Piše: Husnija Sarkić
Kada je riječ o metodama liječenja bolesti izazvanih džinsko-šejtanskim djelovanjem ili pak drugih bolesti obavezno razlikujemo dozvoljeno od zabranjenog. Hadis: „Liječenje bolesti onim što je Allah dopustio će je izliječiti, a liječenje bolesti onim što je Allah zabranio, neće je izliječiti.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 32. Ovako je spomenut u prijevodu s engleskog jezika, a o njegovoj vjerodostojnosti – Allah najbolje zna.) Ibn Hadžer navodi uvjete dozvoljene rukje na kojima se složila ulema (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, str. 206.):

-da bude s govorom Uzvišenog Allaha ili Njegovim imenima i svojstvima;
-da bude na arapskom jeziku ili prijevod sa jasnim značenjem; i
-da postoji ubjeđenje da ne djeluje rukja sama po sebi, već djelovanjem Uzvišenog Allaha.

Objašnjenje:
-„Rukja mora imati monoteistički sadržaj i definitivno biti bez primjesa širka.
-Rukja ne smije sadržavati nikakvu zakletvu sa bilo kojim Allahovim stvorenjem, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, džinni, meleci itd. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko se zakune nečim, osim Allahom, počinio je apostaziju.“
-Ne smije, također, sadržavati dovu ili traženje pomoći od Allahovih stvorenja u stvarima koje može samo Allah, dželle – še’nuhu, .. U Kur’anu se u prijevodu značenja kaže:
„…A oni koje, pored Njega, molite, ne posjeduju ništa, ni koliko opna na hurminskoj košpici. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali…“ (Kur’an: Fatir, 13-14.)
-Rukja ne smije sadržavati sihr i vradžbinu. Sihr je haram i pravno se tretira vidom apostazije.
-Rukja ne smije biti ni od onoga ko ogleda, gata ili proriče, pa makar i ne bio sihirbaz. Ahmed i Hakim bilježe predanje u kome se kaže: „Ko ode onome ko ogleda, gata ili proriče, pa mu povjeruje, time čini kufr u ono što je objavljeno Muhammedu.“
-Rukja mora biti razumljivog značenja, jer ono što se ne razumije može imati značenje apostazije…
-Rukja treba biti u vidu forme koja je prenesena od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i generacije ashaba…
-Ne smije biti izgovorom psovki i proklinjanja.“

Liječenje metodom sihra
Učenje sihra
Saglasni su islamski učenjaci da učenje sihra i rad po njemu nije dozvoljeno, te da je to kufr. El-Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: „U ovim Allahovim riječima: „… Mi samo iskušavamo, a ti ne budi nevjernik“, je znak da je učenje sihra kufr.“ (Fethul-Bari, 10/225.)
Ibnu Kudame, rahimehullah, je rekao: „Učenje sihra i podučavanje istom je kufr i mi ne poznajemo ikakva razmimoilaženja kod uleme o tom pitanju.“

Liječenje
Nije sporno da se može desiti izlječenje metodom sihra, ali je sporno to što se u njoj nalazi mnogo „šerijatskih prekršaja i teških harama“. Ova metoda liječenja u sebi sadrži ili apostaziju ili širk i za onog koji se liječi i koji tom metodom liječi. „U tom načinu se i onaj koji liječi i kojeg liječe približavaju šejtanu onim što on voli i tako skidaju sihr sa opsihrenog.“ (Govor Ibnul–Kajjima) Neki muslimani ne razlikuju kur’anski način liječenja, od liječenja sihrom. Nažalost, danas je mnogo onih koji liječe metodom sihra, a kriju se pod plaštom liječenja Kur’anom. Najčešće u svojim zapisima, ritualima, postupcima liječenja unose učenje ili zapise iz Kur’ana, kako bi na taj način obmanuli onog kojeg liječe. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 102.)

