Piše: Husnija Sarkić

A) Sar’a (džinska padavica, ludilo). Definicija: „Sar’a je, inače, vid duševne bolesti nastale uticajem šejtansko – džinskog messa, tj. dodira (ograma, ograjisavanja) u kojoj bolesnik nije uvijek svjestan svojih riječi, psihički je neuravnotežen, gubi pamćenje, fizički je nestabilan i ne može se kontrolisati u pokretima i postupcima. To je vid ludila, epilepsije ili nekog drugog psihofizičkog poremećaja.“

(Izvor: Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 38.)

„Padavica je bolest koja djelimično spriječava pokrete glavnih dijelova tijela. Uzrokuje začepljenje moždanih otvora gustim gasovima, ili izlučivanje nečistih gasova iz nekih dijelova tijela u mozak. Ponekad, popratne pojave napada budu kočenje, padanje i izlazak pjene na usta zbog gustoće tjelesne vlažnosti. U nekim slučajevima, padavicu uzrokuju džini. To rade samo loši i nečisti džini zbog privlačnosti čovjeka ili zbog želje da mu nanesu štetu. Prvu vrstu padavice potvrđuju ljekari i govore o lijeku za nju, dok drugu vrstu mnogi ljekari negiraju, samo neki od njih je potvrđuju, ali ne znaju lijek za nju. Jedino što čine je suprotstavljanje dobrih nadahnutih duša zlim niskim dušama kako bi otklonuli i neutralisali njihov utjecaj.“ (Fethul – Bari, 10/114.)

DOKAZI POSTOJANJA

Kur’anski dokazi:

„Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…“ (El-Beqare, 275)

Rekao je imam Kurtubi, rahimehullah: „Ajet je dokaz neispravnosti mišljenja onih koji negiraju džinsko uzrokovanje padavice tvrdeći da to uzrokuju prirode bića, negiraju ulazak džina u čovjeka i džinski dodir.“ (Tefsiru el – Kurtubi, 3/355.)

Dokazi iz sunneta:

– Preneseno je od Safije, radijallahu ‘anha, Hujejjove kćerke, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Šejtan kruži čovjekovim tijelom putem krvi.“ (Fethul – Bari bi šerh Sahihil – Buhari, 4/282.; Muslim bi šerhi Nevevi, 14/155.)

– Preneseno je od J’ala ibn Murre, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Vidio sam Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako radi troje i to nije vidio niko prije mene i neće vidjeti poslije mene. Krenuli smo na put, na putovanju smo naišli na ženu s djetetom, sjedila je, pa reče: ‘Allahov Poslaniče, ovo dijete je zadesila nesreća, a i nas je zadesila zbog njega. Ni sama ne znam koliko puta na dan dobije padavicu! Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Dodaj mi ga! Podigla ga je i stavila između Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sedla. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, djetetu je otvorio usta, tri puta pljucnuo u njih i rekao: Bismillah, ja sam Allahov rob, povuci se Allahov neprijatelju!, potom joj je vratio dijete i rekao: Čekaj nas na istom ovom mjestu kad se budemo vraćali, pa nam reci šta se dogodilo! Otišli smo, vratili se i zatekli je na istom mjestu, povela je sa sobom tri ovce. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upita: Kako je dijete? Rakla je: Tako mi Onoga koji te poslao sa Istinom, sve do sad nismo ništa primijetili i evo uzmi ove ovce. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: Siđi, uzmi jednu, a ostale vrati…“ (Hejsemi, Medžmea’ ez – zevaid, 9/4, i kaže: „Prenio ga je imam Ahmed preko dva lanca prenosilaca i Taberani jednim. Prenosioci jednog Ahmedovog lanca su zastupljeni u Sahihu. Dodajem da je hadis i Hakim prenio u Mustedreku, 2/617 i ocjenio ga vjerodostojnim, s njim se složio Zehebi).

– Prethodno smo već naveli hadis od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao namjesnikom u Taifu. (Bilježi Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan, prenosioci su svi pouzdani.)

– Hadis od Hariže ibn Ebi Salta, koji prenosi da je njegov amidža, učio Fatihu kao rukju ludom čovjeku. (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str. 87)

VRSTE SAR’A

Sar’a imaju dvije vrste:

a. Džinsko – šejtanska (prouzrokovana od zlih duhova) – el-ervah el-habise eš-šerire el-erdijje

b. Medicinski poremećaj.

Obzirom na stepen bolesti postoje četiri vrste:

a. Opći – to je dodir cijelog tijela,

b. Djelimični – obuhvata samo jedan dio tijela,

c. Stalni – dogotrajni boravak džina u tijelu,

d. Privremeni – kratak boravak džina u tijelu (uznemiranje)

B) El – ‘ajn (urok)

Definicija: „Bit uroka se sastoji u pogledu sa divljenjem pomiješanim sa zavišću osobe pokvarene duše koji štetno djeluje na onoga kome je upućen.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/200.)

