Piše: Mr. Hakija Kanurić

Oglašavanje smrti u sredstvima javnog informiranja i putem ozvučenja na munarama: Postoje predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti određene osobe, ali isto tako postoje i druge predaje koje ukazuju na zabranu. Uzimajući u obzir i jedne i druge predaje, učenjaci su zaključili da postoje propisani, pokuđeni i zabranjeni načini oglašavanja smrti. Prije detaljnijeg govora o propisu oglašavanja smrti, navest ću hadise koje učenjaci navode kao dokaze u okviru ove teme:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oglasio smrt Nedžašije na dan kada je umro, te je izašao sa svojim ashabima na mjesto gdje se klanjaju dženaze i klanjao mu dženazu donoseći četiri tekbira. (Buharija, br. 1245 i Muslim, br. 951)

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt trojice vođa u bitki na Mu’ti: Zejda, Džafera i Abdullaha ibn Revahe, radijallahu anhum, prije nego što je stigla vijest o njihovoj pogibiji: “Zastavu je ponio Zejd pa je poginuo, zatim ju je uzeo Džafer pa je poginuo, zatim ju je uzeo Abdullah ibn Revaha pa je poginuo“, a oči Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su suzile. Zatim zastavu uze jedna od Allahovih sablji sve dok im Allah ne podari pobjedu.” (Buharija, br. 3757)

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazuje da je bila jedna žena crnkinja koja je čistila mesdžid (ili jedan mladić), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio da je više ne vidi te je pitao za nju (ili njega) pa su mu odgovorili: ”Umrla je!” Poslanik je tada upitao: “A zašto mi niste javili?!” (Buharija, br. 460, i Muslim, br. 956)

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” (Tirmizi, br. 986, Ibn Madže, br. 1476 i Bejheki, br. 6971, rekao je Tirmizi o ovom hadisu: hasen sahih, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Imam Bejheki još je dodao da se zabrana prenosi od Ibn Mes’uda i Ibn Omera, radijallahu anhum, te od Alkame, Ibn Musejjeba, Er-Rebi ibn Husejma i Ibrahima en-Nehaia, Allah im se smilovao.

Oblici oglašavanja smrti

Prvi oblik: Da se obavijesti rodbina umrlog, prijatelji i komšije, kako bi se okupili radi pripreme mejita, gusula, dženaze, dove za njega i tome slično. Ovakva obznana je dozvoljena, a po nekim učenjacima ne samo dozvoljena nego i pohvalna. (Pogledati: El-Medžmu, En-Nevevi, 5/215.) Na to upućuje postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, kada je obznanio smrt Nedžašije kako bi mu zajedno sa ashabima klanjao dženazu i druge navedene predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti. Isto tako, nema smetnje da se pri tome upotrijebe moderna sredstva komunikacije, poput telefona i interneta.

Drugi oblik: Obznanjivanje smrti putem oglasa u novinama, lijepljenjem plakata i sl. Ukoliko se to čini s ispravnim ciljem, kao što je namjera da dženazi prisustvuje što veći broj klanjača, ili ako je umrli imao dugove, ili je poslovao sa mnogo stranaka pa se time žele obavijestiti svi koji kod njega imaju određeno pravo da je dotični umro i da nasljednici žele podmiriti njegove dugove, to je propisano pa i pohvalno, jer je to put da se mrtvi oslobodi tuđih prava, a ovakva metoda ne nalikuje džahilijjetskom (predislamskom) načinu obznane smrti na koji se odnosi zabrana spomenuta u predaji od Huzejfe, radijallahu anhu, jer se pri tome ne podiže glas. Naravno, uvjetuje se da obavijest u sebi ne sadrži naricanje ili druga šerijatom zabranjena značenja. Imam Malik, rahimehullah, govorio je: “Ne volim da se podiže glas na džamijskim kapijama obavještavajući o nečijoj smrti, međutim, kada bi stao pored džamijskih halki i obavijestio ljude o smrti neke osobe, u tome ne bi bilo smetnje.” (Es-Sunenul-kubra, El-Bejheki, 4/74)

Rekao je Ibn Kudame: “Mnogi učenjaci su smatrali da nema smetnje da se smrt dotične osobe obznani njenoj braći, poznanicima i uglednim ljudima, ali bez podizanja glasa. Rekao je Ibrahim Nehai: ‘Kada čovjek umre nema smetnje da se o tome obavijeste njegovi prijatelji i poznanici.’ Pokuđenim su smatrali da se obilaze sastajališta ljudi i govori: ‘Umro je taj i taj!’, kao što se činilo u džahilijjetu.” (Mugni, 2/431)

Šejh Džibrin, rahimehullah, upitan je o propisu oglašavanja smrti putem novina, pa je odgovorio: “Nema smetnje da se razglasi vijest o smrti osoba poznatih po dobru i pobožnosti kako bi muslimani za njih tražili oprost i upućivali dove, međutim, nije dozvoljeno hvaliti ih nečim što nije pri njima, jer je to otvorena laž. Također nije dozvoljeno tvrditi da je neko od njih džennetlija, jer pripadnici ehlis-sunneta ne tvrde definitivno ni za koga (osim onih za koje postoje dokazi, poput pravednih halifa) da je od stanovnika Dženneta ili od stanovnika Vatre, nego se za onoga ko je poznat po dobru nadamo da je džennetlija, a strahujemo za onog muslimana koji je činio loša djela da je u Vatri.” (El-Fetaval-islamije, 2/106)

Treći oblik: Da se pošalje glasnik koji bi na sastajalištima i skupovima obznanio ljudima da je dotični umro i pozvao ih na dženazu. U ovaj oblik spada i obznana smrti putem džamijskog ozvučenja na munarama. Oko propisanosti oglašavanja smrti podizanjem glasa bez hvaljenja umrlog i govora o njegovim vrlinama, učenjaci imaju različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je pokuđen. To je mišljenje većine učenjaka i to je mezheb malikija, šafija, hanbelija i mišljenje nekih hanefija. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97, El-Bejanu vet-tahsil, Ibn Rušd, 2/160, El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215, El-Insaf, Merdavi, 2/329)

Drugo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je dozvoljen. Ovo mišljenje zastupa hanefijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, a dio učenjaka je mišljenja da je pohvalno na ovakav način obznaniti smrt ako je umrli stranac kako bi se našao dovoljan broj onih koji će ga opremiti i klanjati mu dženazu. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97 i El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215)

Oslonac prvog mišljenja jeste spomenuta predaja od Huzejfe ibnul-Jemana, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” Također su naveli da je u tome oponašanje džahilijjetskih običaja, jer u periodu prije islama vladao je običaj da bi se u slučaju nečije smrti penjali na uzvišice i dolazili na sastajališta gdje bi uzvikivali: ”Taj i taj je umro”.