Suština liječenja ovom metodom je u prizivanju džinna, odnosno u tome da se sihirbaz pripomogne džinnima. Ovo ima više načina, „a svi se zasnivaju na širku i jasnom kufru.“ Sahiri to rade na razne načine. Uglavnom tu možemo uvrstiti i današnje „nadri – hodže“, koji najčešće zapisuju zapise i rade slične sumnjive radnje, babe koje prelijevaju (salijevaju) zrno (strahu/stravu), one koji/e gledaju u findžan, u dlan, u kašike, u karte, bacaju grah i drugo, astrologe, one koji rade određene čini na sliku oboljelog, odjeću i druge lične predmete, bioenergičare i druge. Njima ne treba vjerovati. ( Vidi Islamski omladinski časopis, Saff, Imaju li Bošnjaci pravo na gatanje grahom ili je to potvora na Fatimu, r.a., 2003., broj 98., godina VII, str. 13 – 15. i vidi Znakovi po kojima se raspoznaje sahir, Vehid Abdusselam Bali, Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza – prijevod, str. 41.)
Liječenje metodom sihra podrazumijeva osim skidanja sihra i liječenje za opsjednutog, tj. svake vrste bolesti prouzrokovane šejtanskim djelovanjem. „Liječenje vradžbinama je šejtanski posao.“

Mišljenje islamskih učenjaka o kažnjavanju sihirbaza
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o kažnjavanju sihirbaza.
Od Džunduba se prenosi kao merfu’: „Kazna određena za sihirbaze jeste njegovo ubijanje sabljom.“ (Tirmizi, 1460 i kaže: Ispravno je da je ovaj hadis mevkuf; Hakim, 4/360; Darekutni, 3/114, Bejheki 8/136. U njegovom senedu nalazi se Ismail ibn Muslim el – Mekki Ebu Ishak, a on je slab prenosilac hadisa.)

1.U Buharijinom Sahihu prenosi se od Bedžala ibn Abede’a, da je rekao: „Omer ibn El – Hattab napisao je (svojim namjesnicima): „Ubijte svakog sihirbaza i sihirbaskinju!“, pa smo, ‘rekao je on’ : ‘pogubili troje sihirbaza.“
2.U vjerodostojnom predanju od Hafse, radijallahu ‘anha, prenosi se da je ona naredila da se ubije njena sluškinja koja joj je napravila vradžbine i bila je ubijena. Isto tako postoji vjerodostojno predanje od Džunduba. Ahmed je rekao: „(Prenosi se) od trojice Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba.“
Po hadisu da se sahir ubija sabljom postupali su imami Ahmed, Malik i Ebu Hanife. Šafija smatra da ga ne treba ubiti isključivo zbog sihra, osim ako učini nešto u tome što ga vodi u nevjerstvo.
Jasno je da je većina uleme na stanovištu da sahira treba ubiti. Blažeg stava se u većini literature navode mišljenja Šafije i Ibn Munzira, koji su stava da se ubiju samo ako svojim sihrom čine kufr ili ubiju nekog. A Allah, dž.š., je rekao: „… mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik.“ Nema govora jasnijeg od Allahovog, subhanehu ve te’ala.
Da li se sihrom može liječiti?

Jedni učenjaci to dozvoljavaju.
Njihovo mišljenje zasnovano je na potrebi (hadžetu) i nuždi (daruretu) bolesnika ili samo u nuždi. „To je mišljenje hanbelijskih pravnika. Oni to obrazlažu sljedećim dokazima: Imam Ahmed nije dao nikakvu fetvu po ovom pitanju kad su mu opisali ovaj način liječenja. On se samo ogradio riječima: „Ne znam šta je to!“ Dakle, da je to smatrao haramom, izrekao bi eksplicitnu zabranu, jer je bio direktno pitan o tom problemu.“
Zatim mišljenje o ovom Se’ida ibn Musejjiba, koji kaže: „Ono što koristi nije zabranjeno.“
Zatim slučaj Aiše, radijallahu ‘anha, koju je opsihrila njena robinja, te su „njeni rođaci otišli nekome ko se bavio skidanjem sihra. On ih obavijesti o spravljačici sihra riječima: “Došli ste mi po pitanju žene koju je opsihrila robinja. U sobici te robinje sada se pomokrilo dijete.” Aiša je naredila da dovedu robinju i ona je priznala. Onda je naredila da je prodaju beduinima koji su bili poznati po lošem postupku sa robljem. … Pošto Aiša, radijallahu ‘anha, nije pokudila način dobijanja ovih informacija, a to je odlazak čovjeku koji se bavio skidanjem sihra, značilo je da takav način nije smatrala zabranjenim.“