DOKAZI POSTOJANJA I DJELOVANJA

Kur’anski dokazi

„U komentaru Kur’ana od Ibni Kesira se navodi ‘da je Ja’kub, a.s., naredio sinovima, kada ih je otpremio za Benjaminom u Egipat, da ne ulaze na jednu kapiju, nego da uđu na više kapija, bojeći se da im ljudski uroci ne naškode, jer oni, uistinu postoje i mogu konjanika s konja skinuti. Jer oni su bili fizički lijepi i elegantni.“ (Tefsir Ibn-Kesir, skraćeno izdanje, Izabrao najispravnije verzije Muhammed Nesib Er-Rifa’i, Visoki Saudijski komitet, Sarajevo, 2000., str. 652.)

“O sinovi moji,” – reče onda – “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; vlast pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!’ I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 67-68)

„Dio ajeta: „…jedino se ostvarila želja Ja’kubova, koju je izvršio…“, odnosi se, po Ibn Kesiru na to „da je od njih otklonjen urok“ time što su poslušali oca ulazeći pojedinačno na različite kapije.“

Dokazi iz sunneta

Bilježe Buharija i Muslim, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Urok je istina.“ (El – Buhari: 10/203; Muslim u „Es-Selamu“ – poglavlje o medicini.)

Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Tražite kod Allaha utočište od uroka, jer uroci postoje.“ (Ibn Madže, 3508, a Albani je za njega rekao da je sahih u „Sahihul-džami’u“, 951.)

„Buharija bilježi u svom „Tarihu“ predanje od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Najveća smrtnost u mom ummetu je, nakon Allahove odredbe, od djelovanja uroka.“ Ovo predanje Albani smatra hasenom.“

VRSTE UROKA

Dvije su vrste uroka: urok od insana i urok od džinna.

C) Sihr (Opčinjenost)

Definicija: Sihr je sporazum između čovjeka koji se bavi sihrom – sahira i šejtana, tj. vođe nekog šejtanskog plemena, koji nastaje teka kad sihirbaz počini bogohulna djela ili neke harame ili djela koja vode u širk, a da mu šejtan zauzvrat pomaže i bude mu poslušan u onome što traži od njega i naređuje svojim podanicima poslušnost i pokornost sihirbazu.

El-Ezheri je rekao: „Sihr je svako djelo preko koga se čovjek približava šejtanu i kojim se traži njegova usluga.“

Ibnu Kudame el-Makdisi kaže: „Sihr je vračanje, zapisivanje i vezivanje čvorova. Ima uticaj na srce i tijelo, pa se kao posljedica toga javljaju bolesti, ubistva i rastavljanje bračnih drugova. On sprečava čovjeka od spolnog općenja sa svojom ženom …“

DOKAZI POSTOJANJA I DJELOVANJA SIHRA

Kur’anski dokazi

„Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani, koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali!“ (El-Beqare, 102)

„Zar za istinu koja vam je došla kažete da je čarolija?” – reče Musa -, “a čarobnjaci neće nikad uspjeti!“ (Junus, 77)

„I kad oni baciše, Musa uzviknu: “Ono što ste priredili čarolija je! Allah će je uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije. Allah će svojim riječima istinu utvrditi, makar što će to zločincima krivo biti!“ (Junus, 81,82)

Dokazi iz sunneta

„Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Jedan Jevrej iz plemena Zurejk je opsihrio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a zvao se Lubejd ibnul – E’sam. Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se činilo da obavlja neke poslove, a on ih ustvari nije obavljao. Jednog dana, ili jedne noći, je bio kod mene, kada je puno Allahu dove upućivao, a zatim je rekao: „Aiša, jesi li primjetila da mi je Allah dao odgovor na ono što sam Ga pitao? Došla su mi da čovjeka, jedan je sjeo kod moje glave, a drugi kod nogu, pa je jedan drugom rekao: „Od čega boluje ovaj čovjek?“ Drugi odgovori: „On je opsihren.“ „A ko je to uradio?“ Reče: „Lubejd ibnul- E’asam.“ „Na čemu mu je napravio sihr?“ Kaže: „Na češlju i dlakama koje je stavio u koru od palme.“ „A gdje je to?“, upita ovaj. „U bunaru Zervan.“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je poslao jednog ashaba da ga izvadi. Zatim je rekao: „Aiša, voda tog bunara izgleda poput boje potopljene kne, a plodovi palmi oko bunara su kao šejtanske glave.“ Ja ga upitah: „Allahov Poslaniče, zašto mu ne uzvratiš?“ „Allah me je izliječio, a ja mrzim da ljudima činim zlo.“ Zatim je naredio da se sihr uništi.“ (Hadis bilježe: Buhari, 10/222; i Muslim u poglavlju „Elem“.