Pobornici drugog mišljenja kao dokaz navode spomenute predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt Nedžašije i trojice emira koji su preselili u bitki na Mu’ti. Isto tako, smatrali su zabranjenim oglašavanje smrti koje je popraćeno hvaljenjem umrlog, naricanjem i sl., a ne puko oglašavanje smrti. Također, dozvolu obrazlažu predajama koje ukazuju na vrijednost klanjanja dženaze namaza i prisustva što većeg broja klanjača, jer tako će biti više onih koji će doviti za umrlog i za njega oprost tražiti, a svaki klanjač će dobiti nagradu poput brda Uhud (kirata), a sve to se postiže obznanom smrti.

Pobornici prvog mišljenja odgovaraju na ove dokaze time da se spomenute koristi mogu ostvariti bez dizanja glasa pri obznani, jer podizanje glasa svojom vanjštinom nalikuje džahilijjetskom običaju, koji je zabranjen hadisom, a predaje koje se uzimaju za dokaz propisanosti oglašavanja smrti ukazuju na dozvolu ali bez podizanja glasa i oponašanja džahilijjetskog običaja.

Rekao je San’ani: “Među Arapima je bilo rašireno da, kada neko ugledan među njima umre ili bude ubijen, pošalju jahača koji bi obilazio plemena i obavještavao o smrti dotičnog. Govorio bi: ‘Obznanjujem smrti tog i tog!”‘ Zatim kaže San’ani: “Izgleda mi da je upravo to ono što je zabranjeno, a u to spada obznana putem munara, kao što je poznato u ovim krajevima, kada neko ugledan umre!” (Subulus-selam, 1/482)

Nakon što je naveo hadis Huzejfe o zabrani obznane smrti, šejh Albani je rekao: “To obuhvata svaki vid obznane, međutim, došli su vjerodostojni hadisi koji ukazuju na dozvolu određene vrste obznane. Učenjaci su tim predajama ograničili ovu opću zabranu i rekli da se zabrana odnosi na obznanu koja nalikuje onoj kakva je bila poznata u doba džahilijjeta, kroz vikanje na kapijama kuća i tržnicama, i zato kažem: Obznana je dozvoljena ako se uz nju ne pomiješa nešto što nalikuje džahilijjetskom načinu obznane. Štaviše, to je ponekad i obavezno ako ne postoji dovoljan broj onih koji bi dali mrtvom njegovo pravo u gusulu, pripremi i klanjanju dženaze.” Nakon što je naveo predaje koje ukazuju na dozvolu, citirao je riječi Ibn Hadžera: “Obznana smrti nije zabranjena u svakom slučaju, nego je zabranjeno ono što su činili u džahilijjetu: slali su one koji bi obznanjivali smrt umrlog na kapijama kuća i tržnicama“, a zatim je rekao: ”Ako je ovo prihvaćeno, obznana putem munara je još preča da bude zabranjena, a ponekad se tome pridruže i druge stvari koje su same po sebi zabranjene, poput uzimanja naknade za tu obznanu i hvaljenja umrlog onim što se zna da nije tačno.” (Ahkamul-dženaiz, 31-33, skraćeno)

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. “sala”. Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena “sala”, to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno.

Četvrti oblik: Obznana smrti podizanjem glasa uz hvaljenje umrlog i spominjanje njegovih vrlina. To je džahilijjetski običaj koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. (Pogledati: El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215 i Tebjinul-hakaik, Ez-Zejlai, 1/239.)

Uzvišeni Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) – kaže: „Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

———————-

Imam Ebu Dža’afer el-Tahavi el-Hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ – kaže:

„Jedan dio uleme smatra da se dobrovoljni namazi ne trebaju klanjati u džamiji izuzev onih namaza koji se ne trebaju izostavljati poput dva rekata poslije podnevnog farza, ili dva rekata poslije akšamskog farza, ili dva rekata tehijjetul-mesdžida nakon ulaska u džamiju itd.. Što se tiče ostalih namaza, ne treba ih klanjati u džamiji, već ih treba ostavljati za klanjanje kod kuće. Drugi dio uleme smatra da su dobrovoljni namazi u džamiji pohvaljeni, ali su, i pored toga, dobrovoljni namazi kod kuće vrijedniji od njih, potkrijepljujući to predajom od Abbasa r.a., koji kaže: „Jedne prilike sam noćio s familijom Allahova Poslanika s.a.w.s. – pa je Poslanik s.a.w.s., preklanjao jaciju-namaz, pa je zatim nastavio sa namazom toliko da u džamiji više nikoga nije bilo osim njega!“

Shodno ovoj predaji zaključujemo to da je Poslanik s.a.w.s., klanjao, i to dosta dugačko, dobrovoljne namaze u džamiji, što je po nama dokaz tome da je u pitanju vrijedno djelo, ali i pored toga kažemo da je dobrovoljni namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od ovog namaza, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) Ovog stava su bili imam Ebu Hanife, imam Ebu Jusuf i imam Muhammed b. el-Hasen el-Šejbani rhm..“ (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, br.1994-1995.)

————————

Imam Bedruddin el-‘Ajni el-Hanefi rhm., kaže: „Imam el-Tahavi rhm., spominje predaju: „Ako ljudi budu klanjali za imamom sve dok on ne završi sa svojim namazom – pisaće im se kao da su cijelu noć klanjali!“ – pa kaže: „Jedan dio uleme smatra da je noćni namaz, u mjesecu Ramazanu, za imamom, vrijedniji od noćnog namaza koji se klanja kod kuće, potkrijepljujući svoje mišljenje spomenutom predajom. Ovog stava su bili imam el-Lejs b. Sa’ad, Abdullah b. Mubarek, Ishak, Ahmed itd. – noćni namaz za imamom, u mjesecu ramazanu, je vrijedniji od noćnog namaza kod kuće! Ebu Omer rhm., kaže: Ahmed b. Hanbel rhm., je rekao: „Klanjanje noćnog namaza, u džamiji za imamom, mi je draže i vrijednije je od klanjanja nafila-namaza kod kuće!“ Ovog stava su i kasniji učenjaci – sljedbenici imama Ebu Hanife i Šafije rhm..“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 6/498.)