Drugi učenjaci to zabranjuju.
„Općenito je zabranjeno skidanje sihra sihrom, ili nerazumljivim nepoznatim bajanjem, bilo da se radi o nuždi ili ne.“
Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o vračanju (nušreu) u svrhu liječenja pa je rekao: „To je šejtanski posao.“ (Zabilježio ga je Ahmed sa dobrim senedom i Ebu Davud je rekao: „Ahmed je upitan o tome, pa je rekao: ‘Ibn Mes’ud je sve to mrzio.’“) I rekao je: „Ko ode vračaru (onome ko ogleda, gata ili proriče), pa mu povjeruje, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Zabilježio ga je Ebu Davud, Ahmed u Musnedu, 2/408., 429., 476.) I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ko dođe vračaru (gatalici) pa ga pita o nečem, a zatim mu povjeruje ono što on kaže, neće mu namaz biti primljen četrdeset dana.“ (Bilježi imam Ahmed u Musnedu, od neke od Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, žena.)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, ističe da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovim hadisima zabranio ovu vrstu liječenja.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/233). „Posjećivanje ovih kategorija ljudi, plaćanje njihovih usluga i sl. smatra se pomaganjem i podsticanjem crne magije, prisiljavanjem ljudi na takve usluge, a Kur’an kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.”

Odabrano mišljenje

Liječenje metodom sihra je haram. Kontradikcija stavu onih koji navode da se imam Ahmed ibn Hanbel nije izjasnio o ovom je izražena u mišljenju od Ibnu Kudame: „…ako je to putem nečega što u sebi ima naznake sihra, to je Ahmed ibn Hanbel zabranio.“ (Vidi El – Mugni: 10/114.) Što se tiče mišljenja onih koji to dozvoljavaju, njihovi dokazi „su neodrživi u komparaciji sa tekstualnim, tradicionalnim dokazima koji to zabranjuju.“
„Pokušaj podvođenja liječenja sihra sihrom pod pravno pravilo “Nužda dozvoljava zabranjeno”, ne stoji, jer liječenje po Šerijatu nije u statusu obaveze nego dozvole, pa se ne može analogijom komparirati sa slučajem nužde jedenja zabranjenog mesa, a također, liječenje se može obaviti na šerijatski opravdan i dozvoljen način učenjem kur’anske rukje, tako da nema potrebe za zabranjenim načinom koje provodi sihirbaz.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 107.) (Vidi: Islamski omladinski časopis, Saff, broj 67., Kur’an je lijek za ono što je u ljudskim prsima, godina VI, 1. mart 2002.: „Jedan od uvjeta pravnog pravila „Nužda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno“ je nemogućnost pravazilaženja stanja prinude ili tegobe nečim što je dozvoljeno (Ukoliko postoji dozvoljen način za odbijanje štete, nije dozvoljeno koristiti zabranjeno sredstvo)

Propisi liječenja u odsustvu

Što se tiče liječenja oboljele osobe bez njenog prisustva, nemoguće ga je izvesti bez njenog prisustva ispravnom rukjom. To može biti jedino putem sihra, posjećivanjem sahira, a to smo već objasnili. Dozvoljeno je naučiti određene ajete iz Kur’ana, kao i dove, na vodu, med, maslinovo ulje, ulje od ćurukota (el-habbetu-ssevda’; nigella sativa) i sl. te davati oboljelima (bez njihovog znanja o tome). (Ahmed ibn Abdurrezak Ed – Duvejš, Fetava el – ledžneti lil – buhusi el – ilmijjeti vel – ifta’, ( I – el-mudželidul–evvelu), Uli- nnuha lil – intadži el – i’lamijji, Kairo, 2003. godine str. 240. ) „Navodi se u djelu „Knjiga tevhida“ da se prouče u posudu u kojoj ima vode, ajeti sure Junus: (81 -82), ajeti sure El – E’araf: (117 – 122) i ajet sure Ta – Ha: (69), a zatim se voda salije na glavu bolesne osobe od sihra. “
Dova je ono zašto sasvim sigurno možemo reći da je alternativa liječenju u odsustvu. „Dova brata za brata muslimana u odsutnosti se ne odbija. Kod njegove glave stoji melek, i kada god uputi dovu za brata muslimana, melek kaže: ‘Amin! I tebi isto’. “ (Sahih Muslim bi šerhi imam En – Nevevi, Mektebetu daru el– fejha, Damask, bez godine izdanja, XVII/2733, str. 50.)
„U odsutnosti – znači: da on nije prisutan tu, ili da je prisutan tu, a ne zna da se za njega dovi.“ (Fadlu El – Ilahi, Men tusalli ‘alejhim el-mela’iketu ve men tel’anuhum, Idaretu terdžumanil-islam, Rijad, 2000., str. 38. (citat preuzet iz 1. fusnote, a autor je preuzeo iz „Avnul-me’abud“)

Iz navedenog da se zaključiti da je dova, kao vid traženja lijeka od Uzvišenog Allaha, dozvoljena i bez znanja oboljelog.