„Od Imran ibnu Husajna, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas onaj koji predskazuje i kome se predskazuje, onaj koji proriče i kome se proriče, onaj koji pravi sihr i ko traži da se nekome pravi sihr, a ko dođe vračaru, pa povjeruje u ono što je rekao, porekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Muslim, 13/191)

MIŠLJENJA UČENJAKA:

„El – Hattabi, rahimehullah, je rekao: „Prirodoslovci su zanijekali sihr i porekli njegovo djelovanje. A poznato je da sihr postoji i da je stvarnost.“

„El – Kurtubi, rahimehullah, je rekao: Učenjaci Ehli – sunneta smatraju da je sihr utvrđen i da postoji, a većina Mu’tezila i Ebu Ishak El – Istrabadi prenosi od Šafija da sihr nema osnove, nego da je to obmanjivanje…“

„En – Nevevi, rahimehullah, kaže: „Istina je da je sihr realnost. Većina uleme se u tome slaže, a na to upućuju i Kur’an i sunnet.“

VRSTE SIHRA

U poglavlju o vrstama sihra, u „Knjizi tevhida“, navode se različite vrste praktičnog sihra. Ove vrste sihra označavaju njegovo značenje kroz razne vidove koji su bili poznati u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Tako se navode:

– ‘ijafa (gatanje na osnovu leta ptica nakon što se galamom poplaše);

– tark (crta koja se nacrta na zemlji);

– tijere (vjerovanje u loš predznak);

– tenedždžum (znanje o zvijezdama);

– el-ukad (vezanje čvorova i puhanje u njih);

– en-nemime (prenošenje tuđih riječi);

– el-bejan (riječitost upotrijebljena da se istina stavi u okvir laži) i dr.

(Abdurrahman ibn Hasan Et-Temimi, Knjiga tevhida i izvor radosti pravovjernih u realizaciji poziva vjerovjesnika i poslanika, Prijevod dr. Šukrija H. Ramić, str. 204-209.)

U smislu oboljenja, koja nastaju kao posljedice sihra, njegove vrste pobraja šejh Vehid Abdusselam Bali: Sihr razdvajanja (supružnika, prijatelja, rodbine…); ljubavni sihr – tiveleh (namjenjen stvaranju ljubavne veze); sihr priviđanja (obmana); sihr ludosti; sihr nemarnosti; sihir bolesti; sihr krvarenja; sihr odgađanja ženidbe.

U nastavku: FAZE I POSTUPAK LIJEČENJA TJELESNIH I DUŠEVNIH BOLESTI

Ovo je kontak mail autora serijala tekstova na ovu temu:

husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Safet Kuduzović.
Plemeniti Stvoritelj je iz Svoje apsolutne mudrosti stvorio sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima. Neopravdano izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i kosi se sa ljudskom prirodom i postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno su govorili: Kada dječak napuni punoljetstvo, a otac odbije da ga oženi, pa počini nemoral, otac biva grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebi Dunja u El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsere govorio je: “Strast u ljudskom tijelu je poput razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur u Es-Sunne, 1/166/500, i navodi je Ibn Redžeb u Džamiul-ulumi, str. 127.) Muaz b. Džebel je na smrtnoj postelji govorio: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebi Šejbe, 3/439/15903, i spominje je imam Sujuti u Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab upitao je nekog čovjeka da li je oženjen, a nakon negativnog odgovora, Omer mu reče: “Ili si lud ili pokvarenjak.” (Addurrezzak, 6/170/10383-10384.)
Vehb b. Munebbih rekao je: “Primjer neoženjenog čovjeka je kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru, vjetar ga povija čas lijevo čas desno.” (Abdur-Rezzak, 6/171/10386.)

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće u pogledu vjere. Kur’an i sunnet jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima pojašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onoga ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podariti mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti da sačuva svoju čednost, robu koji se želi otkupiti i mudžahidu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114 od šejha Albanija)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite kuf (kuf je osoba koja je ravna, zadovoljavajuća, prikladna i dostojna za bračnog druga) i udajite za njega.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, i Es-Sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, ako tako ne postupite, na zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebi Asim u ”El-Ahadu”, 2/351/1122, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/20.)

Jedan čovjek se savjetovao sa Hasanom el-Basrijem oko udaje kćerke pa mu je Hasan rekao: ”Udaj je za bogobojaznog čovjeka, ako je zavoli, poštovat će je, a ako je zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: ”Ihjau ulumid-din”, 2/54, od imama Gazalije, i ”Merkatul-mefatih”, 6/241.)