———————–

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže: „Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu sa navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno. Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, 2/93., bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji slijedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

———————

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm., u pojašnjenju toga da li je u Medini, vrijednije klanjati nafila namaze kod kuće ili u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, kaže: „Povod razilaženja među islamskom ulemom, kada je navedeno u pitanju, jeste općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi u kojima se kaže: „Namaz obavljen u ovoj mojoj džamiji je hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu, izuzev klanjanja namaza u mesdžidul-haramu!“ (Buhari, br.1190.; Muslim, br.3441.)

Ko ovaj hadis bude razumio u njegovoj općenitosti – time će obuhvatiti i nafila-namaze, a ko općenitost bude ograničio – vraća se osnovi tumačeći hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Apsolutna općenitost se ograničava nečim što je posebno naznačeno, a to je, u ovom slučaju, farz-namaz, što nam potvrđuju i sljedeće poslanikove s.a.w.s., predaje:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.4300.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

U skladu s navedenim, islamski učenjaci kažu:

1. Imam Ebu Hanife rhm., kaže: Nafila namaz je vrijednija kod kuće, ali ako se bude klanjala u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji imaće istu nagradu – što bi značilo da je hadis općenitog značenja za sve namaze, s naznakom da je nafila-namaz preklanjan kod kuće vrijedniji od nafila-namaza preklanjanog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji.

2. Od imama Šafije rhm., se bilježe različiti rivajeti po ovom pitanju. Imam el-Nevevi, u šerhu na Muslima, navodi el-‘Umum tj. općenitost stava, dok u djelu el-Medžmu’ spominje el-Husus tj ograničenost ovog propisa, i ako ga nije posebno naznačio. Predaje koje nam još više potvrđuju vrijednost klanjanja nafila namaza kod kuće su sljedeće:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

„Počastite vaše kuće sa dijelom vašeg namaza!“ (Sahih, Ibnu Huzejme, br.1207.; el-Mustedrek, br.1178.)

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)

3. Po malikijama se hadis o vrijednosti namaza u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, odnosi kako na farz tako i na nafila namaze.

Ono što se da zaključiti između svega anvedenog jeste to da nema posebnog razilaženja među spoemnutim mišljenjima. Vrijednost od hiljadu namaza čovjek će steći – ne bitno koji namaz klanjao u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, i bez obzira na to je li farz ili nafila namaz u pitanju, dok je nafila-namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od nafila-namaza obavljenog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, zbog istrajavanja Poslanika s.a.w.s., na obavljanju nafila-namaza kod kuće, i ako mu je džamija bila blizu kuće. Ova vrijednost se odnosi kako na namaz muškarca tako i na namaz žene, s naznakom na to da je namaz žene vrijedniji kod kuće joj nego li u džamiji.“ (Pogledaj: Adva’ul-Bejan, 8/330.)

——————————

Imam el-Ševkani rhm., u komentaru hadisa Abdullaha b. Sa’ada r.a.: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.) – kaže:

„Ovaj hadis nam ukazuje na to da je pohvaljeno i mustehabb obavljati dobrovoljne – nafila – namaze, u kući, te da je njihovo klanjanje kod kuće vrijednije od njihova obavljanja u džamiji, pa makar i same džamije bile odabrane i vrijedne poput mesdžidul-harama, poslanikove s.a.w.s., džamije i mesdžida u bejtul-makdisu. Ovo nam je jasno naznačeno u jednom od dva rivajeta kod Ebu Davuda rhm., u hadisu Zejda b. Sabita r.a., u kojem se kaže: „Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

Imam el-‘Iraki rhm., kaže: Sened ove predaje je sahih, što će značiti to da ako čovjek bude klanjao nafila-namaz u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji – biće mu hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu – shodno mišljenju da u sklop i općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi spadaju i nafila-namazi, a ako čovjek, dobrovoljni namaz, bude klanjao kod kuće – biće mu vrijedniji nego li onih hiljadu namaza obećanih u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji! Isti je slučaj i sa nafilama u mesdžidul-haramu i bejtul-makdisu.

Šafije iz općenitosti hadisa izdvajaju nekoliko dobrovoljnih namaza za koje kažu da ih je vrijednije obavljati na drugom mjestu nego li kod kuće – a u pitanju su nafila-namazi koji se obavljaju u džema’atu poput klanjanja bajram-namaza, namaza radi pomračenja Sunca ili Mjeseca, namaza za kišu, kao i tehijjetul-mesdžid, dva reka’ata poslije obavljenog tavafa, dva reka’ata radi stupanja u hadžijski ihram itd..“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/94.)

——————————

Šejh Abdurrahim el-Suhejm kaže: Nafila-namaze je vrijednije klanjati kod svoje kuće iz sljedećih razloga:

1. Bliže je iskrenosti – zbog čega je vrijednije namazliji da sunnete klanja tamo gdje ga ljudi ne gledaju, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Vrijednost namaza kojeg čovjek obavi kod svoje kuće u odnosu na namaz kojeg obavlja kada ga ljudi gledaju je poput vrijednosti farz-namaza nad nafila-namazom!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.7170.; Ma’arifetul-Sahabe, el-Asbehani, br.3369.)

Iz svega navedenog se izuzima teravih i tehedždžud namaz kojeg je vrijednije klanjati za imamom sve dok imam ne završi s namazom.

2. Da kuće ne bi postajale grobljima – na kojima se namaz ne klanja, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

3. Kako bi čovjek bio primjer svojim ukućanima – kako bi se za njim povela djeca njegova, koja će ga gledati kako klanja. Pa će sa njim i klanjati namaz, zbog čega je Poslanik s.a.w.s., rekao:

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Ittihaful-Kiram bi šerhi ‘Umdetil-Ahkam, 3/16.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Fahret Kadrić
Iščitavanjem literature koja govori o ibadetima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čitalac se ponekad susreće s određenim nejasnoćama. Naime, primjetno je postojanje vjerodostojnih (sahih) predaja koje govore o istom ibadetu, međutim, te predaje isti ibadet opisuju na različit način što kod običnog čitaoca izaziva dozu sumnje i kolebanja. Da bismo pojasnili nejasnoće i otklonuli sumnje poslužit ćemo se primjerima.