Zaključak

Liječenje Kur’anom je validna praksa sljedbenika sunneta i džema’ata. Opći izraz za ovo liječenje je rukja. Iako ponekad ne znamo metafizičku snagu proučenih dova, zikrova ili kur’anskih ajeta, ipak smo svjedoci njihovog pozitivnog uticaja i raznolikih manifestacija na oboljelim pri liječenju kroz praksu.

Ovo nije liječenje poput sahirskog mrmljanja, vješanja oko vrata zapisa, hamajlija, dilbagija i slično, niti poput prelijevanja strahe (zrna) i poput mnogih drugih neispravnih metoda liječenja, koje su, nažalost, prisutne danas u praksi Bošnjaka. Sve ovo je haram, a takve radnje vode kufru i širku. Dakle, musliman neće objesiti oko vrata ništa da ga čuva, niti će tražiti da mu neko salijeva zrno (strahu), neće pratiti horoskop, niti će ići kod „hodže“ da mu napravi „dilbagiju“! Musliman će se liječiti rukjom, a zaštitu će tražiti propisanim dovama i zikrom, od Allaha, a ne od ljudi.

U fikhu se liječenje Kur’anom tretira dozvoljenim, pa čak i pohvalnim činom. Međutim, Šerijat je postavio određena pravila da bi rukja bila ispravna, ali i određenu etiku za onog koji je uči. Pored ovog, važno je da učač rukje i onaj koji se liječi, budu čvrsto ubijeđeni da je Kur’an lijek, pa da se pouzdavaju u Allaha, dželle – še’nuhu. Posebno želim naglasiti da izlječenje ne ovisi ni o kome do o Allahu, ‘azze ve dželle, jer stanja ljudi su u Njegovim, subhanehu ve te’ala, rukama.

Osim što je Uzvišeni Allah dao za svaku bolest lijek, isto tako nas je Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podučio preventivi kroz razne zikrove i dove. Njihovu primjenu izbjegavaju samo oni neozbiljni u vjeri, koji nisu shvatili njihovu vrijednost i značaj. A Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja Kur’ana rekao: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Kur’an: Ta – ha, 124.)

Iz svega navedenog, opći je zaključak da musliman treba da se pridržava kur’ansko – sunnetskog koncepta života, kako bi se zaštitio, čuvao zdravlje i liječio.

Wel-hamdulillahi rabbil – alemin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Preveo: Miralem Misini
Ovo su samo neka zapažanja u vezi sa greškama prilikom obavljanja teravije, koje činimo kako iz neznanja tako i zbog zaborava, a na koje sam htio ukazati savjetujući u ime Allaha, Njegove Knjige i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i zbog svih muslimana općenito i pojedinačno, i na Allaha se oslanjam!
Prvo: greške imama, Allah ih učvrstio

1.Brzo učenje i obavljanje namaza kao i zanemarivanje upotpunjavanja ruku’a, sedždi, smirenosti i skrušenosti.
2.Pretjerivanje prilikom dove i duljenje iste… Trudi se, brate moj, da doviš vjerodostojnim i prenesenim dovama sveobuhvatne sadržine ne bi li na taj način postigao nagradu za upućenu dovu kao i nagradu za slijeđenje. Isto tako čuvaj se pogreški i odstupanja imajući u vidu da od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i prakse nije bilo ustrajavanje na kunut-dovi.
3.Ubjeđenje obaveznosti završavanja hatme Kur’ana, jer se usljed ovoga žuri sa učenjem do te mjere da se njime poigrava i griješi.
4.Podstičite imame na sunnet prilikom obavljanja namaza time što ćete teraviju obavljati sa jedanaest ili trinaest rekata, oduljivši je na najljepši način, ali ne po cijenu nanošenja poteškoće.
5.Također nemojte zaboraviti da ljude opominjete, savjetujete i upućujete nakon namaza s vrijemena na vrijeme… i u vremenu između ezana i ikameta, jer su ramazan i njegove noći jedna ogromna prilika za da’vu i savjetovanje.