Došao je jedan čovjek kod Ibn Abbasa da prosi jetimku koja je bila kod njega. Ibn Abbas mu reče: ”Nisam za to da ti bude žena.” ”Zašto?”, upita čovjek. ”Zato što je rasipnica”, reče Ibn Abbas. ”Meni to ne smeta”, reče prosac. Ibn Abbas mu odgovori: ”Sada nisam zadovoljan da joj budeš muž.” (Vidjeti: ”Vefejatul-eajan”, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana pa mu je rekao da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko joj volja!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da budeš njen muž.” (Vidjeti: ”Sijeru ealamin-nubela”, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: ”Zabranjujem udaju časnih žena osim ako je u pitanju njima ravna osoba (ar. kuf).” (Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu i govorio: ”Možda će teško stanje navesti ih da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe)

Bukejr b. Abdillah el-Ešedždž kaže da je Omer b. El-Hattab došao pred jednu kuću od pripadnika Ezda (mjesto u Jemenu), a djevoka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: ”Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džeriz b. El-Bedžle prosi vašu kćerku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: ”Je li vladar pravovjernih misli ozbiljno.” ”Svakako”, odgovorio je Omer. ”Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan i bogat ali nije bogobojazan, pa je odgovorio: ”Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti sa bogobojaznošću.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Spominje imam Zehebi u biografiji Ebu Nasra es-Sidžija da mu je jednog dana došla jedna žena sa hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: ”Podijeli ih kako želiš.” Imam Es-Sidžzi upita: ”Šta ciljaš time?” Žena reče: ”Oženi me, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim da te služim.” Naredio joj je da uzme hiljadu dinara i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamun-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura)

Imam Ibnul-Hummam kaže: ”Kada bi se žena iz lijepe porodice udala samovoljno za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, iako suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299)

Imam Eš-Šabi je rekao: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, pokidao je s njom rodbinske veze.” (Hafiz Iraki je u El-Mugniju, 2/54 (El-Ihja) ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61, i El-Emru bil-itiba, str. 68 od imama Sujutija) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Eš-Šabija. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129)

Stoga, ako nije opravdano udati muslimanku za muškarca koji ima ružan ahlak, kako je dozvoljeno udati je za osobu koja ima pokvarenu vjeru?!

Imam Ajni kaže: ”Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo kako se navodi u hadisu: ‘Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.”’ (Vidjeti: El-Binaje, 5/109.) Međutim, hadis koji je citirao imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdil-Berr kaže: ”Razilaze se islamski učenjaci kada je u pitanju prikladnost (dostojnost) za brak. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za muškarca koji je prikladan u pogledu vjere, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd kaže: ”Što se tiče dostojnosti, složni su da se to odnosi na vjeru.” (Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi kaže: ”Grješnik nije dostojan čedne muslimanke.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81)

Imam Mutii kaže: ”U tom pogledu se tretira vjera, čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije dostojan za slobodnu čednu muslimanku.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmua, 17/285.)

Ibn Kudame kaže: ”Dokaz da je dostojnost vezana za vjeru su riječi Uzvišenog: ‘Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki’ (Es-Sedžde, 18).” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377)

Imam Ševkani kaže: ”Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ‘Najbolji od vas kod Allaha su oni koji Ga se najviše boje’ (El-Hudžurat, 13).” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je od zemlje.” (Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh u ”Et-Tevbihu vet-tenbih”, str. 41/250, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/449)

Nakon ovih općih pravila kada je u pitanju sklapanje bračne veze sa dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da nije dozvoljen brak između sunnija i šiija, naročito sa onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama je u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kadija u Kufi) savjetovao bi čovjeka koji želi udati jetimku da dobro gleda za koga je udaje i govorio bi: ”Ako je rafidija (zagriženi šiija), ne udaji je, ako bude konzumirao nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo, također, spominju: imam Hatib u ”Tarihu Bagdad”, 8/189-190, Mizzi u ”Tehzibul-kemal”, 2/234, i Zehebi u ”Sijeru ealamun-nubela”, 9/27.)

Kadija Hafs bi poslao čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih ubjeđenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze. (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak sa haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Spominje imam Subki u biografiji Ebu Abdillaha El-Harisa b. Eseda el-Muhasibija da je El-Džunejd rekao: ”Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa iz njegovog silnog imetka iako je bio izuzetno siromašan, i govorio je: ‘Sljedbenici različitih vjera ne se mogu međusobno nasljeđivati’, a njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alij b. Hajran el-Fekih govorio je: ”Vidio sam El-Harisa u mjestu Babut-Tâk kako nasred puta drži svoga oca dok su ljudi okupljeni oko njih, a on govori: ‘Moja majka, razvedi je, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.”’ (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebi Musa el-Hanbeli kaže: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak niti se smije s njima sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ”Nije nikome dozvoljeno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga ko je ostavio namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ne treba musliman udati svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61.)