PODIZANJE RUKU PRILIKOM POČETNOG TEKBIRA
U vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, zabilježeno je da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prilikom izgovaranja početnog tekbira podizao svoje ruke naspram ramena.“ (Muttefekun alejhi). U drugoj predaji koja je također vjerodostojna a koju prenosi Vail b. Hudžr, radijallahu anhu, stoji: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi stupao u namaz da je donosio tekbir podižući ruke do naspram ušiju.“ (Muslim, br. 391)
Kao što vidimo, dvije predaje opisuju isti ibadet ali na dva različita načina. Postavlja se pitanje: Kojoj od ove dvije predaje trebamo dati prednost? Učenjaci se razilaze po pitanju ibadeta koji su preneseni na različite načine. Da li je bolje i korisnije ograničiti se na jednu predaju i činiti ono što je došlo u njoj ili je pak bolje povremeno činiti ibadet na jedan a povremeno na drugi način. Odgovore na ova pitanja ponudit ćemo poslije, nakon što spomenemo još neke ibadete prenesene u više različitih verzija.

SJEDENJE (ZBOG) ODMORA (DŽILSETUL-ISTIRAHA)
Ovaj pojam označava kratko sjedenje u namazu nakon druge sedžde prvog rekata a prije odlaska na drugi rekat kao i sjedenje nakon druge sedžde trećeg rekata a prije odlaska na četvrti. Nema posebnog zikra koji se uči na ovom sjedenju.
Zapažamo da neki ljudi upražnjavaju i praktikuju ovo sjedenje dok ga drugi nikad ne čine. Razlog za takvo nešto možemo naći u predajama koje su došle na ovu temu a koje u osnovi govore o istom ibadetu ali ga opisuju na različit način. Vail b. Hudžr, radijallahu ahnu, prenosi hadis u kojem je došlo: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se prilikom ustajanja sa sedžde oslanjao na svoja stegna a zatim bi se uspravio.“ (Ahmed, 4/317, u komentaru Ahmedovog Musneda stoji da je lanac prenosilaca ove predaje dobar, Fethur-Rabbani, 4/14). Kao što vidimo, sjedenje nakon sedžde radi odmora, nije spomenuto u ovoj predaji za koju Ibn Kajjim kaže da je vjerodostojna. (Zadul-Me’ad, 1/238) Nasuprot ovoj predaji, jeste ona koju je zabilježio Buhari u svome Sahihu, a koju prenosi Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, koji kaže: „Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustajao sa sedžde neparnih rekata, ne bi se uspravljao dok ne bi kratko sjeo.“ (Buhari, br. 823) U drugoj verziji hadisa koju također bilježi imam Buhari (hadis br. 824) došlo je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rukama naslanjao na zemlju nakon ove kratke stanke u vidu sjedenja a prilikom odlaska na drugi, odnosno četvrti rekat što neminovno potvrđuje činjenicu da je običavao kratko sjesti nakon druge sedžde i da se nije odmah uspravljao u stojeći položaj.

ZIKR NAKON NAMAZA
U više vjerodostojnih predaja došlo je da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nakon namaza običavao izgovarati određene zikrove. Jedan od tih zikrova jeste i izgovaranje riječi Subhanallah, Elhamdulillah te Allahu ekber. Ono što je usko vezano za našu temu jeste da su predaje koje govore o ovoj vrsti zirka raznolike. Muslim je zabilježio predaju u kojoj stoji da je Poslanik, sallalallahu alejhi ve sellem, nakon namaza izgovarao trideset i tri puta subhanallah, trideset i tri puta elhamdulillah te trideset i tri puta Allahu ekber, da bi to zaključio riječima: La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve Huve ala kulli šej’in kadir, upotpunjavajući ovime stotinu. (Muslim, br. 597) U Muslimovoj zbirci također nailazimo na predaju koja je slična prethodnoj ali se od nje razlikuje u tome što je došlo da se riječ Allahu ekber, u zikru nakon namaza, izgovara trideset i četiri puta, dok se riječi subhanallah i elhamdulillah izgovaraju po trideset i tri puta. (Muslim, br. 596) Kada je u pitanju zikr nakon namaza postoji još jedna verzija u kojoj stoji da se riječi subhanallah, elhamdulillah te Allahu ekber, izgovaraju po deset puta. (Ahmed, 2/160, Ebu Davud, br. 5065, Ibn Madže, br. 926, Tirmizi, br. 3410, koji je ovu predaju ocijenio kao hasen-sahih).

RAZLIČITOST KAO MILOST
Zajednička karakteristika prethodno spomenutih ibadeta jeste da je riječ o jednom ibadetu koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio na različite načine. Zašto je to tako? Islam kao vjera savršenstva ne bi bila upotpunjenja da u sebi ne sadrži osobinu fleksibilnosti i prilagodljivost. Prirodno je da se ljudi razlikuju, pa je stoga i prirodno da im se ponudi više verzija jednog ibadeta kako ih ne bi ophrvala monotonost u činjenju istih. Različitost u izvršavanju ibadeta nikako ne bi trebala biti predmetom polemisanja i jalovih rasprava. Različitost mora biti shvaćena kao milost i kao takva mora biti prihvaćena. Stoga je i preferirajuće mišljenje među ulemom da se pomenuti ibadeti trebaju izvršavati upravo onako kako je i došlo u predajama. Ponakad na jedan a ponekad na drugi način. (Eš-Šerhul-Mumti’, 3/29-30, Fethul-Kadir, 1/315, Muhezzeb, 1/108-109) Dakle, prilikom početnog tekbira ruke ponekad treba dizati do ramena a ponekad do ušiju. Sjedenje zarad odmora treba upražnjavati ponekad pogotovo ako čovjek osjeća potrebu da malo odmori u ibadetu. Također, zikr nakon namaza nije ukalupljen u jednu formu nego se može činiti na različite načine onako kao što je opisano u vjerodostojnim predajama.