Drugo: greške muškaraca, Allah ih čuvao

1.Pretjerivanje u traženju i promjeni mesdžida, kao i odlaženje u drugi mesdžid samo zbog lijepog učačevog glasa. Vjerodostojno je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Neka svako od vas klanja u njemu najbližem mesdžidu i neka ne traži neki određeni mesdžid!” (Bilježi ga Taberani – Sahihul-Džami) Stoga su ispravni prethodnici zabranjivali ovakvo postupanje jer to može dovesti do napuštanja nekih džamija, kao i kašnjenje na početni tekbir, i zbog drugih stvari koje se mogu dogoditi usljed zaljubljenosti u glasove nekih učača Kur’ana i dr. Međutim, nema zapreke da klanjač odlazi u neki mesdžid izvan svog mjesta stanovanja te da nastavi klanjati u njemu sve do kraja ramazana ukoliko mu to povećava skrušenost i navodi ga na razmišljanje o onome što se uči.
2.Vrištanje i licemjerstvo prilikom plača, tj. podizanje glasa i samozaduživanje prilikom plača jer ovakvo postupanje nije od upute ispravnih prethodnika. Zapravo, naš uzor Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, kada bi plakao, samo bi se čulo nešto poput zujanja kotla ili mlina i ništa više. Stoga je samozaduživanje i opterećivanje time zabranjeno i ono podstiče na licemjerstvo, a pritom i ezijeti ostale klanjače. Međutim, ukoliko to prosto nadvlada čovjeka, takvom biva oprošteno, s tim što je na njemu da se obuzda. Zaista je najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
3.Na njega utječe govor ljudi, a ne govor Gospodara ljudi, na način da, recimo, isključivo plače prilikom dove, a kad je Kur’an u pitanju nikako. A Allah veli: ”I kada bi ovaj Kur’an spustili nekom brdu, vidio bi ga skrušenog kako se iz strahopoštovanja prema Allahu ruši!”
4.Neki čekaju imama sve dok ovaj ne ode na ruku’, a u međuvremenu se opterećuje govorom, pa tek onda kada imam učini ruku’, on tek onda ulazi u namaz. Ovo se često događa u Haremu, a jasno je da se ovim činom ostavlja slijeđenje imama kao i ispuštanje početnog tekbira i učenje Fatihe, pa ti, brate moj, nikako ne priliči da ovako postupaš!
5.Praćenje Mushafa u namazu u vremenu kada imam uči, i ovo se također često događa u Haremu. U ovakvom postupanju postoji nekoliko pogreški, kao što je: nepotrebno i suvišno pomjeranje rukama i pogleda, zatim ostavljanje sunneta vezivanja ruku, kao i ostavljanje stavljanja ruku na grudi, negledanje u mjesto sedžde itd….
6.Zadovoljavanje pojedinaca sa klanjanjem četiri ili šest rekata sa imamom te njihovo okretanje dunjaluku. Ovakvim postupanjem propušta se ogromna nagrada, za koju je Odabranik, sallallahu alejhi ve sellam, rekao: ”Onaj koji klanja za imamom sve dok on ne završi, takvom će biti upisano kao da je cijele noći klanjao.” (Zabilježili su ga autori Sunena, a predaja je vjerodostojna)
7.Prejedanje prilikom iftara; pa vidiš kako klanjač, sav natrpan hranom, ne može do kraja da upotpuni namaz, ili ga pak vidiš kako uznemirava ostale klanjače podrigivanjem.