Siddik Hasan Han, nakon što je spominjao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od strane rafidija, rekao je: ”Kur’an i hadis jasno ukazuju na nevjerstvo ovih ljudi (tj. rafidija) i potrebno je prema njima sprovoditi sve propise koji te tiču nevjernika (tj. otpadnika): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, odgovarati na njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku sa rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejina mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je glasio: “Nama nije dozvoljeno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dozvoljeno jesti meso koje zakolju.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 2/373) A Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić
Liječenje se odvija u tri faze: postupak prije liječenja, početak liječenja – učenje rukje, period postliječenja. Postupak prije liječenja: sastoji se od priprema koje se odnose na oboljelog, onoga koji uči rukju (mu’alidža) i uslova za uspješno liječenje. Onaj koji se liječi i onaj koji liječi trebaju znati da njihovi postupci moraju biti u skladu s principima islama, da ne krše Allahove zabrane i ne budu nemarni prema Allahovim naredbama. Također, oboljeli treba u svojoj kući kreirati islamski ambijent, da se u njoj ne sluša muzika, da nema izvješenih slika živih bića (ljudskih ili životinjskih), da ne puši i sl. Žene trebaju paziti na pokrivanje. (Opširnije vidi: Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 87.)
Što se tiče učača rukje, njegovi uspjesi mu ne smiju biti razlog oholosti, već podstrek da povećava ibadet Allahu, dželle – še’nuhu.

Postupak učenja rukje: obuhvata učenje određenih ajeta oboljelom (Navode se ajeti rukje prema predanju od Ubejja ibn Ka’ba, – vidi Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 49-50.; U vezi s ovim hadisom šejh Vehid Abdusselam Bali navodi slabost hadisa Ubejja ibn Ka’ba i Abdurrahmana ibn ebi Lejle o ajetima koji se uče kao rukja – vidi: Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 20.).
Ovo se čini u prisustvu oboljelog, uz njegovu koncentraciju na učenje, kao i pripreme, o kojima je već bilo govora. Najčešći pokazatelji prisustva šejtana su jako drhtanje tijela, snažno ustajanje, nekontrolisani pokreti, vriska, a nerijetko i govor šejtana. Ponekad se šejtan oglasi, pri čemu ga treba pitati koje je vjeri, te o razlozima njegovog ulaska. (Navodi šejh Vehid Abdusselam Bali da će ova rukja natjerati džina na javljanje (govor) ili na izlazak. O toj komunikaciji s džinima postoje brojne vjerodostojne predaje, koje sam spomenuo u uvodnom poglavlju o specifičnostima džinsko-šejtanskog svijeta; Njegovi odgovori nam mogu koristiti da bi se odredili prema džinu, u zavisnosti od toga je li musliman ili nije, koji su razlozi ulaska, jer nema lijeka bez otklanjanja njegovog uzročnika… Ne postoji striktno propisan razgovor sa džinom, ali postoje šerijatski okviri koji ga određuju, kako ne bi učač počinio grijeh, ali isto tako kako ne bi kršio etiku nastupanja mu’alidža naspram onog kojeg liječi, daije naspram onog kojeg poziva, muslimana naspram nemuslimana, itd. Još treba imati u vidu da se ne vode dugi i beskorisni razgovori, i da se ne oslanja na govor i informacije džina, jer oni uglavnom lažu.)
Cilj učenje rukje je istjerivanje džina, s toga ne treba priželjkivati susret i razgovor s džinom, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ne priželjkujte susret s neprijateljem!“
Nakon izlaska džina: potrebno je izvršiti provjeru učenjem rukje ponovo. Poslije istjerivanja džina, oboljeli je izložen mogućnosti povratka džina u njega. Zato je potrebno da se bolesnik pridržava uputstava kao i kod pripreme za liječenje, drugim riječima, da svakodnevnim zikrovima ojačava svoje stanje, nadalje, da njegova djela i postupci budu što bolji i da se što je moguće više drži lijepog ahlaka. Drugim riječima, da maksimalno primjenjuje kur’ansko – sunnetski koncept života.

POSTUPAK LIJEČENJA OD UROKA

„Način liječenja od uroka spomenut je u predanju koje bilježe Ahmed, Nesaija i Ibn Madže od Umame b. Sehla b. Hunejfa, koji pripovijeda: ‘Moj otac, Ebu Sehl b. Hunejf kupao se u Harraru skinuvši svoj ogrtač dok ga je gledao Amir b. Rebi’a. Sehl je bio izrazito bijele puti i lijepog tena. Amir reče: „Do danas nisam vidio ovakvu kožu ni kod skrivene djevice.“ Na istom mjestu Sehla pogodi žestok bol koji se pojača. Obaviješten je i Poslanik, a.s., da on (Sehl) ne podiže glavu, pa je upitao: ,Sumnjate li na koga?’ ‘Na Amira b. Rebi’u.’ Poslanik, a.s., ga pozva i strogo mu se obrati: ‘Zbog čega neko od vas ubija svoga brata? Što ga nisi blagoslovio? Okupaj mu se!’ Amir je nad posudom oprao svoje lice, ruke, laktove, koljena, krajeve nogu i ispod svoje odjeće. Zatim je tu vodu prosuo po njemu otpozada na što je Sehl trenutno ozdravio.“