RAZNOLIKOST U IBADETU JE KORISNA
Kada su u pitanju prethodno navedeni ibadeti, ulema je saglasna da raznolikost u izvršavanju istih ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Šta više, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste praktikovanjem svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizilazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno praktikuje ibadet na jedan način a povremeno na drugi onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta. S druge strane, ako ibadet uvijek izvršava na isti način onda to počinje činiti formalno i rutinski bez osjećaja i prisutnosti srca. Ovo je očito i u praksi potvrđeno. Ljudi koji su navikli da nakon početnog tekbira uče ‘Subhaneke Allahumme ve bi hamdike’ to čine gotovo bez razmišljenja jer oni praktikuju i uče samo tu dovu. Međutim, ako ponekad uče ovu dovu a ponekad i druge dove koje su zabilježene onda će njihovo srce biti budno i prisutno a ibadet daleko potpuniji.(Eš-Šerhul-Mumti’, 3/30).
Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, činjenje ovih a i drugih ibadeta na različite načine u različitim vremenskim periodima govori nam o njegovoj svekolikoj želji da svome ummetu olakša i uprosti ibadete kako bi ih njegovi sljedbenici što potpunije i lakše izvršavali nastojeći da time steknu Allahovo zadovoljstvo.

Asr, br. 42.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6) Ovim ajetom Uzvišeni Allah propisao je uzimanje abdesta i učinio ga uvjetom ispravnosti namaza, najbitnijeg islamskog rukna, nakon šehadeta. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu i precizno pojasnili sve detalje vezane za njega: uvjete, ruknove, vadžibe i sunnete, te stvari koje kvare abdest. Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest. Na putu saznanja šerijatskih propisa vezanih za spomenuta pitanja potrebno je prethodno upoznati prirodu ovih medicinskih metoda te mišljenja učenjaka i njihove dokaze.

Utjecaj dijalize na abdest

Dijaliza je proces koji se koristi za zamjenu funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Dijaliza predstavlja difuziju rastvorenih tvari i ultrafiltraciju tečnosti kroz polupropusnu membranu. Postoje dva osnovna tipa dijalize: hemodijaliza i peritonealna dijaliza.

Hemodijaliza je metoda filtriranja krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Ovaj metod je najčešći u primjeni i na njega se odnosi termin “dijaliza”. Većina bolesnika dijalizira se 3 puta sedmično, a postupak prosječno traje 4 sata. Da li će izlazak krvi pri dijalizi i njeno ponovno vraćanje u organizam pokvariti abdest ili ne? Odgovor na ovo pitanje zasniva se na tome da li izlazak krvi iz tijela, mimo prirodnih otvora kojima izlazi nečistoća, kvari abdest ili ne. Učenjaci po tom pitanju imaju sljedeća mišljenja:

Prvo: Izlazak krvi ne kvari abdest, svejedno radilo se o većoj ili manjoj količini. Ovo mišljenje preferira malikijski i šafijski mezheb, a podržao ga je i Ibn Tejmijje. (Ez-Zehire, 1/236, El-Ikna’, 1/23, El-Fetava, 20/526)

Drugo: Ako je izlazak krvi obilan, pokvarit će abdest, dok izlazak u manjoj količini ne kvari abdest. Ovo mišljenje zastupa hanbelijski mezheb. (Mugni, 1/209)

Treće: Ako krv izađe i poteče, abdest je pokvaren, a ako krv izađe i stvrdne se na površini rane, bez curenja, tako da nema potrebe za pranjem ili potiranjem, abdest neće biti pokvaren. Ovo je stav hanefijskog mezheba. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/134)

Na ispravnost prvog mišljenja, odnosno da izlazak krvi iz tijela mimo prirodnog otvora kojim izlazi nečistoća, ne kvari abdest upućuju sljedeći dokazi:

1) Ispravnost abdesta nakon njegovog uzimanja potvrđena je šerijatom, a ono što se potvrdi šerijatom ostaje punovažno sve dok šerijatski dokaz ne potvrdi suprotno. Prema tome, dužni smo vjerovati da je abdest valjan sve dok se ne pokvari djelom koje je šerijat potvrdio da kvari abdest, a da izlazak krvi kvari abdest, ne postoji validan i jasan dokaz.

2) Hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Abdest se uzima samo kada se čuje zvuk ili pusti vjetar.” (Ahmed, br. 9301, Tirmizi, br. 74, i Ibn Madže, br. 515, rekao je Tirmizi: Hasen sahih) Hadis ukazuje na to da se abdest gubi isključivo izlaskom nečistoće ili puštanjem vjetra, a sve mimo toga ne kvari abdest osim ako na to ukaže drugi validan dokaz. (El-Havil-kebir, 1/201)

3) Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje događaj za vrijeme bitke Zatur-rika’ i navodi kako su dvojica ashaba: ensarija i muhadžir, čuvali stražu na ulazu u klanac. Muhadžir je prilegao, a ensarija je stao klanjati. Utom je prišao jedan mušrik i primijetivši ljudski lik shvati da se radi o ashabima. Izvukao je strijelu i ispalio je prema ensariji koji je klanjao. Strijela se zabode u njegovo tijelo. Ensarija izvadi strijelu i nastavi klanjati, a mušrik nastavi ispaljivati strijele. Kada je ensariju pogodila treća strijela, učini ruku’ i sedždu te predade selam. Utom muhadžir koji je ležao primijeti šta se dešava, a mušrik shvativši da je otkriven dade se u bijeg. Primijetivši krv na svom pratiocu i shvativši šta se desilo, muhadžir povika: ”Subhanallah, zašto me ne probudi kada te je prvi put pogodio?“ Ensarija na to odgovori: ”Učio sam suru i nisam volio da je prekidam!” (Ahmed, br. 14745, i Ebu Davud, br. 198, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme i Ibn Hibban, a dobrim A’azami, Albani i Šuajb) Iako je ovom ashabu, Allah njime bio zadovoljan, potekla krv nakon ranjavanja, nije prekinuo svoj namaz, što znači da izlazak krvi ne kvari abdest.

4) Hasan el-Basri je govorio: “Muslimani su oduvijek klanjali u svojim ranama.” (Buharija, talikan – bez seneda 1/55)

Ovo su neki od dokaza koji ukazuju na to da izlazak krvi iz tijela ne kvari abdest, a to znači da izlazak krvi pri dijalizi, njeno filtriranje i ponovno vraćanje u tijelo, također ne kvari abdest.

Peritonealna dijaliza, to je metoda odstranjivanja otpadnih produkata iz organizma putem trbušne maramice (peritoneum) koja služi kao filter. Ova metoda je manje zastupljena od prethodne, a izvodi se tako da se mekana silikonska cjevčica postavi u trbušnu šupljinu, putem koje se ubaci u stomak dijalizna otopina, tzv. dijalizat. Otpadne tvari i tekućine iz krvi prolaze kroz dijalizat i peritonealnu membranu, koja ih odstranjuje i prikuplja. Za vrijeme tog procesa bolesnik prakticira svoje uobičajene aktivnosti ili spava. Nakon što se otpadne tvari sakupe u cjevčici, bolesnik je prazni. To se može ponavljati više puta dnevno, shodno potrebi bolesnika. Bolesnici koji koriste ovu vrstu dijalize, uglavnom nisu u potrebi za mokrenjem na prirodan način.

Klasični učenjaci islamskog prava govorili su o sličnom pitanju pojašnjavajući propis osobe kojoj se zatvori prirodni put mokraće te joj se otvori drugi vještački put za izlazak mokraće. Većina njih konstatirala je da izlazak mokraće ili stolice neprirodnim putem kvari abdest, svejedno na kojem mjestu se vještački otvor nalazio, dok su neki kazali da ako je otvor iznad želuca izlazak na njega je poput povraćanja, a ako je ispod želuca, uzima propis mokraće i stolice. (El-Mugni, 1/195, El-Ikna, Eš-Šerbini, 1/23, Fethul-Kadir, 1/61, El-Insaf, 1/218) Tekućina koja izlazi iz tijela peritonealnom dijalizom ima sastojke slične mokraći te stoga uzima propis mokraće, a otvor na koji izlazi se nalazi na donjem dijelu stomaka. To znači da izlazak tekućine peritonealnom dijalizom kvari abdest, po oba mišljenja učenjaka. Ukoliko je izlazak spomenute tekućine konstantan ili sa kraćim prekidima, bolesnik se tretira “sahibil-uzrom” (osobom kojoj se kontinuirano kvari abdest), o kojem slijedi detaljniji govor u narednim redovima.

Da li upotreba katetera kvari abdest?

Bolesnici koji nisu u stanju na prirodan način obavljati malu nuždu koriste tzv. kateter koji se spaja na mokraćne kanale i čini da mokraća izlazi bez volje pacijenta i skuplja se u posebnu vrećicu. Isto tako pacijentima koji nisu u stanju na prirodan način obavljati veliku nuždu ljekari prorežu otvor na stomaku i omoguće vještačko obavljanje nužde koje se dešava bez volje bolesnika. Islamski pravnici govore o toj pojavi sa aspekta njenog utjecaja na čistoću, odnosno kvarenje abdesta i obavljanje namaza onih koji su iskušani tom bolesti. Da li je sahibul-uzr, odnosno osoba kojoj se kontinuirano kvari abdest, poput onoga kome neprestano ili sa manjim prekidima curi mokraća, dužna abdestiti i kako će postupiti kada treba klanjati, učenjaci o tome imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Sahibul-uzr dužan je abdestiti za svako namasko vrijeme ili za svaki obavezni namaz. Nakon što abdesti, klanjat će u tom vremenu propisani namaz i koliko želi nafila, bez obzira na postojeće curenje. Ovo je mišljenje većine učenjaka: hanefije, šafije i hanbelije (pogledati: El-Ihtijar litalilil-muhtar, 1/32, El-Havil-Kebir, 1/442 i El-Mugni, 1/388) uz određene razlike među njima: hanefije i hanbelije smatraju da je abdest vezan za namasko vrijeme te da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svako namasko vrijeme, a nastupanjem novog namaskog vremena abdest biva pokvaren. Šafije ne smatraju da je propis vezan za namasko vrijeme, nego da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki farz-namaz. Uz to hanbelije još naglašavaju da će sahibul-uzr abdestiti nakon nastupanja namaskog vremena, a hanefije da će abdestiti neposredno pred obavljanje namaza.

Drugo mišljenje: Konstantno curenje ne kvari abdest, a obnavljanje abdesta za svaki namaz je pohvalno, ali nije obavezno. Ovo je mišljenje malikija (El-Kafi fi fikhi ehlil-Medine, 1/150) Malikije, također naglašavaju da se tolerira samo curenje koje traje veći dio namaskog vremena, dok se povremeno curenje ne tolerira i njegova pojava kvari abdest. (Eš-Šerhul-kebir, 1/392)