Treće: greške žena, Allah ih čuvao…

1.Dolaženje u džamiju a naprosto isparava od mirisa. Ovo je svakako veliki prekršaj zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koja god se žena namiriše te prođe pored kakve skupine ne bi li oni osjetili njen miris, takva je bludnica!” (Hadis su prenijeli Ahmed i Tirmizi, koji je rekao: ”Dobar, vjerodostojan!”)
Pa šta misliš o onoj ženi koja ovako namirisana ide po pijacama!?
2.Nedovoljno pokrivanje kao i pokazivanje nekih dijelova tijela, a dužnost joj je da pokrije sve svoje tijelo, kao i da njen hidžab ne bude providan, a ni tijesan već dovoljno širok, te da ne pokazuje bilo šta od njene ljepote i ukrasa. Ovaj propis ni u kom slučaju ne znači ženino potiskivanje i zatvaranje, već je, naprotiv, zbog njene počasti, zaštite i čuvanja.
3.Dolazak do džamije sa vozačem – strancem, bez ičijeg prisustva, i na taj način čini šerijatski prijestup i to zbog činjenja mubah stvari ili pak njoj mustehabb. A ovo je svakako greška.
4.Prepuštanje i ostavljanje djece masijetu – griješenju, kao što je gledanje filmova, slušanje muzike i tome slično… ili pak dopuštanje druženja sa grješnicima, a Allah veli: O vi koji vjerujete, sačuvajte sebe i svoje porodice od vatre!” Stoga je i u ovakvoj situaciji njeno ostajanje u kući preče i obaveznije ne bi li ih na taj način čuvala.
5.Dovođenje nemirne djece te preokupiranje i uznemirivanje klanjača time!
6.Provođenje vremena nakon namaza u ”rekla-kazala”, kao i pričanje o ljudima i sve to propraćeno visokim tonom i dizanjem glasova tako da ih čuju muškarci, umjesto da kažu: ”Subhanel-Melikil-Kuddus” – tri puta, te da zikre i donose istigfar.
Sunnet je da nakon završetka namaza žene odmah krenu kući i da se ne zadržavaju osim sa razlogom, a muškarci trebaju malo pričekati sve dok one ne odu, ili da pak one pričekaju sve dok muškarci ne odu, a također i izlazak iz džamije ne treba da bude u isto vrijeme, a posebno onda kada su vrata blizu te dođe do gužve i miješanja kod vrata.
7.Prebacivanje iz najboljih i Allahu najdražih mjesta – Allahovih džamija u najgora i Njemu najmrža mjesta – pijace, bez ikakve velike potrebe.
8.Neporavnjavanje saffova kao i postojanje nepravilnosti i praznih mjesta u njima.
9.Njihovo ostavljanje truda u pokornosti i zikru onda kada joj nastupi mjesečnica i pored toga što postoji jedna čitava lepeza dobrih djela koja može činiti, poput dove, istigfara, tesbiha, udjeljivanja sadake, donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem itd…

Četvrto: savjeti upućeni svakom muslimanu i muslimanki

Bojte se Allaha u vašem postu, klanjanju i dovama, i nemojte biti kao ona koja je svoju pređu rasplela nakon što ju je oplela, tako što ćete postiti dan, klanjati uveče i plakati zajedno za imamom, a potom otići i uništiti svoju nagradu i dobra djela gledajući, tim istim okom koje je malo prije plakalo, u haram filmove pune svega i svačega, ili slušajući, uhom koje je još pod utjecajem onoga što je malo prije slušalo, muziku i igru, ili da jezik, koji je uzvikivao AMIN na dovu, sada odriješite u ogovaranju, prenošenju, laži, izigravanju, rekla-kazala i u psovke, vrijeđanja i ostale pokuđene stvari koje se mogu učiniti jezikom. Također, ne smije se dogoditi da u srcu, koje je bilo skrušeno i koje se smirilo u učenju, sada nosite mržnju, zlobu i netrpeljivost prema ostalim muslimanima! Ovo svakako nama nikako ne priliči i prisjetite se da ”možda postač neće imati od svoga posta ništa drugo do glad i žeđ!” (Bilježi ga Ahmed, a hadis je vjerodostojan) I još se prisjetite Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Onaj ko ne ostavi lažan govor i postupanje po istom, ta Allah nema nikakve potrebe da taj takav uopće ostavlja hranu i piće!” (hadis je prenio Buharija)
Nemoj nalikovati onome koji kada se osami sa Allahovim zabranama, on ih odmah počini, jer je posljedica ovakog čina isključivo kazna.
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem :
”Poznavat ću ljude iz svog ummeta koji će dolaziti sa dobrim djelima koja će biti poput ogromnih bijelih planina, pa će Allah učiniti te će postati samo obična raspršena prašina.” (Reče Sevban: ”O Allahov Poslaniče! Opiši nam ih i razotkrij kako ne bismo bili od njih ne znajući za to!” A Poslanik mu reče:) ”Ta doista će oni biti vaša braća, od vas samih, koji će od noći uzimati isto onako kako i vi uzimate (tj. klanjat će noćni namaz) s razlikom što oni kada se osame sa Allahovim zabranama – čine ih!” (Sahihul-Džami’)
”Kada se u mraku sa sumnjom osamiš, i kada duša poziva ka grijehu
zastidi se Gospodarova pogleda i reci joj: ‘Ta doista me vidi Onaj koji je mrak stvorio!”’
Na početku i kraju, sebe i tebe, brate moj, podsjećam da nijjet svoj očistiš te da bude samo Allaha radi i podsjećam te da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijediš kako u klanjanju tako i u ostalim stvarima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Onaj koji ramazan, vjerujući i nadajući se nagradi, provede u klanjanju, takvome će biti oprošteni grijesi koje je učinio!” (Hadis su prenijeli Buharija i Muslim)
Allaha Uzvišenog molim da nas okoristi ovim stanovištima, te da nam podari ihlas, ispravnost i kabul!