PREVENTIVA KAO VID LIJEČENJA

Uzvišeni Allah nije nam propisao ništa od ove vjera a da nam s tim nije olakšao boravak na ovom prolaznom dunjaluku, bilo da je u tome korist za naš život i našu smrt, bilo, pak, da s tim otklanjamo eventualne štete. Uzvišeni je rekao: „A onaj ko se okrene od opomene Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. Gospodaru moj,” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?“ (Kur’an: Ta-ha, 124 – 125)

U tefsiru Ibn Kesira, rahimehullah, riječi: „…we men e’arada ‘an zikri…“ znače: „suprotno se ponaša od Naredbe Moje, koju sam objavio svome Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zaboravi je, a prihvati nešto drugo kao uputu“, i riječi: „… fe inne lehu me’iišeten danka…“ znače: „na dunjaluku, jer neće biti smiren i širokogrudan. Grudi će mu biti stiješnjene u njegovoj zabludi.“( Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 835.) Postoje brojni vidovi preventive i zaštite od tjelesnih i duševnih oboljenja, medicinske i džinsko-šejtanske prirode. Njena osnova je u držanju za Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Od posebnog je značaja u ovome spomenuti zikr. Uzvišeni je rekao:„Onome ko se bude slijepim pravio pred Opomenom Svemilosnog, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Kur’an: Ez-zuhruf, 36.)

U zikr spada ono što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uobičavao svakodnevno učiti u određenim situacijama, bilo od dova, Kur’ana ili spominjanja Allaha. Primjeri zikra su: jutarnji i večernji, zikr pred spavanje, zikr izlaska i ulaska u kuću i džamiju, zikr pri buđenju iz sna, zikr poslije namaza, i u raznim drugim prilikama.
U smislu preventive i rukja može biti prevenitivna.

„Zavist i urok preventivno se sprečavaju, prije nego se dese, učenjem sura „El-Mua’vvizetejn“ ( El-Felek i En.Nas) i učenjem zaštitnih dova Poslanika, a.s. Onaj ko ima urokljivo oko sprečava njegovo djelovanje na drugoga izgovorom formule: ma ša’ellahu la kuvvete illa billah.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 115.)

METAFIZIČKI OBIM LIJEČENJA

„Djelotvornost određenog lijeka zavisi od stepena prihvaćanja samog tog lijeka od strane tijela. To se dešava i sa srcem kada potpuno primi rukju i učenje Kur’ana, od strane liječnika snažne volje koji čvrsto namjerava da ukloni bolest.“ (Ibn Kajjim El – Dževzijje, Bolest i lijek: prikladan odgovor za onoga ko traži djelotvoran lijek, str. 20.)
Npr., kod liječenja od otrovnih ujeda „duh onoga što izvodi egzorcizam (ar. raki) prodire kroz duh žrtve i instiktivno se oba uzdižu, da bi se međusobno opovrgli, upravo poput hemijske reakcije otrova i njegovog antidota, kada on uđe u tijelo, da se bori i odstrani posljedicu otrova, upravo poput prirodne bitke između crvenih i bijelih krvnih zrnaca za vrijeme bolesti. Djelotvornost lijeka zavisi o njegovoj jakosti, pretpostavljajući da je to ispravan lijek, a, Allahovim dopuštenjem, dove odstranjuju posljedicu otrova i tijelo obavlja zadatak izbacivanja preostalih ostataka…. U tom smislu, upotrebljavanje puhanja i pljuckanja nad žrtvom od osobe koja izvodi egzorcizam hladi žrtvino tijelo i vlaži zrak, a kada su oni spojeni sa invokacijama i dovama, … oni postižu veću snagu…. Duh osobe koja izvodi egzorcizam napada pakosni zli duh s izrazitom žestinom i smatra nametanje urokljivog oka kao nešto odvratno i neprihvatljivo. Što su jači duh, vjera, čistota i dove osobe koja izvodi egzorcizam, to je jača njegova rukja.

Njegova upotreba pljuckanja protiv urokljivog oka je također zbog suprotstavljanja škorpionovoj upotrebi njegovog uboda i zmijinog letalnog ujeda. I dobri i zli duhovi koriste svoje pljuckanje.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 172 – 173.)
Dakle, učenje – izgovaranje određenih ajeta i postupci pri rukji, imaju svoju snagu djelovanja na oboljelog. Zato rukji treba pored ostalog, pristupiti svim svojim „duhom“.

Ovim se, Allahovom dozvolom, završava III poglavlje: „Tjelesne i duševne bolesti i njihovo liječenje“. U nastavku slijede brojna šerijatska pitanja i odgovori vezana za propise liječenja, što predstavlja okosnicu istraživačkog rada, jer neka od tih pitanja još nisu odgovorom zastupljena u literaturi na bosanskom jeziku. Zbog ograničenosti brojem stranica u diplomskom radu morao sam i ovo poglavlje smanjiti na ono najnužnije u njemu da spomenem, tako da sam opet veliki broj pitanja ostavio za doradu u nekom od javnih publikacija ili izdanja same knjige. Molim Allaha da mi bude na pomoći da to u što skorije vrijeme i uradim.
U prilog lakšem pretraživanju ovog rada dodajem i pregled sadržaja, kako bi se posjetitelji web site-a minber.ba mogli snaći po poglavljima, odnosno sadržaju. Ono što je u sadržaju, a još nije objavljeno, namjera nam je, inša’Allah, objaviti osim priloga.

Mail autora:

husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Emir Demir
U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatu, smatra se dozvoljenim.“ Ove nagrade i pokloni se dijele na:

1.Nagrade koje se dobivaju putem takmičenja (natjecanja), a ima ih nekoliko vrsta:
a)Da se učešće uslovljava ulaganjem imetka ili plaćanjem pristupnice, kao npr. danas sredstva informisanja organizuju kvizove. Onaj ko želi učestvovati mora pozvati određeni telefonski broj, ali, cijena toga poziva je daleko veća od uobičajene, tako da organizator na tome profitira, a pozivalac na taj broj može dobiti a i ne dobiti nagradu. Ova vrsta kvizova se smatra zabranjenom kockom (hazardom), svejedno je da li ulazak u igru bio plaćanjem kartica (listića) ili ostvarivanjem telefonskog poziva čije je cijena veća od uobičajene.
b)Da se nagrada dobije putem kupovine, tj. da trgovac raspiše natjecanje za nagradu u kojem će učestvovati samo oni koji kupe određeni proizvod. Npr. da osoba ode u trgovinu i tamo je postavljeno neko auto, frižider i sl., pa ko kupi nešto onda se dobije listić sa pitanjima na koja je potrebno odgovoriti, a potom se razvrstavaju listići sa ispravnim odgovorima od neispravnih, a zatim se na kraju izvlači sretni dobitnik.
Ova vrsta natjecanja se dijeli na dva dijela:
-Da nagrada utječe na promjenu cijene kupljenog proizvoda, tj. ako će se učestvovati u takmičenju, cijena proizvoda koji se kupuju je veća. Ovo je zabranjena kocka, jer je potrošač kupio robu po većoj cijeni a može dobiti nagradu a i ne dobiti.
-Da nagrada ne utječe na cijenu proizvoda koji se kupuju, tj trgovac daje automobil i sl. da bi podstakao na kupovinu u svojoj radnji. Oko dozvoljenosti ovoga se islamski učenjaci razilaze:
-Oni koji odobravaju kažu: Ukoliko potrošač ima cilj da kupi robu (kojom će dobiti pravo učešća u igri) radi svoje lične potrebe, a ne radi učešća u igri, onda je dozvoljeno. Npr. želi da kupi mlijeko, ili coca-colu, i sl., svejedno da li tom kupovinom dobio nagradu ili ne. U protivnom je ovo zabranjena kocka.
-Oni koji ovo zabranjuju kažu: U najmanju ruku kocka dolazi iz pravca prodavca, jer neka mušterija će sigurno dobiti nagradu a prodavčeva roba može biti neprodana, jer je ušao u kocku gdje gubi ili dobija.
-Prvo mišljenje o dozvoljenosti je odabranije, a prigovori druge skupine se mogu regulirati s dva regulatora: da cijena bude uobičajena i da kupac kupuje samo ono što bi kupovao kao da nema nagrade.

c)Da se nagrada daje za takmičenja naučnog karaktera. Npr. neke odgojne i edukacijske institucije organiziraju takmičenja (raspišu konkurs) za pisanje nekoga rada, knjige, odgovore na pitanja, izučavanje neke ličnosti i sl. Oko dozvoljenosti ovakvih takmičenja i uzimanja nagrade kruži razilaženje koje se vraća na pitanje: Da li je dozvoljeno uzimati naknade za naučna pitanja ili ne? Hanefijski učenjaci i Ibn Tejmijje smatraju da je to dozvoljeno. Npr. dvojica se opklade i ulože po stotinu dinara da je propis određenog šerijatskog pitanja halal ili haram, pa ko pobijedi uzima sve, a ko izgubi, gubi i ono što je uložio. Oni ovo odobravaju sljedećom tezom: Kao što je vjera stasala sabljom, stasala je uz znanje i njegovo proklamiranje.
-Većina ostalih učenjaka smatra da je ovo haram, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio dozvoljenost klađenja na troje: trka deva, konja i bacanje strijela.
-Odabrano je prvo mišljenje hanefija i Ibn Tejmijje.