Okosnica propisa po ovom pitanju su hadisi o istihazi od kojih je predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj kaže da je Fatima bint Hubejš došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ”Allahov Poslaniče, ja sam žena koja neprekidno ima hajz i nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne, to je krv iz vena, a nije hajz, pa kada ti dođe tvoj hajz, ostavi namaz, a kada prestane, očisti sa sebe krv, a zatim klanjaj!” (Buharija, br. 228 i Muslim, br. 778) U drugoj predaji spomenuto je da je Poslanik još rekao: “I abdesti se za svaki namaz!” (Buharija, mualekan – bez seneda, br. 228, Ahmed, br. 25722, Ebu Davud, br. 298, Tirmizi, br. 125, Nesai, br. 217, Ibn Madže, br. 624 i drugi) Oko vjerodostojnosti ovog dijela hadisa postoji razilaženje među ekspertima hadiske nauke, u smislu da li su to riječi Poslanika ili su dodane od strane prenosioca hadisa. Od najistaknutijih učenjaka koji ovaj dodatak tretiraju ubačenim i time nevalidnim su imam Muslim, Ebu Davud i Nesai, a validnim ga smatraju Tirmizi, Ibn Hadžer, Ez-Zejle’i i od savremenih učenjaka Albani, Allah im se smilovao, i navode druge predaje koje ga jačaju. (Nasbur-raje 1/39, Fethul-Bari 1/409, Es-Semerul-mustetab 1/41 i Eš-Šerhul-mumti, 1/503) Bazirajući se na vjerodostojnosti dijela hadisa “…i abdesti se za svaki namaz!” i validnosti tog argumenta, preferira se mišljenje, na kojem je većina učenjaka, da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki propisani namaz. Bolesnik koji trajno ili tokom cijelog namaskog vremena koristi kateter, odnosno medicinski instrument koji uzrokuje konstantan izlazak nečistoće bez njegove volje, uzima propis sahibul-uzr. To znači da će neposredno pred obavljanje farz-namaza uzeti abdest, a zatim klanjati bez obzira na postojeće curenje. To curenje mu neće pokvariti abdest ako ga ne pokvari na neki drugi način. Abdest mu je validan sve do nastupanja drugog namaskog vremena kada će ponovo abdestiti za novi propisani namaz. Ukoliko sahibil-uzru uzimanje abdesta za svaki propisani namaz predstavlja teškoću, dozvoljeno mu je spojiti namaze, tj. podne sa ikindijom i akšam sa jacijom, te jednim abdestom klanjati oba namaza. Rekao je Ibn Kudame: “Također je dozvoljeno sastaviti namaze ženi koja ima istihazu, osobi kojoj konstantno curi mokraća i svakom ko je u sličnom stanju.” (Mugni, 2/120) Bolesniku je dozvoljeno spojiti namaze u prvom ili drugom namaskom vremenu, ali je bolje, ako mu to ne predstavlja teškoću, da to učini u drugom namaskom vremenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr br. 43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Karunić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Određivanje namaskih vremena: Nastupanje namaskog vremena je, konsenzusom islamskih učenjaka, jedan od uvjeta validnosti namaza. Na to ukazuju riječi Uzvišenog Gospodara: “Obavljaj propisane molitve kad sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju” (prijevod značenja El-Isra, 78), kao i riječi: “Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju” (prijevod značenja En-Nisa, 103). Početak i završetak svakog namaskog vremena precizno je definiran hadiskim predajama, a vezani su za kosmičke pojave. Sabahsko vrijeme nastupa pojavom stvarne zore i traje do izlaska Sunca. Podnevsko vrijeme nastupa kada Sunce pređe polovinu neba, tj. u onom trenutku kada se sjenka počne povećavati, i traje sve dok sjenka uspravljenog predmeta ne dostigne dužinu istog ne računajući dužinu sjenke kada je Sunce u zenitu. Proizvoljno vrijeme ikindije traje sve do pred zalazak Sunca kada ono izgubi svoj sjaj, a krajnje vrijeme ikindije završava zalaskom Sunca. Akšam traje sve dok na horizontu ne nestane tragova Sunca, crvenila i bjelila, a jacija traje do polovice noći.

Moderni način življenja učinio je da se u određivanju namaskih vremena malo ko izravno oslanja na ova kosmička obilježja. Raširenost urbanih zona, visoke građevine i rasvjeta praktično su otežali izravno praćenje ovih znakova, a precizni astronomski proračuni, satovi, računari i vaktije postali su primarni oslonac u određivanju namaskih vremena. S obzirom da postoje debate širokih razmjera među islamskim pravnicima oko validnosti oslanjanja na proračun u određivanju lunarnih mjeseci, potrebno je ukazati na razliku između ova dva pitanja: oslanjanje na proračun pri određivanju namaskih vremena i lunarnih mjeseci. Veliki učenjak iz sedmog hidžretskog stoljeća El-Karafi govori o toj razlici i konstatira da je određivanje namaskih vremena putem proračuna, na sve načine koji to omogućavaju, validno i prihvatljivo čak i kod učenjaka koji ne prihvataju oslanjanje na proračun u određivanju lunarnih mjeseci, i kaže: “Iako je proračun pojave mlađaka i pomračenja Sunca i Mjeseca kategorički tačan, jer je Uzvišeni Allah učinio da kretanja nebeskih tijela i putanje sedam planeta budu kontiunirani tako da teku jednim ustaljenim sistemom kroz čitavo vrijeme i to odredbom Silnog i Znanog. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘I Mjesecu smo odredili položaje; i on se uvijek ponovo vraća kao stari savijeni palmin prut’ (prijevod značenja Jasin, 39) i rekao je: ‘Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove’ (prijevod značenja Er-Rahman, 5), tj. kretanje Sunca i Mjeseca je proračunato i to se nikad ne remeti i ne mijenja.” (El-Furuk, 2/288.) Zatim govori, da kada se već može kategorički znati vrijeme pojave mlađaka, zbog čega nije validno osloniti se na proračun kao što se oslanja pri određivanju namaskih vremena, te naglašava da je razlika između ova dva pitanja u sljedećem:

Uzvišeni Allah vezao je početak namaskog vremena izravno za kosmičku pojavu, rekao je: “Obavljaj propisane molitve kad Sunce s polovine neba krene” (prijevod značenja El-Isra, 78), te kada se desi ta kosmička pojava nastupilo je namasko vrijeme. Zbog toga je svaki pouzdan način kojim se zna nastupanje te pojave prihvatljiv, jer je uzrok namaza sama kosmička pojava.

Međutim, kada se radi o mlađaku i nastupanju hidžretskog mjeseca, šerijatski tekstovi su drugačije formulirani. Kosmička pojava, odnosno rađanje mlađaka nije izravno učinjeno uzrokom nastupanja mjeseca, nego je uzrok nastupanja hidžretskog mjeseca sveden na jednu od dvije stvari: viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Postite kada vidite mlađak i prekinite post kada ga vidite, a bude li oblačno, upotpunite trideset dana!” (Buharija, br. 1909, i Muslim, br. 2567) To znači da šerijat nije učinio rađanje mlađaka izravnim uzrokom nastupanja hidžretskog mjeseca, nego je to vezao za viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. (Pogledati: El-Furuk, 2/300)

Ovom prilikom nije nam namjera govoriti o propisu oslanjanja na proračun pri određivanju hidžretskih mjeseci i iznošenju dokaza jednog i drugog mišljenja, jer ovdje govorimo o namazu, a ne o postu, dakle želimo ukazati na razliku između dva pitanja, te da učenjaci koji ne vide oslanjanje na proračun pri određivanju hidžretskih mjeseci prihvataju proračun u određivanju namaskih vremena.

Savremeni načini određivanja namaskih vremena su validni i prihvatljivi ukoliko potpuno pouzdano ili velikom vjerovatnoćom ukazuju na namasko vrijeme. Velika vjerovatnoća i prevladavajuće mišljenje su prihvatljivi u šerijatu i na njima se grade propisi. Na to ukazuje predaja od Esme, radijallahu anha, u kojoj kazuje da su iftarili u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednog oblačnog dana, mislivši da je Sunce zašlo, ali se kasnije razvedrilo i Sunce se ponovo pojavilo. (Bilježi Buharija, br. 1959) To znači da su u određivanju nastupanja akšam-namaza bili oslonjeni na prevladavajuće mišljenje, jer da su imali kategorički dokaz, ne bi se mogla desiti greška.

Okretanje prema Kibli u prijevoznim sredstvima

Okretanje prema Kibli je, konsenzusom islamskih učenjaka, jedan od uvjeta namaza, a na to upućuje kur’anski ajet: “Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu” (prijevod značenja El-Bekare, 144), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada ustaneš da namaz obaviš, upotpuni abdest, zatim se okreni prema Kibli i donesi tekbir.” (Buharija, br. 6251, i Muslim, br. 912) Učenjaci navode brojne načine određivanja Kible od kojih su: Sunce, Mjesec, zvijezde, Sjeverni pol, tokovi rijeka, planinski lanci, smjerovi vjetrova i mihrabi u džamijama, a u današnjem vremenu busole i kompasi. Kada putnik želi klanjati nafila-namaz u prijevoznom sredstvu, nije dužan biti okrenut prema Kibli, nego će biti okrenut u smjeru kretanja prijevoznog sredstva. Pohvalno je da se za vrijeme donošenja početnog tekbira okrene prema Kibli, a zatim će se ponovo okrenuti u pravcu putovanja, kao što na to upućuje predaja od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi bio na putovanju i htio klanjati nafilu, okrenuo svoju devu prema Kibli i donio tekbir, a zatim bi klanjao okrenut u smjeru putovanja.” (Ebu Davud, br. 1225, hadis je hasen po ocjeni šejha Albanija)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obavljao farz-namaze na jahalici, nego bi sjahao, okrenuo se prema Kibli i klanjao obavezni namaz. (Pogledati: Buharija, br. 1097) To znači da putnik obavlja obavezne – farz-namaze van prijevoznog sredstva, i pri tome se pomaže propisanim olakšicama, kao što su spajanje namaza, podne sa ikindijom i akšama sa jacijom, u nekom od dva namaska vremena. Ipak, ponekad putovanje to ne dozvoljava i putnik biva prisiljen obaviti obavezni namaz u prijevoznom sredstvu. U tom slučaju će obaviti namaz u njegovom vremenu trudeći se, koliko je u mogućnosti, da se okrene prema Kibli, postupajući prema riječima Uzvišenog Allaha: “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (prijevod značenja Et-Tegabun, 16) i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam nešto naredim, izvršite to koliko ste u mogućnosti!” (Buharija, br. 7288, i Muslim, br. 3321) Ako prijevozno sredstvo promijeni smjer kretanja, klanjač će se, ako je u mogućnosti, ponovo okrenuti prema Kibli, a ako nije u mogućnosti, nastavit će klanjati i namaz mu je ispravan, jer se bojao Allaha koliko je mogao. Ako putnik obavi namaz u prijevoznom sredstvu uz pretpostavku da će u toku namaskog vremena napustiti prijevozno sredstvo, namaz mu je ispravan, ali je preče da ga odgodi i klanja van prijevoznog sredstva. Klasični učenjaci su govorili o obavljanju namaza u prijevoznim sredstvima poznatim u njihovom vremenima, poput lađa i brodova, i složili su se na tome da je farz-namaz obavljen u njima ispravan.

Klanjanje za imamom putem televizije

Satelitski kanali izravno emitiraju namaze u svetim hramovima: Mekki, Medini i Jerusalemu, što je otvorilo još jedno fikhsko pitanje: da li je dozvoljeno povoditi se za imamima tih harema putem televizije? Ispravno mišljenje po ovom pitanju je da klanjanje za odsutnim imamom nije ispravno, a na to upućuju sljedeći argumenti:

● Namaz u džematu obavlja se na šerijatom utvrđeni način, a to je da se imam i muktedije (osoba koja klanja iza imama) sastanu na jednom mjestu, što i jeste značenje džemata ili zajedničkog klanjanja.

● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Nema namaza onaj ko sam klanja iza saffa!” (Ahmed, br. 16340, Ibn Madže, br. 1003, i Ibn Huzejme u svom Sahihu, br. 1569) Neispravnost namaza osobe koja se izdvoji iz saffa i klanja iza njega, upućuje na neispravnost namaza onoga ko je u potpunosti odvojen od džemata.

● Kada bi povođenje za fizički odsutnim imamom bilo dozvoljeno, to bi rezultiralo ostavljanjem namaza u džamiji i klanjalo bi se u kućama, što bi poništilo mnoge koristi namaza u džematu, poput: jačanja međusobnih odnosa, javnog isticanja ovog velikog islamskog obilježja, upoznavanja stanja drugih vjernika i sl.

● Ako se radi o farz-namazu, onda pored spomenutog, povođenje za odsutnim imamom nije validno zbog razlike u namaskim vremenima.

Što se, pak, tiče povođenja za imamom kojeg muktedije ne vide, ali čuju njegov glas izravno ili putem ozvučenja, učenjaci po ovom pitanju prave razliku između dva stanja:

Prvo: kada se klanja u prostorijama koje su dio mesdžida ili su spojene s njim, ali klanjači ne vide imama niti muktedije. Povođenje za imamom u ovom slučaju je ispravno. Vizuelno praćenje imama ili muktedija nije uvjet i dovoljno je da se čuje imamov glas, izravno ili prenesen. Na to ukazuje predaja od Esme, radijallahu anha, u kojoj spominje da je ušla kod Aiše, radijallahu anha, za vrijeme pomračenja Sunca. Ashabi su u tom vremenu bili u namazu koji je predvodio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a Aiša je klanjala u svojoj kući povodeći se za Poslanikom (pogledati: Buharija, br. 86, i Muslim, br. 2141), a kuće Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bile su spojene uz mesdžid i imale su direktan prolaz u mesdžid.

Drugo: Kada se klanja u odvojenim prostorijama koje nisu dio mesdžida niti su direktno s njim spojene. Povođenje za imamom u ovom slučaju dozvoljeno je ako se čuju tekbiri imama i ako je prostor do mesdžida popunjen saffovima, jer prostor koji su saffovi popunili je poput samog mesdžida. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr, br. 43.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/