Autor: Rijad ibn Abdurrahman el-Haqil
Preveo: Miralem Misini
student Medinskog univerziteta
Izvor:
http://saaid.net/mktarat/ramadan/60.htm

http://www.islamway.com/?iw_s=Article&iw_a=view&article_id=2417

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
U osnovi je zabranjeno u toku namaza izgovarati bilo kakve riječi ili fraze osim onih koje su u namazu propisane poput učenja Kur’ana, dova i raznih zikrova. Međutim, u vjerodostojnim predajama od Poslanika s.a.v.s. se prenosi da je dozvolio i tolerirao izgovaranje određenih riječi i fraza koje u osnovi nisu dio namaza. Ovdje spominjemo neke situacije u kojima je to po preferirajućem mišljenju dozvoljeno, bez detaljnog analiziranja mišljenja i stavova učenjaka, jer je na ovu temu dosta toga rečeno.

1.Podsjetiti imama ukoliko se zbuni za vrijeme učenja u namazu
Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao namaz te se zbunio u učenju, pa kada je završio namaz, okrenuo se prema Ubejju b. Ka’bu, r.a., te ga upitao: ”Jesi li klanjao sa nama?” ”Da”, odgovorio je. Tada mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Šta te je spriječilo (da me podsjetiš)?” (Ebu Davud, br. 894, Ibn Hibban, 1/316)
Napomene:
– Imama ne treba napominjati sve dok on pokušava da se sjeti onoga što je zaboravio, tako što se vraća nekoliko ajeta unazad i ponavlja ih, jer je najpreče da samoga sebe ispravi.
– Isto tako, ako imam malo zastane, ne treba ga odmah napominjati jer postoji velika vjerovatnoća da će se sam sjetiti. Ukoliko bude šutio malo duže, onda ga treba podsjetiti.
– Također, neki islamski učenjaci smatraju da imama ne treba u namazu opominjati ukoliko napravi neznatnu grešku i pri tome ne promijeni značenje kur’anskog teksta. Od Ubejja b. Ka’ba, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Objavljen mi je Kur’an na sedam harfova… pa kada kažem Gafuren Rahima – Koji mnogo prašta i Milostivi, ili kažem Semian Alima – koji sve čuje i sve zna ili kažem Alimen Semi’a – Koji sve zna i sve čuje, Allah je uistinu takav. Ali se ne smije ajet koji završava najavom azaba – patnje, zamijeniti ajetom koji se završava ajetom rahmeta – milosti (koji nagovještava milost) i suprotno.” (Ahmed sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)
2. Ponavljanje jednog te istog ajeta više puta u dobrovoljnom – nafila-namazu
– Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., proučio ajet: ”Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si” (El-Maide, 118), pa ga je ponavljao sve do svanuća. (Nesai. Ahmed i drugi. Neki su prigovorili ovom hadisu)
– Od Mesruka se prenosi da je Temim ed-Dari ponavljao ajet: ”Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju!” (El-Džasija, 21)
– Od Seida b. Ubejda prenosi se da je rekao: ”Vidio sam Seida b. Džubejra, r.a., kako u mjesecu ramazanu predvodi ljude u namazu i dva ili tri puta ponavlja ove ajete: ”Kada sa okovima o vratu i sindžirima budu vučeni” (El-Mu’min,71), ”O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio –pa učinio da si skladan i da si uspravan” (El-Infitar , 7). (Abdurrezzak u Musannefu, 2/492.)

2.Plakanje i jecanje u namazu
Ovdje se prvenstveno misli na plakanje i jecanje iz bogobojaznosti prilikom prisjećanja Allahove kazne i Njegove milosti i to ne kvari namaz, po mišljenju nekih učenjaka. Na to upućuju sljedeći dokazi:
”I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje” (El-Isra, 109);
”Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali” (Merjem, 58).
U ovim ajetima nije napravljena razlika između onih koji ne klanjaju i onih koji klanjaju,već se ovako opisane osobe hvale općenito.
-Od Abdullaha b. Šehira prenosi se da je rekao: ”Došao sam Poslaniku, s.a.v.s., dok je klanjao namaz, a iz njegovih prsa čulo se zujanje (od plača) kao zvuk iz lonca kada u njemu ključa voda.” (Ahmed, Nesai, Ebu Davud)
-Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: ”Na dan bitke na Bedru niko od nas nije imao konja osim Mikdada b. Esveda. Svi smo spavali osim Poslanika, s.a.v.s., koji je ispod jednog drveta klanjao i plakao sve dok nije osvanula zora.” (Ahmed, Ibn Huzejme sa ispravnim lancem prenosilaca)
-Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao: ”Kada se razbolio Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Naredite Ebu Bekru da predvodi namaz.”’ Tada je Aiša, r.a., rekla: ”Uistinu je Ebu Bekr nježan i osjetljiv čovjek, pa kada uči (Kur’an u namazu), nadvlada ga plač…” (Buhari, br. 682)

3.Nakašljati se u toku namaza
Poslanik, s.a.v.s., zabranio je govor u namazu rekavši: ”Uistinu ne priliči u namazu govoriti ono što ljudi pričaju…”, a nakašljavanje u namazu nije govor niti se za onoga koji ovo čini u namazu može reći da je progovorio. On ovim želi samo na nešto skrenuti pažnju, pa ima propis išareta, tj. koji pokretom ruke ili glave nekome nešto želi poručiti dok klanja. (IOvaj stav je iznio bn Tejmijje r.h. u svojim Fetvama)

4. Otpuhnuti ili reći ”uh-uh” u namazu
– Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao:”Pomračilo se sunce u vrijeme Poslanika, s.a.v.s. (…) a zatim je pri kraju sedžde na kojoj je bio rekao: ‘Uh, uh, Gospodaru, zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti dok ja boravim među njima? Zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti sve dok oprosta traže…” (Ebu Davud, Nesai, Ahmed)
– Od Ejmena b. Nabila prenosi se da je rekao: ”Obratio sam se Kudami b. Abdullahu b. Ammaru el-Kullabiju, ashabu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., rekavši: ‘Ponekad mi u mekkanskoj džamiji za vrijeme namaza zasmeta pero od goluba dok činim sedždu’, pa mi je rekao: ‘Otpuhni ga.”’ (Bejheki, a ovu predaju je vjerodostojnom ocijenio Hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju)

4.Kazati ”el-hamdulillahi” nakon kihanja u namazu
Dozvoljeno mu je reći el-hamdulillahi, kako je to propisano van namaza, ali mu neće reći jerhamukellah onaj koji ga čuje. Od Rifa’a b. Malika prenosi se da je rekao: ”Klanjao sam namaz za Poslanikom, s.a.v.s., pa sam kihnuo i rekao: Elhamdulillahi hamden kesiren tajjiben mubareken fihi mubareken alejhi kema juhibbu Rabbuna ve jerda. Kada je Poslanik, s.a.v.s., završio svoj namaz, upitao je: ‘Ko je govorio u namazu?’ Rekao sam: ‘Ja, Božiji Poslaniče’, pa je on rekao: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, trideset i nešto meleka natjecalo se ko će te riječi podići (Allahu).” (Tirmizi, Nesai i Buhari, ali se u njegovoj verziji ne spominje kihanje)
– Također u poznatom hadisu Muavije b. Hakema, r.a., prenosi se da je neko u namazu kihnuo i rekao ”el-hamdulillahi”. Ovaj ashab Muavija mu je rekao ”jerhamukellah” pa su ga ljudi počeli opominjati plješćući rukama, a on ih je upitao šta im je. Nakon namaza Poslanik mu je rekao da se u namazu ne smije razgovarati, ali se nigdje ne spominje da je Poslanik opomenuo ovog čovjeka koji je kihnuo i rekao ”el-hamdulillahi”, što upućuje na to da je takav postupak dozvoljen.
(Muslim i Ebu Davud)

6. Zahvaliti Allahu u toku namaza kada se čuje neka izuzetno radosna i lijepa vijest
Pripovijeda Sehl b. Sa’d, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., otišao u posjetu plemenu Amr b. Aufa kako bi ih izmirio. Ebu Bekr je već predvodio namaz ovom plemenu pa kada je došao Poslanik, s.a.v.s., i zatekao ih da klanjaju, Ebu Bekr se želio povući i ustupiti mjesto Poslaniku, s.a.v.s., ali mu je on išaretio da ostane na svome mjestu i da dovrši namaz. Tada je Ebu Bekr, r.a., podigao svoje ruke u namazu i rekao el-hamdulillahi…” (Buhari, br. 684, i Muslim, br. 431)

A Allah najbolje zna.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/