2.Nagrade i pokloni koji dolaze popratno sa kupljenom robom:
a)Da prodavac daje poklon bez ikakve protunaknade ili uslova. Ovaj poklon može biti u vidu predmeta ili koristi (usluge). (Npr. da onaj ko kupi na benzinskoj pumpi gorivo, prodavac mu pokloni nešto, ili ko izvrši poravku automobila dva puta, treći put je popravka besplatna).
-Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih.

b)Da mušterija zna za poklon, npr. da prilikom odabira robe prodavac kupcu pojasni da uz tu i tu robu ima poklon. Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih, jer su u smislu sniženje cijena i u njima nema nikakve obmane.

c)Da poklon (nagrada) bude skriven unutar robe. Ako utječe na promjenu cijene osnovne robe koja se kupuje, onda je ovo kocka, jer povećana cijena može biti jednaka, manja ili veća od vrijednosti skrivenog poklona. Osoba u ovom slučaju ili gubi ili dobija, pa zato ovakvi „pokloni“ nisu dozvoljeni. Ukoliko poklon ne utječe na originalnu cijenu proizvoda, dozvoljeno ga je kupiti i uzeti poklon.

d)Da poklon bude skriven samo u nekim istoimenim proizvodima, pa kupac kupi robu u sa kojom može doći poklon (nagrada) a i ne mora. Ovo je dozvoljeno uz uslov primjene dva regulatora: da poklon nema utjecaja na cijenu originalnog proizvoda i da osoba kupuje robu za kojom je u stvarnoj potrebi.

e)Da poklon bude u vidu novca, tj. da u robi bude skriven novac. O ovome postoje dva mišljenja:
-Prvo: Ovo je zabranjeno, jer se prodaje roba koja može podlijegati kamatnoj zabrani (kamata viška -istoimena roba za istoimenu robu) uz dodatak robe koja ne podliježe kamatnoj zabrani. To je poznata mes’ela „hurme i jedan dirhem“ Npr. kupljena je kutija deterdženta u kojoj se krije novac s ciljem da se dobije taj poklon. (Znači, djelimično je razmijenjena roba koja podliježe kamatnoj zabrani – razmjena istoimenog novca, i deterdžent koje ne podliježe kamatnoj zabrani). Dokaz je hadis od Fudalea b. Ubejda koji je kupio ogrlicu sa ukrasima od zlatnih dinara. Dinari (kojima je kupovao) su od zlata i ogrlica na sebi ima zlata, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao. „Ne, sve dok se razdvoje.“, tj. kada se mijenja zlato za zlato moraju biti u istoj količini.
-Drugo: Ako se radi o neznatnom novcu kao poklonu onda nema smetnje, npr. kupljeno je nešto za 100 KM i skrivena nagrada je 1 KM, jer i učenjaci u poznatom pitanju „hurme i jedan dirhem“ kažu ako se radi o neznatnoj svoti novca da nema smetnje. Ali, ukoliko se radi o većoj svoti, zabranjeno je. Odabrano je drugo mišljenje.

3.Nagradni kuponi za izvlačenje na sreću. Npr. neki trgovački centri kada kupci kupe robu daju određene kupone koji se popune (ime, prezime, adresa), a zatim ostave u kutiju i naknadno se javno izvlače sretni dobitnici. Postoje dva mišljenja oko ovoga:
-Prvo: Dozvoljeno je. Šejh Muhamed El-Usejmin i šerijatska komisija kuvajtske banke Bayt Al-Tamweel su to dozvolili pod dva uslova: da poklon (nagradna igra) nema utjecaja na povećanje cijena robe i da onaj ko kupuje robu budu u potrebi za njom (kao i kada ne bi bilo nagradne igre).
-Drugo: Zabranjeno je. Ovo je mišljenje Bin Baza, rahimehullah, i Stalne komisije za fetve, jer ovakav postupak nosi obrise kocke, nanosi se šteta drugim trgovcima i motiv je da čovjek kupi ono za čime nema potrebe.
-Odabranije je prvo mišljenje ukoliko se ispune navedeni uslovi.
Napomena: Pojedini trgovački centri postavljaju uslov da se kupi ruba u određenom iznosu da bi se dobio kupon za učešće u nagradi. Ukoliko osoba bespotrebno i namjerno kupuje robu da bi ostvarila donji limit za dobijanje kupona, onda se na takav postupak odnosi isti propis zabrane (kocke),

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje