi se od Alije r.a., da je naredio jednom čovjeku da imami ljudima sa 20 rekata (teravih namaza). Stav da se teravih-namaz klanja 20 rekata je gotovo poput idžma’a-konsenzusa islamske uleme po tom pitanju!” (Pogledaj: el-Mugni, 2/604.)

Kaže imam Ebu Davud rhm.: “čuo sam Ahmed b. Hanbela rhm., kako kaže: „Sviða mi se kada se klanja za imamom, i kada se klanja vitr-namaz za njime! Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Hadis bilježi Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždžeh, Darimi, Ahmed) Dalje navodi: Ahmed b. Hanbel je klanjao s ostalim svijetom, a i vitr bi klanjao s njima!

Esrem navodi: Pričao mi je čovjek koji je imamio Ahmedu b. Hanbelu rhm., za vrijeme Ramazana, i da je on klanjao sa njima cijeli teravih – namaz, i vitr. Dalje kaže: čekao bi me sve dok ne bih ustao, pa bi i on tada ustao, kao da se pridržavao hadisa Ebu Zerra r.a., koji kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždže, Darimi, Ahmed)

Rečeno je Ahmedu b. Hanbelu rhm.: Da li teravih-namaz obavljaš u zadnjoj trećini noći? Odgovori: Ne! Praksa i navika muslimana mi je draža! (el-Mugni, 2/607)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm.

Prenosi se da je Ubejj b. Ka’ab r.a. klanjao ljudima 20 rekata tokom mjeseca Ramadana, a potom bi klanjao vitr od 3 rekata! Ovo je jedan od dokaza na osnovu kojeg je većina islamskih učenjaka zasnovala svoje mišljenje da se teravih-namaz sastoji od 20 rekata, i da je to sunnet, jer je Ubejj b. Ka’ab r.a., to radio pred skupinama muhadžira i ensarija, a nije zabilježeno da mu je iko negodovao na takav postupak! Drugi su voljeli da se teravih-namaz klanja u dužini od 39 rekata, pozivajući se na staru praksu stanovnika Medine!

Jedna grupa učenjaka se poziva na hadis koji se spominje u buharijinom sahihu od Ajše r.a., da Poslanik s.a.w.s., ni u Ramazanu niti van Ramazana, nije klanjao više od 13 rekata!

Islamski učenjaci, kao što je to vidno, su se po ovome pitanju podijelili na nekoliko mišljenja, misleći i smatrajući da se ono što je potvrðeno sahih hadisom od Ajše r.a., suprostavlja praksi pravednih halifa, kao i ustaljenoj praksi muslimana!

Odgovor na ova razilaženja bi bio da su sve navedene kombinacije dobre i lijepe! Na ovakav način se izjasnio i imam Ahmed r.a..

Broj rekata ramazanskog namaza nije posebno odreðen, jer Poslanik s.a.w.s., nije naznačio poseban broj rekata ovog namaza, tako da će manji ili veći broj rekata zavisiti samo od kratkoće ili dužine učenja (kiraeta), i stajanja (kijama), u namazu!

Poslanik s.a.w.s., bi duljio u klanjanju svog noćnog namaza, tako da je u sahih hadisu od Huzejfe r.a., potvrðeno da bi Poslanik s.a.w.s., na jednom rekatu učio suru el-Bekare, el-Nisa’a i Alu ‘Imran – tako da bi na taj način oduljeno stajanje u namazu mijenjalo veći broj rekata!

Ubejj b. Ka’ab r.a., kada bi imamio svijetu, nije im mogao duljiti u učenju namaza kao što je to Poslanik s.a.w.s., radio, pa je povećao broj rekata kako bi njima nadomjestio kraće učenje (kiraet), i stajanje (kijam), u namazu.

Broj rekata teravih-namaza je prvo dupliran, jer je na početku Ubejj r.a., klanjao teravih-namaz od 11 ili 13 rekata, da bi svijet, nakon toga, u Medini oslabio i teško podnosio dugo stajanje, pa su povećavali na broju rekata tako da je cifra dostigla brojku od 39 rekata!

Slično ovome bi bilo slijedeće: Kada je Allah dž.š. propisao pet dnevnih namaza u Mekki, svi oni su se sastojali od po dva rekata; da bi potom isti ti fard-namazi i dalje ostali na dva rekata, ali samo u slučaju musafira (putnika), a što se tiče onih koji nisu musafiri (tj. mukimi), za njih su farz-namazi povećani na četiri rekata, kao što se prenosi u Sahihu od Aiše r.a., da je rekla: „Kada se preselio u Medinu broj rekata fard-namaza kod kuće je povećan, a akšam namaz je učinjen na tri rekata, jer je akšam-namaz vitr dana, a što se tiče sabah-namaza on je ostao na dva rekata“, zbog dugog učenja na njemu, što je nadomjestilo povećavanje broja rekata u njemu!

Ulema se tkð. razilazi po pitanju da li je bolje dugo učenje i dugo stajanje u namazu, ili veći broj ruku’a i sedždi, ili su oba postupka ista po pitanju vrijednosti, na tri mišljenja, i sva se tri prenose od imama Ahmeda!

Potvrðeno je u Sahihu da je Poslanik s.a.w.s., upitan: „Koji namaz je najbolji? Reče: Dugo stajanje/kijam!“ Od Poslanika s.a.w.s., se tkð., prenosi da je rekao: „Ti nećeš učiniti jedne sedžde Allahu dž.š., a da te Allah dž.š., njome ne uzdigne za jedan stepen, ili odstrani od tebe jedan grijeh!“ I rekao je s.a.w.s., Rebi’i b. Ka’abu r.a.: „Pomogni sebe prekomjernim činjenjem sedždi!“

Poznato je da je sedžda bolja od kijama, ali zikr koji se uči na kijamu (kira’etul-Kur’an), je bolji i vrijedniji od same sedžde, a najbolje je da namaz bude srazmjeran, pa ako se odulji na učenju Kur’ana, oduljiće se na ruku’ima i sedždama, kao što je Poslanik s.a.w.s., obavljao svoj noćni namaz, kako nam to prenose Huzejfi r.a., i ostali. Takvim su mu bili farz-namazi, namaz zbog pomračenja Sunca ili Mjeseca, i ostali.

Njegov namaz s.a.w.s., je bio srazmjeran, pa dali prednost dugačkom učenju i stajanju u namazu, dugom ruku’u i dugoj sedždi, sa minimalnim brojem rekata (11-13), ili kraćem učenju i stajanju, kraćim ruku’ima i sedždama, sa većim brojem rekata (23-39), obije kombinacije su bliske jedna drugoj po vrijednosti!

Nekada druga kombinacija (kraće učenje, sa većim brojem rekata, op.prev.), može biti bolje, kao što je Poslanik s.a.w.s., klanjao duha -namaz, na danu ‘Fetha’, sa osam kraćih rekata, gdje se nije zadržao (a mogao je, op.prev.), na dva duga rekata, i kao što su to ashabi r.a., uradili po pitanju teravih-namaza, kada je vjernicima otežalo dugo stajanje u namazu! (Pogledaj: Medžmu’u Fetava, Ibnu Tejmijje, 23/115.)

Imam el-Zurkani rhm.

U djelu el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se predaja: Prenosi se od imama Malika, on od Muhammed b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: „Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza). Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!“

U drugoj predaji imama Malika rhm., stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: „Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!“

Imam el-Bejheki rhm., ove dvije različite predaje kod imama Malika rhm., pojašnjava na slijedeći način: „U prvome vaktu su klanjali 11 rekata, od kojih je jedan rekat bio vitr namaz, da bi kasnije počeli klanjati teravih namaz od 20 rekata, a vitr namaz od 3 rekata.“

Imam el-Badži rhm., kaže: „Prvo su praktikovali duže učenje Kur’ana (kiraet) u teravih-namazu, jer je ono vrijednije, ali su ljudi kasnije oslabili, tako da su smanjili učenje Kur’ana, ali su povećali broj rekata na 23, tako da opet nisu bili na gubitku, kada su sevabi u pitanju, jer su povećali broj rekata.“

Ibnu Habib rhm., kaže: „Teravih-namaz u prvome vaktu se sastojao od 11 rekata, ali sa veoma dugim učenjem Kur’ana (kiraetom), što je vremenom postalo teško ljudima, tako da skratiše učenje Kur’ana, a povećaše broj rekata, tako da su klanjali 20 rekata teravih – namaza, i 3 rekata vitra, s umjerenijim učenjem Kur’ana, da bi kasnije još više omanjili učenje Kur’ana, ali se zato broj rekata teravih – namaza popeo na 36 rekata, mimo 3 rekata vitra, što se kasnije uzelo za stalnu praksu (u Medini, op.prev.). (Pogledaj: Šerhul-Zurkani ala Muvetta, 1/338)

Imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm.

Kaže imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u svom čuvenom djelu ‘Fethul-Bari bišerhi sahihil-Buhari’, u poglavlju ‘Teravih-namaz’, slijedeće: „Islamski učenjaci se razilaze po pitanju broja rekata teravih – namaza, na nekoliko mišljenja i stavova, i to:
1. U djelu ‘el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se slijedeća predaja: Od Muhammeda b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza, op.prev.) Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu, op.prev.), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!!!

2. Muhammed b. Nasr el-Mervezi rhm. prenosi od Muhammeda b. Ishaka, a on od Muhammeda b. Jusufa, koji spominje – 13 rekata teravih namaza.

3. Abdurrezzak navodi predaju od Muhammeda b. Jusufa koji kaže da teravih-namaz ima – 21 rekat.

4. Prenosi imam Malik rhm. od Jezid b. Hasife, a on od Saiba b. Jezida, da teravih namaz broji – 20 rekata. (Ovdje sigurno nije ubrojan vitr namaz, Ibnu Hadžer)

5. U drugoj predaji imama Malika rhm. stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!

6. Muhammed b. Nasr prenosi od ‘Ata’a koji kaže: Zatekao sam ih kako u Ramazanu klanjaju – 20 rekata, i 3 rekata vitra!

Imam el-Davudi rhm., kaže: Moguće je to da je navedena razlika u brojkama rekata zasnovana na dužini ili kratkoći stajanja (kijama), i učenja u namazu (kiraeta), tako da sa dugim učenjem u teravih namazu ide kraći broj rekata, a sa kraćim učenjem u teravih namazu ide veći broj rekata!!!

Imam Ibnu Hadžer rhm., kaže: Prvo predanje od 11 rekata teravih namaza podudara se sa hadisom kojeg prenosi majka vjernika Aiša r.a., koja opisujući namaz Poslanika s.a.w.s. u mjesecu Ramazanu, kaže: Nije klanjao, ni u Ramazanu niti van Ramazana, više od 11 rekata! Klanjao bi prvo četiri rekata, ali ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao još četiri rekata, i ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao tri rekata … (Buhari:1147,2013)

Drugo predanje je blizu prvome i slično mu!

((S obzirom da 90% pripadnika ummeta nije u stanju obavljati ili doživjeti namaz na način kako je to Poslanik s.a.w.s., radio, kada je u pitanju njegova ljepota ili pak neprikosnovena dužina rekata, kiraeta, kijama, sedždi i rukua, na nama je jednostavno da što više od svega navedenoga radimo. Da što više oduljimo naše klanjanje, kiraet u namazu, da oduljimo kijam i stajanje u namazu, sedžde i ruku’e, dove i zikr, i sl.! (op.prev.)))

((Takoðer se u navedenom hadisu ne može primjetiti zabrana klanjanja većeg broja rekata od spomenutih 11 ili 13 rekata, jer se u povijesti selefa bilježe slučajevi čiji bi noćni namazi prelazili spomenutu cifru od 11 ili 13 rekata, kojima niko od uleme nije zamjerao na tako dugim noćnim ili dnevnim nafilama, već bi se za njima u tome povodili! (op.prev.)))

Razilaženje u broju rekata preko broja 20 se vraća na razilaženje po pitanju vitr-namaza, što nas upućuje na to da se vitr namaz može klanjati nekada sa samo jednim rekatom, a nekada sa tri rekata!

Prenosi Muhammed b. Nasr, od Davuda b. Kajsa, koji kaže: Zatekao sam ljude, u vremenu emirstva Ubbane b. Osmana i Omera b. Abdul-Aziza tj. u Medini, kako su klanjali 36 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra. Imam Malik rhm., bi govorio: To je naša stara praksa!

Prenosi se od Za’aferanija, a on od imama Šafije rhm., koji kaže: Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju 39 rekata, a u Mekki 23 rekata, i od takvog postupka se ne mora osjećati nikakva nelagodnost ili tjeskoba!

Od njega se tkð. prenosi slijedeće: Ako odulje učenje i stajanje, a smanje broj rekata – lijepo je; ako povećaju broj rekata, a skrate učenje – lijepo je; a prvo mi je draže!

Imam Tirmizi rhm., kaže slijedeće: Najveća brojka rekata koja je spomenuta u knjigama, kada je teravih namaz u pitanju, jeste 41 rekat sa vitrom!

Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., prenosi od Esved b. Jezida: 40 rekata teravih namaza, sa 7 rekata vitra!

Muhammed b. Nasr prenosi od Ibnu Ejmena, a on od Malika, cifru od 38 rekata teravih namaza – što bi se moglo spojiti sa rivajetom Davuda b. Kajsa od 36 rekata teravih namaza, dodajući mu 3 rekata vitra, ali Ibnu Ejmen izjavljuje u rivajetu da je vitr bio 1 rekat, što bi sve ukupno značilo 39 rekata.

Imam Malik rhm., kaže: Ovo je medinska praksa više od stotinu godina!

Od imama Malika rhm. se takoðer prenosi brojka od 46 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra, što je opće poznata predaja od njega!

Ibnu Vehb prenosi od ‘Amrija, a on od Nafi’a koji kaže: Nisam vidio ljude drugačije da klanjaju mimo 39 rekata, od kojih su 3 rekata vitr!

Od Zurare b. Evfa se prenosi da je imamio narodu u Basri sa 34 rekata teravih namaza, a potom vitr namaz.

Od Se’id b. Džubejra r.a., se prenosi cifra od 24 rekata, a na drugom mjestu 16 rekata mimo vitra. Prenosi ga Muhammed b. Nasr od Ebu Medžleza.

On prenosi tkð. od Muhammeda b. Ishaka, kojem je Muhammed b. Jusuf pričao, a njemu njegov djed Saib b. Jezid, koji kaže: Za vrijeme Omera r.a., smo klanjali 13 rekata teravih namaza!

Ibnu Ishak kaže: Ovo je najvjerodostojnije što sam čuo do sada po pitanju broja rekata teravih namaza! Zadnja predaja se i podudara sa hadisom Aiše r.a. po pitanju noćnog namaza Poslanika s.a.w.s.. (Ibnu Hadžer el-Askelani, Fethul-Bari bišerhi Sahihil-Buhari, Salatut-teravih)

Imam el-Ševkani rhm.

Ono što se da zaključiti nakon studiranja dokaza, vezanih za noćno klanjanje tokom mjeseca Ramazana, je da je taj namaz (teravih – namaz) potvrðen i propisan, kao i njegovo obavljanje u džematu ili zasebno, a odreðivanje broja rekata ovog namaza, ili odreðivanje toga šta će se učiti na njemu se ne bilježi posebno u Sunnetu. (Pogledaj: Nejlul-Evtar, Salatut-teravih)

Imam Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm., nakon što je preferirao stav da je broj rekata teravih namaza 11 ili 13, kaže slijedeće: „Ako čovjek bude klanjao više od spomenutog broja rekata takav postupak nije strašan, jer potporu takvom postupku nalazimo u riječima Allahova Poslanika s.a.w.s. kada kaže: Noćni namaz se klanja dva po dva (rekata)! (Buhari, Muslim) Dakle, Poslanik s.a.w.s. nije ograničio ili odredio broj rekata noćne nafile!!! Od selefa se prenose različite predaje po pitanju broja rekata teravih namaza, iz čega se da zaključiti da u svemu tome ima dostatne širine, a naravno da je vrijednije držati se onoga što je potvrðeno od Poslanika s.a.w.s., a to su 11 ili 13 rekata! …ali znaj da je pitanje broja rekata teravih namaza ono koje je podložno idžtihadu i raspravljanju, tako da to pitanje nikako ne smije biti povodom razilaženju, nesuglasicama, svaði ili neprijateljstvu, meðu pripadnicima Ummeta, jer se selef (prijašnje dobre generacije), po ovome pitanju već razišao, a u mes’eli nema kategoričkog dokaza koji bi spriječio bilo kakvu drugu vrstu idžtihada po ovome pitanju; dokaza koji bi dotični idžtihad proglasio nevažećim ili neispravnim! (Ibnu Usejmin, Fetava Erkanul-Islam, str. 353)

Zaključak:

Kada čovjek usporedi sve navedene, i u različitim predajama spomenute, cifre rekata teravih namaza: 11, 13, 16, 17, 21, 23, 34, 35, 36, 37, 39, 40, 41, 46, 47, 49 … dolazi do zaključka da je sigurno od sunneta selefus-saliha noći Ramazana oživjeti dugim namazima, dugim kijamima, dugim učenjem Kur’ana, velikim brojem rekata, velikim brojem sedždi i ruku’a, zikrom, čitanjem Kur’ana … kao što se i dani Ramazana provode u postu i takvaluku, povodeći se za riječima Muhammeda s.a.w.s.: „Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!“ (Buhari: 2008)

Zato, iskoristimo ugodne i prijatne trenutke džematskog klanjanja ovog ramazanskog namaza, pa makar rekati išli i do stotinu rekata, jer će svakom sedždom Allahu dž.š., naš stepen biti povećan, a grijesi biti sve manji i manji, ne bi li smo se očistili od grijeha tokom ovog časnog mjeseca, te nekako stekli Allahov rahmet i oprost!

Mnogo je onih koji su prošlog Ramazana bili sa nama, ali danas nisu meðu nama, koji bi samo poželjeti mogli da imaju jedan vaš rekat na svojoj vagi dobrih djela; jednu sedždu više ili ruku’, ne bi li bili bliži Allahovom dž.š., rahmetu i magfiretu, a što dalji od džehennemske vatre!!!

Prvi put objavljeno: Nedjelja, 23 Rujan 2007 06:08

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje